Prije nekog vremena pisao sam o telefoniji, a danas ću opet. Podijelit ću s vama svoje iskustvo. Kako sam pisao u spomenutom članku, za fiksno telefoniranje uglavnom koristim VoIP. Služim se programom VoipStunt koji za mnoge udaljene zemlje ima besplatno telefoniranje na fiksnu telefoniju. Kako najviše zovem po Hrvatskoj, upravo je mogućnost besplatnih poziva na fiksne telefone i na tele2 mrežu bila odlučujuća da se registriram za 10€ i imam mogućnost neograničenog, a besplatnog telefoniranja. Urodilo je plodom. Prošli sam mjesec dobio telefonski račun na kojem je stavka poziva na fiksne linije iznosila nešto manje od 7 Kn. To su bili samo oni hitni pozivi kada nisam imao uključeno računalo pa sam koristio T-com za poziv. U svim drugim slučajevima radio je VoipStunt. Ponekad je bilo šumova u vezi. Znao je i zafrkavati tako da me sugovornik koji put uopće nije mogao čuti (jer je mikrofon otišao softverski u 'mute'), ali sve u svemu imao sam besplatno telefoniranje.
No prije nekoliko dana dogodila se promjena u cjeniku. Odjednom pozivi prema Hrvatskoj više nisu besplatni. Sada je poziv na fiksni telefon ili tele2 0,01€ po minuti. Dobro, to je i dalje 3 puta jeftinije od T-com-a, no nije mi to dobro leglo. Dao sam 10€ (nije to neka lova, znam) za neku uslugu, a prije isteka te usluge tvrtka podigne cijene. Hajde, i to se događa. Ako igdje, barem smo u Hrvatskoj navikli na takve stvari. No, krenem ipak u istragu. Pošao sam od tvrtke koja mi pruža uslugu. Radi se o Betamax GmbH & Co KG Im Mediapark 8 50670 Köln. Dobro, googlam dalje, istražujem... i gle. Pronađem još jedan program. Ovaj se zove VoipBuster. Izgleda li vam poznato?

Ovaj opet ima pozive prema Hrvatskoj besplatne. I njega treba registrirati. I kod njega registracija je minimalnih 10€. Sve identično. Pogledajmo koja tvrtka stoji iza njega. Možda već pogađate: Betamax GmBH... No, osim što se radi o istoj tvrtci i zapravo istom software-u, u dnu imaju isti banner, koji upućuje na (kako originalno ) VoipDiscount. Tu su se strašno potrudili. Čak su osim imena promijenili i boje na software-u:

A tvrtka koja pruža uslugu je naravno već dobro poznata Betamax GmbH itd. I ovaj ima besplatne pozive prema Hrvatskoj. Sad sam već prilično ljut. I opet se netko sjetio zarađivati baš na Hrvatima. Sada bih valjda trebao naivno uplatiti novih 10€ na VoipBuster ili VoipDiscount, pa za tjedan dana opet doživjeti promijene cijena baš eto za Hrvatsku. E nećemo tako. Ukucam ja u svoj VoipStunt broj koji su ponudili na svojim stranicama (pozivi u Njemačku su i dalje besplatni ), a kad tamo broj je nevaljan. Onda sam još malo googlao i uspio pronaći pravi broj. Uspješno nazovem i javi se tajnica. Objasnio sam joj da je nečuveno da ista tvrtka mijenja cijene za jednu uslugu, a za druge dvije, identične usluge, cijene ne mijenja. Tražim od nje da moju registraciju sa VoipStunta prebace na VoipBuster ili VoipDiscount. Ona mi pak odgovara kako moram pisati mail. Sve mi je već pomalo jasno, ali idem se zguštati do kraja. Tražim njenog šefa, ona opet priča o mailu. Onda sam je tražio da mi se predstavi kako bih u mailu mogao spomenuti njeno ime. E sad odjednom mogu dobiti nekog šefa. Javlja mi se neki tip. "How can I help you..." bla bla bla. Sve u svemu, on mi kaže kako ne mogu prebaciti registraciju i kako se cijene proizvoda mijenjaju i da je to u skladu sa zakonom itd. i naravno - pišite nam na mail. Naravno da sam pisao. Naravno da odgovor nisam dobio. Naravno da nisu prekršili nikakav zakon. Ali meni je sve to prilično bezobrazno. Iznenađen? -Zapravo ne. Jasno je da na Zapadu nije ništa puno bolja situacija odnosa prema potrošačima, negoli kod nas. Možda se trgovci malo više smješkaju, ulizuju, obećaju više, ali zapravo, jedva čekaju da ti prodaju muda pod bubrege. Bilo kako bilo ostaje mi još dosta vremena dok ne potrošim kredit s obzirom da se ipak radi o samo 1 centu po minuti. Dotle će valjda krenuti i toliko očekivani WiMAX. A s njim će vjerojatno VoIP bit uključen kao dio paketa.
