~...That's what I'm afraid of. Not being enough. Not good enough, not smart enough, not pretty enough... ~

Pakao je bio prepun,
pa sam se vratila na zemlju.
Putujem kroz život...
Stanem kad mi se nešto svidi.



Još uvijek želim
crni zid, koji mi mama neda ofarbat
jer vizualno sužava sobu,
koja je ionako mala!



Još uvijek želim
biti spretna s bokovima,
ali ne ide mi!



Još uvijek želim
potpuno plave oči
i teško živim s činjenicom
da ih nikada neću imati...



Još uvijek želim
ravnu kosu
i teško živim sa spoznajom
da je nikad neći imati...



Još uvijek ne želim
nositi korzet
jer je bijeli,
a ne crni!



Još uvijek želim unutarnji mir!



Još uvijek želim lijepo crtati!



Još uvijek želim
položiti vozački...



Još uvijek želim...
sreću u ljubavi...



Još uvijek želim...







I da ne zaboravim... HVALA svima koji ste mi omogućili da sakupim preko 100 komentara... najbolji ste....

Četiri su se anđela noćas spustila sa neba,
da pogledaju kraljevstvo što su izgradili ljudi,
Bog ih je poslao, jer je mislio da treba,
pomoći onima koji postali su ludi.



Četiri anđela, na četiri strane svijeta,
spustilo je nebo nježno poput kiše,
da promijene svijet nakon bezbroj ljeta,
da bar jedan od njih o svijetu dobro piše



Sinoć sam sanjao san o četiri sjene,
koje su sletile na ovaj svijet,
a da im pomogne, Bog je odabrao mene,
kao što pčela u letu odabere jedan cvijet



Krenuo sam prema jugu,
anđelu što mi je najbliže,
ali on je upoznao tugu,
pa sad rane svoje liže

Vidio sam bijela krila,
ali zaprljana blatom,
a gdje je nekad vjera bila,
leži srce probodeno zlatom



Klečao je anđeo bijeli,
razočaran sa cijelim svijetom
i izrezan je bio cijeli,
jer za svako zlo se sjekao žiletom

Potrčao sam da ga spasim,
ali umro mi je na rukama,
pa sam sklopio njegove,
da s molitvom ne ode u mukama



Zatim sam krenuo prema zapadu,
da pomognem anđelu drugom,
ali čim sa neba padnu,
odmah se omotaju tugom

Otišao sam do mjesta koje mi je glava snila,
ali ništa mi o njemu tamo nije kazalo,
pa sam pratio tragove odrezanih krila
i bezbroj mi je pera do anđela put pokazalo



Njegova je zlatna kosa potpuno odrezana bila,
a njegove su meke ruke izbole mnoge igle,
sa nožem je netko odrezao bijela krila,
sa kojima je po nebu igrao svoje igre



Bijeli se sjaj u oku pretvorio u ugljen,
plave su oči umjesto suza lile naftu,
čim je pao s neba taj je anđeo pogubljen
i samo sam ga nježno umotao u plahtu

Zagrmilo je nebo i to Bog plače sa njim,
jer dvoje anđela nedostaje u raju,
svaki je od njih na Zemlji posto’ ranjiv
i živote kao smrtnici sada smrti daju



Ako požurim još stignem spasiti ostatak,
ali tko zna kakva je tek njihova sudbina,
do sada sam na pomoći bio jako kratak,
ali zlo je more kojem ne zna se dubina

Potrčao sam prema istoku što sam brže mogao,
da spasim trećeg anđela, da ga ne pojede groblje,
ali on je svoj život prejeftino prodao
i zaboravio Boga koji ga je poslo’ ovdje

Pijan je od tuge povraćao u nekom kutku,
zaboravio je sve dobro što je donio sa sobom,
sva je vjera u njemu nestala u trenutku
i prekinula se veza koju je imao sa Bogom



U što da vjerujem kad ni anđeli ne žele,
da se klanjaju onom koji im je dao krila,
puni su ljubavi, ali čim na svijet dosele,
postanu kao ljudi i zlo im teče ispod žila



Njega sam ostavio, jer nisam imao snage,
da gledam čovjeka u kojeg se pretvorio,
htio je spasiti tolike duše nage,a
samo je svoju dušu nesreći otvorio

Pobjegao sam od njega daleko prema sjeveru,
da pronađem zadnjeg anđela na svijetu,
da nekako sakrijem tu svoju nevjeru,
da njihovu žrtve ne pretvorim u štetu



Ali kad sam stigao vidio sam što je bilo,
anđeo je ležao mrtav već neko vrijeme,
od njega je čitavo ostalo samo jedno krilo,
kojeg je ostavio kao poklon za mene

Iako je bio zadnji na mom putu,
taj je anđeo na svijet stigao prvi
i sada je ležao mrtav u kaputu,
a njegovo su tijelo odavno progutali crvi



Dugo se je borio protiv nepravde i boli,
ali nije uspio da spasi bezbroj duša,
dugo je svakom čovjeku govorio da ga voli,
ali nijedan čovjek nije htio da ga sluša

Bog mi je tada rekao da će anđele oživjeti,
ako samo jedan čovjek svojim životom plati,
takvu ponudu rijetko koji smrtnik može doživjeti,
ali da spasim anđele, spreman sam svoj život dati



Četiri nevine duše prema nebu će odletjeti
i tamo bi zauvijek i trebale ostati,
a ako opet i odluče na Zemlju sletjeti,
nikada više ljudi neće postati...

