~...That's what I'm afraid of. Not being enough. Not good enough, not smart enough, not pretty enough... ~

Ello...

Baš kak naslov kaže a new day has come... i ne mogu vam opisati kak se dobro osjećam... recimo da već dugo vremena nisam bila tako sretna... Pa evo došla mi i inspiracija za novi post... sretniji od onih prije... konačno...
Jučer sam izašla sa Tamarom, Janjom i Nives i u početku je sve izgledalo vrlo monotono... odn. izašle smo na ista mjesta na koja uvijek izlazimo... i trebala je biti to ponovo jedna dosadna subota... čak je počela i kiša kao točka na i... moram priznati da nisam baš bila pretjerano dobre volje, a ni nešto posebno raspoložena za zabavu... jednostavno srela sam toliko ljudi na jednom mjestu... ali ljudi koje baš i nisam htjela sresti... i morala sam se nekme izjadati, ispucati iz sebe ono kaj me muči... zato Nicky HVALA na tome kaj si me slušala... trebalo mi je...
i vrijeme je jednostavno proletjelo... znam da je uvijek najljepše kad se večer bliži kraju, ali i tih posljednjih pola sata je bilo dovoljno da se danas smijem cijeli dan...
Nakon dužeg vremena pričala sam s, u zadnje vrijeme, meni vrlo važnom osobom... i zaključila da me zapravo vrlo dobro poznaje... ma u ostalom nasmijali smo se.... da konačno malo smijeha i u mom životu... Čak me i prijatelj od kojeg sam počela dizati ruke pozdravio... konačno nakon duljeg vremena imam osjećaj da se sve okreće na dobro... da knačno počinje i moje bolje razdoblje u životu... i stvarno se nadam da neće ostati na smao nadanju i da će se stvarno ostvariti... upoznala sma i sprijateljila se s novim ljudima...
Moje raspoloženje čak nije uspjela smanjiti ni ona činjenica da sam spavala smo 2 sata... a možda ipak sam baš zato i tako dobro raspoložena...
danas samo uživam i izležavam se cijeli dan... i gledam filmove... sve do večeri... onda idem u šetnju ipak rekreacija je zdrava...



More Graphics at pYzam.com


8 TAJNI SRETNIH LJUDI

1. PAZITE NA VLASTITE POTREBE
Radije si priuštite opuštajucu kupku, a pospremanje stana ostavite za neki drugi dan ili navecer, otidite ranije u krevet, iako cete zbog toga morati otkazati neki dogovor.
2. RAZGOVARAJTE S PRIJATELJIMA
Pozitivne reakcije drugih cine nas sretnima.
3. BUDITE ISKRENI
Radi se prije o tome kad raspravljate o važnim stvarima kažete doista ono što misle.
4. UCINITE NEŠTO LUDO
otici na karaoke i zapjevati pred svima, napravili najveceg snjegovica u kvartu…Mali izleti iz svakodnevnog sivila melem su za dušu.
5. BUDITE ODVAŽNI
Samo ako se odvažite i upustite u izazove, osjetit cete sladak okus uspjeha!
6. UŽIVAJTE U ŽIVOTU
Neka i ljubav u vašem životu dobije mjesto koje zaslužuje.
7. KLONITE SE PERFEKCIONIZMA
Male stvari covjeku daju osobnost, zbog njih i volimo svoje bližnje!
8. VJERUJTE U SNOVE
Tko u životu ima neke ciljeve, snove, želje i nade, sve oko sebe doživljava iznimno uzbudljivim i poticajnim.

Ako je ikako moguce, ne budite skromni iz jednostavnog razloga: vi zaslužujete najbolje….



More Graphics at pYzam.com


Pjesma koja je vezana uz naslov i koju pjevam cjeli dan... a nisam je već jako dugo čula... želim je podjeliti sa vama:

Celine Dion - A new day has come



I lyricsi jer koji me poznaju zanju da kad slušam pjesmu moram pokraj imati riječi...


A New Day Has Come Lyrics

Sve vas lijepo pozdravljam i nadam se da znadete da vas jakooooooo volim....

Na Lanin zahtjev odlučila sma napisati novi post... istina je malo sma se ulijenila u zadnje vrijeme... ali i rijetko kad nađem vremena i inspiracije za pisanje novog posta...

Evo kao sad npr. toliko se trudim napisati nešto pametno i onda kad to napišem više mi ne izgleda toliko pamtno... toliko misli mi se kreće glavom... ali kad ih stavim na papir zvuče glupo...



More Graphics at pYzam.com


Lana je rekla da bi trebala napisati nešto o svom životu... nešto... ali što...
pa da vračam se na ono što me muči več jakoooooo dugo a to je vozački... svakim dnaom sve sam više uvjerena da to nije za mene.... mislim da je Bog htio da ja vozim auto već bih odavno položila... ali ne od samog početka on mi postavlja prepreke... s prva sam ih jako lako prolazila... i nisu mi smetale... ali sad... osjećam da više ne mogu... nemam snage boriti se.... nemam volje... a ni želje više... sve je ovo prenaporno... budem li i dalje stalno razmišljala o tome... poludjet ću... ali stvarno... samo želim završiti s time... već mi je postalo tkao smiješno odgovarati na ono pitanje: I si položila? hmm... kad bi sve bilo tako jednostavno... stalno mi u ušima odzvanjaju ne riječi: još malo sigurnosti... riječi koje mi je rekao ispitivač kad sam 2 put pala... ne svojom greškom... još sigurnosti... pa koja osoba koja nikad prije nije vozila moža voziti sigurno? može voziti kao profesionalni vozač? koja osoba nema tremu kad polaže vozački? ne mogu vjerovati.... kakvu ću sad sigurnost imati kad budem ponovo polagala? mislim... sad već nisam vozila mjesec dana... pa kako ću onda kad si sjednem u auto odvoziti sigurno? ... ovo smatram najvećom greškom koju sma učinila u svom životu... zašto nisa čekala... čekala dok ne završim sa fakultetom... možda se onda ne bi cijela moja vožnja pretvorila u jedno veliko ČEKANJE!!! znam svi ćete me sada tješiti, ma uspjet ćeš ti... položit ćeš... ma ja to sve znam... ali sad ja vas pitam kad? kad ću položiti? ove godine... kako je sve krenulo ne vjerujem... trudila sam se... koji me poznaju znaju da sma se trudila razmišljati o toe sa osmjehom na licu... ali više ne mogu... ne želim... da nema jedne osobe zbog koje ustrajem... odustala bi... a možda bi mi i to bilo najpametnije... ali i ta osoba prema meni osjeća žaljenje... mislim... mislim da svi moji prijatelji prema meni osjećaju žaljenje... kad me pitaju o vozačkom...
ostaje mi samo još onaj posljednji tračak nade... ona treća sreća... a ako i nju izgubim... ne ostaje mi više ništa... jedno veliko NIŠTA!
spominala sma se s tetom...čak ni noj nije jasno zakaj me on bik rušil... njena teorija je i ja se slažem s njom... da nakon kaj položiš niko nezna voziti... istina... navčiš se voziti v jednom altu i onda dojdeš v svoj... drugi auto... i se se moraš vučiti ponovo... moraš ponovo pohvatati one osnove i treba ti puno prakse dok ne stekneš neku sigurnost... kak ja npr. evo ja ve v altoškoli vozi dizelaša, a doma imam benzinca i još je stariji alto... ja neznam... ali mene sama pomisao na to da budem si ja nekad sama morala sesti v taj alto, plaši... i mislim da mi bude trebal jakoooo puno hrabrosti za to... i volje, želje... a koje trenutno nemam! i mislim da me niko nemre kriviti zbog toga!!!


More Graphics at pYzam.com


Ja se ispričavam zbog ovakvog posta... ali do danas sam se nadala da ću u pon polagati... ali sad su mi nade potonule...i morala sma opisati ono što me muči... sva sreća što imam tak super frendice koje stalno pripremaju feštice... na kojima mogu zaboraviti na probleme... i jednostavno UŽIVATI...



More Graphics at pYzam.com


Hvala svima koji čitate moje glupsti... i ostavljate pametne komentare...

Za Helin blog piše i komentira gost kolumnist Deni Oreški...



Eto ljudovi, postal sam dioničar Helinog bloga... Posjedujem 25% dionica! Eto tak, ve znate...
Nego da vam ja prepričam kak nam je prešel vikend (kažem „nam“ jer je i Hela bila s nama vani) ...

Eto, pal je dogovor da Hela (Helena Fuš), Jefi (Ivan Gyofi), Hajda (Mateja Hajdarović), Mustak (Nikola Mustak) i ja (Deni Oreški) idemo v nedjelju v toplice Sv. Martin (ili ti ga čitaj Vučkovec)!
Pošto nam Hela stiže iz dalekih krajeva tj. iz daleke i dotične Kotoribe morala je prespavati kod tete u Čakovcu kako bi našem vozaču (Ivanu Gyofiju) olakšali posao.
Helena, kako bi izbjegla monotoniju subotnje večeri odlučila je prihvatiti poziv tri mušketira (Mustak, Jefi, Deni) i izaći s njima van. Sreli smo se v kafiću Parco Alfa (čitaj Bivša kavana) i tamo popili bambuse, kruškovce, Bacardie i uputili se prema Arcusu. No, u Arcusu nije bilo mesta, pa smo si seli pokraj v kafić i opet nastavili piti... ( s tim da taj kafić nema pol pijače od toga kaj im piše v cjeniku) I onda nas je Jefi napustil jer si je odišel odmarat kaj bu v nedjelju mogel voziti, a nas troje se uputilo prema Coloseumu. Tam smo zamislite pak pili i malo plesali! Onda nas je i Mustak napustil, pa smo Hela i ja odišli prema gradu i svatko domov.

Nastavak ovog ludog provođenja slijedio je odmah „ZUTRA“ tj. v nedjelju kad smo nakon ispijene kave kod mene rano v jutro krenuli prema toplicama. No, onda nam se pridružila i Hajda (mislim bili smo malo i s Hajdom v subotu vani). Celi dan smo se kupali, sunčali (čitaj PRŽILI jer smo svi REŽ pečeni) i naravno spuščali se s tobogana, joj tak smo bili kaj mala deca! Onda smo se i vtapljali, pa smo i na lignje išli (joj, ve bi lignje jel, baš su fine bile ). I tak smo vam zdržali na suncu do 9 navečer i onda išli prvo na pijaču, pa zatim dimov. Bilo nam je jako lepo i nezaboravno, no ve još jenput bar moramo iti jer kak su naše puce rekle „ve smo si prednjega djela posunčali, ve si još moramo i leđa). I eto tak nam je prošel naš vikend. Bilo nam je jako lepo.


More eComments

No ipak nije sve savršeno... Na današnji dan točno prije dvije godine dogodila se jedna strašna nesreća u kojoj je poginula moja dobra prijateljica Antonija :(. I dok se toga zmislim jako mi je teško i mislim si kak život more biti tak nepravedan i zeti živote tak mladim ljudima. Nakon 6 mjeseci od te nesreće poginula i naša mala Matea koja nam svima jako fali. Zato ljudi, iskoristite sve kaj vam život pruža jer nikada nismo sigurni kad bu nam došel kraj. Budite sretni i ponosni kaj ste dobili život na dar i zato uživajte v njemu jer v današnjem svijetu više nitko nije siguran. I često se sjetim i Antonije i Mateje. Nažalost, danas nisam stigel do groblja, ali budem čim dojdem s mora. U noći putujem na Pag na odmor i mislil bum na sve vas.


More eComments

Vi koji ste na moru lepo iskoristite sunce, more, sol i posunčajte se, a vi doma lepo uživajte i zabavljajte se. Nedajte da vam život samo leti, a nikaj ne napravite. Jer kak sam rekel život je prekratak i treba sve iskoristiti kolko moremo. Budite zadovoljni s onim kaj imate i to čuvajte. Nedajte nikom da vam kvari minute, sate, dane...
Uživajte kak vi to sami znate!
Zahvaljujem se u Helenino i moje ime kaj posjećujete blog: bilismojednom.
Čujemo se i vidimo! Pozdrav! (Don`t worry, be happy!)

Jednostavno vam svima želim ponovo zahvalit na svim vašim komentarima... mogu vam reći da ih obožavam čitati... vaši savjeti mi puno pomažu i lakše se nosim sa određenim problemima.... a znam da pomažu i svima ostalima koji imaju takav problem... jedna velika pusa svima... i nastavite mi komentirati i dalje... jer tako bar znam tko su mi prijatelji i kome je stvarno stalo do mene!!!



Ovo sam dobila mailom i mislim da vrijedi pročitati; nadovezuje se na onaj post prije, na neki način:


Jednog je dana seljakov magarac pao u bunar.

Životinja je satima sažaljivo plakala dok

je seljak pokušao dokućiti sto da uradi.

Napokon je odlucio-buduci da je zivotinja stara, a

bunar ionako treba prekriti-

nije vrijedno truda spasavati magarca.

Pozvao je sve susjede da mu dođu pomoći.

Svi su zgrabili lopate te poceli nabacivati

smece u bunar. Na pocetku je magarac shvatio

sto se desava te poceo ocajnicki plakati.

Tada se na opce cudenje primirio.

Nakon nekog vremena seljak je napokon

pogledao u bunar. Bio je zapanjen onim

sto je vidio. Sa svakom lopatom smeca koje je pogodilo

njegova leda magarac je radio nesto zadivljujuce.

Istresao bi leda i popeo se jednu skalinu vise.

Kako su seljak i susjedi nastavili ubacivati

necistocu na zivotinju, on bi je otresao

i popeo se.

Uskoro, svi su zadivljeno promatrali

magarca koji je zakoracio preko ruba

i sretno iskocio!

Zivot ce na tebe istresati smece, razne

vrste prljavstine. Trik kako da izades iz bunara

sastoji se u tome da to otreses i popnes se preko

toga jednu stepenicu vise.

Svaka nasa nedaca je stepenica. Mozemo izaci iz najdubljeg

bunara jednostavno ne posustajuci.

Nikad ne odustaj! Otresi to i uspni se jednu skalinu vise.

Zapamti pet jednostavnih pravila za srecu:

Oslobodi srce mrznje - Oprosti.

Oslobodi um briga – Vecina se nikad ne ostvari.

Zivi jednostavno i cijeni ono sto imas.

Daj vise.

Ocekuj manje.


SADA ………


Dosta je bilo sranja… Magarac se kasnije vratio,

i ugrizao seljaka koji ga je htio zakopati.

Posjekotina od ugriza se inficirala i s vremenom

je seljak umro u agoniji od trovanja.

Zakopali su ga u bunaru.

POUKA DANASNJE LEKCIJE:

Kad uradis nesto lose, i pokusas sacuvati guzu,

to se uvijek vrati i ugrize te.

Ello ljudeki...

he he obećala sam da ću napisati novi post čim primim više komentara nego u prošlom... i u tome sam uspjela... hvala vam svima koji mi komentirate i koji mislite na mene... nemate pojima koliko mi to znači... koliko mi znači to kad otvorim svoj blog i vidim koliko ga ljudi vidjelo... koliko ljudi zapravo čita moja razmišljanja... moja sjećanja... moje uspomene...
lijepo je doći i vidjeti kompliment... vidjeti pohvale o blogu... o postu... (mada ste u prošlom postu više hvalili Denija, odn. njegov izgled, a ne njegov govor, ali nema veze... pa treba i on svojih 5 min slave... he he uspjela sam te proslaviti...)



ovaj tjedan sam se jako razočarala u neke ljude... shvatila sam da na ovom svijetu ima toliko osoba koji su spremni glumiti prijatelja i onda ti prvom prilikom okrenu leđa... ljudi koji sebe nazivaju prijateljem, a okolo te vrijeđaju... ružno govore o tebi... ja znam da nisam savršena osoba... ali isto tako znam da neke stvari nisam zaslužila... razočarala sam se u 3 osobe... s time da sam za jednu bila sigurna da mi nije prijatelj... ali ipak nikad joj ništa loše nisam učinila... nikad ništa loše nisam rekla o njoj... ali takvi su ljudi... koji put se treba pomiriti s time... ali boli me to da kad je kraj mene može mi glumiti prijatelja... a zapravo me mrzi... pa prestani se pretvarati... skini onaj osmjeh sa lica kad me vidiš... i ovako time ništa ne dobivaš...



druga osoba je odavno prestala biti moj prijatelj... odavno me maknula od sebe... odavno je odlučila da ja nisam nitko i ništa u njenom životu... kao da nikad nisam ni bila dio njenog života... a ja sam se nadala... boli... jako... možda lažem samu sebe kad govorim da sam jaka i da mogu sve to zaboraviti... ali uvijek boli kad izgubiš osobu koja ti je nekad značila sve... boli kad se razočaraš i shvatiš da se netko može tako promjeniti preko noći... i samo tako te zaboraviti... stvarno boli...



i treća osoba... nije vrijedna spomena... konačno sam počela mjenjati mišljenje o njoj... konačno sam je gledala drugim očima... vidjela sam i onu pozitivnu stranu... onu dobru stranu... no sve je to bila maska... shvatila sam da ipak ne treba slijepo vjerovati ljudima... vjerovati u ono što ti govore... jer ljudi su okrutni... i svi nose maske... svi imaju lice anđela... ali zapravo... u sebi skrivaju ono najružnije... koje kad tad izađe na vidjelo...



rijetki su oni koje stvarno mogu nazvati anđelima... odlučila sam od sada pomno biram prijatelje... vjerujem rijetkima... kao što sam i do sada vjerovala samo nekima... vrlo malo ljudi me zapravo poznaje... vrlo malo ljudi zna kakva sam... zapravo nitko ne zna baš sve... sve znam samo ja... i tako će ostati...



imam puno prijatelja... stvarno... ali malo je onih kojima vjerujem... oni su moji anđeli... hmm... i neznam što bi učinila da me povrijede... to bi me dotuklo... ne bih to mogla podnjeti... ne želim ih imenovati... oni to dobro znaju... znaju da im vjerujem i znaju da se u svakom trenutku mogu pouzdati u mene... za njih sam spremna sve učiniti... i to im nikad neću prestati ponavljati...



znam za još jednu osobu koja se ovaj tjedan razočarala kao i ja... znam za osobu koja je kao i ja... do sad slijedila krivi trag... koračala krivim putem... i to nas sad krvavo košta... osoba koja je razočarala neke prijatelje zbog jedne osobe... izgubila ih je jer nije htjela vjerovati... ali sad kad se sve ispunilo... kad je to osjetila na vlastitoj koži... sada boli... jako... ali ako je to potrebno da se okrenemo... otvorimo oči... i krenemo pravim putem... isplati se... vrijedi trpjeti...



na samom kraju ovog posta... punog boli... i razočaranja... ja i jedna razočarana osoba... poručujemo: pažljivo birajte s kime se družite... kome se otvarate... kome se povjeravate ... i KOME VJERUJETE... ali i pazite na one koje odbijate... koje odbacujete od sebe... jer možda je baš ta osoba mogla biti vaš NAJBOLJI PRIJATELJ!!!




ispričavam se zbog tak depresivnog posta, ali jednostavno sam se morala negdi ispucati... ma ubuduće se budem trudila pisati nešto vedrije postove... svi mi imamo svoje minutice...

sve vas jakoooooo volim........

i dalje mi ostavljajte puno komentarića...

Evo ja sam konačno dobila inspiraciju za pisanje novog posta i naravno za pisanje dugo obećavane priče o maturalnoj večeri (i naravno uz slikice). Znam da je maturalna večer već od davno prošla, točnije 8.6.2007. godine, ali obećanja su obećanja i trebaju se ispuniti... Uvijek kad sam htijela napisati nešto o maturalnoj večeri do kraja posta promjenila sam temu i našla nešto drugo za pisati... Ali bolje da ja to sad napišem, uz malo kašnjenja, nego da uopće ne napišem!

E pa počnimo onda, prije nego opet promijenim temu pisanja!!!

Sve je počelo jednog lijepog, sunčanog petka, nije bio petak 13., već petak 8. Petak kad se održavala naša maturalna večer... Naravno sve je započelo pripremama... Haljine i odjela, cipele su se već prije kupile i spremno čekale na trenutak kad ćemo ih svima pokazati...
Svi znaju da nama djevojkama treba puno više vremena da se spremimo za izlazak, nego dečkima... Ipak mi želimo izgledati senzacionalno i želimo biti najljepše, odn. želimo pokazati ono najljepše u nama! Zato je za nas taj petak bio posebno užurban, često smo si postavljale pitanja hoćemo li sve stići napraviti na vrijeme... mislim treba srediti nokte, otići frizeru, našminkati se, obući krpice na sebe, provjeriti stoji li nam sve onako kao smo zamišljale... i tek onda krećemo!!!
Na našu sreću sve smo stigli obaviti na vrijeme i malo prije 18h smo se svi okupili ispred hotela "Turist" u Varaždinu i s nestrpljenjem smo čekali počtak svečanosti... Slušali smo, s ponosom, komplimente koji su nam drugi davali, vezane uz naš izgled... Jer te večeri svatko je bio poseban i lijep na svoj način!!! Ma svi smo bili prekrasni!!!

Malo poslije 18 sati počela je svečanost, svaki razred na čelu sa svojim razrednicima ušao je u hotel, uz posebnu najavu! Naravno i naši roditelji su nas ponosno čekali unutra...
Zajednički smo otpjevali himnu svih maturanata: "Gaudeamus igitur"... i krenuli svtko za svoj stol... Tada su nas čekali govori, prvo profesorove riječi upučene svim maturantima i njihovim roditeljima... Pa riječi roditelja, i tada ono najvažnije riječi našeg Denija upućene cijelom našem razredu, ostalim maturantima, profesorima i roditeljima... Govor nam se jako svidio i posebno nas se dojmio, što je pokazao i gromoglasni pljesak i urlici koji su bili upućeni Deniju nakon govora... i jednostavno sam ga morala podjeliti sa vama... evo govora i slikice Denija:

29.06. 2007. godine 4.c razred posljednji se put okupio u hodniku Ekonomske i trgovačke škole u Čakovcu... Posljednji put kao što je ravnateljica rekla bili smo u školi kao učenici, kao maturanti...
Sama svečanost podjele svjedodžbi je trajala kratko - kojih pola sata... Nakon otpjevane himne, i podjele novčanih nagrada najboljim knjigovođama, nakon govora ravnateljice, došla je na red i sama podjela svjedodžbi, za koju sam ja osobno mislila da će biti svećanija, da ćemo i mi maturanti dobiti svojih posljednjih 5 min slave, ali ona se pretvorila u naguravanje i borbu maturanata da dođu do svojih razrednika kako bi podigli svjedodžbu. Užas! Jako sam bia razočarana nakn toga... A onda ono što sam bar ja očekivala - famozne posljednje riječi razrednice upućene nama: Kako vam se sviđaju ocjene? Lijepo! nakon tih riječi ona se okrenula i otišla svoji putem... Toliko od veličanstvenog pozdrava i govora... Sam taj pozdrav vraća me na maturalnu većer i predaju poklona koji je ona primila, i bez riječi zahvale okrenula se i otišla!

No nema smisla govoriti o raski i kvariti cijeli post... Nakon same podjele otišli smo do "Hrasta" na piće, posljednji put "cijeli" razred, nakon čega smo svaki otišli svojim putem...
Na sreću, zahvaljujući Nini imam nekoliko fotkica iz Hrasta i kasnije iz Paladina:

Jedna polovica razreda... Uvijek nasmješena i spremna za fotkanje... He, he hvala vam na tome, jer da nije tako ja nebi imala koje slikice staviti na blog


Hmm ostali se prave kao da neznaju da ih se slika...


Na sreću ima i onih koji su spremni pozirati i popraviti dojam...


Nina i ja... i Sandra u pozadini ... (mislim moram bar jednu svoju slikicu staviti gore)


Curke su se upustile u duboke rasprave...


Nekima se slika, a nekima baš i ne...


A sad u Paladin... na nastavak...slikanja...


I baš kad je postalo najbolje i kad nam se najviše slikalo, ispraznile se baterije...


I za kraj jedna VELIKA pusa svima...

i jedna mala molba: ostavite mi puno komentarića...

... pošto vidim da mi više ne ostavljate komentare na starom...

Samo ja ve imam jedan problemčić neznam vam kaj napisati... svi znaju da ja najbolje funkcioniram dok sam v sili, onda imam najviše inspiracije, dok bi se recimo trebala učiti ja filozofiram i piše posta, to mi je jakooo pamtno, ali takva sam i neću se mjenjati radi toga...



Pitala sam Ninu za savjet o čemu nek i ona mi je rekla o nervozi i užasu koji večinu nas čeka drugi tjedan, a to se zove PRIJEMNI ISPIT.
Još se nismo pošteno oporavili od (m)učenja za maturu i već se trebamo (m)učiti za prijemni, pa de toga, zanima me samo ko je to zmislil... ahhh, neznam kak svi vi ostali, al ja već jedva čekam kaj sve to prejde jer me sve to iscrpljuje i dosta mi je svega...
Evo ja sam se jučer vratila iz dvodnevne turneje Pula, Rijeka, Osijek... ko bi si mislil da te vožnja može tak iscrpiti, ma to je nekaj prestrašno, došla sam doma i noge su me tako boljele, kaj da sam cijelu tu relaciju prepješačila...
V Puli i Rijeci mi je bilo super, sve je teklo tak ležerno, opušteno, svi su ljubazni, ali zato dok smo došle v Osijek druga priča, sve živčano, nervozno, viče na sve koji su krivi i nisu krivi... Uglavnom Osijek mi nije ostavio najbolji dojam i nadam se da budem upala v Pulu ili Rijeku :)
Dok se zmislim da se v ponedjeljak ponovo vračam v Osijek to pisati prijemnoga nije mi svejedno, trebala bi se učiti, znam, ali neda mi se, pala m je želja za Osijekom nakon takvog ponašanja zaposlenika, a znam da nije samo meni...

To me vraća na onu misao kak se budemo svi razišli... Svaki svojim putem... Neki od nas možda upadnu na isti fakultet, pa budu zajedno na stanu... Glavne relacije za fakultet su Varaždin, Zagreb, Osijek, Rijeka, Pula, neki ostaju u Čakovcu, a nek ne misle na fakultet, nego se misle zaposliti...
Ali svejedno rijetko kad ćemo se opet svi naći na istom mjestu, a ako ne prije za 5 godina, a do onda nam ostaju razna sredstva preko kojih možemo komunicirati...

Nakon što se upišemo postat ćemo studenti, oni moraju biti ozbiljniji i zreliji... Moraju se lakše nositi sa raznim situacijama u kojima se nađu... Na fakultetu ćemo steći nove prijatelje s kojima ćemo provoditi svoje vrijeme, zajedno učiti i zabavljati se...
Većina ljudi tvrdi da su najbolji studentski dani, pa ja se nadam da ćemo i to uskoro iskusiti, mada je svaki početak težak, ali ako smo uspjeli prebroditi razne poteškoće, prebrodit ćemo i ovu i nakon nekoliko godina na to gledati sa osmijehom na licu...



Htjela sam vam staviti slikice z maturalne, al sam se raspisala o drugoj temi pa ovo mi baš ve nejde skupa... Ma budem ja slikice već stavila nekom prilikom...

Kissek