andabile

DRAGOVOLJAC

Piše: Drago Pilsel

Počinje nova godina. Kada se prisiljavam da budem imaginativan. Pa da poželim nešto važno, ali i realno, pravedno, ali ostvarivo. Pascal je uvidio dvostrki karakter imaginacije: da može biti produktivna i doprinos znanosti, ali da može biti i uzročnik obmana. Pogreške imaginacije doprinose bijedi čovjeka kao biće koje ne teži transcendenciji, trska u kojoj nedostaje drhtaj. Ovaj drhtaj je onaj duh koji u biću oživi, onaj duh duhovni nespokoj koji bi žabokrečina života primirila i potopila. O tomu pišem, de facto, da se ohrabrimo i zadržimo na površini. Svega. Moramo istraživati, kroz povijest, karakter imaginacije, njezinu prirodu, razumijevanje, percepciju, odnos imaginarno-stvarno. Pri tom zalaziti u područje ne samo estetike i filozofije već i psihoanalize, te podsjećati čitatelje koliko je imaginacija nužna, kako za stvaranje tako i za recepciju djela, koje bez imaginacije onog koji gleda ostaje neshvaćeno, promašeno.Imaginacija prethodi svakoj slici, određuje kodove, mogućnosti i značenja. Pri tom se ne libim podsjećati čitatelje koliko je imaginacija nužna, kako za stvaranje tako i za recepciju djela, koje bez imaginacije onog koji gleda ostaje propušteno, promašeno.

Jer mašta ili fantazija, proces je zamišljanja budućih događaja i stvaranja novih cjelina kombiniranjem različitih predstava, ideja i pojmova koji kao takvi ne postoje u ranijem iskustvu. Mašta kao stvaralačko mišljenje, predstavlja osnovu umjetničke, znanstvene i tehničke kreativnosti, ali i stvaralaštva i raznovrsnih inovacija u svakodnevnom životu. Proces maštanja je pod snažnim utjecajem želja. Neki psiholozi i psihoanalitičari smatraju da mašta može biti i mehanizam obrane. Tim putem se nezadovoljavajuća stvarnost zamjenjuje maštarijama u kojima su na stvaralački način zadovoljene mnoge snažne, a u stvarnosti nezadovoljene težnje.

Imate li vi takvu svjesnost? Imate li ono nešto što, ponavljam, dovodi čovjeka do introspekcije i propitkivanja odnosno preispitivanja? Do toga da ne potonemo pod teretom surovosti života! Tako da ostanemo na površini. Ne i površni!

Teolog sam po zvanju, novinar po zanimanju. Poslovi su ti koji traže povremena sučeljavanja sa samim sobom. Da vidimo jesmo li spremi i sposobni za neku novu i potrebnu prisutnost.

O imaginaciji i volji za životom pišem jer mi je stalo vas potaknuti na razmišljanju o njihovom utjecaju u stvaranju predodžbe, osobnog svjetonazora i odnosa prema Drugom. Meni je to izuzetno poticajan povod da ispitam motive mojeg bavljenja novinarstvom i teologijom. Bio mi je to razlog da se prisjetim uzornoga svećenika i kršćanskoga publiciste, don Luke Vincetića. Naime, često se nadahnjujemo i hranimo imaginaciju komemorirajući velike, uzorne ljude.

Bio je, naime, moj dragi kolega i prijatelj, don Luka Vincetić, čovjek velike imaginacije. Don Luka je bio moja drugost, drugost u kojoj se pisac oslobađa i koja pisca ili teologa oslobađa. Naime, u pisanju se pisano samo po sebi oslobađa. Pisanje ili teologiziranje piscu teologu daruje izgubljeno i istodobno oduzima intimno, otima uspomene i pretvara ih u objektivnost napisanog. Postonaje teksta je način očuvanja svijeta. A imaginacija, sijećanje, je naćin opravdavanja tog našeg svijeta.

Da. Bio jedan čovjek, svećenik: Luka Vincetić: (1939. – 1998.), uz to i dobar novinar i publicist, koji nije imao novca da ih pošalje Ekonomatu svoje Biskupije. Vodio je, jer je tamo poslan kaznom kada se kao mladi svećenik želio posvetiti provedbi Koncila u Vinkovcima, malu, siromašnu župu, Trnavu kod Đakova, i najviše je želio imati nadu, uvijek, svagdje i trajno u mir i u bolje dane sa svojim župljanima i prijateljima, a ne novce, kako je sam napisao u jednoj pjesmi. Ta se pjesma našla u pjesmarici “Liturgovi bolji dani”, a koju nije smio javno dijeliti jer su mu tako poručile mjesne crkvene vlasti koje su ga, inače, kaznili zbog naprednih razmišljanja (koncilskih, svakako) i prognali u tu, kako napisah, neku zabačenu župu koju je, zato što je bio pravi pastor, iz temelja obnovio i produhovio.