E da... konačno je i ovaj post došao na red... nikako da ga napšem i objavim, a prošlo je već tjedan dana od roštiljanja... ahh... kad mi je uvijek nešto iskrsnulo... ali ipak nikad nije prekasno, bolje ikad nego nikad...
I prije nego počnem morma naglasiti, da smo i pred 2 tjedna isto tako bili kod Maje i poslikala sam puno fotkica, ali nisam imala inspiraciju za priču, pa ću uzeti i one i prikazati ih ovdje...

Na početku je bila samo jedna... Maja...



...njoj su se pridružile još dvije... Petra i Lljiljana (Lily)...



...a nakon njih došli i šećeri na kraju... Nives, Janja i moja malenkost (Helena)...



... nismo još stigli svi... jedne jedne se trebalo čekati... ali zbog toga su oni bili kažnjeni i nisu dobili jesti...

Ja, Nives i Janja do Maje smo došle vlakom... naravno pošto je stanica udaljena kojih pola sata od Maje... netko je trebao doći po nas... ali došlo je do nesporazuma... pa smo jedan dio puta morale pješke... Petra i Maja su malo kasnile... samo malo... A ja sam iskoristila priliku i poslikala Nicky i Janju...



Miris roštilja širio se cjelom ulicom... i doveo nas do Majine kuće... Naravno kako to priliči prvoj domačici Maja se odmah primila posla i roštiljanja...



A mi ostale smo pomogle u postavljanju stola... a vi znadete da ja sve morma poslikati... pa...
Nives i Janja su postavile stol...



Lily je bila zadužena za punjenje čaša... nečime osvježavajućim... i bezalkoholnim... jer smo rekle da imamo obzira prema vozačima...



Petra je kao i ja bila zadužena za slikanje... (nadam se da ću i njezine slike uskoro dobiti...)



Nakon što smo se fino najele... znadete da to nisam imala vremena slikati... ali bilo je njamiiiiiii...
trebalo je pospremiti stol... svi smo u tome sudjelovali... ali Maja nam nije dala pratti suđe... citiram: "U mojoj kuhinji samo ja perem suđe!" pa iskreno da vam priznam, nije nam tako teško palo... jer dok su Petra i Maja prale suđe....



...mi smo se izležavale... u dnevnoj sobi...



Bilo je vremena i za tipkanje po kompu... ali i za slušanje glazbe...



... a došlo je na red i slikanje... Čak je i Maja ostavila suđe na par minuta...



Maja je upravo završavala sa pospremanjem...



...kad je netko pokucao na vrata... sigurno pogađate... tko je došao... Tamy........ (ubila me bu radi ove slike, al mi je tak fora...)



... sad smo bili skoro potpuni... nedostajala nam je samo Ana... koja je došla oko 5 sati autobusom iz Poreča... nažalost, nisam poslikala njezin dolazak...

Tamara kao i obićno nije bila raspoložena za fotkanje, ali ja već imam iskustva u tome, pa sam je uhvatila kad je bila nespremna i zaslikala nju i Janju...



Malo smo se kartale... a onda su Petra i Lily morale otići... nažalost...



...a mi smo se uputile u Queen...



Ludo smo se provele kod Maje... ali došlo je krajnje vrijeme za naš polazak kući... išle smo doma zadnjim vlakom u 22:45...



Nicky je uspjela izvesti neke akrobacije... na tračnicama kad smo čekali vlak...



Odjednom smo u dubokoj, mračnoj noći ugledale svjetlo koje nam se približavalo... i znale smo da je završio još jedan party koji će nam ostati u lijepom sjećanju...






I kraj ću iskoristiti da pozdravim... Petru... Lily.... Maju... Tamaru... Nives... Janju (ona nam sutra u 02:00h odlazi na maturalac u Mali Lošinj... Janjić zabavi se)... i naravno pozdrave šaljem Ani u Poreč i nadam se da se dobro zabavila sa nama...

Hvala vam svima koji čitate moje postove i koji ostavljate komentariće... imate puno kissića i pozdrava od mene...
*
*
*
*
Ovo dodajem naknadno.... nadam se da se Janja neće ljutiti na mene... ali napisala je prekrasan post i ja želim da ga pročitate, mene je natjerao na razmišljanje, znam da nema neke veike veze sa ovim mojim postom, ali ipak:
PEOPLE KILLING , PEOPLE DYING ...

Ejla...

Danas sam dobila štafetu od Ivone... a to traži novi post... pa evo ja ću se potruditi...


1. **opiši se u par točaka**
* tvrdoglava (jako tvrdoglava)
* gotovo uvijek spremna za akciju (mislim na to kad su gluposti u pitanju)
* brbljava (kad dobijem svojih 5 min... frendice me znaju)
* iskrena
* jako sam znatiželjna
* spavalica
* i velika lijenčina


2. **par rečenica o sebi**
* poprilično sam sramežljiva osoba... kad upoznam nekog novog treba mi proći neko vrijeme prije nego se potpuno opustim...
* mrzim dvolične osobe... a u zadnje vrijeme sam stalno njima okružena....
* obožavam svoje frendice... nikada ih nebi mjenjala... ali ne bi ni podnjela da se posvađamo... ili da ih na neki drugi način izgubim...
* za prijetelje sam spremna učiniti baš sve... i uvijek su mi na prvom mjestu i ispred svega ostalog....
* nikad ne bih mogla oprostiti prevaru i laž...
* obožavam sve kaj je slatko...
* u zadnje vrijeme imam jako zastrašujuće snove, koje si neznam kako objasniti...
* nerijetko imam vrlo pesimistično razmišljanje i crni pogled na sve...
* luda sam za zelenom bojom...
* i sretan broj mi je 8...
* e da obožavam zvijezde...


3. **ili-ili**
ISTINA ILI LAŽ ~~ istina... koliko god boljela... radije bi je znala, nego da mi se svi smiju iza leđa...

MRŽNJA ILI OPROST~~ oprost... mržnja ništa dobro nikad nije donijela... zapravo do sad se još nisam naučila mrziti, a nadam se da ni neću...

SLADOLED ILI KOLAČ~~ ovisi o godišnjem dobu... sladoled ljeti, a kolač zimi... teška odluka... obožavam slatko...

MOTOR ILI AUTO~~ Auto! ma nadam se da ću uskoro uspjeti položiti vozački i da ću voziti svoj auto... a motore ne volim... općenito ne volim brzinu... pa mi sve to djeluje zastrašujuće...

DISCO ILI KAFIĆ ~~ hmmm... ako sam željna ludog provoda i zabave, mjesta na kojem se mogu ispucati - disco, ali ako želim samo mirnu trač partiju sa frendicama - kafić...

NOGOMET ILI KOŠARKA~~ e da... još jedna dilema... i ovak mi cure ne gledamo sport kao sport, nego one koji igraju... pa i jedno i drugo... sve ovisi o igračima...

4. **tri želje zlatne ribice**
1. imati bar jednog prijatelja s kojim mogu pričati o svemu (našla sam je i bez zlatne ribice)
2. da me i sreća u ljubavi konačno pronađe... (dosta mi je nesretnih ljubavi)
3. i da konačno dobijem vozačkuuuuuuuuuuuu....


5. **što te prvo privuče na ljudima**
Oči i osmijeh. To prvo primjetim na ljudima... ja se svima nasmijem prilikom upoznavanja, ne uzvrati li mi osoba osmijeh... neznam da li ću inzistirati na razgovoru sa njom, a opet možda se iznenadim... a oči... jer iz poglda možeš puno saznati o osobi... jako puno...


6. **gdje se vidim u budućnosti**
Ne znam… vidim se kao uspješna poslovna informatičarka... he he... ako uspijem završiti fakultet...

7. **osobe bez kojih ne bih mogla zamisliti život**
* Tata (i mama... ovo dodajem jer ste me pitali zašto samo tata... na njega sam bolje vezana, on je stalno tu uz mene i ne bih mogla zamisliti život bez njega..., ali i mama bi mi jako falila i ni bez nje ne bih mogla zamisliti život...)
* Nives, Tamara, Janja, Maja, Lana
* prijatelji
* i život ne bih mogla zamisliti bez jedne veoma posebne osobe za mene...


Eto ja sam svoje obavila... sada samo moram predati štafetu dalje... a predajem je:

*Lančiki*
*Petri i Lily *
*komšiji i komšinici :o)

Danas sam gledala One Tree Hill, seriju koju obožavam, ali posebno me se dojmio završetak serije...
odnosno riječi izrečene na kraju koje sam htjela podjeliti sa vama...
a da i trebao mi je novi post, pa...
nadam se da će se i vama sviđati kao i meni...
ak vam se sviđa napišite to u komentarima, a ak ne, nikome ništa...


At this moment there
are 6,470,818,671
people in the world...



Some are running scared...



Some are coming home...



Some tell lies to make it through the day...



Others are just now facing thre truth...



Some are evil, at war with good...



And some are good, struggling with evil...



Six billion people in the world...



Six billion souls...



And sometimes all you need is...

ONE!!!




Zahvaljujući youtubu mogu taj završetak podijeliti sa vama koji možda niste vidjeli....



I nikako vam nesmijem zaboraviti zahvaliti na komentarićima....
HVALA
Bilo mi je jako drago kaj vam se sviđao moj prijašnji post...

Nedavno sma na poklon dobila knjigu... Knjigu životnih zakona koju je napisao John Marks Templeton...
Knjigu da sam ugledala na polici vjerojatno ne bih ni uzela u ruku, a kamo pročitala... Satram da mi je ta knjiga bila poklonjena s razlogom... Tako jednostavne i česte mudre misli objašnjene su na najjednostavniji mogući naćin, dajući savjet kako se ponašati u nekoj situaciji...
Odlučila sam vam prepisati ulomak iz knjige koji je meni najdraži... mogu ga čitati ponovo i ponovo i uvijek će me zadiviti... iz njega sma povukla snažnu pouku... zahvaljujući tom odlomku mogu izaći iz depere ma kako god ona bila duboka...



"Smiješite se i svijet će se smiješiti sa vama; plačite i plakat ćete sami."
Svatko voli biti u duštvu osobe koja se lakoi često smiješi. Prolaze li ulicom dvojica potpunih neznanaca i ako se jedan od nji nasmiješi, i drugi će se zauzvrat najvjerojatnije nasmiješiti. Gotovo svatko voli osobu koja iz njega može izmamiti osmijeh. Osmijeh, koliko god bio kratkotrajan, može nas uzdignuti iz prozaićne zadaće koja je pred nama. Osmijeh ulazi u nas i na površinu dovodi razloge zbog kojih trebamo uživati u životu. To je dar koji možemo dati svakome s kim se sretnemo - dar koji možemo dati sebi, dar koji nas stoji truda smo potrebnog da bismo ga dali.



"Uz osmijeh na licu steći ćete prijatelje; uz mrštenje stječete samo bore. Zašto uopće živimo ako nam cilj nije da jedini drugima olakšamo život?" (George Eliot)
Tuđi osmijeh može nas opustiti, osloboditi stava o ozbiljnosti i težini života te nas povezati sa tom drugom osobom. U vrlo kratkom vremenu možemo steći prijatelja. Ili, odlučimo li ne obazirati se na osmijeh, možda ćemo propustiti divno prijateljstvo.



Većinu nas najčešće privlače oni koji na život gledaju pozitivno. Optimist ima razloga smiješiti se, a njegov osmijeh otkriva njegovu vjeru u život. Pesimist, s druge strane, drži da nema razloga smiješiti se i živi bez osmijeha, bez vjere, nerjetko i sam. Sposobnost osmjehivanja unatoč životnim poteškočama, u pesimistu je posve izmaknula. On je nesvijesno odlučio ne oazirati se na brojne darove koje mu je život pružio.



Kad naućimo smješiti se unatoć životnim nedaćama, s manje ćemo poteškoća nadvladavati probleme. Ella Wheeler Wilcox to je izrazila ovako:
"Lako je biti ljubazan
Kad život teće poput pjesme;
No vrijedan je ona tko se smiješi
I kad sve pođe krivim putem!"



Kad živimo s osmijehom na licu u stanju smo gledati životnu radost, bez obzira na to što se događa oko nas. Tu radost možemo širiti najobičnijim osmijehom.

Osmijeh je zarazan!

Osobe oko vas potiće na slične reakcije. Vaš osmijeh tako ima važnu ulogu!


Nisam njihova obožavateljica ... ali ova pjesma mi je odgovarala uz post...


"Koliko god se zbog toga možda i više razbijesnili, iz kreveta ustanite prisiljavajući se na osmijeh. Možda se nećete smiješiti zato što ste vedri i veseli; no prisilite li se na osmijeh, na kraju ćete se i smijeti. Bit ćete radosni jer se smješite. Ponavljani pokusi dokazali su da čovjek, kad na licu namjesti izraz određenog mentalnog raspoloženja - bilo kojeg raspoloženja - ubrzo stjeće upravo to raspoloženje!" (Kenneth Goode)



Zato nabacite osmijeh na lice i uživajte!

ello...
puno vam hvala na vašim riječima podrške...

ali ja danas i nisam baš imala sreće...
ak se to tak more nazvati, očito je da se ona jako ljuti na mene...
jer nemam sreće već jako dugoooo...



više mi nije prijateljica...
neznam zašto, me više ne voli? pa kaj sam joj napravila?



ak niste do sad zaključili ...
nisam položila... :(



kak mi frendica kaže...



sam kaj ja još nisam pronašla koji je to razlog!!!



a ovu poruku mi je poslala... slažem se sa njom... samo je trebam primjeniti...



hvala Nicky...



tak da neznam baš dal budem tak skoro napisala post... sretan...
nemam baš volje i vjere u nekaj pozitivno...
prošlo me takvo raspoloženje...



no ipak... možda...
neznam...



ne danas...



možda sutra budem bolje...



sad samo želim sve zaboraviti...
zaboraviti ovo danas...



nadati se da ću se ipak pomiriti sa srećom...
do sljedeći put kad budem polagala...



eto to je sve od mene...
puno pozzića i kissića imate...

Za sve vas koji neznate sutra polažem vozački... i iskreno se nadam da bude 3 sreća i da budem prošla...




I believe Lyrics

Ovu pjesmu sam morala staviti ovdje... morala sam napisati taj post...
Pjesma je prekrasna... slušam je cijeli dan... i stvarno mi ulijeva vjeru u samu sebe...
vjerujem da mogu...
vjerujem da ću uspjeti...
moram uspjeti...
jer vjerujem u sebe...
konačno vjerujem u sebe...
riječi pjesme potiču na razmišljanje...
bar mene...

znam koliko sam se trudila...
znam koliko stvari sam odgodila...
znam koliko toga nisam ostvarila...
znam koliko živaca sam potrošila...
znam koliko puta nisam imala miran san...
znam koliko minuta života sam si uskratila...
znam pod kakvim sam stresom... pritiskom...
znam koliko sam puta htjela odustati...

ali nisam...
i to mi daje dodatni poticaj...
sad kad sam došla tako daleko...

i nadam se da će sutra sve to završiti...
sav taj stres... pritisak...
nadam se da ću uspjeti ostvariti želju...
nadam se da ću konačno položiti...
i završiti to poglavlje mog života...

KONAČNO...

stoga mislite na mene sutra...

*
*
*

*
*
*

ps. video je preuzet iz filma Honey koji sam pogledala i sviđa mi se... toplo preporučam...
i u filmo govori da je važna upornost i vjera u sebe... jer to je jedini način kojiće te dovesti do uspjeha...

Ova pjesma me potaknula da napišem novi post...

Crno Perje - Kiša

Kao ptica na nebu
Danas osjećam se
To je čudno za srijedu
Pitam se što mi je
I jutro tako je sivo
Ništa ne događa se
I dan je počeo krivo
Pa ipak smijem se

Kad bolje pogledam jasno mi je
Vidim da kiša skoro prestaje

Slušaj kako kiša pada
Nebom prolazi
Mije lice našeg grada
Duga izlazi

Slušaj kako kiša pada
Nebom prolazi
Sretan sam jer znam da sada
Sunce dolazi, dolazi

I vjetar postaje tiši
Lice dodiruje
Dok tako stojim na kiši
Nešto me smiruje

Kad bolje pogledam jasno mi je
Vidim da kiša skoro prestaje

Slušaj kako kiša pada
Nebom prolazi
Mije lice našeg grada
Duga izlazi

Slušaj kako kiša pada
Nebom prolazi
Sretan sam jer znam da sada
Sunce dolazi

Kad bolje pogledam jasno mi je
Vidim da kiša skoro prestaje

Slušaj kako kiša pada
Nebom prolazi
Mije lice našeg grada
Duga izlazi

Slušaj kako kiša pada
Nebom prolazi
Sretan sam jer znam da sada
Sunce dolazi
Mmmm dolazi



Bez obzira na to kaj vani pada kiša... i kaj je tako tmurno... ja se osjećam dobro... smijem se...

Naučila sam da na neke stvari treba gledati drugim očima... treba vidjeti i onu pozitivnu stranu svega...

Ko što je netko rekao: Poslije kiše dolazi sunce!
I to je istina uvijek je tako... može padati kiša i godinu dana, ali kad tad pojavit će se sunce...

Tako je i u stvarnom životu...

Iza svih loših trenutaka, tumaranja u magli i tami, izbezumljenog traženja sebe u marčnim ulicama kojima nema kraja...
ipak sam iz svega proizlaša sretna...
jača nego prije...
pronašla sam svoj izlaz...



Nakon kiše, konačno se, pojavila duga...
kiše koja je možda predugo trajala... ali sad je prošla...
otvaram novu stranicu u svom životu...
nema više one slabosti...
ne bole me više riječi....izrečene ili ne...
nema više suza...
naučila sam da se trebam boriti za ono što žeim...
ne prepustiti svoje mjesto nekome drugome...
ne trebam posustati pred prvom preprekom...
previše puta sam to napravila i nije urodilo plodom...
što mi znači sve što za nekoga učinim... kad ta osoba nikad neće saznati za moju žrtvu?
što ako je sav moj trud bio uzaludan...
NE...
znam da ono što se dogodilo, moralo se dogoditi...
znam da sada ne bi na neke stvari mogla gledati kako sada gledam...
znam da sam progovorila... ništa ne bi dobila... izgubila bi...
ali ovako sam poštedjela sebe i druge...
ipak na kraju je sve ispalo najbolje za svakoga...
na kraju je svatko dobio ono što zaslužuje...



ovo razmišljanje me drži već jako dugo...
ali nikako da napišem post u kojem se mogu ispucati...
imala sam nešto mnogo važnije za pisati...
imam i sad...
ali ipak...
trebala sam malo vremena za sebe...
barem jedan post...
kasnije ću objaviti drugi post...
sretniji...
post sa slikicama...
možda to učinim još danas...
na ovo ne očekujem komentare...
ipak sam to napisala iz gušta...



...Uvijek će biti ljudi koji će te povrijediti. Nastavi vjerovati, samo budi oprezniji....

...I don't care what people think or say about me,I know who I'am...

Eto vidim ja da vama ide ostavljanje komića... hvala, hvala... počašćena ja... pa tako i ja trebam napisati novi post... na vaše zahtjeve... ali sama sam si kriva rekla sam da budem napisala nastavak... ah ok nema veze... i ovak me v zadnje vrijeme oće inspiracija... čudi me to... ve se bude prepisala... i onda dok budem ponovo trebala novi post nebudem znala kaj napisati... to nije dobro... ali eto nema veze... već se budem snašla nekak... mislim POZITIVNO!!! (Nicky bu ponosna na mene)

E da vratimo se mi na party... i naš odlazak u Car... naravno da nismo mogle otići u Car, a bez da bilo kaj popijemo...

Mislim ipak je naša domačica cijelo vrijeme vikala:





Pa recimo da se nama više nije pio sok... ali samo recimo... ipak je naša domačica imala rezervu u slučaju da nam ponestane soka... he he...



Ali kako se vino ne može piti samo... mislim može... ali nama se više sviđa u kombinaciji sa colom...
Mislim mene su morale zaslikatii ovjekovječiti taj trenutak... jer ja inače ne pijem bambus... ali ovo je bio poseban događaj... pa sam malo promjenila pravila... ali to je bilo samo onda...



Čak je i Nives bila šokirana tom činjenicom, da ja pijem bambus...



Ali ubrzo mi se i ona pridružila... he he... Pa pošto Tamara nije smjela piti alkohol (jer vozi) ona je slikala... Pogledajte smo ovaj zadovoljavajući Nivesin osmjeh kad se slikala sa bocom Ribara u svojim rukama...



E a sad pogledajte... to tužno lice... kad sma joj oduzela flašu iz ruku...



A eto vam i dokaza da nismo pile samo ja i Nives... pridtužila nam se i domačica Janja...



Mislim ali bez mene i Nicky nemože proči slika...



E a nakon par čaša... uslijedile su ovakve slikice...hmmm ja bi se zbrinula...



I bile smo spremne pozirati na Janjinim stepenicama... u onom trenutku to nam se učinilo fora...



Ma čak sam i ja uspjela dobiti aparat u ruke... Mislim ipak je i Tamara bila tamo... treba i nju poslikati...



Nakon toliko fotkanja... Janja nam je skoro pala u nesvijest...



Naravno mi za sve imamo rješenja... još jedna čaša bambusa... dolazi ko naručena...



Recimo da se Nives više nije pio bambus...






A i Tamara bi rado probala... ali nesmije... ona se trebala zadovoljiti samo slikanjem...



No ubrzo je došlo vrijeme pokreta za Car... Tamara je na brzinu obukla majicu...



Janja je pronašla ključeve Tamarina auta...



Mene su nagovorile da popijem čašu pive prije pokreta...



I krećemo...za...3...



...2...



...1...



...sad...



U Caru smo srele... frendove... i naravno već kad smo imale fotić sa sobom... slikali smo se....

Moja susjeda i jako dobra frendica Lana koja odlazi u Njemačku na odmor...



Stefani i Nives i Janja i Tamara...



Bio je tu i Lanin dečko Dane... kojem se baš u trenutku fotkanja... prispavalo...



E da jedna fotkica sa susjedama... Lana... Ja... Ana Marija (Mika)



Čak smo i plesale... nakon dugog vremena... mogu reči da je muzika bila iznad očekivanja... naplesala sam se...



Janji i Nives je bilo vruče unutra pa su odlučile otići van na terasu na svježi zrak...



A vani su stekle i nove prijatelje...



Koji su se ponosno slikali s njima...



I šećer na kraju... moj i Janjin "najbolji prijatelj".... a i Nives i Tamara "luduju" za njim (njegovu sliku stavljam gore smo na Janjin nagovor)



Eto to bi bilo sve... sad znate gotovo sve pojedinosti Janjinoga tuluma... sad ja uzimam malo pauze sve do Majine fešte... i novih uzbudljivih događanja u našim životima... ali znajte da ću imati digitalac sa sobom... i zabilježiti sve sočne detaljčiće... a nakon toga vas obavijestiti o svemu...

Stavila sam puno svojih slikica gore... tak da se curke nemru buniti više u vezi toga... nadam se da su zadovoljne...

A vi mi slobodno i dalje komajte... odgovaram na svaki komentar... obećajem...

Promjenila sma pozadinu kao što vidite... pa mi ostavite komentar o tome kako vam se sviđa...

Šaljem vam jako lijepe pozzdrave...

E da ovo je nastavak priče iz prošlog posta... naime kao što sam vam obećala napisati ću još barem 2 posta o tom tulumu...

Pa počnimo... u prošlom postu sam pokušala ukratko opisati i slikovito prikazati kako je tekao tulum kod Janje... no mi smo uspjele poslikati toliko slika da nisam mogla sve staviti gore... ali ipak... u trenutku kad sma ih pregledavala... sinula mi je strašna ideja... naime slikice kao da pričaju priču... e a tu priču koje su meni ispričale, ja ću ispričati vama... (priča je izmišljena, ali akteri su istiniti)...

Sve je počelo s Majinim odlaskom... mi smo je ispratile, sa suzama u očima i velikom tugom u srcu... jer nitko nezna kad ćemo se ponovo sresti... (ja se nadam ovaj tjedan, kod Maje na tulumu... slikam!)



E da i od onog trenutka kad je Maja otišla, sve je krenulo nizbrdo... neke čudne stvari su se počele događati... kao prvo zaglavila su se ulična vrata i nikako ih nismo mogle otvoriti...



Nives i Tamaru polako je počela hvatati panika...



No ubrzo su se sjetile... "kako bi bilo da pokušamo preplaziti ogradu?" rekla je jedna od njih... naravno uz zajedničku pomoć i podršku... to im je i uspjelo... (ja i Janja smo ih bodrile sa druge strane)



Nisu skrivale zadovoljstvo i osmijeh, dok su trčale u unutrašnjost dvorišta... prema Janji i meni...



Naravno ja sam iskoristila priliku i malo fotkala... pošto smo svi bili veseli, nasmijani... Nives i Janja bile su moje žrtve koje su spremno pozirale...



Tamara im se pridružila i u trenutku kad se približila vidjela je nešto na autu i na to pokazivala prstom...



U trenutku njihova razgledavanja... i proučavanja... u blizini auta nešto je zašumilo i Nives i Janja su odlučile provjeriti što je zapravo bilo...



Tamara nije skrivala zabrinutost...



...a i Nives je djelovala prestrašeno...



Čak je i Janjin pas počeo lajati... a ona ga pokušavala smiriti...



No misterij se ubrzo riješio kad je Nives donjela... misterioznu životinju... ono što je zašumjelo u blizini auta i što nam je svima utjeralo strah u kosti...zapravo je bila KORNJAČA!!!



Vidno nam je svima odlaknulo... i počele smo se smijati... zaključile smo da je kornjača zapravo vrlo fotogenična i sve smo se htjele slikati sa njome...



Mislim sve osim Tamare... ali i nju smo ubrzo nagovorile...



Janja je pokušavala proučiti kornjaču sa svih strana i to joj je uspjelo... samo neznam dali je kornjača uživala u tome... ali... nju nismo pitale...



Odlučile smo da će kornjača ostati kod Janje jer ipak smo je pronašle u njezinom dvorištu... Naravno morala sam poslikati ponosnu vlasnicu... Vlasnica je svojoj kornjači odmah nadjenula ime Čanč...



Stavile smo kornjaču na sigurno i otišle unutra...

E a da ste tek vidjeli kako su mobiteli zvonili... Nives je htjela javiti svojima o tome što smo pronašli... Tamara... Janja je pisala poruku... jedino ja sam morala slikati pa nisam imala vremena... ja sam ih obavijestila ujutro...





I nakon silnih poziva i poruka uslijedio je nastavak tuluma... naravno počele su i pripreme za odlazak u Car... ali o tome u slijedećem postu... koji budme napisala kad me ponovo pukne inspiracija... ali... vi mi i dalje slobodno ostavljate komentariće...

Hvala svima na komentima... curke najbolje ste... nemrem verovati... srušile ste sve rekorde v ostavljenim komentarima...

Ouu jeah.... It's party time...

Evo došlo je i mojih 5 minuta... Ali vidim da mi više ne želite ostavljati toliko komentarića kao prije... malo sam tužna zbog toga... ali dajem vam novu priliku da se popravite... u ovom postu želim više od 50 komenta... i baš me briga na koji način ću ih sakupiti... he he... bit ću malo zločesta...



E da... a sad se vratimo na naslov... i moj pravi razlog pisanja... he he...
zbog ovog posta budem visela... ali curke moje najte se srditi na mene... jedonstavno kad sam gledala slike pukla me inspiracija... a znadete da to treba iskoristiti...

Pa ovako sve vam je vo počelo onoga dana kad nas je Janja obavijestila da njezini roditelji odlaze na more... a pošto vam se moj život, ali i život mojih frendica u zadnje vrijeme vrti oko feštica i uživancije... mi smo skovale plan... Janjinih nema... a ona bi bila jakoooooooo žalosna da je ostala sama doma... pa da se ne osjeća usamljeno... ja, Nives i Tamara smo joj odlučile praviti društvo... na par sati nam se pridružila i Maja koja me baš jučer odlučila posjetiti, pa sma je ja povela
sa sobom... e i da moram naglasiti da na tom partyju "nije" bilo alkohola!!!

Cjelu subotu sma bila zaposlena... (kuhala sam... da se pohvalim...) onda mi je u posjet došla Sandra koju eć duže vrijeme nisam vidjela... pa smo se lijepo ispričale... naravno pozvale smo i Lanu (koja vam je moja susjeda... ali nju vidim jakoooooo rijetko...od sad kad nejdemo u školu... a tak vam je to uvijek bilo... ali onda kad idemo na kavu... to traje i traje...), sat kasnije došla je Maja... i nakon malo tračanja sam se počela spremati i krenule smo kod Janje... Maja je vozila... i super joj je išlo... čak nismo došle prve... ali ni zadnje... šećer na kraju je bila Nives...

Kod Janje nas je čekalo iznenađenje ... naime Janja se jako potrudila i ona je znala da mi budemo kod nje došle gladne pa nam je ispekla palačinke... e a ja kao svaki prvai fotograf sve to poslikala...



Eto palačinke su polako nestajale... ali ipak ih nismo sve mogle pojesti... bilo ih je previše... ja sma htjela poslikati kako curke uživaju u njima... ali one se nisu htjele slikati... šmrc...



Ma naravno i na stolu su se još nalazile razne privlačne stvarčice (jestive naravno) kojima nismo mogle odoljeti... jami....



E da... ja sam odmah prešla na hranu, a nisam ni predstavila glavne glumice:

mene znadete iz priješnjih fotkica... i najradije nebi stavila svoju sliku... ali onda bi stvarno visela...



...Maja...



...Tamy...



...Nicky...



... i šećer na kraju... organizatorica... Janja



Nakon kaj smo se tak fino napapale i popile malo nealkoholnog pića... bile smo spremne za fotkanje... e pošto ja odlazim u Pulu htjela sma imati bar 1 našu zajedničku sliku...



Naravno ima i dosta onih na kojima sam ja iz digitalca... ali ipak netko se treba žrtvovati... a vjerujte meni nije bilo teško...



E da bilo je i razmišljanja da neke slikam kako skaću...



...i kako ih drugi hvataju...



Nakon fotkanja... slijedi ples...znam da izgleda da svaka pleše na svoju pjesmu... ali vjerovali ili ne plesale smo na istu pjesmu...



Nekima su čak i od toliko plesa i gibanja izrasle još 4 ruke... da nismo zaslikali ne bi vjerovali... zar ne?



Imale smo čak i živu muziku...
Nicky na klaviru...



... i Janja na gitari...



Ubrzo nas je od silnih aktivnsti zahvatio umor...



Polako je ponestajalo grickalica...



Maja je trebala otići...



... a mi smo je ispratile...



Nekoliko minuta nakon Majina odlaska i mi smo pune živosti i želje za nastavnkom zabave, odlučile krenuti put Cara u Donji Vidovec... e da... tamo smo srele zanimljive ljude i naše prijatelje... no o tome u drugom postu... jer ipak ja treb jaoš o nečem pisati... a pošto smo mi toliko fotkica jučer nabacile imat ću za bar još 2 posta...
E da nastavak dobite kad ja sakupim 50 komentara... zato mi komentirajte...

Ja vas sve jako volim... i zahvaljujem vam na tome kaj čitate moje postove... (i Denijeve, mislim ipak i on ima 25% dionica )...
Curke najte se srditi na mene... radi objave slikica...
Cmokam vas sve...

E da prije Denijeve kolumne sam hoću naglasiti, da iako on ima 25% dionica kaj se tiće bloga ipak ja dajem završni sjaj... ja sam ona koja još uvijek donosi konačnu odluku o tome na koji način ću formulirati njegov tekst i koje fotkice ću ubaciti... a i de, de se ubacim v njegov tekst svojim komentarom, ali onda to naglasim! Pa evo nebudem ve Deniju uzimala njegovih 5 min slave... budem vam već i ja jemput jednoga posteka napisala... Pusa...


Za Helin blog piše i komentira…. Deni Oreški




Oj ljudovi pozdrav!

Evo mene konačno s mora, bilo je fenomenalno, svaki dan roštiljada, fešte, kokteli, pijančevanja na plaži, Zrče… jednostavno onak super i nezaboravno… (H: je mislim on se zabavlja na moru, dok se mi pržimo doma, je to pošteno?)

A jučerašnji dan mi je bil jako, jako, jako lepi i nezaboravan... (H: he he i bolje ti je, ipak da si nekaj drugo napisal, ja bi to preuredila )
Ujutro sam malo bil na proštenju v Čakovcu, uf kaj ima puno ljudi v gradu i to sve poznati. I tam sam jel fine pogače s tikvama, ma ono prefino.
No najvažniji događaj dana uslijedio je popodne , a to je bil moj mali izlet v Kotoribu k Heleni kod koje zapravo nisam ni bil doma , sorry Hela al to ti je razlog da dojdem pak.... (H: i bolje ti je... jer ti ovo nebudem zabila!)
Nego, upoznal sam Helenine prijateljice Janju i Nives koje su stvarno super, zgodne, zanimljive, onak ženske su ono... ma nemam reči... al sve najbolje... (H: mislim o njima sve najbolje, a ono o meni nikaj... )



I tak smo nas četvero otišli na pizzu u pizzeriju „Majo“. Isusek, inače su jako fine pizze tam, fest.... i popili cedevitu... E tam sam se malo bolje upoznal s Janjom i Nives... (H: mislim pak on smo o njima... budem ljubomorna!!! ) I odmah smo se našli i uklopili, ja v njih i one v mene, he he... (H: pa tu meni bolje ide: ja s njima i one samonom... ali vi odlučite, ja samo predlažem)
Onda smo otišli Hela i ja k Janji doma na sok (domaći od bazge... mmmm) i domaći višnjevac ( a tek toooo... jumiiii..). (H: pa gle i mene je spomenul... jej...) Čak sam i upoznal Janjinu mamu i tatu..he he zakon ljudi, mama me čak i pozna prek novina. (H: a kaj ćeš... poznata ličnost je došla v Kotoribu!) I tak, malo smo tam glazbu poslušali, slike gledali na kompu među kojima sam našel i neke moje frendove. I
pošto Nives nije mogla dobiti auto da odemo v Car, otišli smo nas troje k njoj doma. (H: me ve razmete? dišel je doma k svim mojim frendicama, ali k meni je ne štel iti!!!) I tam smo nastavili razgovor, pili colu, Nives i Janja se zaručile, ja ih bum vjenčal Naknada mi je... hm, to ostavimo između nas:zaliven:!(H: ili ak ja dodam: povećati broj ljudi (limača) boje meda... ... PS: ak veće nebudem pisala postove to je zato jer me budu ubili... )
I već pred kraj mog izleta koji je završio odlaskom kući vlakom u 22 h i 11 min otišli smo v neki kafić kod stanice na cedevitu... (H: kafić se zove Gianni).
Ma jednostavno bilo mi je onak, ludo i super, a nadam se da bu još luđe v subotu jer kod Janje spremamo party, tj. ona ga sprema al mi smo pozvani, . Pošto je ona rekla da nesmemo govoriti kaj bu super kaj ne ureknemo, onda bum ja rekel da bu jadno. Al kak more bit jadno uz takvo super društvo, curke su stvarno zakon i ono, ne samo zgodne već i pametne, a to se nebre bilo de naći... I zato curke, fala na gostoprimstvu i jedva čekam subotu kaj nastavimo...

Živjela Kotoriba :) (H: jea right!!! )

I tak ljudi... eto, vrijeme ide, i sve se vrti, okreće i kak bi Janja rekla... To se jednostavno moralo dogoditi, jednostavno je negde bilo zapisano da bum ja otišel v Kotoribu i upoznal te super cure i da bumo se zabavili! Život leti kaj munja i vrijeme je kaj zapremo vrata prošlosti i posvetimo se sadašnjosti i budućnosti! Moramo biti hrabri i koračati naprijed i misliti na nove pobjede.. a ljubav bu nas pratila... (H: to je se Janja rekla? pa da?)



Hvala svima kaj čitate Helin i Denijov (25% je ipak 25% posto) blog
Čujemo se...
Veliki pozdrav i puse Heli, Janji i Nives!
(H: e Deni... sorry kaj sam ti stavljala svoje komentare v post, ali ja nebi bila ja da nisam... ve si pomori ak moreš... )