Netko će reći da kompliciram sa svim tim. Možda. Ma vjerojatno. Što ću kad me veseli platiti što manje T-com-u? Ma zapravo kome god plaćao, ovako plaćam manje. Ali da su me naljutili, jesu...

Kada jedna država koja želi pristupiti EU lažira podatke o svom školskom sustavu pitam se što je veća sramota: činjenica da smo lagali ili sama istina o stanju školstva. Nisam siguran.
No, to da sa školstvom u Hrvatskoj nije sve u redu, jasno je svima. Ono što, čini mi se, mnogima nije jasno, jest: što to nije u redu i zašto je to tako. Mediji se uglavnom negativno orjenitraju na nastavnike i na pojedinačne sramotne slučajeve. Tako se stječe slika da su za situaciju u školstvu najodgovorniji nastavnici. Sigurno da oni snose značajan dio odgovornosti jer nije svejedno kakvi to ljudi poučavaju našu djecu, ali da je situacija takva kakva je mislim da nisu odgovorni isključivo nastavnici.
Ovdje mi je cilj ukazati na neke naglaske problema u školstvu (osobito osnovnom školstvu) za koje mislim da se rijetko mogu i naslutiti u medijima.
Razredi su prenatrpani (prema zakonu u jednom razredu može biti do 32 učenika). Jedan nastavnik na tridesetak učenika koji se izmjenjuju iz sata u sat. To znači da preko jednog nastavnika dnevno "prijeđe" 100-150 učenika.
Učionice su slabo opremljene. Računala se u većini slučajeva koriste samo na informatici. Ostali predmeti u najboljem slučaju na raspolaganju imaju kakav video ili čak dvd player. O laptopu s projektorom možemo samo sanjati. Za projekciju statičnih slika još uvijek je tu dobri stari grafoskop.
Učenici su preopterećeni gradivom, knjigama, nastavnim satima... Sustav je napravljen tako da svaki predmet u praksi postoji sam za sebe i uza svu dobru volju, korelacija (međupredmetna veza) je tu tek načelno. Predmeti su uglavnom toliko nepovezani u gradivu da zapravo svaki predmet opstoji sam za sebe kao zasebni entitet. I to je loše, jer bi se puno više moglo postići kada bi se planom i programom predmeti međusobno ispreplitali.
Osim što su učenici opterećeni gradivom, opterećeni su i nastavnici. Mnogima se čini kako nastavnici rade relativno malo jer u školi ne ostaju 8 sati na dan poput većine ljudi. Kojima se tako čini, možda nisu svjesni da je svaki nastavnik dužan redovito se usavršavati na raznim (ponekad i višednevnim) stručnim skupovima i školama. Osim toga za svaki se je nastavni sat dužan prije toga pripremiti, a tu pripremu prenijeti na papir. Tu su i razne sjednice, dodatna nastava, dopunska nastava, izvannastavne aktivnosti, izleti, posjeti muzejima, kazalištima, kinima. Sve u svemu, svaki nastavnik odradi tih 8 sati dnevno na ovaj ili onaj način. Osim toga, svakako valja uzeti u obzir i kako izgledaju sati provedeni u školi, među tolikom djecom za koju si odgovoran. Uvijek u stresnom okruženju. Prije koju godinu sam negdje pročitao kako nastavnik u Engleskoj nakon 20 g. rada više ne može biti svjedok na sudu jer NIJE URAČUNLJIV.