Pjesme su značile opasnost za duhovnu žabokrečinu protiv koje se taj čovjek borio. Bile su “previše angažirane” kao i on sam, zbog čega se više trošio i zbog čega je, kako se uglavnom događa s takvom vrstom ljudi, otišao s ovoga svijeta “prerano”. Prerano ili “onda kad je bio zreo za nebo”, svejedno, taj čovjek, naš prijatelj i kolega, više nije među nama jedanest i kusur godina.

Imao je teškoća sa srcem, prebolio je jači infakrt 14. ožujka 1998. i dobro se oporavljao. Nakon toga su mu ugradili pacemaker, imao je jednu jaču krizu iz koje se opet izvukao, no treću nije uspio pobijediti. Srce mu je stalo u večernjim satima 2. srpnja 1998. Don Luki Vincetiću, prijatelju, suputniku, savjetniku i inspiratoru mnogih misli dugujem mnoge trenutke inspiracije, mnoge želje da započnem svaku novu godinu, obnovljen i spreman.

U odgovarajućoj rubrici u evidenciji članstva Hrvatskog novinarskog društva (HND) piše da je bio suradnik “Glasa koncila” i “Feral Tribunea”. Kakav paradoks! On je doista pokušao surađivati u katoličkom tjedniku, ali tamo nije bio dobrodošao, pogotovo ne više nakon što je ta tiskovina blokirana domoljubljem koje graniči sa šovinizmom i neobuzdanim nacionalizmom i otkako se na toj kaptolskoj adresi stalo veličati “humanost ratovanja”. Don Luka bio je nositelj ideje stvaranja uspješne katoličke revije za djecu “Mali Koncil”. I tu je ubrzo zaboravljen i stavljen ad acta. Pokušao je surađivati i s “Vjesnikom Đakovačke i srijemske biskupije”, ali je bio tiho proglašen personom non grata, onaj koji ugrožava tradiciju.

Međutim, don Luka nam je svojim “zabranjenim” pjesmama objasnio da “jedina tradicija Crkve jest: ići u povijesti i u svakom vremenu” i tako, kao crkveni čovjek, biti istodobno povjestan i suvremen. Zato je don Luka, odgovarajući “tradicionalistima” koji su ga kaznili izgonom u (za tadašnje prilike kažnjeničku župu Trnava, s ogromnim brojem kažnjenih ubojica) predstavio sebe kao “dozlaboga tradicionalist”, kao onaj koji brani istinsku tradiciju jer svjedoči “angažman u Riječi”, i to kao kritika postojećeg crkvenog tapkanja u mjestu.

Napisano je paradoks, i to zato što ovaj čovjek angažirane Riječi nije mogao pisati u glasilu koje se predstavljalo kao promotor “Novog lica Crkve” (one koja je nakon Drugoga vatikanskog sabora - u čije je vrijeme don Luka postao svećenik - prihvatila zadatak da se živi iz Riječi Božje), pa je odabrao tribinu čiju se Riječ, bilo s državne bilo sa u praksi antikoncilske crkvene strane, želi ukinuti. “Živjeti sam, i samo od toga: ‘Nadam se, da će biti bolje’, teško je. Sam i s nadom dijalogizirati s drugim koji je isto tako sam i s nadom, dobitak je. To je već zapravo život; doduše prkosan i izdajnički, kad se obrne u prošlost”, napisao je don Luka na koricama svoje pjesmarice, i tako je posvetio svoje pjesme i sve svoje članke, feljtone, polemike, cijeli svoj “Duh angažirane Riječi”. U zadnjim godinama života i svoje briljantne analize u splitskom tjedniku “Feral Tribuneu” svima onima koji su ga obogaćivali osobnim iskustvom i razmišljanjem i uvjeravali ga da nije sam i bez nade.

Evo sada barem dio onoga što bi bilo potrebno istražiti kako bismo razotkrili bogatstvo ove slavonske duše, ovoga mirotvorca, ovoga svećenika i novinara koji je živio u naše doba čineći dobro, učivši sebe i druge kako “što uspravnije početi hodati”.

