rememberthis

"Jenega dana iša moj Zorzi u grad, a ja ostala sama. I, kako me bog stvorija mirnu
I povučenu, sunce u more, ja u kuću. Četr prsta krakuna na vrata, i spavann mirno.
Kad u niko doba noći, eto ti niko čeljade kroz otvorenu ponistru.
Uliza, muči, stoji,
Muči on, mučin ja.
I počeja se on svučivat, najprin jaketu, košuju, pa gaće.
muči on, mučin i ja.
Tuče meni po glavi ča je on doša.
Ja san žena svon mistu, ne dan mu reta.
I zamislite,
perfinje skinija klobuk s glave. I di će on ven meni u posteju.
Ma ja se ne dan, držin se duro, ni riči da progovorim.
Mučin ja, muči on.
Ćutin ja ruku na kolino, ča je ovo, bože moj, mislin ja,
Ali mučin.........
Tiska se on uza me, sve me lagodi, golica, gori doli, gori doli, a ja mislin u se :
neš ti
Od mene rič čut, merlo, muzuviru jedan. Na lipi si se indiric namirija, nisan ti ja od oni....
Svu me izmiša, pritiska, bože sačuvaj ča je učinija od mene, svu me ruvina.
Ali mučin ja, muči on, nije od mene besidu izvuka..
I mislin ja u se, muzuviru, to ti je sve ča znaš.
I poslin jedne ure zdiga se on bez riči, obučije mudante, košuju, jaketu i pojde ća.
Ja, evo,judi, ni danas ne znan ča je on od mene tija."
Zojina pripovid (odlomak iz „Malog mista“ Miljenka Smoje)


Evo po tko zna koji put, u 16.45 se zalijepim za televiziju kao dijete za crtani film i upijam svaku riječ te genijalne serije koja me uvijek iznova nasmije. Prilikom posljednje reprize moj ju je svekar cijelu snimio na video kazete. Od tada povremeno uživam, naročito u gluha ljetna popodneva, gledajući najdraže djelove. Kada se prisjetimo na koji način i u kojim uvjetima je serija snimana i ako uzmemo u obzir da nije bilo ni boje (što danas mnoge odbija), a ipak je doseglo status kultnosti. Malo misto je pravo čudo za sve generacije, gleda ga i mlad i star.

Kako su moja mama i baka s otoka, ova serija me odmah vrati u predivne dane djetinjstva, kad su one još uvijek koristile otočki rječnik. Tada sam bila jako ponosna što razumijem svaku riječ u seriji i što sam se u potpunosti mogla prebaciti u malomištansko stanje uma.

Ono što me stvarno oduševljava u seriji je gluma koja je uistinu uvjerljiva, prirodna, tekst izlazi spontano i bez karikiranja iako ne znam koliko su glumci u to doba bili školovani. Koliko god jesu ili nisu, današnji glumci u ovim hrvatskim novokomponiranim sapunicama nisu im ni do gležnja. Jer, možete li zamisliti da bi npr. jedna Antonija Šola mogla glumiti Bepinu a Tarik ili ne daj blože Bitorajac Luigija? Ja ne!!!
I taj humor! Ma možeš se smijat na svaku!

A sjećam se, kao danas, kako mi je grop stiskao grlo svaki put kad je Luigi tješio Bepinu u bolesti i kako sam gorko plakala kad je jadna Bepina umrla. Bila sam tada dijete i bio je to valjda prvi filmski događaj koji je kod mene izazvao takve emocije.