Nastavnik se osjeća vrlo često prilično nezaštićen. Sam nastavnik, učini li neku veću grešku u odnosu prema učeniku, bit će u najboljem slučaju osramoćen, a može biti i suspendiran, premješten, ostati bez posla. Dobro, tako i treba biti, jer čovjek treba odgovorno pristupiti svom radu. Međutim, tu istu odgovornost u sve manjoj mjeri se traži od učenika. Učenicima su uglavnom i više nego poznata njihova prava, međutim dužnosti se zanemaruju, a u slučaju povrede tih dužnost rijetko bivaju kažnjeni. S obzirom da se radi o djeci u razvoju i to je razumljivo i tako valjda treba biti, međutim jasno je da sve to nastavnicima otežava kvalitetan rad. Dovoljno je imati nekoliko nemirnih učenika u razredu i ode ti sat na gluposti. A gradivo mora ići dalje...
Odnos učenik-nastavnik-roditelj ponekad zapinje upravo tamo gdje je on najpotrebniji. Uza sve učenike koji savjesno izvršavaju svoje školske dužnosti, postoje u svakom razredu učenici koji zanemaruju vlastito školovanje. Osim što ne usvajaju potrebno znanje, oni nerijetko zbog svoje nezainteresiranosti ometaju normalan tijek sata na ovaj ili onaj način. A tu se uglavnom radi o učenicima koji su prošli neke ozbiljnije obiteljske krize. Njihovi se roditelji ponekad ne uspijevaju nositi sa zadacima odgoja, te često traže uzrok poteškoća negdje drugdje. Optužuje se nastavnike, razrednike, ravnatelje, školu za posljedice koje su zapravo tek pokazatelj toga da je negdje u obitelji zapelo.
I tu su naravno i naši slavni mediji, koje sam već spomenuo. Vrlo će rado mediji prikazati i naglasiti negativne slučajeve u školstvu. Time diskreditiraju i mnoge nastavnike koji savjesno i odgovorno rade svoj posao i tako im otežavaju rad. Neki roditelji zbog medijskog huškanja pristupaju nastavnicima sa neutemeljenim predrasudama te se stvara ozračje u kojem je teško surađivati. Neki se čak, ohrabreni stavom u medijima, rado oslanjaju na mogućnost da u slučaju kada nisu zadovoljni, pokušaju postići svoje ciljeve putem istih, ne pitajući se gdje je zapravo istina i čine li ono što je dobro za njihovo dijete.
Misli mi naviru dosta nepovezano i mogao bih nastaviti, ali i ovako sam odužio. Želio sam ovdje dati samo kratak pregled poteškoća s kojima se susreću svi oni koji se nađu sudionicima školskog sustava (učenici, roditelji, nastavnici...). Možda nekome pomogne da sagleda problem osvijetljen sa više strana. Jer, nekritičko i neargumentirano optuživanje uvijek druge strane neće nam pokazati put prema rješenju, nego će nas samo uvaliti još dublje u probleme. Cilj mi nije bio rasvijetliti sve strane problema, jer za to je potrebna studija, a ne blog. Tko ima uši da čuje, neka čuje.

Čitajući naslovnicu današnjeg Večernjaka još jednom mi se nametnula misao: U službi čega su suvremeni mediji? Dovoljno je samo letimično pregledati današnje naslove: Vjeroučitelj učenicima dao CD s pornićem, Račanovi napadi su izraz zavisti i osjećaja nemoći, Australija potopila sjevernokorejski brod zbog droge, Mafijaško ubojstvo u Novom Zagrebu...
Izgleda kao da se na ovom svijetu događaju samo loše stvari, a ako ih nema dovoljno za dnevno izdanje, onda ih valja izmisliti. Uzmimo samo prvi naslov kao primjer. Ukoliko netko ide tako daleko da će pročitati čitav članak o nesretnom vjeroučitelju, snagom razuma doći će do zaključka kako naslov uopće nije u skladu sa sadržajem članka. Članak naime govori o tome kako među učenicima kola CD sa materijalima koje im je dao njihov vjeroučitelj, a uz te materijale nalazi se i nekakav pornografski materijal. Sklon sam vjerovati da je vjeroučitelju materijal podmetnut, jer ne treba velika pamet kako bi se umnožilo CD sa dodanim datotekama. No, sve kada bi istina i bila u skladu s najsramotnijom mogućnošću, ništa još nije dokazano. Pa ipak, novinar Ante Vekić nije se libio objaviti ime vjeroučitelja te ga povezati s naslovom kojemu čak nije niti (barem iz minimalne pristojnosti) dodao upitnik, kad već stvari do danas uopće nisu jasne. Ovakva vrsta senzacionalizma sigurno da prodaje dodatne primjerke ove novine, ali pitanje je kome to služi? Zar se zaista u Hrvatskoj novinari ne mogu nadati uspješnoj karijeri ukoliko svoj posao rade objektivno i pošteno? Potrebno je, izgleda, svaku vijest koja nema dovoljno sramotan ili negativan kontekst obogatiti istim kako bi se mogla bolje prodati.
