|
Jučer smo se našle da proslavimo rođendan, Njen. Nas tri. Čekala nas je na dogovorenom mjestu, iako smo mi krenule na vrime. Štoviše, došle smo 20 – ak minuti prije. Ali nam je na putu do mjesta dogovora palo na pamet da ona voli cvjetna iznenađenja, pa smo joj odlučile priuštit jedno... ali cvjećarne ni za lijek. (Sad slijedi odvlačenje od prave priče ili možda i ne... Žene, do cvijeća je doista teško doći, čak i kad ne tražite nemoguće! I da, male stvari čine život. I Mali – Veliki ljudi.) Mjesto prvog pokušaja: – Koliko vam je ova ruža? – 5kn, ali ako ćete jednu 10kn, a ako je mislite aranžirati bar 15kn... ovisno o tome što želite. Dat ću vam ovih 10 ruža za 50 kn. – Nećemo, hvala. (Napomena: ova nazovi gospođa nam je već jednom nudila ljiljane za 10 kn/kom, ali ako ćemo baš taj veliki s više cvjetova onda 20kn/kom, naravno da nikad nećemo!) Mjesto drugog pokušaja: – Imate li ruže? – Nemamo, ali imamo ove već aranžirane buketiće za 50kn. – Hvala, nećemo. (U pozadini se čuje nazovi gospođa s mjesta prvog pokušaja kako komentira našu probirljivost u stilu... a šta ove misle?!... i druga koja nas bez ikakve potrebe brani u stilu: pusti šinjorine da izaberu šta žele za svoje novce. Idemo dalje.) Mjesto trećeg pokušaja: – Možemo li dobit jednu ružu? – Pričekajte, vidite da su nam stranci tu i da se pokušavamo s njima sporazumit. (Čekamo 5 min, iako je očito da stranci ništa neće kupit, a ni da se ovi s njima neće sporazumit. Kasnimo.) – Gospođo, molimo vas, žuri nam se. – Čekajte, šinjorine... (Da naravno... baš imamo toliko vrimena.) Mjesto četvrtog pokušaja: – Imate li ruže? – Ne! Mjesto petog pokušaja: rade iza 17:00, iako je 17:00 prošlo, a mi naravno kasnimo. Mjesto šestog pokušaja: – Možemo li dobiti jednu ružu? – Šinjorine, pričekajte. – Naravno. (U međuvremenu stariji gospodin bira čestitku i ne može se odlučiti nekoliko minuti, a šinjorine cupkaju u mistu.) – Izvolite, izaberite. – Izabiremo i hitamo dalje. (Prilazi nam gospođa i govori da mora da volimo osobu kojoj nosimo tako prekrasnu ružu. Ni ne zna koliko je u pravu. Ne zna iz kojeg pokušaja smo dobile ružu, koliko smo zbog nje skrenule s puta, koliko će značiti osobi kojoj je namjenjena i kakvo nas iznenađenje čeka... a uz koje sasvim sigurno pristaje ruža. Krenule smo s Baća po ružu, stigle do Prime, vraćamo se na Baće... busom doduše, jer kasnimo 15 – ak minuti.) ................................. Stižemo. Sa zakašnjenjem, ali ipak na vrijeme:-). Ruža čini svoje... razgaljuje. Čestitke... i moje nestrpljivo razotkrivanje iznenađenja: – Draga, jesi li ti to...?! – Jesam... to je iznenađenje! – Vidi se... skroz si se zaokružila. Propupala si... – Znam, vidi se skroz. Nisam vam tila prije reć dok nisam bila sigurna. – Čeeeeeeeeeeeestiiiiiiiitamooooooooo! – Znači, udaješ se?! – Jesam! – Pozvane ste na vjenčanje! – Ne mogu vjerovat! – Ni ja! – Ni ja! ............................ Kad ideš na kavu ne očekuješ ovakva iznenađenja! Za mene je vrhunac promjena boje kose i frizure... ali takva promjena dolazi do izražaja samo kad se ništa ne događa, bar ne ništa veliko! Tako da je moja promjena uočena tek nakon 2 sata razgovora. Ko nas je gledao ili slušao ona 3 i po' sata, koliko smo se družile, mogao je vidjeti kako zračimo nečim nevjerojatnim. U samo jednom trenutku postale smo veće Trojstvo, nego što je ikad i mogao pomisliti onaj tko nam je dao taj nadimak. Još uvik ne mogu virovati da mi se prija udaje za misec i po' dana... a ni ona, vjerojatno. Još manje da je ona već majka, noseći plod utrobe svoje. Ona je prva otvorila sezonu u stilu one: ljepotice, moje prijateljice, svaka svome jatu krenule... Neobičan osjećaj! Uistinu... ............................... I da, to mi je treće vjenčanje kojem ću prisustvovat u sljedećih misec i po' dana. Svjedok radosti... Neobičan osjećaj... Uistinu... |
