Takva sam, oprosti.

Znala sam. To i očekujem. Mobitel mi je gore, ne želim čuti za njega. Msn mi je isključen, ne želim čuti ni za njega.
De molim te, kakav je ovo život više. Toliko muke se ulaže u njega i onda samo jedno malo sranje, jedna mala sitnica ti sve to uništi. Spusti tebe niže nego što si ikad bio. Čemu to.? Ja nisam sad dobro. Brijem da nisam. Nešto ne valja. Strah me veliki hvata. No što mu je? Kako da mu pomognem? Daj mi pomozi. Reci. Popljuj me. Jesam ja kriva? Tko je kriv? Čemu sve to?
Ma daj, čemu tolika mutava pitanja. ! Ide mi to na živce, i ne da mi se više tako...! Sve mi je to ne znam. Ne znam više ništa. PREVIŠE SAM ZBUNJENA. A bip, to nije trebalo biti velikim slovima.
Ma ja se samo nadam da je to neka faza. Da je tu neki drugi razlog. Da tu nije stvar u meni. U njemu. U nama. Možda i je. Ali što to? Odjednom samo tako nešto drukčije, nešto čudno..!!? Ma šta se dešava, hoću li ikad dobiti odgovor..!? Večeras.

Da, večeras ću dobiti odgovor. I nije mi sad dobro. Osjećam se kao da trebam ići zubaru nakon šest godina. Osjećam se kao da kamion ide na mene, a ja se ni pomaknuti ne mogu. Osjećam se... Grozno.
Uplašeno.
Krivom? Hm, ne znam stvarno. Kad? Gdje? Što?
Jao treba li meni sve to?? Da treba mi jer ne mogu nakon ovog vremena dalje bez njega. zvuči kao iz serije, zvuči glupo i mutavo, no tako je. I znam da se desi i ono najgore, da bi plakala sto godina, da bi patila, i umirala, ali preživjela bih. Zar da? Hm. Bojim se.
Sad pomislim da današnju večer. Soba. Krevet. Ja sjedim. On leži. I šutimo. Nešto kažem. On odgovori. Pitam što je. On kaže ništa. I dalje šutimo. I ništa. Cijela večer se temelji na par izmijenjenih riječi. Jer njemu nešto nije dobro. A ne znam što. Hoću li saznati? Hoće li mi reći?
Uvijek sam mislila da kad s nekim prvedeš više od pola godine da to nešto znači. Da stekneš to nekakvo povjerenje u osobu i da si u stanju joj sve reći. Da imaš osjećaj da joj vjeruješ i znaš da će ti pomoći. Bar ja takav osjećaj imam. I s tom sam osobom zato jer se osjećam sigurnom uz nju, jer je volim kako god, i znam da će mi pomoći. I pretpostavljam da me voli takvom kakvom jesam. Čemu bi bio sa mnom toliko.

Majko Božja pomozi mi. Molila sam se danas. Dosta. Nikad nije dosta. Mogla bi još. No bojim se pomisliti na išta. Bojim se pomisliti na njega. Bojim se pomisliti na prekid. Bojim se. Prekid. Prekid. Zašto? To neću podnijeti. Neću. Rekla sam svoje.
Spremna sam na svašta.
Nikad nisam mislila da ću biti. No došlo je do toga. Ta ljubav me tjera na svašta.
Ta ljubav prema Njemu.
Nemoj mi to raditi. Nemoj večeras šutiti. Nemoj ne izgovoriti nijednu riječ. Nemoj me gledati kao da sam ti nešto učinila.
Probaj me zagrliti.
Hoće li se to ostvariti? Hoću li se opet nasmiješiti?
Bojim se. Bojim se.
.prekid.
Ne želim to. Ne mogu to. Ne.e.e.
Spremna sam na svašta, ili?
Ali opet volim te, kao i uvijek. Možda više nego ikada.
No, takva sam, oprosti.