andabile

Čovjek, kojeg da sam slučajno imala sreću upoznati ga, umro je već,
a on je bio jedan od onih za kojeg bih poželjela da mi je tako silno dobar prijatelj te da mu baš ja pašem kao silno dobar prijatelj te da mu smijem pokucati na vrata , nenajavljeno, usred noći, uvijek kad me ulovi poneki demončić sjete ili mi u noći sjedne na prsa neko pitanje na kojega baš nemam odgovor, sada


Čovjek, kojeg sam posebno cijenila radi njegovog iskrenog i potpunog prijezira prema prosječnoj potrošačko jeftinoj marketinškoj i reklamnoj industriji ,
obožavala njegov individualizam i hranila se njegovom voljom da usprkos "normalino usvojenom modusu"
dokaže da je pojedinac cjelovit i onda kada odabere živjeti život po jedinstveno svojim pravilima
je
umro.

Sada kada ga nema više ne moram se više praviti da ga nema jer ga ionako ga na Zemlji, više nema,a
Ljubav nađe mjesto za cvat čak i unutar stoljetne živice pustinjaka.

.................................

Onome tko je od njega čitao, tek Lovca u žitu, silno preporučujem Salingerovu autobiografiju

Ako na čas zaustavim konje i zamislim se nad ekstremom funkcionala Bloga i Big Brothera te metodom konačnih razlika odaberem par integralnih točaka koje aproksimiram uz pomoć integralne sume , primijetiti ću da se izračunate vrijednosti poklapaju.

Blog = Big Brother!

Dugo sam "patila" od osjećaja da me se (ne) razumije (š), (te), s jakim naglaskom na "patiti"

No kao što kažu mudri, ako sanjaš ružan san, nije san bitan, nije tajna skrivena u grču potrage za pravim odgovorom, interpretacijom

...........pomatraj
...........promatraj osjećaj,
osjećaj osjećaj,
tek promatraj samo
i
...........kad tad će ti "osjećaj" namignuti, zagolicati će ga tvoj pogled,
...........nasmijati će se široko
i onda mu se nasmiješi back
.......... glatko, sjajno, široko
i
................suosjećajno ga potapšaj po ramenima, okreni se
i
odi
nasmiješena
lagana

.. I na tomu ti B(l)ože, hvala

Kroz mrak
prazne kuće
u kojoj
već dugo
nitko
ne stanuje
zazvonio je
telefon.

Driiiiiiiiiiiiiiin
Driiiiiiiiiiiin
Drrrrinnnn

Prolaznik
se trgnuo
zastao
osluhnuo
okrznuo pogledom
prozore
mračne kuće
i produžio.

Driiiiiiin
Driiiiiiiiiiin
Driiiiiiin
zvonio je telefon
neutješno

Nitko nije podignuo slušalicu.

1
2
3
4
5
6
7
8
9 10 11

In her last note to her husband she wrote:
“ What I want to say is I owe all the happiness of my life to you. You have been entirely patient with me and incredibly good. I want to say that — everybody knows it. If anybody could have saved me it would have been you. Everything has gone from me but the certainty of your goodness. I can't go on spoiling your life any longer. I don't think two people could have been happier than we have been. V.[11]

osjećam

.......

čvrsto, nježno, meko i toplo

poput

šesteroslojnog kašmirskog

pulovera

od

deset kašmirskih koza

....


da

Ljubavi, koliko me voliš?

Odavde do Kraja Svijeta.


Zauvijek?

Zauvijek.


Ti si Moja.

Ti si Moj.


Samo moj?

Samo Tvoja.

.
Ne mogu bez Tebe!

Ti si moja Snaga!

Bez Tebe bih umrla!

Toliko Te volim da bih Te pojeo.


-------------------------------------------

Rak te voli najviše na svijetu.

U Istri živi legenda o zmajevim linijama.

Kaže da, ako se nalazimo blizu pristupa linijama i ako znamo koristiti vezu između linija i vlastitih mikrolinija, moći ćemo povećati osobnu moć spoznaje.

I drevni su se graditelji držali tog pravila pa su tako na posebnim križanjima gdje su smještena energetska vrela, gradili megalitske objekte koji su akumulirali energiju gdje i danas, uporno stoje, prkoseći stoljećima te svjedoče o nekoj tajnoj vezi između svemira, prirode i čovjeka.

A ako ste na takvim mjestima, uz impozantnost kamenih kula primjetili čvrst splet starih kvrgavih stabala i živog kamenja to je zato jer i biljke, poput svih ostalih vrsta, imaju svoje specifične mikrolinije.

Biljka kada dovoljno naraste i kad joj širina korijenja dosegne bar 10 metara uspije se povezati s raznim vrstama izdanaka drugih biljaka i tako postaje moćna antena koja ima odgovarajuće potencijale i inteligenciju. Šumsko tlo i čitav prirodni teritorij postane veliki živčani sustav ogromne površine.

Na nekim su mjestima , velika stara stabla nastavila postojati, iako ih više nema u materijalnom svijetu.
Nestala su samo na razini vremena u koje smo uronjeni u ovom materijalnom svijetu.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------



NE/VIDLJIVO I NE/IZREČENO

Oberto Airaudi – Falco u svojoj knjizi „Sinkrone linije“ navodi da se ljudsko biće smatra ogledalom svemira.
Magija odraza rađa se na principu da isto privlači isto.

Fizičko tijelo odgovara svijetu materije, suptilno tijelo „pragu“, a duša „realitetu“.

Na svakoj osobi postoje točke protjecanja koje su točna preslika sinkronih linija.

U „malenoj sobi“ koju svatko ima (mjesto smješteno duboko u nama u kojem su, prema starim Egipćanima, sadržani svi odgovori), nalaze se svi putovi: ona je poput mape cijelog našeg svijeta i njome se možemo kretati ovisno o sposobnostima.

Napraviti to znači naučiti sanjati, koristiti suptilna tijela, spoznavati.

Svaki čin individualne slobodne volje stvara događaje koji će imati odjek na čitavome planetu. Mikrolinije nemaju nikakve veze sa duhovnim činjenicama: događaji teku linijama i prolaze, a slobodnom voljom možemo upravljati prilikama

Sveti ples

Sveti ples se sastoji od posebnih kretnji koje omogućuju zauzimanje idealnih položaja za mikrolinije: njihova je brzina kretanja različita u odnosu na tijelo te kao da su često ispred njega.
To je isto kao što je misao brža od fizičke aktivnosti koja dolazi naknadno.
Kada se osoba brzo kreće, iza sebe ostavlja trag.
Koraci svetog plesa ocrtavaju položaje linija. Na taj način se naše tijelo-hram povezuje s vlastitim mikrolinijama.

Zauzimajući svjesno prirodni položaj, otvaramo u sebi točke koje nam omogućuju održavanje i primanje većih energija. Koristeći specifične položaje koji djeluju na mikrolinije, moguće je uskladiti adonajbe (čakre) kao mjesta kontakta među pojedincima. Kada se ritualno ostvari ovakva vrsta veze, možemo dobiti međusoban odjek muškog i ženskog principa, koji se simbolički izražava u liku androgina.

Povećati osobnu moć spoznaje

Ako se nalazimo blizu pristupa linijama i ako znamo koristiti vezu između linija i vlastitih mikrolinija, moći ćemo povećati osobnu moć spoznaje.
Simbolički, ako neki iluminat oslobodi vlastite mikrolinije, on će sukladno tome dobiti moć da njegova znanja odjeknu u drugima, a ti će drugi zatim tu mogućnost, ovisno o njihovoj slobodnoj volji, moći iskoristiti ukoliko to žele.