Don Luka je dosta pisao u raznim crkvenim glasilima: ponajbolje feljtone ikad objavljene u kršćanskom mjesečniku KANA, na primjer. Vincetić je najbolje znao sažeti veliki duh biskupa Jurja Strossmayera. Don Luka je bio i čvrst suradnik informativne službe Kršćanske sadašnjosti AKSA. Međutim, gotovo je sigurno da je do članstva u Hrvatskom novinarskom društvu došao zbog angažmana u svjetovnom tisku. Nešto prije nego što je objavljeno reprint izdanje “Magnum Crimen” Viktora Novaka, don Luka je poslao tjedniku “Danas” pismo u kojem je stavio na kušnju razglašenu otvorenost tjednika kojeg su komunistički jugoslavenski i hrvatski birokrati smatrali “neposlušnim”. Uz pismo, don Luka je poslao članak o Strossmayeru. Članak su se i pismo našli na stranicama “Danasa” i tako je počeo proboj don Luke prema prostoru u kojem su se crkveni ljudi bojali kročiti. U povodu objavljivanja drugog izdanja Novakove knjige ali i u povodu minuloga suđenja ratnom zločincu Andriji Artukoviću, tadašnji je urednik kulturne rubrike “Danas-a”, Nenad Ivanković, objavio veliki intervju s don Lukom, što je zajedno s intervjuom koji je nedugo nakon toga objavio s njim i “Večernji list”, postao pravi proboj don Luke u društvenu sferu. Ipak, don Luka je prepoznao “Danas” kao svoju tribinu, a uredništvo toga tjednika u tom je svećeniku prepoznalo službenika Crkve koji će povremeno, samokritički, kvalitetno i pametno, otvarati prostor dijalogu koji je dugo bio zatvoren. Pogodnost Vincetićeve prisutnosti u “Danasu” vidjela se najbolje kad je taj tjednik, na nagovor don Luke, došao do kopije Stepinčeva dnevnika koji je objavljen kao feljton zahvaljujući pokojnom dr. Ljubi Bobanu. Kako danas tvrde njegovi suradnici (Marinko Čulić, na primjer), don Luka je postao jedan od onih po kojima se pamti najbolje razdoblje toga tjednika, a zbog čega je “ostao u memoriji lista”.

Don Luka je pisao o ekumenizmu, o razdoblju NDH, o odnosima Crkve i državne vlasti, dajući često znakove da se i u crkvenim strukturama može i treba prepoznati rigidnost jednoga Centralnoga komiteta. Uglavnom svi koji su ga poznavali zaključuju da je to bio iznimno vrijedan suradnik, ali još više izvanredno ugodan, topao i jednostavan čovjek, što čvrsto svjedoče i predstavnici redakcije “Feral Tribunea”. Vincetić je stalno tražio prostore za dijalog, pa je uspio stići i na stranice “Oka”. Objavljivao je u “Glasu Slavonije” do Glavaševe naoružane okupacije lista, u “Bumerangu” isprebijanoga Gorana Flaudera, u “Erasmusu” Slavka Goldsteina i Vesne Pusić, u kojem između ostalog nalazimo odličan don Lukin nastup na Okruglom stolu “Srbi i Hrvati”, u spomenutom “Feralu”, u “Pečatu”, gdje je objavio feljton o kardinalu Stepincu, u “Vijencu”, pa opet nakon stanke u “Feralu” i tako sve do smrti, koja ga je zatekla nekoliko sati nakon što se s urednicom splitskog tjednika dogovorio da će napisati novi tekst o odnosu Crkve i antifašizma, koji nije uspio doći do redakcije.

Luka je volio ribolov i branje gljiva. Strasno je volio svoje najvjernije prijatelje, njemačkog ovčara Vihora (čiju je smrt oplakao kao dijete) i njegova nasljednika u čuvanju vrta župskoga doma, Groma (koji je pak danima cvilio nakon gospodareve smrti, a onda je dugo izgubljeno lutao dvorištem očekujući neponovljivi don Lukin osmijeh). Ipak, više od toga, don Luka je volio ljude, sve nas. Nažalost, tu ljubav nisu znali prepoznati njegov (tadašnji) đakovački biskup msgr. Marin Srakić, koji je, vodeći liturgiju ispraćaja, rekao klevetu da je Lukin pastoralni rad u župi “trpio zbog njegova društvenoga rada” (između ostalog zato što se nije trpjelo jegovo članstvo u Hrvatskom helsinškom odboru za ljudska prava). Ni “Glas Koncila”, koji je objavivši samo kratku noticu u rubrici “Naši pokojnici” o velikom djelu ovoga čovjeka napisao da se “osim svećeničkom službom bavio pisanjem ( ...) novinarstvom i političkim radom”. Srećom, tadašnjeg biskupa a danas nadbiskupa Srakića demantirao je Franjo Vračević, član župskog odbora, nekadašnji don Lukin vjeroučenik, uz to i predstavnik Općine te član HDZ-a, koji je prekrasnim riječima rekao sve ono što je morao a nije rekao biskup, to jest, da je don Luka bio savršen pastir i dobar poznavatelj i dušobrižnik povjerenih mu duša. A ovu netočnost, odnosno još jednu manipulaciju katoličkog tjednika, vjerujem, demantirat ćemo svi mi koji smo Luku poznavali i voljeli i koji ćemo nastaviti učiti se ispravno hodati na ramenima njegova dijaloškog putam prkoseči svakojakoj tragičnosti istine u kojoj se i dalje hrvamo. Umotani u tugu, hrabrost i podsmijeh, kao ona kap kiše koja se kao suza slila na njegovu licu svaki put kad je s udicom silazio do obale Save u djetinjstvu blizu rodnog Štitara. Branit ćemo i tada svu tragičnost istine zbog koje je don Luka sve dublje i dublje pokušavao komunicirati sa svojim vjernicima i s društvom, iako, slažem se, najprije treba prihvatiti onu koja nam govori da ga više nema u našem okruženju, ali ga ima u našim molitvama, sjećanjima i, evo, u teološkim radovima koji ne bi nastali da ga nije bilo među nama. Kao orijentir, evangelizator bez premca i lucidan poznavatelj teologije i Crkve, one prave i jedine – Kristove. Crkve koja, kako reče ovom teologu i novinaru tjedan prije smrti, moramo nastaviti izgrađivati jer i dalje treba govoriti o čovječnosti i solidarnosti, o potlačenosti i oslobođenju, da bismo svi skupa bili kadri prosvjedovati protiv nepravde, nasilja i siromaštva koja vapiju do neba.

