Preselio sam. Ne daleko. Tek iz stana u stan iznad iste kuće. I gdje se sve zakompliciralo? Naravno kod telefona i računala. Najlakši dio posla je bio prenijeti ormare, krevete i ostalo pokućstvo. Ekipa je došla i sve je bilo gotovo za par sati. Onda dobar ručak pa dečki i cure otiđoše. E tada je počela Kalvarija. Treba sada prenijeti telefonsku liniju u novi stan. Odem na tavan a tamo umjesto razvodne kutije, nešto što bih mogao najlakše prispodobiti stogu sijena. To su stručni ljudi T-coma tako dobro uredili da valjda ni njima više nije jasno koja žica kuda vodi. Jer moja razvodna kutija nije samo za telefone u kući već i za telefone mojih susjeda. Majko mila... Najprije sam potpuno izgubio liniju, onda sam nešto pronašao, pa zaključim da sam se spojio na susjeda... Katastrofa. Agonija od 4-5 sati vremena dok sve nije konačno bilo kako treba.
A onda računala. Ništa lakša stvar. Mislim, dovoljno je bilo da ih prenesem u drugi prostor i kao čudom, mreža više ne štima. Njih dvojica više ne poznaju jedan drugoga. E to je potrajalo dva dana. Naravno, u ta dva dana išao sam i na posao, radio i druge stvari, ali onda opet na podešavanje računala. Kako su ti Windowsi osjetljivi. Pogledaš ga krivo i neće više razgovarati ni s tobom ni sa samim sobom ni s kolegom u mreži. Možeš ga moliti i moliti i opet ništa. Sada konačno sve štima. Konačno sam sjeo, zapalio i prisjetio se kada je sve to s računalima počelo za mene. Osnovna škola, negdje 5. razred ako se ne varam. Bio sam član Kluba prijatelja knjige (doduše ne zbog tolike ljubavi prema knjigama, već zbog toga što se na neku aktivnost moralo ići, a ta mi se činila najmanje zahtjevna). Tako smo jednom išli u posjet Gradskoj knjižnici. Uđemo na dječji (ili školski, ne znam više) odjel. A kad tamo neke čudne naprave. Kaže čovjek koji nas je proveo knjižnicom: "To su naša računala." (Ili je rekao 'kompjuteri'? Svejedno.) Sjednem, pogledam posljednje čudo tehnike: Orao, 8 kb radne memorije. Hard diskovi tada nisu postajali. Diskete su bile najnovija i vrlo skupa stvar. Orao je koristio obične kasete i kasetofon za učitavanje podataka. To je trajalo minutama, a učitat si mogao najviše ogromnih 8 kb. No, dobro. To sam sve saznao kasnije. U tom trenutku prvog susreta strašno sam se zainteresirao. Gledao sam već prije film "War games" i mislio sam da svako računalo može raditi ono što sam u filmu vidio. A ako je jako dobro i ako imaš sreće, možda naiđem i na računalo poput onog iz filma "Electric dreams". Pitam ja tako čovjeka: "A kako to radi?" On mi odgovori: "Moraš ga prvo nešto naučiti, da bi mogao raditi što hoćeš." Pih, kako jednostavno. Idem ja to odmah provjeriti. Tada je bila popularna serija Dinastija. Tako ja za primjer upišem: "Blake je muž od Cristl." Stisnem enter. Doduše dobijem nekakav upitnik i nekakav syntax error, ali ne dam se smesti. Slijedi pitanje (pa da vidimo jesam li te naučio ili nisam): "Tko je muž od Cristl?" A on meni opet upitnik i syntax error. Probam još nekoliko puta, ali stalno isto. Zaključio sam da se ovaj ne da ništa naučiti. A ja već sanjao kako ću s njim upasti u Pentagon. Ipak, nisam toga dana upao nigdje. No, uskoro je došlo ljeto, praznici, slobodno vrijeme. Svaki dan sam visio u Gradskoj knjižnici. Po malo sam naučio neke stvari, donosio najprije svoje kasete, a poslije i kasetofon. Bilo nas je nekoliko fanatika. Sjećam se kad je osoblju pukao film, jer smo na sva tri računala stalno visili mi. Po cijeli dan. Onda su napravili nekakve tablice u koje si se mogao upisati samo za pola sata rada na računalu. Nema frke. Mi bi došli u 08.00 ujutro, i upisali se po dogovoru: Orao 1 - 08.00, onda pređem na Orao 2 - 08.30, pa Orao 3 - 09.00. Naravno istu stvar su napravili i ostali fanatici sa dogovorenim pomakom. Razumije se da se nismo micali sa računala za koje smo sjeli. Ustupili smo termine jedni drugima. He he. Prevarili smo sustav. Onda bi osoblje knjižnice opet znalo pošiziti, pa kad bi došao netko tko nije iz naše ekipe vidjeti ta čuda tehnike nas bi stjerali sa stolaca. Ma nema problema. Dečko bi sjeo, gledao u računalo, računalo u njega... Onda bi konačno tužnim očima pogledao prema nama i pitao: "Hoćete mi pokazati kako to radi?" "Pa naravno da hoćemo. Daj mi da sjednem. Ti budi tu sa strane i gledaj kako se to radi..." Da da... I tako je to išlo. Poslije je došlo vrijeme kada sam dobio svoj Spectrum 48k. 48k čovječe. Šest puta više radne memorije. Boje. Grafika. Igrice. Naručivao sam ih poštom iz Beograda. Tip na drugoj strani telefona je malo čudno govorio, ali igrice su ionako bile na engleskom. Poslije sam sanjao Amigu, ali ostala je san. Sljedeće računalo bilo je pravi pravcati PC.
Eto, prisjetih se malo pionirskih dana. Prvi susreti. Danas, računalo pomaže, to priznajem. Ali i živce ti popije. A ponekad se svlada i neka gotovo pa nemoguća diciplina.