|
Vikend je prošao... vrlo dobro. Jedan od razloga je i misto događanja... Eee, tamo di je sve po mom (zapivali bi Jinxi)... Od cilog vikenda nekako mi na pamet padaju samo oni neki mučni ili malo manje mučni tzv. ženski ili kućanski poslovi... ali i oni tzv. muški poslovi, jer korisno je znat bar malo od svega. E sad zašto to meni pada na pamet?! Nadoknađujući propušteno on – line štivo iz ovih dnevničkih zapisa, dođoh i do ovih ST – faca šta ih čitam od kada sam ih otkrila, a to je skoro od njihovih početaka, luda krava i Škorpion. E sad... Škorpion mi je da ideju da napišen nešto ženama u prilog. Ne zato što mislim da je žene potrebno braniti... ta nije tamo nikakva neistina rečena, to najbolje zna svaka žena?! Nego bi bilo zgodno progovorit iz perspektive jedne žene koja najbolje zna kako je teško bit žena. Ipak žena ima najdulji staž življenja sa ženom, živeći sa sobom. Ali, s druge strane, luda krava si je da truda i u onome šta nije tzv. muški posao. Ko oće preživit triba bi znat malo od muških i malo od ženskih poslova... to je bar moj stav! A i pokazat će se u daljnjem tekstu. E sad... zašto je teško bit žena: - zato što se rodiš ka dite - zato što ostaneš dite( jer si ćer, a ne sin) - zato što još skoro ka dite počneš plaćat krvavi Evin dug - zato što bi se tribala igrat samo s lutkama i mini – kužinama - zato što te ka dite počnu obučavat za kućanicu - zato što očekuju da cili život budeš dobra kućanica (ali ne samo to, jer smo nešto i napredovali ka) - zato što bi bilo dobro da se razumiš u ručne radove - zato što si tinejdžerica - zato što te vuku za kečke :-) ako ih imaš - zato što si ovakva, a ne onakva - zato što si žena - zato što nisi muško - zato što se moraš/oćeš/voliš piturat (cilo lice, usne, obraze, kapke, trepavice, obrve, nokte na rukama i nogama, kosu... ima toga još!) - zato što se moraš/oćeš/voliš frizirat - zato što se moraš/oćeš/voliš depilirat - zato što se moraš/oćeš/voliš sređivat - zato što se moraš/oćeš/voliš prisvlačit – oblačit - zato što moraš/oćeš/voliš nosit cipele na tak i suknjice kojekakve (a da ne spominjem grudnjake i tange) - zato što moraš nekog ulovit :-) - zato što bi tribala i rodit (i vidit da je onaj krvavi danak ništa prema tom činu rađanja) - zato što tribaš bit dobra ćer, žena, mater, snaha, sestra... - zato što bi bilo zgodno i da uz sve to i radiš - zato što ćeš uć u klimakterij i što ćeš tad izluđivat svu prethodno nabrojenu ekipu kojoj bi tribala bit dobra - zato što ćeš počet starit, a s tim se nećeš znat nosit - zato što previše očekuješ - zato što previše prigovaraš (čak i kad su ti namjere najbolje) - zato što si previše žena - zato što ćeš umrit ka žena. E sad... da ne bude da se žalim... ima to i svojih prednosti! O njima puno neću... da ih ne otkrijem. Jedna od njih je i ta što ovo pišem. 21.st. doživjeh. Imam pravo glasa... pa se glasno glasam. Studiram nešto što ženama donedavno nije bilo dopušteno. Mogu bit kućanica ako triba i mogu si sašit kakvu veštu, ali znam i popravit rolete (ka maloprije), mišat maltu, brusit i piturat... (osim noktiju) i ogradu, sastavljat namještaj... sve po potribi (ne ka meštar, ali...) Valjda je prednost rodit se ka žensko u ćaće ženske dice ! E... a kad si žena, sve ti je dopušteno... |
