Za stare i one koji će to postati

Ovo nije stručna analiza situacije, samo gola istina o ljudima na vjetrometini.
Brojna smo populacija, ima nas, puno se za nas izdvaja, evo jutros u ljekarni,
osnovna terapija za nas dvoje preko recepta iznosila je točno 25,30 eura.
Trajanje od dvadeset do mjesec dana. Uz to bi trebalo nadodati vitamina,
magnezija, kalcija, tableta protiv bolova a nisu na recept (neki jesu)... Kad
o svemu razmislim korisnije bi bilo uzet neku oboritu ribu ili manje masno
meso, povrća imamo (srećom), kvalitetno se nahraniti i možda bi ljekovi
ostali u škartocu. Onda se dogodi da ustaneš s glavoboljom, bauljaš po
kući u strahu da ti se ne ponovi ono od lani (blagi moždani) i to jači i
"kvalitetniji". Okrenula sam se prema njemu koji pada na riječ o bilo kojoj
bolešćini. Ajde, tlak je bio na "zavidnoj visini", ono za zakotušit, a on samo
ponavlja: "ne može bit, ajde ponovi". Ništa, uzela dodatnu bobu, a njemu
kažem uz napravljenu grimasu za ono nedajbože, kao, jedino se toga bojim,
nemoći i izbegeveljenosti, a znam, znam, čovjeku se sve može dogoditi. Eto,
ovaj put sam prošla lišo, ali me stalno sapliću misli o možebitnoj nemoći i
čija sam tada. Imam primjera u ovom trenutku, gdje ljudi čekaju i traže 'ko
će im pomoći, platili bi osobu samo da dotični ne ide u dom. Domovi su
postali čekaonice za požare ili "slučajne požare", nisam istraživala ne znam.

Odma' mi pred oči onaj dom u Tuzli i u misli oni nesretnici koji su na najgori
način završili svoje živote. Ima zlobnika koji će zlurado zaključiti kako je to
manje deficita u državnim budžetima, jer čudo jedno koliko mirovine, recimo
ove kao moja a to su nekakav prosjek, oko šesto eura, ugrožavaju budžete.

Manje više ljudi imaju svoju djecu, a ta djeca ako imaju sreće rade skoro cili
dan, ako još imaju i svoju djecu, neki dodatni poslić..., kojim trikovima oni mogu
njegovati roditelje. Djeca koja su već u mirovini i njima treba pomoć, kako
izvesti pomoć roditeljima bez da ih se odvede u dom i da svi budu sretni i zadovoljni?
Od svoje djece pomoć ne mogu tražiti i neću objašnjavati zašto, možda jednog dana
dom ili pomoć u kući kao najidealnija opcija. Postoji ovaj program "zaželi", zaželili,
dobili, dva do tri puta tjedno po par sati..., odlično smo prošli. Te žene ne mogu
pored redovnih klijenata još dodatno njegovati nepokretnu osobu, imaju svoje
obitelji, svoju djecu, koja će se domalo raspršiti i otići svojim putevima a oni će kao
i mi čekati 'ko će im dodati čašu vode ili vina, svejedno.

Znam da bi bilo normalno, kad bi bilo normalno, da djeca brinu o svojim onemoćalim
roditeljima, to im je i dužnost. Život često ispiše drukčiju priču i svaka je na svoj način
i onda zaključimo kako bi najidealnije rješenje bilo da uz malo veće mirovine na zadnju
stanicu idemo u organizirani smještaj, a naša djeca će nas obilaziti, uz žal kako bi
ipak najbolje bilo da smo svi na okupu. Mnogi nisu ne zato što to ne bi htjeli, život ih
gazi i teško i sebi mogu pomoći.

Koje je rješenje? Ne možete sad baš potaracat sve što je prišlo sedam banki, a ne može
živ čovik u grob da je stoput nemoćan. Ne možete nas držati ni na lancu s malim mirovinama
stalno trubeći da su se puuuno posto povećale zadnjih deset godina. Eto ministrima posla,
razmišljaj te, o lošoj prehrani, lošem grijanju, sve to ide ka nezadovoljstvima, udarima i na
kraju trajnoj nemoći. Nije jednostavno, kao što ništa nije jednostavno kad se kesa isprazni
a kud god pogledaš sve stari "namještaj", ajmo ća radit, ne zezat se s temama koje su u
ovom trenutku k'o strašila za 'tice, a nama treba samo mirna starost bez straha u kojemu
stanju ćemo dočekati zov "redara".