Biljke i šume
I biljke, poput svih ostalih vrsta, imaju svoje specifične mikrolinije. Biljka kada dovoljno naraste i kad joj širina korijenja dosegne bar 10 metara te se uspije povezati s raznim vrstama izdanaka drugih biljaka, postaje moćna antena koja ima odgovarajuće potencijale i inteligenciju. Šumsko tlo i čitav prirodni teritorij veliki su živčani sustav ogromne površine.

Na nekim mjestima šume su nastavile postojati, iako ih više nema u materijalnom svijetu. Nestale su samo na razini vremena u koje smo uronjeni u ovom materijalnom svijetu.

Na Zemlji, ljudska bića koriste biljnu vrstu kao simbiont.

Biljke žive s nama u simbiozi i mogu biti most preko kojeg se odašilju signali diljem galaksije, kako bi se proširile točne informacije o ljudskom biću i drugim vrstama. Biljke postaju točke odašiljanja signala, budući da je sve ono što je živo blisko povezano, a linije protječu upravo preko onog što je živo.

Ljetni i zimski solsticij

Postoje vrlo važna vremenska razdoblja u godini kada je lakše ostvariti kontakt s linijama i koristiti ih: to su ljetni i zimski solsticij.

Tada kao da linije postaju „mekše“ što omogućava lakši pristup, dok su u drugim razdobljima krute i tvrde i nije ih moguće ni okrznuti.
Tijekom zimskog solsticija postavljaju se temelji onoga što će se kasnije nadograđivati tijekom ljetnog.

Za vrijeme solsticija biljke imaju proširene sposobnosti te je i zato lakše koristiti sinkrone linije u tom razdoblju. Tako da sinkrone linije predstavljaju stabilan i postojan element koji sudjeluje u ritmovima.

Mreža Zmajevih linija i Motovun

Mrežom zmajevih linija prenosi se energija inkarniranog Duha Zemlje, a također je primatelj i odašiljatelj drugih galaktičkih energija koje su važne za rast Zemlje i njenih stanovnika. Najpoznatije galaktičke energije su one koje su vezane za konstelacije zodijaka i ostale planete sunčevog sistema.

U prostoru često možemo prepoznati mjesto koje je na posebni način povezano s „dišnim otvorom“, kao što je npr. lokacija Motovuna.




Motovun i izvor energije

Osnovno značenje položaja Motovun može se čitati iz simboličkog jezika zapisanog u grbu grada, u kojem na vrhu brijega stoji mjesto s pet kula, a u srcu brijega leži cvijet. Iz navedenog se zaključuje da se Motovun nalazi nad izvorom energije.

U grbu su tri vrha, dok je u stvarnosti jedan. Oni ne postoje fizički, već samo simbolički. Međutim, unutarnja struktura Motovuna oblikovana je tako da ima tri dominantne točke označene trima crkvama, koje su povezane s dvije glavne ulice, a gledane iz zraka imaju završetke u spiralnom obliku, koji su na vrhu brijega spojeni te čine oblik terase na kojoj stoji tvrđava.

Spiralni ples akvastata (linije koje nastaju s tokovima „vode“) oko izvora energije stvara atmosferu koja u ljudima budi poseban osjećaj sreće. Središnji toranj na grbu (u stvarnosti, toranj katedrale) upućuje da se iz ovog prostora šire putovi energije (lay lines, zmajeve linije), kroz koje se širi energija koja se pretače kroz dišne otvore te opskrbljuju živa bića životnom energijom (etherom, pranom).
Taj arhetip u Istri, kako ga prikazuje Marko Pogačnik u svojoj knjizi „Zmajeve linije“, sastavljen je od dva elementa: sunčevog kruga/kotača i oznake dišnog otvora (kroz koji prostor komunicira s drugim svjetovima).

Dišni putevi

Inače, u Istri postoje dva sloja označavanja dišnih putova, prvi – pretpovijesni: sastavljen od megalita (Mordele), i drugi – gradovi (Motovun), crkve (Strunjan)


Zmajeve linije i sazviježđe Orion te legenda o Kralju Arturu


Veza crteža i lokacija u Istri sa sazviježđem Oriona jako asociraju na Glastonbury-zodijak čiji su simboli razmješteni na određenim lokacijama u Engleskoj u pokrajini Somerset, u okolici Glasotnburya, a ocrtavaju energetske zone u krajoliku odnosno legendu o kralju Artura.

Raspored tih simbola je uočila Katherine Maltwood (Glastonbury's Temple of the Stars, Katherine Maltwood, James Clarke, 1935). Na tlu je otkriven velik broj koincidencija koje se poklapaju, a odnose se na imena lokacija i izgled krajolika. Katherine Maltwood je bila svjesna da su zodijak konstruirali sumerski Kaldejci, kako se pretpostavlja oko 3000 g.p.Kr. (Izvor: http://www.isleofavalon.co.uk/avalon-mysteries3c.html - prikaz mape Glastonbury-zodijaka).

Istra i arhetip Jarac

Budući da Istrom dominira i drugi arhetip – jarac, možda kad bi se pokušalo pronaći i druge znakove zodijaka (na teritoriju Istre ili mnogo širem teritoriju, recimo koji je obuhvaćao Vučedolsku kulturu) možda bi se došlo do sličnog zaključka o postojanju zodijaka u krajoliku. Naime, ne postoje bez razloga slični sistemi djelovanja kroz dugu povijest čovječanstva, oni su morali i još uvijek imaju neku određenu svrhu.
Kako se astrološki znak jarca, koji je vezan uz konstelaciju jarca, javlja 22. prosinca, mogao bi se vezati uz zimski solsticij.



Simboli

Oberto Airaudi – Falco navodi da se „zahvaljujući volji, prikladnim i točno određenim sistemima odnosno ritualima određuje oblik koji se prebacuje na linije, koje ga apsorbiraju i dalje raspoređuju.“.

Također, arhetipski simbol sunčevog kruga iz Istre odgovara simbolu „theta“. Kako svaki simbol ima svoju frekvenciju, vjerojatno i prva dva naizgled ista simbola u prikazanom nizu od tri simbola, imaju različitu frekvenciju.



Simbol „theta“, neka od značenja:
1. simbol u nizu: duša, Zemlja
2. simbol u nizu: sreća
3. simbol u nizu: samorealizirana osoba, Bog, Sunce

Zbilja ima smisla, da duša ispunjena radošću postaje samoralizirana i dostiže razinu Božanstva.
Znači, preostaje nam da budemo sretni i zahvalni na onome što imamo i postižemo jer kad bi sve unaprijed znali, ne bi bilo radosti otkrivanja.


Histria

Nadalje, slično Pogačnik pomoću sunčevog kruga opisuje ime Istre – Histria (latinski, najstariji zabilježeni naziv). Naime, korijen riječi se sastoji od pet slova – „histr“.
Prvo izvorno slovo je izgubljeno. Ako se korijen „histr“ upiše u sunčev krug, tako da se na točkama kružnice nalaze slova „istr“, a u sredini je neizgovoreni „h“, proizlazi da „istr“ prikazuje vidljivu razinu krajolika, a „h“ nije izgubljeno, već prikazuje nevidljivu razinu.

U simbolu theta, također, bi se mogao na točkama kružnice nalaziti slova „teta“, a neizgovoreni „h“ u sredini.

