Sjeti se...
nedjelja , 20.09.2015.Sjeti se prvog pogleda ispunjenog u zoru na prvim sunčanim zrakama.
Sjeti se kiše koja je pala točno u podne i donijela svježinu zrelim trešnjama.
Sjeti se okusa zrelog grožđa koje smo zajedno brali.
Sjeti se one zimske večeri u kojoj je vani brijao oštar sjeverac.
Samo se sjeti.
Znaj, vrijedilo je.
Sjećanja nas vode u vječnost.
Ondje ću te čekati.
komentiraj (4) * ispiši * #
Miris pečene patke u kišni dan i podnevna zvona
subota , 05.09.2015.Moji baka i, sad već pokojni, djed živjeli su na selu, od poljoprivrede. Kod njih je dan drugačije tekao, pratio je neki prirodni ritam. Rano buđenje i hranjenje životinja, dopodnevni radovi u štali i kuhinji. Objedovalo se u podne. Odmor poslije ručka prekidao je dnevne aktivnosti, a poslijepodne nastavljalo bi se s poslom.
Baka se brinula za jelo, i nerijetko je kuća bila ispunjena mirisima pečenoga mesa. Bez toga mirisa, život na selu ne bi bio potpun. Ne bi bio dovoljno bogat. Mirisi koji ispunjavaju i srce i um, stvaraju dom. Osobito se ti mirisi ističu u hladnim jesenskim i zimskim danima. Hladnoća natjera ljude u kuće. Sivilo koje prekrije prirodu stvara osjećaj sjete, osamljenosti. Ali zato je u kući toplina i miran ugođaj sigurnosti.
Objedovalo se u podne. Do tada je već sve bilo pripremljeno. Svi dolaze u kuću, svatko sa svoga posla. Zvone podnevna zvona. Lupkaju žlice po tanjurima. Zajedno se objeduje, zajedno se živi. Jedni druge gledaju u oči. Jedni druge vide. Zaboravljaju se sve obveze i poslovi. Ovo je trenutak koji hrani obitelj. Razgovara se ozbiljno, razgovara se šaljivo. Sluša se s osmjehom, hrana žvače živahno ali dostojanstveno.
Nije selo tek smrdljiva štala, kako možda neki misle. Selo je život uz prirodu, s ljudima. Život mirne savjesti i vedre naravi. Život bogat, po mjeri čovjeka.
Danas je to selo gotovo prazno. Baka je sama. Iako i danas peče meso. Ne dopušta da umre život koji se događao u toj staroj kući. Na djeda imam samo uspomene.
U mojoj se kući ne živi tako kao što su oni. Ali mnogo sam od njih naučila. Život mi je blizu prirodi, s mirisima objeda koji se poslužuje nakon podnevnih zvona. A za objedom razgovaramo ozbiljno i šalimo se. Hranimo zajedništvo po uzoru na one koji nisu imali mnogo ali su stekli životne mudrosti. I koliko god su bili samo ljudi, ostavili su nam nešto u nasljeđe. Primjer života po mjeri čovjeka.
komentiraj (2) * ispiši * #
Blagovanje
srijeda , 02.09.2015.Crnokosi dječak i ja, u toploj ljetnoj večeri, zajedno smo blagovali. Sjedili smo jedno nasuprot drugome i, u svečanoj tišini, posve polako, uzimali hranu koja je bila pred nama. Ni jedan okus nije bio propušten, ni jedna tekstura neprimijećena, nijedan pogled bez osmjeha. Tišinu nije kvario tih razgovor koji je polagano tekao. Sve što smo imali, podijelili smo. I nijedno nije ostalo gladno. Ni hrane, ni prijateljstva, ni riječi. Ovo blagovanje je bilo dragocjeno. Ne sjećam se kada je završilo. Sjećam se da je prijateljstvo bilo ukusno i mirno. Ne znam ni što smo jeli. Sve što sam vidjela je crnokosi dječak na pragu života, blage naravi i velikoga srca. I prijatelja s kojim sam blagovala.
komentiraj (3) * ispiši * #