|
Tko kaže da nema odgovora na neka pitanja... samo triba bit strpljiv i dočekat onaj The end iza kojeg se krije odgovor na pitanje: što je bilo poslije?! Svako razdoblje života završava jednim teatralnim The end – om. Neki od njih su tužni, jer dok jedni dobivaju, drugi gube, a drugi su opet sretni. Samo taj najvažniji The end nekako sporo dolazi. A ljudi ga se boje ne znajući da kad on dođe nas neće biti, jer dok je nas njega nema. Ipak, pitanja nas čine junacima naših bitaka. Dok se god pitamo znamo da smo na pravom putu, jer nema krivih pitanja... Pitanje – to smo mi! A odgovor, odgovor je već u pitanju... samo mi to ne znamo ili ne želimo znati! Evo donosim jedan razgovor između blizanaca u maternici. Nosi dovoljno i odgovora i pitanja. Budući da ga je netko proslijedio meni i ja ga želim proslijediti vama. Autor mu je nepoznat, tj. nije naveden u Glasniku Hrvatskog katoličkog liječničkog društva. Dakle, razgovaraju blizanci B1 i B2... B1: Vjeruješ li u život poslije rođenja? B2: Naravno, sigurno postoji nešto nakon rođenja. Možda smo ovdje baš zato da se pripremimo na život poslije rođenja. B1: To je glupost. Nema života poslije rođenja. Kako bi taj život uopće izgledao? B2: Ne znam točno, ali uvjeren sam da će biti više svjetla i da ćemo moći hodati i jesi svojim ustima. B1: To je potpuna glupost. Znaš da je nemoguće trčati. I jesti svojim ustima, pa zato imamo pupčanu vrpcu. Kažem ti, poslije rođenja nema života. Pupčana vrpca je prekratka. B2: Uvjeren sam da postoji nešto poslije rođenja. Nešto posvema drukčije nego ovo što živimo sada. B1: Ali nitko se nije vratio otamo?! Život se poslije rođenja završava. Osim toga život nije ništa drugo nego postojanje u uskoj i mračnoj okolini. B2: Pa ne znam baš točno kako izgleda život poslije rođenja, ali ćemo u svakom slučaju sresti našu mamu. Ona će se zatim brinuti za nas. B1: Mama?! Ti vjeruješ u mamu? Pa gdje bi po tvome ta mama bila? B2: Svuda oko nas, naravno. Zahvaljujući njoj smo živi, bez nje ne bismo uopće postojali. B1: Ne vjerujem! Mamu nisam nikada vidio, zato je jasno da ne postoji. B2: Da, moguće, ali ponekad, kada smo potpuno mirni, možemo je čuti kako pjeva i miluje naš svijet. Znaš uvjeren sam da život poslije rođenja zapravo tek započinje... Eto, dijalog sam prenijela, a didaskalije samostalno zamislite. Nego, mene više zanima jeste li uspili shvatit koji ste vi od ovo dvoje blizanaca?! Kakva su vaša pitanja... i na koji odgovor upućuju?! |
|
Što vrijedi ako je žena mlada, a nije lijepa ili je lijepa, a nije mlada. Euripid La Rochefoukauld Žena je jedino stvorenje koje može plakati ili se smijati zbog istog razloga, a često i u isto vrijeme. Moliere Muškarac je najslabiji kad mu lijepa žena šapuće da je snažan. Bela IV Nije zanimljivo ono što vam žene kažu, zanimljivo je ono što prešute. Shakespeare Postoji samo matematička i dijalektička logika, sve ostalo je ženska. Boby Fisher Bez žene nema sreće ni nesreće. Napoleon Muškarac je sretan sa bilo kojom ženom dok je ne zavoli. Petrarca Kad ugleda ženu, muškarac postane lovac. Kad ulovi ženu, muškarac postaje lovina. Mile Dedaković Žene imaju PROBLEM za svako