andabile

UVOD = Laibach
Krajem 2009. godine Classic Rock Magazine, jedna od najutjecajnijih britanskih revija za rock glazbu, objavila je izbor najvažnijih albuma svih vremena i u rubrici 'album industrijskog rocka za poznavatelje' na drugom mjestu je završio album Laibacha 'Opus Dei' (Mute Records, 1987).
Isti album Laibacha je također, po izboru kritičara iz cijelog svijeta, uvršten i u antologiju najboljih albuma svih vremena (1001 Albums You Must Hear Before You Die, Cassel Illustrated, 2005.)
.

Tema : Zašto dame ne izlaze noću same?


A zašto ja ovo pišem?

Jer, Laibach je lani svirao u Puli, a ja nisam otišla na koncert iako sam to silno željela! Baš , silno!

Istina, nazvala sam neke prijatelje i upitala ih:"Idemo?", no njima se nije išlo.

I tu dolazim do esence moje današnje teme.


Već sam preko desetak godina (svojevoljno) singl te sam se na taj aspekt ( po društvenom ključu i opće usvojenim kriterijima ženske sociopatije već davno navikla.
Sasvim pristojno (a i puno bolje od toga) odrađujem sve svoje dnevne zadatke društvene ženske jedinke, a vjerujem čak i puno bolje od prosjeka, no jebe me aspekt zabave ( excuse my french)

Dakle, ja sam uspješna kao majka, odgojiteljica, prijateljica, savjetnica, poslovna žena, poduzetnica, susjeda ....
no kiksam u zadovoljavanju jedne od mojih, osnovnih potreba, potrebe za zabavom.
Okej, šetat ću psa ( i to je zabava), šetat ću se sama, otić na pilates, smijat se prolaznicima ( i to je zabava ), gledat na TV-ju zabavne filmove i kikokati se no....meni je zabranjeno otići sama na rock koncert , na veselicu , uredsku zabavu , večeru , bar sa živom glazbom ...

Da li ste vi na takvim mjestima primjetili psihički zdravo ( bezmaligansko ) žensko čeljade?
Jer ako mislite da ih ima, dajte budite ljubazni i javite mi , promjenite mi perspektivu jer ja ovako više ne mogu dalje ;)

Obzirom da sam žena sa prepoznatljivim statusnim pečatom ( nisam anonimna u našoj maloj sredini ukoliko je to uopće moguće biti ) primjećujem da sam preuzela neke norme ponašanja iako po defaultu te norme ne spadaju u moje.

Tako npr. tijekom dnevnog svjetla , bez problema odem sama na kavu ( imam svoj kafić gdje čim se pojavim na vratima sa hrpom dnevnih novina pod rukom, konobari trče jer znaju kakvu kavu pijem , a dobiju i tip)

Otići ću i bez veće frke na ručak sama. To su odabrani restorani i tu me već znaju, a i dobiti ću udoban stol ( tj. neće me stavit da sjedim, skrivena, pred WC-om)

No, kad padne mrak, e tu već nastupa frka.
Ja ne izlazim.

Segregiram se iza zaključanih, kućnih vrata i najveća mi je diverzija otić prošetat' psa.
A i pas je dovoljno velik pa se ne bojim. ;)

I gdje je KLJUČ?!
Zašto?!

Zašto ne bi bilo u redu da ja izađem sama, bez društva, bez ženske ili muške pratnje, na koncert Laibacha, npr?1

Zašto ne odem sama na večeru?

Zašto ja mislim da to nije u redu jer da mislim da je to u redu ja bih to i uradila.

Zašto MORAM , ako želim izać i unijeti bar malo zabave u moj radni schedule, pozvati frendove koji su svi redom u paru te koji moraju ( ukoliko žele izać ) održati doma pregovore i postići konsenzus.
Pritom se usually ženski dio skladne polovice uskladi sa voljom muškog djela skladne polovice i ne izađe se van.
Jer se njemu ne ide, a njemu se neda da ona ode bez njega. Ili "oni" izađu da meni udovolje no onda "ona" budnim okom pazi šta on radi, a "on" se pravi da mu jako dosadno ( jer ne smije pred " njom" pokazati da je njemu zabavno i onda " oni" ( jedan duh i jedno tijelo ) odluče da se NJIMA spava
Nikada mi nije bilo jasno kako se to, ljudima u paru, uvijek prispava u isto vrijeme?.

I onda ja odem doma.
Ma ima takvih epizoda kolk'o hoćeš.

Jedinke ( posebice ženske) nisu rado viđene pojave na mjestima zabave.
Ne kažem da je to tako, no to mora biti tako jer nas nema.

Na mjestima zabave nećeš primjetiti samu žensku osobu, pogotovo ne ukoliko u njoj još uvijek postoji živa mrva ženskog šarma i seksepilnosti. Ukoliko je lišena toga , onda ćeš dotičnu primijetiti u takvim zonama, no u ulozi čistačice ladies WC-a ili garderobijerke u koncert sali.

Ja ne znam jel ...khm ...šira društvena zajednica svjesna da,
(u gradovima, državama , županijama i kontinentima)
iza zaključanih vrata noću,
pulsira
nepripitomljena
( potisnuto isfrustrirana)
volja i snažna ženska potreba za ležernom zabavom..

Te da bi takve žene željele ( govori u svoje ime )
pojaviti se na takvim mjestima same
a da pritom ne riskiram da budem proglašena vještica ili čudakinja?!
( znam kako mi je bilo kad sam jedno par puta otišla sama; osjećala sam se kao neka izumrla vrsta)

Pitam se, prije svega, otkud u meni ta nevoljkost i nelagoda?
U kojim se podsvjesnim atavizmima skrio taj mali demončić koji miu uho šapuće da to ne valja?

Meni, koja na danjem svjetlu, nema poslovne prepreke kojoj neću pronaći rješenje, nema problema koji neću uspjeti rješiti uz jako dobru suradnju muškog dijela svjetske populacije, meni koja se ne bojim sjest u auto i vozit odavde pa sve do Rima ...

Daklem, što me sprečava da noću izađem iz kuće i odem npr...na koncert Laibacha , na koji lani nisam otišla jer nisam imala s kime otići.