Dakle, budući da su drevni ljudi imali znanje o linijama i znali koristiti energiju bezuvjetne ljubavi, koja putem linija prožima cijeli Svemir, može se zaključiti da je bitno održavanje čistoće linija i mikrolinija. Preduvjet za čistoću mikrolinija unutar čovjeka su čisto srce, čistoća misli, unos čiste, zdrave hrane. Ovo pokazuje koliko su naši preci živjeli usklađeno s kozmičkim zakonima. Prema tim principima energija je mogla kvalitetnije i bolje protjecati i duhovnost ljudi je bila u većoj mjeri zastupljena.






----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

PROŠIRENI DODATAK UZ TEKST


Linije koje dijele nebo

U području astronomije, drevni narodi poznavali su kretanje zvijezda preko „meridijana“, zamišljene linije koja „dijeli nebo“, koja se može zamisliti kao luk koji povezuje sjeverni i južni pol i prolazi točno iznad glave promatrača. Zvijezde (kao i sunce, mjesec i planeti) kada prelaze tu zamišljenu liniju dosežu „zenit“ ili „kulminaciju“ – najveću visinu iznad obzora za određenih dana. Tako je npr. položaj Oriona na nebeskom svodu imao očito veliku važnost za drevne civilizacije prilikom slavljenja proljetnog ekvinocija, a između ostalog, bio je bitan u gradnji piramida.

Orion

Smatra se da je oblik konstelacije Orion formiran prije oko 1,5 milijuna godina te da se može pratiti paralelno s pojavom ljudske civilizacije. Zbog lakog raspoznavanja, Orion je bio predmet raznih prikazivanja drevnih civilizacija i mitologija. Dio naše galaksije Mliječni put gdje je smještena Zemlja zove se Orionovo naručje. „Put mrtvih je bio zemaljska preslika Mliječnog puta“, kao što navodi Graham Hancock u svojoj knjizi „Otisci Bogova (Potraga za početkom i krajem)“, str. 153.

Histri

Za Mordele i Picuge u Istri, moglo bi se reći ,da se radio o arheoastronomskim lokacijama.

Ta poveznica proizlazi iz njihove veze sa sazviježđem Orion, a i zbog veze sa kulturama i filozofijom zasad poznatih naroda koji su živjeli na tlu Istre, kao što su Etrušćani, Kelti, Iliri (Histri).

Naime, njihov život temeljio se na poznavanju određenih znanja koja su međusobno protkana, a obuhvaćala su znanje astronomije, matematike, sakralne geometrije, energetskih tokova u svemiru i njihovog korištenja. Sve se to odražavalo i preslikavalo na njihov svakodnevni život od poljoprivrede, prehrane, shvaćanja čistoće, liječenja, načina izrade posuđa, odjeće, nakita, umjetnosti, uređenja okoliša, arhitekturu, pokapanja umrlih i običaja vezanih uz duše pokojnika, shvaćanja zagrobnog života. Radilo se o iznimno sofisticiranim znanjima, koja moramo ponovno otkriti i rekonstruirati kako bismo bolje sastavili sliku svijeta u kojem živimo.

Naime, tisućljećima sinkrone linije imaju tendenciju vrlo laganog pomicanja prema sjeveru, dok se sinkroni čvorovi – koji su više ili manje aktivni ovisno o trenutku – kreću brže: moglo bi se reći da međusobno skakuću. Na primjer, energije i najvažnije točke izviranja linija na površinu koje su prije 2500 ili 3000 godina prolazile Egiptom ili Srednjim Istokom s vremenom su se pomakle prema sjeveru. (izvor: Oberto Airaudi – Falco „Sinkrone linije“, str. 74.)

Dakle, promatrajući s određenog šireg aspekta može se reći da lokacije Moredele i Picuge odražavaju sazviježđe Oriona (zrcalni Orion). Ovo shvaćanje inspirirano je člankom istarskog istraživača drevne Istre Davora Šišovića, koji u rasporedu brežuljaka na tim lokacijama vidi piramide te ih uspoređuje s rasporedom zvijezda u pojasu Oriona, iako uz malo odstupanje


MORDELE I PICUGE – ZMAJEVE LINIJE – VUČEDOLSKI ORION

Prema Marku Pogačniku u knjizi „Zmajeve linije“, u Mordelama se nalazi točka križanja zmajevih linija. Motovun je, prema njegovu sustavu, najsnažnije izvorište pozitivne energije u Istri, jer se u njemu križaju tri zmajeve brazde.

Jedna brazda, koja od Motovuna vodi na zapad, prolazi točno kroz središte tolosa na Malom Svetom Anđelu. Druga zmajeva brazda prostire se otprilike paralelno sa zapadnom obalom Istre i spaja veliki kameni megalit na morskoj obali podno Strunjana s još jednim kamenim tolosom, koji se nalazi na Rtu Kamenjak, a točno na polovici te udaljenosti je, opet, tolos na Malom Svetom Anđelu. Nadalje, Pogačnik navodi da su tri usporedna brežuljka koja čine Mordele slična trima vrhovima u grbu Motovuna. Naime, na srednjoj Mordeli križanje je označeno megalitskim krugom od neobrađenih kamenih blokova. Na istom brežuljku su i drugi oblici, uključujući krug od četiri kamena s petim u sredini, kompozicija koja se nalazi na motovunskom vrhu i u Strunjanu. Pogačnik iznosi pretpostavku da su kameni krugovi, kakvi se danas nalaze na Mordeli, stajali i na zmajevim središtima Motovuna, Kopra, Pirana i drugdje, ali su iščeznuli zbog širenja gradova na tim mjestima. Navedeni krugovi predstavljaju arhetip Istre, koji se sastoji od sunčevog kruga, kotača i oznake za dišni otvor. Nadalje, pretpostavlja da zmajeva linija koja ide od Devina do rta Kamenjak, koja jedina teče po cijeloj dužini istarskog poluotoka (oko 90 km), daje Istri posebnu vibraciju. Ta linija pola dužine, od Devina do Poreča, teče ravno dok u kamenom krugu na brežuljku Mordele zaokeće 15° istočno. Također su po cijeloj dužini istarskog poluotoka linijama nacrtana dva životinjska roga, koji predstavljaju drugi arhetip Istre, koji se nalazi u grbu Istre. Tradicionalno je simbol Istre – jarac, koji simbolizira zmajeve linije te Pogačnik pretpostavlja da je istarsko područje povezano sa zviježđem jarca (Capri-cornus). Sunčev krug predstavlja sunčev element u arhetipu Istre, a kozorog, jarac zemaljski. Sunce simbolizira aktivne stvaralačke sile (yang), a Zemlja pasivne energije (yin). Ovi arhetipi ukazuju na različite vrste vibracija na tim mjestima. Astronomi poznaju te vrste zračenja, koja su prisutna: prva kod crnih odnosno bijelih rupa, zatim kod nepomičnih zvijezda, i treća kod periodičnih zvijezda. Tako da proizlazi da drevna mudrost na Zemlji preslikava mehanizam nebeskog makrokozmosa.

VUČEDOLSKI ORION

Dakle, budući da se nedovoljno zna o arheološkim lokacijama Mordele i Picuge, sistem razmišljanja koji je korišten na važnom arheološkom nalazištu Vučedol, mogao bi se analogijom primjenjivati kod potencijalnih arheoloških iskapanja na tim lokacijama. Naime, vučedolska kultura obuhvaćala je prema prof. Aleksandru Durmanu liniju Solun - Vučedol – Trst – Salzburg – Prag – granicu Poljske.