Tko god bude čitao ovaj članak neka zna da je napisan imajući pred sobom lik i djelo don Luke Vincetića. Ova posveta završava s konstatacijom da kad molimo za jedinstvo, ono koje smo učili od don Luke, tu nema mjesta ekumenskim prorocima propasti, ekumenskom pesimizmu, skepticizmu i defetizmu, nego tu prije svega treba vladati nada. Za takvu nadu trenutačno vidim dosta razloga. Sa zahvalnošću konstatiram kako se na mnogim mjestima okupljaju evangelički, pravoslavni, katolički kršćani kako bi zajedno čitali Bibliju, razmjenjivali duhovna iskustva i zajedno molili. Takva duhovna umreženja, koja su zahvatila crkve uzduž i poprijeko, spadaju pod ono najnadobudnije u današnjoj ekumenskoj situaciji. Razumjeli su da je duhovna ekumena srce i središte cjelokupne ekumene. Pored svega dobroga imamo i vrle primjere poput don Luke.

I još nešto, za kraj, u znaku opravdanja ove posvete. Iz zaglušujuće nacionalističke buke koju jako dobro pamtim jer sam redovno bio tamo, čak i kao govornik, izdizao se i slabašan, ali postojan glas pokojnog župnika Luke Vincetića, koji je godinama pohodio skup za povratak imena Trga žrtava fašizma u Zagrebu, prkoseći pateru Vjekoslavu Lasiću, dominikanskom svećeniku, i desecima desničarskih provokatora. Govoreći na trgu s kojeg je ustaška vlast NDH neprijatelje režima odvodila u logore i smrt, Vincetić je upozorio da “svaku žrtvu tek živi mogu do kraja osmisliti”. “Ako se politikantski govori o prošlosti u kojoj su ove žrtve pale, ako se zataškava istina o zločinačkom karakteru ustaškog režima za NDH, ako se ideolozima rasnih zakona te marionetske države daju u današnjoj Hrvatskoj imena ulica ili se pojedinci iz tog razdoblja uzdižu u zaslužne Hrvate itd., onda se, iz kršćanske perspektive, čini teški grijeh jer se ismijava Božja ljubav, čiji je odraz čovjek u svom dostojanstvu”, kazao je Vincetić s podija Meštrovićeva mauzoleja, praćen uvredama i zvižducima, zaključujući kako je uzvanike antifašiste okupio strah od budućnosti.

“Stoga je imperativ da se bude čestit spram prošlosti”, to je ta imaginacija povijesti, i tako se nikada nije davao ušutkati Luka. Zapravo nas je stalno učio i podsjećivao da se nikada ne smijemo dati ušutkati ni mi (pre)ostali.

U pjesmi ‘Život na licu mjesta’, Poljska je dobitnica Nobelove nagrade za književnost, Wislawa Szymborska napisala da je život na licu mjesta, predstava bez probe, tijelo bez mjere, glava bez razmišljanja, spoticanje na svakom koraku s nepoznatim stvarima, amaterski instinkti, sretne okolnosti koje osjećamo kao okrutne, žalosne posljedice naših naglosti, trema, koja, objašnjavajući nas, još nas više ponižava, teško podnošljiv nametnut tempo akcije, redoslijed nepovratnih riječi i pokreta, improviziranje, imaginacija.

Vama, poštovane čitateljice i čitatelji, na početku nove godine, od srca želim da živimo s čežnjom za solidarnijim svijetom i nadom u bolje i pravednije sutra. Od prilike, to bi za mene bilo nužno da ostanem(o) na površini života.