rješenje! Stephen W. Hawking Žena je raj za oči, pakao za dušu i čistilište za džep. Sacha Gutry Kažite mi uzrok: znam da se iza njega skriva žena. Beaumont Kako da razumijem ovo: Ubiti se zbog jedne žene? A gdje su sve one ostale? Tin Ujević Žena je kao konzerva sardine - ili je zatvorena ili se usmrdila. Sir Winston Marlboro, 1952. ........................... Postavlja se pitanje zašto bi ijedna pripadnica ženskog roda reklamirala ove muške parole?! Možda zato što su joj bar malo smiješne (na neki mazohističan način)! Čini mi se da je morao biti zanimljiv trenutak u kojem su nastale... i da je većina žena, koje su bile inspiracija dotičnim autorima u ovom mudroslovlju, obavila dobar ženski posao :-). E, sad... ima nešto i u onoj: nemoj se rodit ka žensko, jer postoje najmanje dva suprotna razloga koja to potvrđuju: ili su muškarci u pravu ili su u krivu. Ako su u pravu, neće ti biti lako jer ćeš i ti morati živit sa sobom, a ako su u krivu onda ćeš cili život živit znajući da nisu u pravu, a nećeš to moć prominit. A ovaj je svit rodila i odgojila majka... Šta li učini?! |
|
Odlučih napisati još nekoliko redaka pred kraj ovog dana. Neće u njima biti sadržano ono što je obilježilo mojih nekoliko prethodnih dana... ne još. Sad se zapravo želim zaustaviti na trenutak nad ovim mojim prvim blogerskim uspjehom. 7 dana ili 1 tjedan su iza mene. A to što još pišem znak je mog neodustajanja... jer mi je prvi cilj bio izdržati 1 tjedan, od ponedjeljka do nedjelje, samo da provjerim kakav je osjećaj... da se uvjerim za koga se pišu ovi redci... za sebe ili za druge. Meni je trebao blagoslov za nastavak... i dobih ga. I nastavljam. Na ponos Nečiji... na uzbuđenje vlastito... |
|
Počinjem vodeći se za onim poznatim sloganom, pretvarajući ga u svoju korist kako ja to najbolje znam. Nosim ovaj naslov u glavi već nekoliko dana, iščekujući neki najpogodniji trenutak da mu pomognem da se razvije kroz mnoštvo rečenica, koje gledane zasebno, neće ni nalikovati onome što je autor u naslovu htio reći. Najpogodniji trenutak je sasvim sigurno trenutak prijateljskog rastajanja... onaj kad još uvijek nisu uspjeli jedan drugome dosaditi ili dojaditi jadajući se na svoj ili tuđi račun. Trenutak kad žališ što se rastaješ... jer noć je tek počela, a samo drugujući s njom onaj drugi bi mogao podnijeti toliko neispričanosti obostrane, znajući da će rečeno u mraku ostati u mraku... u dubini onoga u kog si se prelio. Prijateljstva se najčešće produbljuju suzama, a budući da mi nismo imali razloga za suze, pa ni radosnice, večeras nas je Nebo na rastanku počastilo s nekoliko vlastitih. Evo, meni je čak pomoglo da to shvatim s nekoliko bljeskova (što onih gromovitih, što intelektualnih). Dakle, htjedoh posvetiti post prijateljima, tim divnim primjercima ekskluzivne ljubavi... kako stoji u teoriji jedne bliske mi znanosti. Njih ne dobiješ, njih izabireš u moru različitosti... u tom je ekskluziva. Ne moraš ih voljeti samo zato što si ih dobio u krvnom/rodbinskom paketu, nego ih voliš zato što su to zaslužili trudeći se oko tebe... i vole te zato što si to zaslužio trudeći se oko njih. I trudite se... a poznato je da prijateljstva nisu ideološka, štoviše prijateljstva su škola, ulica, klapa. Ja sva svoja prijateljeljstva stekoh i stičem u klupama... jer su mi klupe još uvijek glavno putovalište. One su mi valjda bile polazište za sva daljnja zajednička putovanja. I iako su oni moji najduži, najbliži i najdraži prijatelji sada stanovnici nekih drugih polazišta, jer su ih eto neki drugi gradovi oteli (valjda privremeno) za sebe... I iako se sve promijenilo, ništa se promijenilo nije. Mi oni od nekada, suputnici i supatnici (reklo bi se) posve različitih života novih prijatelja, još uvijek smo oni od nekada... jer nam je to omogućilo da budemo ovi od sada, nadoknađujući propušteno u udaljenosti povremenim međusobnim prelijevanjem. U naslovu rekoh: prijatelji – Bog vas blagoslovio! jer mi već danima dokazujete zašto vas (skoro pa bezuvjetno) volim... i to baš nakon što izjavih da se počinjem osjećati ispražnjeno. Ispažnjeno vašim preduuugim odsudstvom, sad znam! P. S. Nastavit će se! :-) |
|
Uvijek postoji najmanje jedan zato. Uglavnom ih je toliko da ih se ne može ni izbrojati ni izreći. Svi su utjecali na ono što jesam. I na ono zbog čega jesam. Bila sam čitatelj...skoro od početka, sad se učim komentirati javno, a uskoro ću valjda tako i pisati. Jasno i glasno. S jednim zašto i nekoliko zato u pričuvi! :-) |
|
Nisam mislila da će me put odvest u neželjene vode baš kad mi se činilo da pruzimam kontrolu nad ovim brodom. Željela sam da moja priča bude pozitivna kao što sam vjerovala da je i njeno započinjanje pozitivno. Al' eto... nekad priče pronađu nas i kad mi nismo voljni za njihovo pričanje. Zašto se ipak ne odupirem onome što me je snašlo, iako zapravo nije snašlo mene, nego onoga koji je mene snašao, teško je reći. Ili nije?! Ja nisam došla izmišljati/zamišljati priču, nego ispričati postojeću, onako kako ona potekne iz mene, kako me snađe i kakvu me nađe. Vjerujem da osim što mi pišemo priče i priče pišu nas. Zato sav svoj trud i ulažem u ovaj blogovski trenutak. Što me je, dakle, snašlo?! Nakon vrlo teškog buđenja (a svako je za mene takvo) dočekalo me jutro sunčanije od očekivanog. Taman toliko mi je potrebno da ne prezirem jutro, jutarnje buđenje i obveze. I nakon sunčanog jutra i prvih 45 minuti obveznog predavanja, uljepšanih mišlju o 90 – minutnoj pauzi uz kavu i čašicu razgovora s dragom mi osobom, život se čini sretnijim. Susreli smo se uz sunčevu prisutnost, ali kao da je osjećalo tuđu potrebu da mi se povjeri u privatnosti, napustilo nas je i ostavilo tmurnim oblacima kakvi i pristaju priči koja će uslijediti. Sjele smo u najdražu kavanu, meni najdražu, jer ona baš ni ne voli kavu, i započele našu besjedu u bezbrižnom tonu. S moje strane bezbrižnom, jer nju je muka grčila kao što se grči svak pod nesnosnim križem na leđima. Moje komešanje na stolici, obuzetost šalicom precijenjene, a nedovoljno zaslađene tople tekućine zanosnog mirisa razbuđivanja te zauzetost hvatanjem i izbjegavanjem pogleda jednog promatrača, olakšavalo joj je početak razgovora, jer se mogla nadovezati na moje prigovore, ne shvaćajući da joj ja ne poklanjam svu pažnju, zauzeta promatračevom zauzetošću ovom igrom lovice. Moja igra omogućavala je njenu igru. Okolišala je, iako je imala moju tjelesnu pozornost (jer kao što rekoh misli su povremeno bile u krivolovu). Okolišala je jer nije znala želi li ovaj susret obilježit svojom mukom. Počela bi priču i ja bih je zaustavila povremenim smijehom. Nisam se smijala njoj ni njenoj priči, jer još nisam znala kamo me vodi (a ni ona sasvim), nego poznatim, uvijek ponavljanim, apsurdnim situacijama koje sam prepoznavala u svim bračnim nesporazumima i zbog čijeg sam poznavanja vjerovala