Za vučedolsku civilizaciju se smatra da je postojala od oko 3000-2400. g. pr. Kr. te da je postojala paralelno sa velikim civilizacijama kao što je staro carstvo u Egiptu, sumerska civilizacija u Mezopotamiji, razvijala se paralelno s Trojom i početnom fazom Troje II. To nalazište je, inače, poznato po vučedolskoj jarebici, posudi u obliku ptice na čijem je vratu urezana dvobridna sjekira (labris), a odnedavno je poznato i po pronađenoj čizmici. Najzanimljivije otkriće je posuda s urezanim najstarijim indoeuropskim kalendarom, zasnovan na promatranju zviježđa Orion s 45. paralele, tzv. Vučedolski Orion. Posudu je pronašao hrvatski arheolog dr. Aleksandar Durman u jednom podrumu u Vinkovcima 1978. godine, gdje se nekad nalazila jama ljevača bakra. On je otkrio simboliku crteža i zaključio da se radi o najstarijem indoeuropskom kalendaru koji datira iz vremena sumerskih i egipatskih kalendara. Međutim, vučedolski kalendar ne predstavlja kopiju tih kalendara, jer je napravljen na sjevernijoj, 45. paraleli.

Veliko zimsko zviježđe Orion je oko 2800. godine pr. Kr. zalazilo za obzor 21. ožujka, na dan proljetnog solsticija. Iz čega proizlazi da je Vučedolski Orion bio važan dan za Vučedolce. Naime, nestanak Oriona s neba označava kraj zime, što je predstavljao početak godine. Zimi Sunce gubi moć, Orion preuzima njegovu ulogu i postaje predmetom štovanja te vlada nebom do dolaska proljeća.

Na stjenkama posude urezana su 4 vodoravna pojasa koja predstavljaju 4 godišnja doba. Svaki se pojas sastoji od 12 kvadratnih polja od kojih je svaki drugi prazan, a na gornja tri nedostaje nekoliko polja. Godišnja doba su prikazana, od vrha posude prema dnu: proljeće, ljeto, jesen, zima.

U svakom kvadratu se nalazi određeni simbol koji se može povezati s određenim zviježđem koje se pojavljuje u to doba godine, ili sa Suncem.
Sunce se pojavljuje jedino u najvišem pojasu koji prikazuje proljeće. U tom se pojasu pojavljuje i Orion. Dio tog pojasa je odlomljen.
Drugi, niži pojas prikazuje ljeto; na njemu se nalaze Plejade, Labud i Kasiopeja. Zviježđe Kasiopeje prikazano je u obliku slova W, Labud je prikazan kao križ sv. Andrije, a Plejade kao tri koncentrična kruga.
Treći pojas prikazuje jesen, a na njemu su prikazane Plejade, Blizanci, Pegaz i Ribe.
Četvrti pojas sa zimskim nebom je potpuno očuvan i na njemu se vide Kasiopeja, Pegaz/Ribe, Orion, Plejade, Pegaz/Ribe i Blizanci.
Uz te arheološke nalaze pronađeno je i 8 ljudskih kostura (1 muškarac, 6 žena i 1 djevojčica). Tijela su bila zatrpana debelim slojem ugljena, a na lubanjama su imali udubljenja za koja se pretpostavlja da su nastala lijevanjem rastopljenog bakra, što upućuje na ritualnu žrtvu.
Dr. A. Durman navodi da su muškarac i jedna žena pokopani tako da gledaju u nebo te su imali po jedno udubljenje na lubanji, dok su ostale žene, položene licem prema zemlji, imale po dva udubljenja na lubanji.
U grobu je pronađena posuda koja se može povezati s obredom. Naime, mogli bi povezati muškarca s prikazom Marsa, ženu s jednim udubljenjem povezati s Venerom, a ostale žene predstavljaju Plejade. Uz njih je četiri puta prikazano zviježđe Oriona. Time bi žrtve predstavljale nebeska tijela i neki važan događaj na nebu za Vučedolce.
Pretpostavlja se da je ova žrtva izazvana položajem Marsa i Venere u Plejadama i da se njihov prolazak kroz to zviježđe poklopio s proljetnim ekvinocijem. To je mogla biti toliko važna podudarnost koja je „tražila“ prinošenje takve žrtve.

Kako svaki ritual ima određenu svrhu, a čiju namjenu su znali drevni svećenici, pretpostavimo da je svrha ovog rituala bila ulazak u zmajeve/sinkrone linije te svojevrsno putovanje do Marsa, Venere i navedenih sazviježđa, ali i u obrnutom smjeru. S obzirom da je ovaj ritual podrazumijevao prinošenje ljudskih žrtvi, vjerojatno se radilo o određenoj dekadenciji te civilizacije, pa su možda takvi ulasci zbog načina upotrebe dovodili do „onečišćenja“ linija.



---------------------------------------------------------------------------------------------

NAPOMENA:

Materijali za tekst ovog posta korišteni su iz niđe navedenih izvora

spisak zmajevih linija



Tatjana Sučec
Izvori o Istri, Mordelama i Picugama:
http://www.ice.hr/davors/simotamo_zemljaHistra.htm
Izvori o zmajevim linijama:
Marko Pogačnik „Zmajeve linije – energetske mreže Zemlje“, Zagreb, 1998.
Oberto Airaudi – Falco - knjiga „Sinkrone linije – energetski tokovi Zemlje“, Zagreb, 2004.
Izvori o sistrumu:
„Hrvati su došli iz Egipta i Mezopotamije“ (Ivan Cvitanušić), Večernji list, 21.05.2006.
http://www.egyptianmyths.net/sistrum.htm
http://www.angelfire.com/realm2/amethystbt/Egyptiansistrum.html
Izvori o Nevruzu:
http://www.nevruzdc.com/
http://www.kultur.gov.tr/...
http://www.byegm.gov.tr/on-sayfa/nevruz.htm
http://en.wikipedia.org/wiki/Norouz
Izvori o ekvinociju:
http://en.wikipedia.org/wiki/21_March
http://en.wikipedia.org/wiki/Equinox
Izvor o Keltima:
http://www.livingmyths.com/Celticyear.htm
Izvor o Orionu i Vučedolu:
http://www.m-111.org/files/2006/06/m111-06.pdf
http://www.net.hr/kultura/page/2007/09/18/0518006.html

izvor 1.

izvor 2.

--------------------
O Zmajevim linijama u Istri postoji i film:
IZVORNO IME: Zmajeve linije

REDATELJ: Mladen Đaković i Robert Bezbradica
PREMA KNJIZI AUTORA: Marko Pogačnik
ŽANR: dokumentarni
TRAJANJE FILMA: 80’
GODINA: 2008.
DRŽAVA: Hrvatska

Dvigrad


Danas smo otišle na izlet do Dvigrada
Mjesto je naprosto čarobno.
Ostaci kula na živoj stijeni, visoko iznad dolina te ostaci magle u nizinama.



Vrativši se doma pronašla sam zanimljiv tekst o legendi Dvigrada kojeg prilažem u cjelosti.

GOVOR KAMENJA - DVIGRAD

Borivoj Bukva
---------------------
GOVOR KAMENJA - DVIGRAD

UVODNA PRICA

Dvigrad

U pradavna vremena kada su ljudi zivjeli skupa sa divovima i patuljcima, na podrucju Limske drage zivio je siromasni ribar i imao prekrasnu kci. Ona je bila toliko lijepa, da je ribar morao stititi je od velikog broja prosaca.