Uz ostale stvari danas mi se dogodilo nešto što izdvajam. Riješio sam se T-mobile broja. Doduše prestao sam ga već gotovo posve koristiti čim je stigao Tele2, ali sam ga eto za svaki slučaj ostavio još nekoliko mjeseci. No kako sam jučer primio i svoj prvi poziv iz strane zemlje na Tele2 odlučio sam zaključiti ugovor. Nekako mi je to bilo malo veselje. Mobitel mi svakako treba, ali to što su sve ove godine T-mobile i Vip radili s cijenama je bilo pretjerano. Mislim da će im se vratiti (a osobito T-comu) i to možda i brže negoli se to do prije nekog vremena činilo. Već sam zahvaljujući Voipstuntu prestao koristiti fiksni telefon za pozivanje fiksnih brojeva bilo u Hrvatskoj, bilo u svijetu. Zašto platiti nešto što može biti gotovo besplatno (iliti: 25 kuna mjesečno i eto ti besplatnih neograničenih poziva na fiksne brojeve plus na 095 brojeve). Sljedeći korak sam učinio danas, a plan za dalje je: dočekati bežični Wimax, ukinuti fiksnu liniju (koju još koristim samo za Internet vezu), te telefonirati od kuće putem voipa, a iz grada putem najjeftinijeg mobilnog operatera kojeg mogu naći. I još jedna prednost kombinacije voip/wimax: Ukoliko nosim laptop sa sobom i nalazim se u wimax zoni i dalje mi je na raspolaganju moja voip veza. Ljudi me mogu zvati i ja njih na moj inbound number bez obzira na to gdje sam. A da ne pričam o veselju koje me čeka kada ću konačno jednom zauvijek otkantati T-com. He he he...

Evo još jedne zagonetke koja mi je uvijek bila draga. Ovoga puta, da ne pokvarite doživljaj ostalima, ukoliko odgonetnete strpite se. Pošaljite mi mailom rješenje da drugima ne uskratite zabavu. Slijedi zagonetka...

