Bila sam sama kao i uvijek u svome krevetu nedosanjanih snova. Polako se spuštala tama, samo su svijeće gorjele u kutu sobe. Zovnula sam GA. Nije mi se odazvao. Pokušala sam opet. Ništa. I tako razmišljajući još dugo nakon što su se svijeće ugasile vratila sam svoj lik davno u prošlost i zamišljala se uz njegovo rame i lice, njegove ruke koje mi prelaze po vratu i bedrima. Zaspala sam sa osjećajem ugode u grlu.
Slijedeće jutro više se nisam mogla odreći potrage za korjenskim osjećajem voljenosti, koji nastupa isto kada i sreća, paralelno s njenom žestinom i nabojem.
Voljela sam nečujno šaptati njegove stihove gledajući sama sebe u ogledalo, tapkati spori ritam španjolskih plesova koje me je učio.. pretvorila bih se u taj ples samo da sam mogla time osjetiti njegov dah i koračaj koji prati taktove koje mu ja zadajem. Bila je to zadnja neispunjena želja. Pred posljednji uzdah.
U koritu samoće koje se bilo duboko usjeklo i pratilo kao staza puteve mojih emocija i strasti, nakon dugo vremena uspjela sam ubaciti ponešto osim pijeska. No redovito bi se uspostavilo da se radi o korovu. Ja sam za ruže neplodno tlo, govorio mi je glas iz dubine.. zašto? Zašto.. bože što sam ti skrivila, ta plodova ima mnogo ima li barem jedan koji uspijeva u meni?
Ta repeticija je znala trajati u nedogled..
Sve dok jednog jutra nisam osjetila jesenje sunce kako me prži i rosu koja me hladi i okrijepljuje. Stjala sam lagano ljuljuškana ne mogavši shvatiti što se dešava. Nakon nekoliko trenutaka sve je postalo jasnije i bujica emocija je preplavila moje sićišne žilice. Postala sam ruža. Zaljubila sam se u vjetar. I on u mene.
Post je objavljen 17.10.2005. u 00:09 sati.