U susjedstvu su zivjela dva brata blizanca - dva diva, i Zmaj Limske drage. Zmaj se pretvarao u mladica, kad bi se pojavio pred djevojkom. Braca divovi i Zmaj bili su u stalnom sukobu radi ribareve kceri. Jedne noci kad se braca nasla na krizanju puteva, Zmaj se pretvori u magarca. Objesni divovi nisu mogli odoljeti i skupa zajasu magarca, koji ih odnese daleko. Magarac ih zbaci s ledja, tako da su lutali cijelu noc, put do kuce nisu mogli pronaci. Divovi zaspu, pred zoru pjetlovi ih probude i nadjose put do Limske drage. Srditi divovi odluce da tko prvi podigne kulu njegova je ribareva kci i razglase vijest koja stize do ribara. Divovi pokupe sve kamenje i blokove megalita, uniste putove i krizanja putova, osim pet velikih gromada koje nikako nisu mogli izvuci iz zemlje. Kamene blokove kiklopske velicine usadise u kule i suhozide ne pridrzavajuci se pravila gradnje, i tako na brzinu podigose dvije kule, svaku na jednom brezuljku. Ribar bojeci se za krepost svoje kceri koja je bila ljepotica, neprestance je izlagao samoci zbog velikog broja prosaca. Ona poput mucenice, bojeci se diva i pritvora u jednoj od kula, predala se postu i molitvi, i tako umre. Dusa mlade djevojke preda se i predje u sirenu, sa kojom se djevojka igrala i kupala u Limskoj dragi. Ovih dana kao i nekad, po uvalama, dragama i otocima, priobalja Limske drage, zna se pojaviti sirena, nenadano kao sto je i nestala iz misli i sjecanja ljudi.

Dugo godina poslije toga kada su sa lica zemlje nestali divovi i patuljci, uz postojece kule narod se nastani, dignu dva grada i prozvase ih Kastel-Parentin i Monocastello. Mjestani oba grada zivjeli su objesno i razuzdano. Uz obilje bogatstva u svojoj oholosti, narocito gradjani Parentina vezujuci se rodbinskim vezama, u sukobu sa pridoslicama uz skrtost, poticali svoje pogansko bozanstvo. Za razliku njih, gradjani Monocastella bili su pobozniji. U jednom trenutku potaknuti susjedskim prestizem i takmicarskim duhom, probudila se savjest svecenstva. Izazvani svecenici dali se na ogledanje kakva je moc u njihova boga. Oni podigose dva zrtvenika, jednog u Parentinu a drugog u Monocastellu, potom sazvase svaki svog Boga da zapali vatru. U Parentinu uz veliku tutnjavu unisti gradjevine i dio stanovnika. U Monocastellu Bog posla vatru koja zapali zrtveno oganj, i ukaza na ispravnost puta. Gradjani Monocastella prihvate odbjegle i unesrecene gradjane Parentina, koji podigose nove nastambe, te se prikljuce ziteljima Monocastella. Tako je Parentin nestao i zbrisan sa lica zemlje. Uspomena na Parentin je kameniti grad, stjenovito brdo koje se visoko uzdize iznad Monocastella u neposrednoj blizini. Grad kasnije dobiva novo ime Duecastelli, ili Dvigrad. Na mjestima pet ogromnih gromada megalita tijekom vise stoljeca, narod podize pet sakralnih objekata: crkve Sv. Sofija i Sv. Petronila, kapele Sv. Marija, Sv. Antun i Sv. Ilija.

POVIJEST

Crkva u Istri igrala je znacajnu ulogu kroz cijelu povijest. Pri tome se ona ne javlja iskljucivo kao religiozni, vec u znatnoj mjeri i kao ekonomski cinitelj, vezujuci svoju materijalnu egzistenciju na obavezna podavanja seljackog i gradskog stanovnistva. Mlecani su privlacili zitelje u Istru. Dovozili brodovima iz drugih krajeva i naseljavali radi obrade i iskoristavanja zemlje. Vlasnici mnogobrojnih sumskih parcela i gajeva, obradjivali su okolnu zemlju, uzgajali stoku i svoje proizvode, kao i drvo za gradju i gorivo, i prevozili do ukrcavalista na Limu. Kakvoca terena i pogodni smjestaj dvigradskog podrucja nesumnjivo su privlacili nove doseljenike. Jedan od problema koji se javljao bio je nacin podjele zemlje novim doseljenicima i o sukobima koji su iz toga nastajali (o sukobima izmedju starih i novih stanovnika, izmedju kolonista i gradske opcine oko placanja i medjusobnim sukobima kolonista).

Interesi jednih i drugih bili su cesto nepomirljivi. Sudski sporovi vodjeni oko zemlje isrpljivali su obje strane, a ponekad je dolazilo i do fizickih obracunavanja, prijetnji, unistavanja imovine, paleza i svakodnevnog nasilja. Nesrece koje su se svaljivale na srednjovjekovnoga covjeka kao sto su rat, bolest, a narocito kuga, smatrale su se posljedicama bozje kazne.

U Istri nije bilo pobjednika, samo porazeni i upropasteni. Jos jednom razljuceno bozanstvo tiho i necujno spusti svoj bijes na Dvigrad duz Zmajeve linije, epidemijom kuge 1631.g. Preostalo opustoseno stanovnistvo Dvigrada napusti grad i osnuje obliznji Kanfanar. Dvigrad je danas napusten grad, imao je sve sto je trebalo imati: jednokatne objekte zgusnuto smjestene u krivudavim ulicicama, trgove, crkve, strazare i tri reda bedema, obrambeni pojas koji okruzuje cijelo naselje. Bio je to bogat i vazan srednjovjekovni grad. Danas je to cudesan i najneobicniji svijet koji se moze sresti i vidjeti. Svijet u kojem se ubistveni mir i tisina smjenjuju carstvom vjecnog i neprolaznog. Dolazite do granice gdje vas um moze propasti u neki svoj ponor i nostalgicna razmisljanja o proslim zivotima, nisam li tu nekad i ja zivio? Ima tu mnogo od ideje o usamljenom nadcovjeku, onome neshvacenom i udaljenom samotniku koji posjeduje vise nego ljudsku moc i mudrost. Ta ideja ima uvijek neodoljivu privlacnost za one ljude koji preziru svoje vrijeme, ziveci izvan okvira i tipicnih karakteristika svoje sredine. Grad je potrebno obnoviti, sakralne objekte sacuvati. Nimalo slucajno istarski ipsilon nalazi se upravo pred Dvigradom. Ne kazuje li to na ispravnost putova kojima treba ici u obnovi ovog tajnovitog i misticnog grada.

STO KAZE EZOTERIJA?

MONOCASTELLO - DUECASTELLI - KANFANAR, vibriraju u znaku broja (3) savrsenog broja jer u sebi sadrzi pocelo, srediste i svrsetak. Broj (3) je broj stvaranja "put pokore", osigurat ce uspjeh, srecu i sigurnost.

DVIGRAD - 1631. (godina kuge) - SV. PETRONILA djevica mucenica, vibriraju u znaku broja (2) posvecenog Plutonu, bogu podzemnog, sjenovitog carstva. Otud je grad nestao, znak djavola, satanovo nacelo.

SV. ILIJA je u znaku broja (5) na pocetku Zmajeve linije koja se pruza duz Limskog kanala. Bolest nije nista drugo, nego vladavina broja (5) nad covjekom. Covjek je analogija svega, (5) je dioba i lom svega (broja 10). (5) doziva vanjsku tamu i pokrece podzemlje, donosi slabost i krvarenje, brigu i bol, grc i muke. Bolest je povezana s grijehom i sa zlom.

SV. SOFIJA - SV. MARIJA vibriraju u znaku broja (6) savrsenog broja, i SV. ANTUN u znaku broja (7) svetog broja nisu mogli pomoci. Tako je na udaru Zmajeve linije unisten Dvigrad. Takodjer na neko vrijeme su bila iscezla sela: Korenici, Mrgani i Jural, ostali bez zitelja.