Stari kralj je imao dva sina. Kako je već postao nemoćan odlučio je jednom od sinova predati kraljevstvo. No kako se nije mogao odlučiti koji će to sin biti, odlučio im je postaviti zadatak. Ujutro su imali doći pred vrata dvorca sa svojim konjima. Tako su i učinili. Sada im je otac otkrio u čemu se sastoji izazov: "Onaj čiji konj stigne zadnji do grada bit će moj nasljednik." Sinovi su svakako bili zainteresirani za preuzimanje kraljevstva te su ostali stajati kraj svojih konja. Niti jedan se nije odlučio krenuti u utrku jer im je izgledala besmislena. Pobjednik u ovoj trci bio bi gubitnik, mislili su. Tako su stajali čitavo prije podne ne mrdnuvši s mjesta. U to naiđe neki prosjak koji ih upita zašto tako stoje i ništa ne čine. Oni mu objasne o čemu se radi te mu udjele neku milostinju. U znak zahvale prosjak im ponudi svoju pomoć. Reče im samo DVIJE riječi. Kada su čuli te dvije riječi, sve im je postalo jasno. Skoče užurbano na konje i polete prema gradu. Pitanje je naravno:

Koje DVIJE RIJEČI im je prosjak rekao?

Zagonetka je sasvim logična, nema nikakvih gluposti u njoj. Rješenje je toliko logično da onaj tko dođe do njega ne mora niti pitati je li ispravno. Znat će da je tako. Tko nije siguran u svoje rješenje, najvjerojatnije ga nije niti pronašao. Molim one koji riješe da ne pišu rješenje nekoliko dana. Nakon tog vremena ću otkriti rješenje za one koji ne uspiju doći do njega.

Nisam siguran je li istina, ali kažu da je ovu zagonetku sastavio Albert Einstein. Tada je procijenio da je može riješiti svega 2% ljudi. Tko želi neka proba. Samo rješenje lako je pronaći na Internetu, ali prava je zabava prihvatiti izazov i pokušati riješiti sam. Meni je trebalo oko 20', pa mi se čini da bi danas procijene o tome koliko ljudi je može riješiti bile sigurno drugačije, jer sumnjam da sam baš među 2% onih koji mogu riješiti nešto što 98% ljudi ne mogu. Dobro, valja sigurno uzeti u obzir koliko ima nepismenih ljudi na svijetu i sl., ali opet...
U svakom slučaju pokušajte pa javite jeste li uspjeli. Slobodno objavite i rezultat jer to ni najmanje ne kvari zabavu onome tko sam hoće doći do rješenja.

BTW, ne pokušavajte ništa bez papira i olovke. Kome dosadi neka si pogleda rješenje.

ČINJENICE:
1. Imate 5 kuća u 5 različitih boja.
2. U svakoj kući živi osoba druge nacionalnosti.
3. Tih 5 osoba pije različita pića, puši različite cigarete i drži različite ljubimce.
4. Niko nema istog ljubimca, ne puši iste cigarete i ne pije isto piće.

PODACI:
1. Britanac živi u crvenoj kući.
2. Šveđanin drži psa.
3. Danac pije čaj.
4. Zelena kuća je lijevo od bijele kuće.
5. Vlasnik zelene kuće pije kavu.
6. Osoba koja puši Pall-Mall uzgaja ptice.
7. Vlasnik žute kuće puši Dunhill.
8. Čovjek koji živi u kući u centru pije mlijeko.
9. Norvežanin živi u prvoj kući.
10. Čovjek koji puši Blend živi pored onog koji drži mačku.
11. Onaj koji drži konje živi pored onog koji puši Dunhill.
12. Čovjek koji puši Blue Master pije pivo.
13. Nijemac puši Prince.
14. Norvežanin živi pored plave kuće.
15. Čovjek koji puši Blend ima susjeda koji pije vodu.

PITANJE: TKO UZGAJA RIBE?

