pauš...

<	listopad, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
trepavica

Prva ljubav

Tad još nisam ništa znao
i još nisam verovao,
da na svetu tuge ima.

Jedino mi važno bilo
da postanem levo krilo
il' centarfor školskog tima.

Tad sam iznenada sreo
najtoplijeg leta deo,
to su njene oči bile.
Imala je kose plave
i u njima na vrh glave
belu mašnicu od svile.

Prva je ljubav došla tiho, nezvana, sama,
za sva vremena skrila se tu negde, duboko u nama.

Kad je prošlo đačko vreme,
padeži i teoreme
i stripovi ispod klupe,
nije više bila klinka,
počela je da se šminka
i da želi stvari skupe.

Tako mi je svakog dana
bivala sve više strana,
slutio sam šta nas čeka.
Pa sam prestao da brinem
kako da joj zvezde skinem,
postala mi je daleka.

Prva je ljubav došla tiho, nezvana sama,
za sva vremena skrila se tu negde, duboko u nama.

Danas je na sedmom nebu,
kažu mi da čeka bebu.
Našla je sigurnost, sreću, dom...
Ima muža inžinjera
pred kojim je karijera
i mesto u društvu visokom.

Ja još kradem dane bogu.
Ja još umem, ja još mogu
da sam sebi stvorim neki mir.
Još sam sretan što postojim,
pišem pesme, zvezde brojim.
Još sam onaj isti vetropir.

Prva je ljubav došla tiho, nezvana sama,
za sva vremena skrila se tu negde, duboko u nama.

Treblebass

kreni sa mnom
zadnji put
vjeruj mi
daleko od mraka
bolje ćemo znati
ništa nije teško

naša lica još su lijepa
zatvori mi oči
neka kraj nas jure
nek se lome prsti
idemo na ples
i svijet je opet mlad

i samo šuti
gdje su bile riječi
kad nije bilo nade za nas
samo dugi dani nestali u tami
jer ništa nije važno

raširi ruke
ruke su ti snažne
upri iz sve snage
nek se cijedi znoj
nek koža pukne mi
idemo na ples
i svijet je opet mlad

i naša lica još su uvijek lijepa...

raširi ruke,ruke su ti snažne...

udahni zrak
koji dolazi
sve je gotovo
i mi smo spašeni

i naša lica još su lijepa.

17.10.2005., ponedjeljak

Bila sam sama kao i uvijek u svome krevetu nedosanjanih snova. Polako se spuštala tama, samo su svijeće gorjele u kutu sobe. Zovnula sam GA. Nije mi se odazvao. Pokušala sam opet. Ništa. I tako razmišljajući još dugo nakon što su se svijeće ugasile vratila sam svoj lik davno u prošlost i zamišljala se uz njegovo rame i lice, njegove ruke koje mi prelaze po vratu i bedrima. Zaspala sam sa osjećajem ugode u grlu.
Slijedeće jutro više se nisam mogla odreći potrage za korjenskim osjećajem voljenosti, koji nastupa isto kada i sreća, paralelno s njenom žestinom i nabojem.
Voljela sam nečujno šaptati njegove stihove gledajući sama sebe u ogledalo, tapkati spori ritam španjolskih plesova koje me je učio.. pretvorila bih se u taj ples samo da sam mogla time osjetiti njegov dah i koračaj koji prati taktove koje mu ja zadajem. Bila je to zadnja neispunjena želja. Pred posljednji uzdah.

U koritu samoće koje se bilo duboko usjeklo i pratilo kao staza puteve mojih emocija i strasti, nakon dugo vremena uspjela sam ubaciti ponešto osim pijeska. No redovito bi se uspostavilo da se radi o korovu. Ja sam za ruže neplodno tlo, govorio mi je glas iz dubine.. zašto? Zašto.. bože što sam ti skrivila, ta plodova ima mnogo ima li barem jedan koji uspijeva u meni?
Ta repeticija je znala trajati u nedogled..
Sve dok jednog jutra nisam osjetila jesenje sunce kako me prži i rosu koja me hladi i okrijepljuje. Stjala sam lagano ljuljuškana ne mogavši shvatiti što se dešava. Nakon nekoliko trenutaka sve je postalo jasnije i bujica emocija je preplavila moje sićišne žilice. Postala sam ruža. Zaljubila sam se u vjetar. I on u mene.

- 00:09 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>