Netko će možda reći kako novinari nisu krivi, već je narod taj koji je zainteresiran ponajviše za negativne vijesti, međutim mislim da to baš i nije tako. Prodavale su se novine i prije negoli je dnevni tisak učinio svoj postepeni prijelaz prema žutom tisku. Sjetimo se samo kako je sve počelo sa hrpom nagradnih igara u dnevnom tisku koje su povećavale broj prodanih primjeraka. Onda je došao neki zakon koji je to doveo u nekakav red, ali novinari su se snašli. Svaki dan valja iznjedriti novu senzacionalnu vijest. Ukoliko takve vijesti nema, ona ima biti izmišljena. Kreće se od nekih stvarnih činjenica, a potom ih se tumači proizvoljno. I, kao šlag na tortu, stavlja se senzacionalan naslov obično negativnog konteksta.
Mislim da su mediji i te kako svjesni svoje uloge u društvu. Nisu oni samo puko sredstvo informiranja, već i FORMIRANJA javnosti. (Tko je ono rekao: "Ponovi laž dovoljno puta, i ona će postati istina"? Ah, da. To reče Joseph Goebbels, ministar propagande nacističke Njemačke.)
Rekao bih da mediji već dugo, kako u Hrvatskoj, tako i općenito u zemljama Zapada, nisu u službi javnosti, već u službi propagande svojih mecena. Dovoljno je imati mogućnost manipulacije medijima (bilo snagom novca, bilo snagom političke moći) i oni će po narudžbi stvoriti mišljenje javnosti. Ako to nisu u stanju, onda će ga barem predstaviti onakvim kakvo ono zapravo nije. Koliko smo samo puta tome bili svjedoci s obzirom na razne članke koji su se dotakli politike, javnih osoba, Crkve itd. Razumnom čovjeku preostaje biti svjestan da iako čita, sluša i gleda mnoge vijesti u medijima na hrvatskom jeziku, zapravo mu je potreban prijevod. Prijevod koji mora imati nekoliko koraka. Predlažem sljedeće korake:

1. Svaku vijest najprije pročitati takvu kakva je.
2. Ukoliko je naslov senzacionalistički, provjeri još jednom je li on stvarni odraz sadržaja ili je naslov zapravo poruka u čijoj je službi sam članak. Po potrebi zanemari naslov ili ga promijeni za svoju dušu.
3. Izvuci činjenice i donesi svoje zaključke. Novinar koji u prvi plan stavlja svoje zaključke, a činjenice stavlja u službu istih, zapravo ti poručuje: "Ti si nepismeni glupan. Ja ću ti objasniti što se zapravo dogodilo."
4. Ma koliko puta te uvjeravali u nešto što nije u skladu s onim što ti vidiš kao činjenice, ne daj se. Sjeti se Josepha Goebbelsa i čuvaj svoje mišljenje. Jer, u trenutku kada od njega odustaneš zato što je laž ponovljena dovoljno puta ili zato što tvoje mišljenje nije u skladu s mišljenjem većine, znaj da si opljačkan. I ne samo to. Radi se o pljački u kojoj si i sam sudjelovao jer si je dopustio.