U2 slušam još od srednjoškolskih dana. U ta vremena nikada nije sišla sa prvog mjesta na ljestvici bendova koje sam slušao. Dolazili su novi bendovi i pjevači, ili sam otkrivao neke stare poput David Bowie-a i Pink Floyd-a, ali U2 su bili nedodirljivi. Danas više ne razmišljam toliko predano o tome koji mi je band najbolji, niti pratim svjetske top liste i sl. Slušam svašta na što naiđem ukoliko mi se svidi. Ali U2 su mi do danas ostali izuzetan bend. Nakon toliko godina rada nisu postali dosadni, prekomercijalni, nisu se umorili. I dalje nabavljam svaki novi album koji izađe. Evo ovdje nekoliko osnovnih podataka o njima.
U2 su se okupili kao band 1976. g. u Dublinu. Paul Hewson (poznatiji kao Bono Vox, što će reći Dobar Glas), Dave Evans (poznatiji kao The Edge), Adam Clayton i Larry Mullen od samog početka do danas bez promjene tvore ovaj legendarni band.
Bend se nije od početka zvao sadašnjim imenom. Najprije su se zvali Feedback, pa The Hype, a 1978 konačno su uzeli i zadržali ime koje je ostalo do danas.
Izdali su do danas 15 albuma: Boy (1980), October (1981), War (1983), Under a Blood Red Sky (1983), The Unforgettable fire (1984), Wide Awake in America (1985), The Joshua Tree (1987), Rattle and Hum (1989), Achtung Baby (1991), Zooropa (1993), Pop (1997), Best of 1980-1990 (1998), All That You Can't Leave Behind (2000), Best of 1990-2000 (2002) i How to Dismantle an Atomic Bomb (2004). Uz albume izdali su još mnoge kompilacije sa pjesmama koje nisu uvršetene u albume ili sa raznim remix inačicama već izdatih pjesama.
U2 kao bend nije u svojim albumima predstavljao tek obične rock pjesme, već su često riječi njihovih pjesama odašiljale društvene i duhovne poruke. Tako su mnoge pjesme u nekim svojim djelovima izravni ili neizravni navodi biblijskih redaka. To su pjesme poput I will follow, Gloria, One i mnoge druge. Pjesma 40 je prepjev cjelovitog Psalma 40. Tako je i duhovna dimenzija veoma naglašena u njihovim albumima i to de te mjere da je njihov posljednji album How to Dismantle an Atomic Bomb na nekim web stranicama (s možda malim pretjerivanjem) stavljen u kategoriju čiste duhovne glazbe.
Frontman i pjevač U2 Bono Vox dolazi iz mješanog braka (protestant i katolkinja) te do danas nije sebe vezao strogo uz neku crkvenu denominaciju, no u sklopu svoje inicijative za oprost duga zemljama trećeg svijeta susreo se i sa papom Ivanom Pavlom II. Sa svojom ženom Ali Hewson u braku je od 1982. g. te imaju četvero djece.
Volim gotovo sve njihove pjesme. Teško bi mi bilo izabrati baš jednu najbolju, ali svakako ću ovdje izdvojiti jednu od najdražih. To je pjesma One sa albuma Achtung Baby koja je ujedno i jedna od njihovih najvećih hitova, za koju su (ako se ne varam) izrađena tri različita video klipa. Evo je i ovdje:

"One"

Is it getting better
Or do you feel the same
Will it make it easier on you
Now you got someone to blame
You say one love, one life
When it's one need in the night
It's one love
We get to share it
It leaves you baby
If you don't care for it

Did I disappoint you
Or leave a bad taste in your mouth
You act like you never had love
And you want me to go without
Well it's too late tonight
To drag the past out into the light
We're one but we're not the same
We get to carry each other, carry each other
One

Have you come here for forgiveness
Have you come to raise the dead
Have you come here to play Jesus
To the lepers in your head
Did I ask too much
More than a lot
You gave me nothing
Now it's all I got
We're one but we're not the same
We hurt each other, then we do it again

You say love is a temple
Love a higher law
Love is a temple
Love the higher law
You ask me to enter but then you make me crawl
And I can't be holding on to what you got
When all you got is hurt
One love, one blood, one life
You got to do what you should
One life with each other
Sisters, brothers
One life but we're not the same
We get to carry each other, carry each other
One
One