DVIGRAD vibrira u zutoj boji, sa losim osobinama: ljubomora, sumnjicavost, dvolicnost, prozdrljivost, razdrazljivost, kukavicluk, malodusnost, melankolicnost. Sklonost vinu i pijanstvu.

DUECASTELLI - MONOCASTELLO - KANFANAR vibriraju u zeleno-plavoj boji, sa losim osobinama: prostota i hladnoca. Dobre osobine: snaga, zadovoljstvo, inteligencija i smjelost.

CRKVE NA PODRUCJU DVIGRADA

- SV. MARIJA od Lokvica, gotska kapela sa zvonikom na preslicu. U unutrasnjosti edikule nalaze se zidne slike. Djevica Marija stiti pokojnike rasirenim plastom, zagovara duse mrtvih i stiti od Kristovih strijela one koji se mole.

- SV. SOFIJA (XI - XII st.) ranosrednjovjekovna crkva, zastitnica grada u cije je zidine uzidano vise prepletenih fragmenata, dio inventara prenesen je u Kanfanar. (Isus, Bozanska mudrost, Sveta mudrost, Svetica).

- SV. ILIJA romanicka kapela, pregradjena u gotskom stilu 1442. g. Sv. Ilija je hebrejski prorok, snazna licnost koja se zestoko opirala stovanju Baala medju Izraelcima.

- SV. PETRONILA, crkva i Benediktanska opatija (X - XII st.) Sv. Petronila kci apostola Petra, zazivana da izljeci bolesnike od groznice.

- SV. ANTUN, kapelica s ostecenim zidnim slikama. Sv. Antun bio je monah, pustinjak, osnivac monastva, pomaze bogaljima, nejakima i bolesnicima.

NA KRAJU SVIH MUKA - SECER

Prenociti tu noc "sam" u Dvigradu nisam se usudio, produzio s rancem i vrecom za spavanje pjesice i stopom prema Vrsaru, usput prosao kroz Mrgani, Jural i spustio se za Limski kanal, kasno uvecer stigao u Vrsar, i kako to obicno biva, nista se slucajno ne dogadja, u Vrsaru sreo prijatelje, slikaricu Mirjanu Sestan i supruga joj Dina. Na pitanje odakle dolazim i gdje sam bio, bez moje znatizelje, Dino mi kazuje: "...u Londonu postoji i pohranjena je dokumentacija o gusaru, kapetanu Henryju Morganu, a da Parentina nema. Trazili su ga i nisu mogli naci." Bolje kazivanje nisam mogao ni ocekivati,na pravom mjestu i u pravo vrijeme. Zadovoljan, tu noc na obali mora uz sum valova i pri punom mjesecu, umoran zaspao. Vruci kolovoz i 21.07.2000. sa zuljevima na nogama i propjesacenim kilometrima ostat ce mi u dugom sjecanju. Tako je obilazak Dvigrada okoncan i stavljena je tocka na susret sa ovim tajnovitim i misticnim gradom; do novog susreta, nadam se nakon restauracije i obnove, vidjenog u boljem svjetlu, onom kojeg on i zasluzuje.

U Rijeci, 20.08.2000. Borivoj Bukva

Post je objavljen 05.04.2005. u 19:26 sati.

Ponekad
jutrom
izaći
ko' vitez na konju
oboružan mačem
Ponekad
jutrom
vratit se
mirno
nag
pokriven samo
kosom.
No uvijek se vratit.
kući.
Čovjek treba imat
neku konstantu
u
životu
Pa čak ako je to
nemir









PS Kod blogova teško podnosim što, prosječan gledatelj od režisera, očekuje jasnu poruku. Ja volim filmove bez završetka
Dovoljan mi je insert. Početak i kraj mogu zamislit i sama.

U 2010. godini Laibach priprema mnoštvo novih projekata te uz tri velike izložbe (u Ljubljani, Trbovlju i Zagrebu), a radi i na materijalima za nove albume.

Hoću li ja imati dovoljno hrabrosti, pojaviti se?

DRAGOVOLJAC

Piše: Drago Pilsel

Počinje nova godina. Kada se prisiljavam da budem imaginativan. Pa da poželim nešto važno, ali i realno, pravedno, ali ostvarivo. Pascal je uvidio dvostrki karakter imaginacije: da može biti produktivna i doprinos znanosti, ali da može biti i uzročnik obmana. Pogreške imaginacije doprinose bijedi čovjeka kao biće koje ne teži transcendenciji, trska u kojoj nedostaje drhtaj. Ovaj drhtaj je onaj duh koji u biću oživi, onaj duh duhovni nespokoj koji bi žabokrečina života primirila i potopila. O tomu pišem, de facto, da se ohrabrimo i zadržimo na površini. Svega. Moramo istraživati, kroz povijest, karakter imaginacije, njezinu prirodu, razumijevanje, percepciju, odnos imaginarno-stvarno. Pri tom zalaziti u područje ne samo estetike i filozofije već i psihoanalize, te podsjećati čitatelje koliko je imaginacija nužna, kako za stvaranje tako i za recepciju djela, koje bez imaginacije onog koji gleda ostaje neshvaćeno, promašeno.Imaginacija prethodi svakoj slici, određuje kodove, mogućnosti i značenja. Pri tom se ne libim podsjećati čitatelje koliko je imaginacija nužna, kako za stvaranje tako i za recepciju djela, koje bez imaginacije onog koji gleda ostaje propušteno, promašeno.

Jer mašta ili fantazija, proces je zamišljanja budućih događaja i stvaranja novih cjelina kombiniranjem različitih predstava, ideja i pojmova koji kao takvi ne postoje u ranijem iskustvu. Mašta kao stvaralačko mišljenje, predstavlja osnovu umjetničke, znanstvene i tehničke kreativnosti, ali i stvaralaštva i raznovrsnih inovacija u svakodnevnom životu. Proces maštanja je pod snažnim utjecajem želja. Neki psiholozi i psihoanalitičari smatraju da mašta može biti i mehanizam obrane. Tim putem se nezadovoljavajuća stvarnost zamjenjuje maštarijama u kojima su na stvaralački način zadovoljene mnoge snažne, a u stvarnosti nezadovoljene težnje.

Imate li vi takvu svjesnost? Imate li ono nešto što, ponavljam, dovodi čovjeka do introspekcije i propitkivanja odnosno preispitivanja? Do toga da ne potonemo pod teretom surovosti života! Tako da ostanemo na površini. Ne i površni!

Teolog sam po zvanju, novinar po zanimanju. Poslovi su ti koji traže povremena sučeljavanja sa samim sobom. Da vidimo jesmo li spremi i sposobni za neku novu i potrebnu prisutnost.

O imaginaciji i volji za životom pišem jer mi je stalo vas potaknuti na razmišljanju o njihovom utjecaju u stvaranju predodžbe, osobnog svjetonazora i odnosa prema Drugom. Meni je to izuzetno poticajan povod da ispitam motive mojeg bavljenja novinarstvom i teologijom. Bio mi je to razlog da se prisjetim uzornoga svećenika i kršćanskoga publiciste, don Luke Vincetića. Naime, često se nadahnjujemo i hranimo imaginaciju komemorirajući velike, uzorne ljude.

Bio je, naime, moj dragi kolega i prijatelj, don Luka Vincetić, čovjek velike imaginacije. Don Luka je bio moja drugost, drugost u kojoj se pisac oslobađa i koja pisca ili teologa oslobađa. Naime, u pisanju se pisano samo po sebi oslobađa. Pisanje ili teologiziranje piscu teologu daruje izgubljeno i istodobno oduzima intimno, otima uspomene i pretvara ih u objektivnost napisanog. Postonaje teksta je način očuvanja svijeta. A imaginacija, sijećanje, je naćin opravdavanja tog našeg svijeta.

Da. Bio jedan čovjek, svećenik: Luka Vincetić: (1939. – 1998.), uz to i dobar novinar i publicist, koji nije imao novca da ih pošalje Ekonomatu svoje Biskupije. Vodio je, jer je tamo poslan kaznom kada se kao mladi svećenik želio posvetiti provedbi Koncila u Vinkovcima, malu, siromašnu župu, Trnavu kod Đakova, i najviše je želio imati nadu, uvijek, svagdje i trajno u mir i u bolje dane sa svojim župljanima i prijateljima, a ne novce, kako je sam napisao u jednoj pjesmi. Ta se pjesma našla u pjesmarici “Liturgovi bolji dani”, a koju nije smio javno dijeliti jer su mu tako poručile mjesne crkvene vlasti koje su ga, inače, kaznili zbog naprednih razmišljanja (koncilskih, svakako) i prognali u tu, kako napisah, neku zabačenu župu koju je, zato što je bio pravi pastor, iz temelja obnovio i produhovio.

Pjesme su značile opasnost za duhovnu žabokrečinu protiv koje se taj čovjek borio. Bile su “previše angažirane” kao i on sam, zbog čega se više trošio i zbog čega je, kako se uglavnom događa s takvom vrstom ljudi, otišao s ovoga svijeta “prerano”. Prerano ili “onda kad je bio zreo za nebo”, svejedno, taj čovjek, naš prijatelj i kolega, više nije među nama jedanest i kusur godina.

Imao je teškoća sa srcem, prebolio je jači infakrt 14. ožujka 1998. i dobro se oporavljao. Nakon toga su mu ugradili pacemaker, imao je jednu jaču krizu iz koje se opet izvukao, no treću nije uspio pobijediti. Srce mu je stalo u večernjim satima 2. srpnja 1998. Don Luki Vincetiću, prijatelju, suputniku, savjetniku i inspiratoru mnogih misli dugujem mnoge trenutke inspiracije, mnoge želje da započnem svaku novu godinu, obnovljen i spreman.

U odgovarajućoj rubrici u evidenciji članstva Hrvatskog novinarskog društva (HND) piše da je bio suradnik “Glasa koncila” i “Feral Tribunea”. Kakav paradoks! On je doista pokušao surađivati u katoličkom tjedniku, ali tamo nije bio dobrodošao, pogotovo ne više nakon što je ta tiskovina blokirana domoljubljem koje graniči sa šovinizmom i neobuzdanim nacionalizmom i otkako se na toj kaptolskoj adresi stalo veličati “humanost ratovanja”. Don Luka bio je nositelj ideje stvaranja uspješne katoličke revije za djecu “Mali Koncil”. I tu je ubrzo zaboravljen i stavljen ad acta. Pokušao je surađivati i s “Vjesnikom Đakovačke i srijemske biskupije”, ali je bio tiho proglašen personom non grata, onaj koji ugrožava tradiciju.

Međutim, don Luka nam je svojim “zabranjenim” pjesmama objasnio da “jedina tradicija Crkve jest: ići u povijesti i u svakom vremenu” i tako, kao crkveni čovjek, biti istodobno povjestan i suvremen. Zato je don Luka, odgovarajući “tradicionalistima” koji su ga kaznili izgonom u (za tadašnje prilike kažnjeničku župu Trnava, s ogromnim brojem kažnjenih ubojica) predstavio sebe kao “dozlaboga tradicionalist”, kao onaj koji brani istinsku tradiciju jer svjedoči “angažman u Riječi”, i to kao kritika postojećeg crkvenog tapkanja u mjestu.

Napisano je paradoks, i to zato što ovaj čovjek angažirane Riječi nije mogao pisati u glasilu koje se predstavljalo kao promotor “Novog lica Crkve” (one koja je nakon Drugoga vatikanskog sabora - u čije je vrijeme don Luka postao svećenik - prihvatila zadatak da se živi iz Riječi Božje), pa je odabrao tribinu čiju se Riječ, bilo s državne bilo sa u praksi antikoncilske crkvene strane, želi ukinuti. “Živjeti sam, i samo od toga: ‘Nadam se, da će biti bolje’, teško je. Sam i s nadom dijalogizirati s drugim koji je isto tako sam i s nadom, dobitak je. To je već zapravo život; doduše prkosan i izdajnički, kad se obrne u prošlost”, napisao je don Luka na koricama svoje pjesmarice, i tako je posvetio svoje pjesme i sve svoje članke, feljtone, polemike, cijeli svoj “Duh angažirane Riječi”. U zadnjim godinama života i svoje briljantne analize u splitskom tjedniku “Feral Tribuneu” svima onima koji su ga obogaćivali osobnim iskustvom i razmišljanjem i uvjeravali ga da nije sam i bez nade.

Evo sada barem dio onoga što bi bilo potrebno istražiti kako bismo razotkrili bogatstvo ove slavonske duše, ovoga mirotvorca, ovoga svećenika i novinara koji je živio u naše doba čineći dobro, učivši sebe i druge kako “što uspravnije početi hodati”.

Don Luka je dosta pisao u raznim crkvenim glasilima: ponajbolje feljtone ikad objavljene u kršćanskom mjesečniku KANA, na primjer. Vincetić je najbolje znao sažeti veliki duh biskupa Jurja Strossmayera. Don Luka je bio i čvrst suradnik informativne službe Kršćanske sadašnjosti AKSA. Međutim, gotovo je sigurno da je do članstva u Hrvatskom novinarskom društvu došao zbog angažmana u svjetovnom tisku. Nešto prije nego što je objavljeno reprint izdanje “Magnum Crimen” Viktora Novaka, don Luka je poslao tjedniku “Danas” pismo u kojem je stavio na kušnju razglašenu otvorenost tjednika kojeg su komunistički jugoslavenski i hrvatski birokrati smatrali “neposlušnim”. Uz pismo, don Luka je poslao članak o Strossmayeru. Članak su se i pismo našli na stranicama “Danasa” i tako je počeo proboj don Luke prema prostoru u kojem su se crkveni ljudi bojali kročiti. U povodu objavljivanja drugog izdanja Novakove knjige ali i u povodu minuloga suđenja ratnom zločincu Andriji Artukoviću, tadašnji je urednik kulturne rubrike “Danas-a”, Nenad Ivanković, objavio veliki intervju s don Lukom, što je zajedno s intervjuom koji je nedugo nakon toga objavio s njim i “Večernji list”, postao pravi proboj don Luke u društvenu sferu. Ipak, don Luka je prepoznao “Danas” kao svoju tribinu, a uredništvo toga tjednika u tom je svećeniku prepoznalo službenika Crkve koji će povremeno, samokritički, kvalitetno i pametno, otvarati prostor dijalogu koji je dugo bio zatvoren. Pogodnost Vincetićeve prisutnosti u “Danasu” vidjela se najbolje kad je taj tjednik, na nagovor don Luke, došao do kopije Stepinčeva dnevnika koji je objavljen kao feljton zahvaljujući pokojnom dr. Ljubi Bobanu. Kako danas tvrde njegovi suradnici (Marinko Čulić, na primjer), don Luka je postao jedan od onih po kojima se pamti najbolje razdoblje toga tjednika, a zbog čega je “ostao u memoriji lista”.

Don Luka je pisao o ekumenizmu, o razdoblju NDH, o odnosima Crkve i državne vlasti, dajući često znakove da se i u crkvenim strukturama može i treba prepoznati rigidnost jednoga Centralnoga komiteta. Uglavnom svi koji su ga poznavali zaključuju da je to bio iznimno vrijedan suradnik, ali još više izvanredno ugodan, topao i jednostavan čovjek, što čvrsto svjedoče i predstavnici redakcije “Feral Tribunea”. Vincetić je stalno tražio prostore za dijalog, pa je uspio stići i na stranice “Oka”. Objavljivao je u “Glasu Slavonije” do Glavaševe naoružane okupacije lista, u “Bumerangu” isprebijanoga Gorana Flaudera, u “Erasmusu” Slavka Goldsteina i Vesne Pusić, u kojem između ostalog nalazimo odličan don Lukin nastup na Okruglom stolu “Srbi i Hrvati”, u spomenutom “Feralu”, u “Pečatu”, gdje je objavio feljton o kardinalu Stepincu, u “Vijencu”, pa opet nakon stanke u “Feralu” i tako sve do smrti, koja ga je zatekla nekoliko sati nakon što se s urednicom splitskog tjednika dogovorio da će napisati novi tekst o odnosu Crkve i antifašizma, koji nije uspio doći do redakcije.

Luka je volio ribolov i branje gljiva. Strasno je volio svoje najvjernije prijatelje, njemačkog ovčara Vihora (čiju je smrt oplakao kao dijete) i njegova nasljednika u čuvanju vrta župskoga doma, Groma (koji je pak danima cvilio nakon gospodareve smrti, a onda je dugo izgubljeno lutao dvorištem očekujući neponovljivi don Lukin osmijeh). Ipak, više od toga, don Luka je volio ljude, sve nas. Nažalost, tu ljubav nisu znali prepoznati njegov (tadašnji) đakovački biskup msgr. Marin Srakić, koji je, vodeći liturgiju ispraćaja, rekao klevetu da je Lukin pastoralni rad u župi “trpio zbog njegova društvenoga rada” (između ostalog zato što se nije trpjelo jegovo članstvo u Hrvatskom helsinškom odboru za ljudska prava). Ni “Glas Koncila”, koji je objavivši samo kratku noticu u rubrici “Naši pokojnici” o velikom djelu ovoga čovjeka napisao da se “osim svećeničkom službom bavio pisanjem ( ...) novinarstvom i političkim radom”. Srećom, tadašnjeg biskupa a danas nadbiskupa Srakića demantirao je Franjo Vračević, član župskog odbora, nekadašnji don Lukin vjeroučenik, uz to i predstavnik Općine te član HDZ-a, koji je prekrasnim riječima rekao sve ono što je morao a nije rekao biskup, to jest, da je don Luka bio savršen pastir i dobar poznavatelj i dušobrižnik povjerenih mu duša. A ovu netočnost, odnosno još jednu manipulaciju katoličkog tjednika, vjerujem, demantirat ćemo svi mi koji smo Luku poznavali i voljeli i koji ćemo nastaviti učiti se ispravno hodati na ramenima njegova dijaloškog putam prkoseči svakojakoj tragičnosti istine u kojoj se i dalje hrvamo. Umotani u tugu, hrabrost i podsmijeh, kao ona kap kiše koja se kao suza slila na njegovu licu svaki put kad je s udicom silazio do obale Save u djetinjstvu blizu rodnog Štitara. Branit ćemo i tada svu tragičnost istine zbog koje je don Luka sve dublje i dublje pokušavao komunicirati sa svojim vjernicima i s društvom, iako, slažem se, najprije treba prihvatiti onu koja nam govori da ga više nema u našem okruženju, ali ga ima u našim molitvama, sjećanjima i, evo, u teološkim radovima koji ne bi nastali da ga nije bilo među nama. Kao orijentir, evangelizator bez premca i lucidan poznavatelj teologije i Crkve, one prave i jedine – Kristove. Crkve koja, kako reče ovom teologu i novinaru tjedan prije smrti, moramo nastaviti izgrađivati jer i dalje treba govoriti o čovječnosti i solidarnosti, o potlačenosti i oslobođenju, da bismo svi skupa bili kadri prosvjedovati protiv nepravde, nasilja i siromaštva koja vapiju do neba.

Tko god bude čitao ovaj članak neka zna da je napisan imajući pred sobom lik i djelo don Luke Vincetića. Ova posveta završava s konstatacijom da kad molimo za jedinstvo, ono koje smo učili od don Luke, tu nema mjesta ekumenskim prorocima propasti, ekumenskom pesimizmu, skepticizmu i defetizmu, nego tu prije svega treba vladati nada. Za takvu nadu trenutačno vidim dosta razloga. Sa zahvalnošću konstatiram kako se na mnogim mjestima okupljaju evangelički, pravoslavni, katolički kršćani kako bi zajedno čitali Bibliju, razmjenjivali duhovna iskustva i zajedno molili. Takva duhovna umreženja, koja su zahvatila crkve uzduž i poprijeko, spadaju pod ono najnadobudnije u današnjoj ekumenskoj situaciji. Razumjeli su da je duhovna ekumena srce i središte cjelokupne ekumene. Pored svega dobroga imamo i vrle primjere poput don Luke.

I još nešto, za kraj, u znaku opravdanja ove posvete. Iz zaglušujuće nacionalističke buke koju jako dobro pamtim jer sam redovno bio tamo, čak i kao govornik, izdizao se i slabašan, ali postojan glas pokojnog župnika Luke Vincetića, koji je godinama pohodio skup za povratak imena Trga žrtava fašizma u Zagrebu, prkoseći pateru Vjekoslavu Lasiću, dominikanskom svećeniku, i desecima desničarskih provokatora. Govoreći na trgu s kojeg je ustaška vlast NDH neprijatelje režima odvodila u logore i smrt, Vincetić je upozorio da “svaku žrtvu tek živi mogu do kraja osmisliti”. “Ako se politikantski govori o prošlosti u kojoj su ove žrtve pale, ako se zataškava istina o zločinačkom karakteru ustaškog režima za NDH, ako se ideolozima rasnih zakona te marionetske države daju u današnjoj Hrvatskoj imena ulica ili se pojedinci iz tog razdoblja uzdižu u zaslužne Hrvate itd., onda se, iz kršćanske perspektive, čini teški grijeh jer se ismijava Božja ljubav, čiji je odraz čovjek u svom dostojanstvu”, kazao je Vincetić s podija Meštrovićeva mauzoleja, praćen uvredama i zvižducima, zaključujući kako je uzvanike antifašiste okupio strah od budućnosti.

“Stoga je imperativ da se bude čestit spram prošlosti”, to je ta imaginacija povijesti, i tako se nikada nije davao ušutkati Luka. Zapravo nas je stalno učio i podsjećivao da se nikada ne smijemo dati ušutkati ni mi (pre)ostali.

U pjesmi ‘Život na licu mjesta’, Poljska je dobitnica Nobelove nagrade za književnost, Wislawa Szymborska napisala da je život na licu mjesta, predstava bez probe, tijelo bez mjere, glava bez razmišljanja, spoticanje na svakom koraku s nepoznatim stvarima, amaterski instinkti, sretne okolnosti koje osjećamo kao okrutne, žalosne posljedice naših naglosti, trema, koja, objašnjavajući nas, još nas više ponižava, teško podnošljiv nametnut tempo akcije, redoslijed nepovratnih riječi i pokreta, improviziranje, imaginacija.

Vama, poštovane čitateljice i čitatelji, na početku nove godine, od srca želim da živimo s čežnjom za solidarnijim svijetom i nadom u bolje i pravednije sutra. Od prilike, to bi za mene bilo nužno da ostanem(o) na površini života.