da joj pomažem priopćavajući joj ih kao iste ili gore. Njena ozbiljnost i sad odlučnost da mi se izjada dozvale su moju pozornost iz bezbrižnosti i krivolova, jer su označavale alarm za opasnost koji se oglasio samo nekoliko puta i to u krajnjoj neizdržljivosti... što zbog situacije u kojoj se tada nalazila, što zbog potrebe da bude iskrena predamnom (da bar taj teret ne nosi), jer tako smo i počele naše iskreno prijateljevanje, pomicanjem granica šutnje kroz suze, pečateći ga za uvijek. Njena priča je meni poznata. Vjerovala sam da se popravila (priča), jer sam je u zadnje vrijeme susretala u trenutcima koji su bili obilježeni vedrijim vijestima pa je i ona bila vedrija. Ali akteri priče su uvijek isti. A dani traju po 24 sata, 1 440 minuti, 86 400 sekundi ili 86 400 prilika da čovjek jedan drugog uvrijede, jer dovoljna je jedna sekunda, jedan pokret, jedna riječ, jedan pogled... da sve učinjeno dobro ode u nepovrat, da mržnja postane razlog življenja, mogućnost osvećivanja. Zlo učinjeno u tim trenutcima sigurno ne donosi nikakvo dobro. Ni za koga. Ni pod koju cijenu. Jer cijena je previsoka. Tvoj život, a kamo li tuđi život, makar bio život onoga kojeg si izabrao za supružnika ili onoga kojem si pomogao da se rodi rađajući ga, neprocijenjivi su. Nemjerljivi su novcem koji ne može popraviti štetu učinjenu u samo jednoj sekundi. A kako ga zaštititi?! Kako onemogućiti čovjeku da osijeća genotip i fenotip, situaciju u koju je svakodnevno uronjen, a da ga to ne dira. Jer ako mu to oduzmeš, onda si se pretvorio u onoga od koga ga pokušavaš zaštititi?! Ovaj život, koji je zapravo svugdje isti, ukoliko želiš vidjeti (gledaj!), pitanje je bez odgovora?! Smisao utopljen u besmisao! Nije to Gospod tako zamislio, ali mu se jedan čovjek oteo kontroli, pa je pustio i ove ostale da se koprcaju u istim pogrešnim situacijama života... do ponovnog stvaranja, Gospodnjeg, jer za čovjeka je svejedno. Kako god okreneš on uvijek razara dok stvara, sebe, pa najbliže, pa one malo dalje... i što mu je moć stvaranja i upravljanja veća to mu je razaranje šire! Oh, kud me odnesoše misli! Ako li su stigle do vas, razorile su vas u vašem miru i ja sam kao i svaki drugi čovjek koji je želio stvrati, stvarajući ovaj blog, uspjela samo razarati... Ako se pitate što se dalje dogodilo, znajte da je dobila moju cjelodnevnu pozornost, misaonu zaokupljenost do te mjere da zapisujem vlastitu rasrđenost situacijom, da je ne zaboravim šutnjom. I ako se pitate što se joše dalje dogodilo, to je moje bezuvjetno prijateljstvo i sve što s tim ide (prisutnost; rame za plakanje, ako je potrebno; slušač; onaj koji će zadržati priču za sebe, a između nas, čak i ako vam se sad čini da je priča ispripovjeđena). Vidjet ćemo se ponovno za nekoliko sati, site, da nam glad za hranom ne nadjača glad za razgovorom. |
|
Zašto odlučih pisati blog retoričko je pitanje?! Radoznala sam i želim vidjeti u što ću se razviti svojim izričajem. Mislim da ni Darwin ne bi propustio ovakvu evolutivnu priliku za minievolucijom ili evolucijom u malom ili evolucijom u najkraćem vremenskom periodu. A kako nije sigurno ni za Darwinovu teoriju je li čovjek nastao od majmuna ili majmun od čovjeka tako ni ja neću predviđati u što ću, od ovog dvoga, evoluirati. Moj će mali eksperiment to pokazati. |
|
Zato što je biti lovina u prirodi mog imena. |
| svibanj, 2005 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv