Jeste li se ikad zatekli u situaciji da...
Ma naravno da jeste, šta opće pitam.
Pisala sam i o kompromisima i o mojem "ja", i o našem "ja" i o "mi" i slično.
Al me ove teme uvijek vuku sebi.
Gledam ga danas, on meni nešto predlaže, objašnjava, trudi se pokušava, a ne ide.
Vidi me da ga ne slušam, da sam na rubu živaca da mi se SAD ne sluša TO.
Ali on dere po svome, prava gratakaža.
Tupi li ga majstor dok ga ne pošaljem u pizdu materinu.
I onda sam ja aždaja.
Zašto nismo isprogramirani da iz očiju partnera znamo pročitati signale, želje i osjećaje?
Koliko je vremena potrebno živjeti i koegzistirati u bračnoj zajednici da bi znali prepoznati one male, "nebitne" signale?
I je li uistinu prilikom svakog razgovora o utjecaju vlage na književnost prosuti žuć kako bismo dokazali svoje ili kako bismo jednostavno objasnili da nam se sad ne da...?
Pa čak je i u sexu lako: "darling, boli me glava zajedno sa desnom obrvom, zaboravi..."
Naučila sam da je popuštanje specijalna vrlina, ponekad čak toliko iznervira "suparnika" da je osjećaj likovanja nenadmašiv.
A ono što me najviše zanima je:
zašto vi muški, koji kurac, nikad ne pomočite šporke pjate i beštek nego ja kasnije moram satima ribat!?!?!?!?!?!?!?!?!
|