|
Nisam mislila da će me put odvest u neželjene vode baš kad mi se činilo da pruzimam kontrolu nad ovim brodom. Željela sam da moja priča bude pozitivna kao što sam vjerovala da je i njeno započinjanje pozitivno. Al' eto... nekad priče pronađu nas i kad mi nismo voljni za njihovo pričanje. Zašto se ipak ne odupirem onome što me je snašlo, iako zapravo nije snašlo mene, nego onoga koji je mene snašao, teško je reći. Ili nije?! Ja nisam došla izmišljati/zamišljati priču, nego ispričati postojeću, onako kako ona potekne iz mene, kako me snađe i kakvu me nađe. Vjerujem da osim što mi pišemo priče i priče pišu nas. Zato sav svoj trud i ulažem u ovaj blogovski trenutak. Što me je, dakle, snašlo?! Nakon vrlo teškog buđenja (a svako je za mene takvo) dočekalo me jutro sunčanije od očekivanog. Taman toliko mi je potrebno da ne prezirem jutro, jutarnje buđenje i obveze. I nakon sunčanog jutra i prvih 45 minuti obveznog predavanja, uljepšanih mišlju o 90 – minutnoj pauzi uz kavu i čašicu razgovora s dragom mi osobom, život se čini sretnijim. Susreli smo se uz sunčevu prisutnost, ali kao da je osjećalo tuđu potrebu da mi se povjeri u privatnosti, napustilo nas je i ostavilo tmurnim oblacima kakvi i pristaju priči koja će uslijediti. Sjele smo u najdražu kavanu, meni najdražu, jer ona baš ni ne voli kavu, i započele našu besjedu u bezbrižnom tonu. S moje strane bezbrižnom, jer nju je muka grčila kao što se grči svak pod nesnosnim križem na leđima. Moje komešanje na stolici, obuzetost šalicom precijenjene, a nedovoljno zaslađene tople tekućine zanosnog mirisa razbuđivanja te zauzetost hvatanjem i izbjegavanjem pogleda jednog promatrača, olakšavalo joj je početak razgovora, jer se mogla nadovezati na moje prigovore, ne shvaćajući da joj ja ne poklanjam svu pažnju, zauzeta promatračevom zauzetošću ovom igrom lovice. Moja igra omogućavala je njenu igru. Okolišala je, iako je imala moju tjelesnu pozornost (jer kao što rekoh misli su povremeno bile u krivolovu). Okolišala je jer nije znala želi li ovaj susret obilježit svojom mukom. Počela bi priču i ja bih je zaustavila povremenim smijehom. Nisam se smijala njoj ni njenoj priči, jer još nisam znala kamo me vodi (a ni ona sasvim), nego poznatim, uvijek ponavljanim, apsurdnim situacijama koje sam prepoznavala u svim bračnim nesporazumima i zbog čijeg sam poznavanja vjerovala da joj pomažem priopćavajući joj ih kao iste ili gore. Njena ozbiljnost i sad odlučnost da mi se izjada dozvale su moju pozornost iz bezbrižnosti i krivolova, jer su označavale alarm za opasnost koji se oglasio samo nekoliko puta i to u krajnjoj neizdržljivosti... što zbog situacije u kojoj se tada nalazila, što zbog potrebe da bude iskrena predamnom (da bar taj teret ne nosi), jer tako smo i počele naše iskreno prijateljevanje, pomicanjem granica šutnje kroz suze, pečateći ga za uvijek. Njena priča je meni poznata. Vjerovala sam da se popravila (priča), jer sam je u zadnje vrijeme susretala u trenutcima koji su bili obilježeni vedrijim vijestima pa je i ona bila vedrija. Ali akteri priče su uvijek isti. A dani traju po 24 sata, 1 440 minuti, 86 400 sekundi ili 86 400 prilika da čovjek jedan drugog uvrijede, jer dovoljna je jedna sekunda, jedan pokret, jedna riječ, jedan pogled... da sve učinjeno dobro ode u nepovrat, da mržnja postane razlog življenja, mogućnost osvećivanja. Zlo učinjeno u tim trenutcima sigurno ne donosi nikakvo dobro. Ni za koga. Ni pod koju cijenu. Jer cijena je previsoka. Tvoj život, a kamo li tuđi život, makar bio život onoga kojeg si izabrao za supružnika ili onoga kojem si pomogao da se rodi rađajući ga, neprocijenjivi su. Nemjerljivi su novcem koji ne može popraviti štetu učinjenu u samo jednoj sekundi. A kako ga zaštititi?! Kako onemogućiti čovjeku da osijeća genotip i fenotip, situaciju u koju je svakodnevno uronjen, a da ga to ne dira. Jer ako mu to oduzmeš, onda si se pretvorio u onoga od koga ga pokušavaš zaštititi?! Ovaj život, koji je zapravo svugdje isti, ukoliko želiš vidjeti (gledaj!), pitanje je bez odgovora?! Smisao utopljen u besmisao! Nije to Gospod tako zamislio, ali mu se jedan čovjek oteo kontroli, pa je pustio i ove ostale da se koprcaju u istim pogrešnim situacijama života... do ponovnog stvaranja, Gospodnjeg, jer za čovjeka je svejedno. Kako god okreneš on uvijek razara dok stvara, sebe, pa najbliže, pa one malo dalje... i što mu je moć stvaranja i upravljanja veća to mu je razaranje šire! Oh, kud me odnesoše misli! Ako li su stigle do vas, razorile su vas u vašem miru i ja sam kao i svaki drugi čovjek koji je želio stvrati, stvarajući ovaj blog, uspjela samo razarati... Ako se pitate što se dalje dogodilo, znajte da je dobila moju cjelodnevnu pozornost, misaonu zaokupljenost do te mjere da zapisujem vlastitu rasrđenost situacijom, da je ne zaboravim šutnjom. I ako se pitate što se joše dalje dogodilo, to je moje bezuvjetno prijateljstvo i sve što s tim ide (prisutnost; rame za plakanje, ako je potrebno; slušač; onaj koji će zadržati priču za sebe, a između nas, čak i ako vam se sad čini da je priča ispripovjeđena). Vidjet ćemo se ponovno za nekoliko sati, site, da nam glad za hranom ne nadjača glad za razgovorom. |
| svibanj, 2005 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv