= b e a t r i c e =

< rujan, 2005 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
trepavica


Prva ljubav

Tad još nisam ništa znao
i još nisam verovao,
da na svetu tuge ima.

Jedino mi važno bilo
da postanem levo krilo
il' centarfor školskog tima.

Tad sam iznenada sreo
najtoplijeg leta deo,
to su njene oči bile.
Imala je kose plave
i u njima na vrh glave
belu mašnicu od svile.

Prva je ljubav došla tiho, nezvana, sama,
za sva vremena skrila se tu negde, duboko u nama.

Kad je prošlo đačko vreme,
padeži i teoreme
i stripovi ispod klupe,
nije više bila klinka,
počela je da se šminka
i da želi stvari skupe.

Tako mi je svakog dana
bivala sve više strana,
slutio sam šta nas čeka.
Pa sam prestao da brinem
kako da joj zvezde skinem,
postala mi je daleka.

Prva je ljubav došla tiho, nezvana sama,
za sva vremena skrila se tu negde, duboko u nama.

Danas je na sedmom nebu,
kažu mi da čeka bebu.
Našla je sigurnost, sreću, dom...
Ima muža inžinjera
pred kojim je karijera
i mesto u društvu visokom.

Ja još kradem dane bogu.
Ja još umem, ja još mogu
da sam sebi stvorim neki mir.
Još sam sretan što postojim,
pišem pesme, zvezde brojim.
Još sam onaj isti vetropir.

Prva je ljubav došla tiho, nezvana sama,
za sva vremena skrila se tu negde, duboko u nama.




Treblebass

kreni sa mnom
zadnji put
vjeruj mi
daleko od mraka
bolje ćemo znati
ništa nije teško

naša lica još su lijepa
zatvori mi oči
neka kraj nas jure
nek se lome prsti
idemo na ples
i svijet je opet mlad

i samo šuti
gdje su bile riječi
kad nije bilo nade za nas
samo dugi dani nestali u tami
jer ništa nije važno

raširi ruke
ruke su ti snažne
upri iz sve snage
nek se cijedi znoj
nek koža pukne mi
idemo na ples
i svijet je opet mlad

i naša lica još su uvijek lijepa...

raširi ruke,ruke su ti snažne...

udahni zrak
koji dolazi
sve je gotovo
i mi smo spašeni

i naša lica još su lijepa.




15.09.2005., četvrtak

«Homo sum nihil humani a me alienum puto.»

Rodila sam se kao klasična definicija, zbroj i dioba, antimetafizički produkt dvoje nadnaravno premoćnoh smrtnika, uronjenih u sentiment kolotečine i kobnog zadovoljstva reproduktivnim aktom koji je neizbježno bio povezan sa odlukom neprezervacije maternične stijenke. Ona je uistinu imala biti fertilna i bogata supstancama čija je bit postojnja rješavanje novonastale situacije prožete hormonalnim fekalijama i brutalno oštrim napadačima izvanjskoga svijeta..
Da je ona u tom istom trenutku bila zatečena u pripravi, bi li ja imala veću šansu konglomeriranja sa masom tijela veće ili jednake afirmacije u svijetu krvoloka, krivolova, kicoša, kanibala i kormilara tuđinačkog bataljona? Bi li moja stopala bila izdržljivija na žeravi koja se nudi po niskoj cijeni u bilo kojem trenutku na buvljaku koji spaja dva ekstremna dijela onog istog svijeta krvoloka, krivolova, kicoša, kanibala i kormilara tuđinačkog bataljona?

- 22:43 - Komentari (1) - Isprintaj - #

11.09.2005., nedjelja

gdje si?

Kosa me vukla, gulila, palila. Nije je više bilo. Zarobili su me oteli, silovali. I vratili na mjesto. Dobila sam tuberkulozu, hepatitis, gonoreju. Samo me je ona voljela.
Tko si ti sjeno koja me besciljno pratiš, ima li te još uvijek u meni? Jesam li zaslužna za tvoju ljubav ili me samo voliš iz inata. Tvoje se ruke ne sljubljuju s mojima, nema ih i nije ih nikada bilo. Ima li nas ili smo još uvijek sami? Ma što ja pišem, ima li smisao? Mislim da ne.

To su samo riječi pisane dok ne nađem ljubav.

- 18:56 - Komentari (1) - Isprintaj - #

06.09.2005., utorak

kako se ti ono zoveš

Pričala je laži. Gluposti, besmislice. Ista je. I dalje ona ista curica koja u kutu plače jer je ne zovu da se igra sa ostalima. Ona koja je dobivala najgoru barbiku i to ne zato što je zadnja došla. Koja je davala sve misleć da će je prihvatiti ako donese novu igračku, a dobivala ništa za uzvrat. Nikad je nisu shvaćali ozbiljno. Gruba i hladna izgleda. Krhke nutrine, poput kristala koji se presijava u svim mogućim nijansama koje uspije upiti. No znanje joj se ruši svakim danom sve više. Bojiim se da nema više snage graditi ga iznova. Koliko puta će morati iznova lijepiti svako polje tog mozaika a nikada ne vidjeti dovršenu sliku i njenu ljepotu? Je li ona kriva za to, još uvijek ne zna.
Rekla mi je da misli da se u njoj nalazi nulto polje magneta, ono koje ne privlači ništa, samo stoji, a sjeverni i južni pol od njega crpe svoju jačinu i snagu. No ipak, u tim trenucima ima osjećaj da emanira silu. To je više ne zadovoljava.

Je li patnicima zbilja mjesto u raju?
"Budi što jesi." Bez obzira što jesi?..

- 22:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>