Pričala je laži. Gluposti, besmislice. Ista je. I dalje ona ista curica koja u kutu plače jer je ne zovu da se igra sa ostalima. Ona koja je dobivala najgoru barbiku i to ne zato što je zadnja došla. Koja je davala sve misleć da će je prihvatiti ako donese novu igračku, a dobivala ništa za uzvrat. Nikad je nisu shvaćali ozbiljno. Gruba i hladna izgleda. Krhke nutrine, poput kristala koji se presijava u svim mogućim nijansama koje uspije upiti. No znanje joj se ruši svakim danom sve više. Bojiim se da nema više snage graditi ga iznova. Koliko puta će morati iznova lijepiti svako polje tog mozaika a nikada ne vidjeti dovršenu sliku i njenu ljepotu? Je li ona kriva za to, još uvijek ne zna.
Rekla mi je da misli da se u njoj nalazi nulto polje magneta, ono koje ne privlači ništa, samo stoji, a sjeverni i južni pol od njega crpe svoju jačinu i snagu. No ipak, u tim trenucima ima osjećaj da emanira silu. To je više ne zadovoljava.
Je li patnicima zbilja mjesto u raju?
"Budi što jesi." Bez obzira što jesi?..
Post je objavljen 06.09.2005. u 22:55 sati.