Ovih se dana u Saboru vodila žestoka rasprava o ozakonjenju nekih prava homoseksualnih osoba. Radi se o manjini koja nije brojna, ali oko koje se uvijek diže dosta medijske prašine. Htio bih ovdje reći da je razumljivo da se određena društvena skupina bori za prava koja misli da joj pripadaju. Međutim, društvo treba ovoj istoj skupini dati jasni odgovor. Homoseksualna zajednica ne može biti stavljena na istu razinu sa heteroseksualnim brakom iz jednostavnog razloga - ona već po prirodi stvari nije na istoj razini. Homoseksualne se udruge, između ostalog, bore za pravo homoseksualnih parova da usvoje dijete. Samim time nešto govore. Dijete je određena vrijednost, bogatstvo. Postoji li PRAVO na dijete, ili je dijete prije svega dar, sasvim je druga tema. Ovdje je važno primijetiti kako dijete jest vrijednost i u očima homoseksualnih osoba. No je li priroda omogućila homoseksualnim osobama da imaju vlastito dijete? -Nije! Što se ove stvari tiče već su, kako sam prije počeo, snagom prirode homoseksualne zajednice zakinute za jedno predivno životno iskustvo u odnosu na većinu heteroseksualnih zajednica. I ovdje se ne radi o nekom poremećaju naravnog reda stvari, kao što može biti slučaj kod neplodnih bračnih parova. Radi se o normalnom stanju stvari koje se ne može liječiti, jer nema poremećaja. Stoga jedan homoseksualac ili lezbijka nikada neće moći iskusiti što to znači biti otac ili biti majka. Za to su uskraćeni i očito su toga mnoge homoseksualne osobe svjesne. No, nekim homoseksualnim osobama je to jasna poruka o tome da sama homoseksualnost nije normalno stanje čovjeka. Drugima je to pak poticaj za žestoku borbu za prava na usvajanje, surogat - roditeljstvo i slične zahvate.
No, ukoliko se već govori o pravima homoseksualaca na usvajanje, kako se istovremeno zaboravlja na prava djece koja bi bila usvojena od ovakvih roditelja. Nema li onda dijete pravo na oca i majku, a ne samo na dva oca ili dvije majke? Svjestan sam da mnoga djeca rođena u braku kasnije ostanu bez jednog ili oba roditelja. I to je svakako jedna ljudska tragedija. Zar djecu koja su u domovima i koja ionako nemaju niti jednog roditelja, treba još dodatno frustrirati i stavljati ih u jednu zajednicu koja već u startu nema ono što im zapravo čitav život nedostaje? Nemaju li i ta djeca neka prava.
Suvremena psihologija sve više naglašava o velikoj i nezamjenjivoj ulozi oba roditelja u odgoju djeteta. Dijete ima potrebe i oca i majke. Čuo sam nedavno kako su psiholozi utvrdili u jednom istraživanju kako veće traume proživljava dijete čiji se roditelji razvedu, od djeteta koje ima vrlo tešku obiteljsku situaciju (npr. roditelja alkoholičara), ali čiji su roditelji i dalje zajedno.
Sve što sam gore napisao ljudske su stvari. Argumenti naše naravi koje se ne može i ne smije zaobići. Argumenti u prilog tvrdnji: Homoseksualne zajednice nisu u skladu sa zdravom ljudskom naravi. One su već samom snagom prirode uskraćene za važna životna iskustva.
Ukoliko je tome tako, zašto bismo se onda morali donošenjem zakona boriti protiv naravi čovjeka? Zašto bismo izjednačavali snagom zakona, ono što sama priroda nije izjednačila?
Na kraju ću reći: Cijenim homoseksualce kao ljudska bića. Svako ljudsko biće valja cijeniti prije svega kao ono što jest: stvorenje stvoreno na sliku Božju. Stoga homoseksualca valja cijeniti i prihvaćati kao i svakog drugog čovjeka - u svoj njegovoj cjelovitosti. Ali valja isto tako jasno reći da je homoseksualnost poremećaj ljudske seksualnosti. I ne može se homoseksualnost nazivati tek seksualnom orijentacijom i slično. Ona jest što jest. Svaki čovjek ima neki križ: bolest, siromaštvo, nesređenu obitelj, ovisnosti, HOMOSEKSUALNOST... I svakoga smo pozvani prihvatiti takvog kakav jest, te mu nastojati pomoći s obzirom na križ koji nosi. Pomoći se može prije svega tako da se stvari nazovu imenom, tj. da se kaže istina. Pomoć nije u tome da kada ne vidimo rješenje nečije situacije, kažemo tom čovjeku da je njegova situacija normalna. Bolest je bolest, a zdravlje je zdravlje. Kada bi liječnici bolesnima pomagali tako da ih uvjeravaju da su zapravo zdravi, ne znam tko bi ih mnogo cijenio. Ili kada bi ovisnicima o drogi netko rekao da je ovisnost nešto prirodno, što bi drugo učinio nego im kopao grob umjesto da ih iz groba pokuša izvući. Tako i homoseksualcima, uz dužno poštovanje, valja reći: HOMOSEKSUALNOST NIJE NEŠTO NORMALNO i ne možemo zakonski izjednačiti obitelj, koji je osnovna stanica ljudskog društva, sa homoseksualnom zajednicom.

