Moji baka i, sad već pokojni, djed živjeli su na selu, od poljoprivrede. Kod njih je dan drugačije tekao, pratio je neki prirodni ritam. Rano buđenje i hranjenje životinja, dopodnevni radovi u štali i kuhinji. Objedovalo se u podne. Odmor poslije ručka prekidao je dnevne aktivnosti, a poslijepodne nastavljalo bi se s poslom.
Baka se brinula za jelo, i nerijetko je kuća bila ispunjena mirisima pečenoga mesa. Bez toga mirisa, život na selu ne bi bio potpun. Ne bi bio dovoljno bogat. Mirisi koji ispunjavaju i srce i um, stvaraju dom. Osobito se ti mirisi ističu u hladnim jesenskim i zimskim danima. Hladnoća natjera ljude u kuće. Sivilo koje prekrije prirodu stvara osjećaj sjete, osamljenosti. Ali zato je u kući toplina i miran ugođaj sigurnosti.
Objedovalo se u podne. Do tada je već sve bilo pripremljeno. Svi dolaze u kuću, svatko sa svoga posla. Zvone podnevna zvona. Lupkaju žlice po tanjurima. Zajedno se objeduje, zajedno se živi. Jedni druge gledaju u oči. Jedni druge vide. Zaboravljaju se sve obveze i poslovi. Ovo je trenutak koji hrani obitelj. Razgovara se ozbiljno, razgovara se šaljivo. Sluša se s osmjehom, hrana žvače živahno ali dostojanstveno.
Nije selo tek smrdljiva štala, kako možda neki misle. Selo je život uz prirodu, s ljudima. Život mirne savjesti i vedre naravi. Život bogat, po mjeri čovjeka.
Danas je to selo gotovo prazno. Baka je sama. Iako i danas peče meso. Ne dopušta da umre život koji se događao u toj staroj kući. Na djeda imam samo uspomene.
U mojoj se kući ne živi tako kao što su oni. Ali mnogo sam od njih naučila. Život mi je blizu prirodi, s mirisima objeda koji se poslužuje nakon podnevnih zvona. A za objedom razgovaramo ozbiljno i šalimo se. Hranimo zajedništvo po uzoru na one koji nisu imali mnogo ali su stekli životne mudrosti. I koliko god su bili samo ljudi, ostavili su nam nešto u nasljeđe. Primjer života po mjeri čovjeka.
Post je objavljen 05.09.2015. u 14:20 sati.