Odlučio sam se na kuhanje danas. Izbor je pao na divljač. U Getrou se uvijek može naći mesa te vrste. Izabrao sam srneće meso. Jest nešto skuplje, ali Nedjelja je, pa volim imati nešto osobito na stolu. Ovo je dakle meso uzeto sa srnećeg vrata. Priprema je zapravo vrlo jednostavno. Važno je dosta dugo ga kuhati da se malo smekša jer je divljač uvijek nešto žilavija. Evo nekoliko jednostavnih koraka za pripremu...
Najprije sam na ulju prepržio nešto luka, a odmah iza njega na tavu bacam srneće meso. Pržim ga svega minutu dvije, a zatim dodajem vodu, sol i papar. Tako se onda dinsta barem sat vremena uz dodavanje vode po potrebi. Na kraju slijede ostali začini po volji. Ja sam dodao mješavinu mediteranskih začina i crvenu papriku. Kad sam već jeo sjetio sam se da bi vjerojatno bilo još ukusnije da sam dodao i malo vina. Kad je meso već bilo skoro gotovo, zakuhao sam njoke i skuhane ih umiješao u umak s mesom. Tako sam poslužio zajedno sa crnim vinom.
Zapravo vrlo jednostavno za napraviti, a prilično ukusno. Eto vam još jedne slike da vam malo sline procure.

Obratite se i vjerujte evanđelju!

Tko ide za mnom ne hoda u tmini (Iv 8, 12) govori Gospodin. To su riječi Kristove koje nas opominju da nasljedujemo njegov život i djelovanje, ako hoćemo da budemo zaista prosvijetljeni i oslobođeni od svake sljepoće srca. Neka dakle naše najveće nastojanje ide za tim da razmišljamo o životu Isusa Krista.
Nauk Kristov, nadvisuje sve nauke svetaca, i tko bi imao duha njegova, našao bi ondje sakrivenu manu. Ali događa se da mnogi, makar čuju često Evanđelje, osjećaju neznatnu želju za njim, jer nemaju duha Kristova. Tko pak hoće potpuno i od srca razumjeti riječi Kristove, taj mora nastojati da cijeli svoj život prilagodi njegovu životu.
Što ti koristi raspravljati učeno o Presvetom Trojstvu, ako ti manjka poniznost zbog čega se ne dopadaš Trojstvu? Zaista, učene riječi ne čine čovjeka svetim i pravednim, nego krepostan život čini ga Bogu dragim. Draže mi je osjetiti skrušenje, nego li znati izraziti njegov pojam. Kad bi znao napamet čitavo Sveto Pismo i izreke svih filozofa: što bi sve to koristilo bez ljubavi Božje i milosti? Ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost (Prop 1, 2), osim Boga ljubiti i njemu jedinomu služiti. Najveća je mudrost: preziranjem svijeta težiti za kraljevstvom nebeskim.
Ispraznost je dakle tražiti raspadljivo blago i u njega se pouzdavati.
Ispraznost je također težiti za častima i htjeti se visoko uzdići.
Ispraznost je slijediti požude tijela i za onim čeznuti radi čega moramo biti kasnije strogo kažnjeni.
Ispraznost je željeti dug život, a malo se brinuti za čestit život.
Ispraznost je paziti samo na sadašnji život, a ne pobrinuti se za ono što će doći.
Ispraznost je ljubiti što tako brzo prolazi, a ne žuriti se onamo gdje nas čeka vječna radost.
Sjeti se često izreke: Oko se ne može nagledati, uho ne može naslušati (Prop 1, 8).
Nastoj dakle otrgnuti svoje srce od ljubavi vidljivih stvari i teži za nevidljivima. Jer oni koji idu za svojom sjetilnošću, kaljaju savjest i gube milost Božju.
(Iz Nasljeduj Krista, I,1)