Pogledao sam dokumentarac Odiseja vrste za koji kažu (barem na omotu DVD-a ukoliko se tome išta može vjerovati) da je jedan od najskupljih dokumentarnih filmova ikada napravljenih. Najprije moram reći da se meni dokumentarac prilično svidio. Čak mi je bio jako jako kratak, jer obraditi 8 milijuna godina u 90 minuta stvarno nije moguće bez velikih preskakanja. No, ono o čemu želim pisati nije sama kvaliteta filma, već sama teorija o razvoju čovjeka. Dakle, ukoliko je opće prihvaćena teorija ovdje vjerno prenesena moram priznati da je puna rupa i da nisam niti bio svjestan koliko je slabo argumentirana. Iako nisam neki biolog znao sam i prije gledanja filma da u čitavoj priči o evoluciji čovjeka postoji karika koja nedostaje, ali nisam očekivao ovako veliku rupu. Naime, između neandertalca koji mu je prethodio (te jedno vrijeme dijelio planetu s njime) i homo sapiensa ne postoji nikakva karika prijelaza. Toliko su bili genetski različiti da se nisu mogli uspješno pariti. Drugo, nismo do danas pronašli nikakve tragove koji bi nas upućivali u izravno podrijetlo homo sapiensa. Kao da se stvorio niotkuda. Jednako tako ne znamo niti gdje se najprije pojavio. Sve u svemu kako je dokumentarac odmicao, tako mi je sve manje sličio znanstvenom uratku, a sve više jednoj fikciji sa mnogo upitnika. Ispada da znanost zapravo o nastanku čovjeka ne zna gotovo ništa. Postoje neki nalazi, klasifikacija vrsta, mogućnosti, ali nikakvi dokazi o čitavoj stvari koja je ostala do danas na razini teorije koja gotovo pa proizvoljnim spekulacijama nastoji popuniti rupe. Sam dokumentarac je bio prilično pošten s te strane, te je jasno naveo i sve ono što nam nije poznato.
U pamet mi je došlo dakako i razmišljanje o kreacionističkom pristupu koji teorija evolucije odbacuje, ali još mi se više po glavi počela motati teorija tzv. inteligentnog ustroja koja se temelji na pretpostavci da barem neke stvari u svemiru kako bi nastale zahtijevaju da budu zamišljene i stvorene od inteligentnog bića. Nazvali mi to biće Bogom ili bilo kako drugačije, ova teorija zahtjeva da se ono svakako uvrsti kao temeljna komponenta u razmišljanju o postanku svemira i čovjeka. Upravo je čudno s koliko sigurnosti evolucionisti odbacuju ovu teoriju iako je njihova teorija utemeljena na vjeri, a ne na argumentima, jednako kao i kreacionistička ili kao teorija inteligentnog ustroja.
Htio bih reći i to da od strane Crkve ne postoji nauk u znanstvenom smislu o ovim pitanjima. Nauk Crkve se bavi Objavom, tj. na ovom konkretnom području, onim što nam je Bog htio reći o smislu postojanja, a ne tehničkim detaljima stvaranja. Stoga Crkva nema što reći o tome koja bi teorija bila istinita, jer ona donosi definicije na području vjere. Crkva jedino može reći koje tvrdnje nisu u skladu s onim što ona vjeruje. No ono što treba reći jest to da Crkva naučava kako je Bog sve stvorio. Govor o stvaranju u šest dana prije svega je teološki govor, govor vjere, a ne znanstveni traktat. No, iako je tome tako, mi zapravo nemamo neoborivih znanstvenih argumenata koji bi bez zadrške rušili kreacionističku teoriju prema kojoj je stvaranje teklo doslovce tako kako je napisano u Knjizi postanka. Isto tako katoliku je moguće prihvatiti i elemente teorije evolucije samo ukoliko se ima u vidu da razvoj života na Zemlji ima svoj početak i smisao u Bogu i da je od Njega planiran i vođen prema određenom cilju. Tako i dolazimo do teorije inteligentnog ustroja koja zapravo ne niječe mogućnost razvoja života na zemlji kroz milijune godina koji bi rezultirao i postankom čovjeka. Ona jednostavno naglašava kako kompleksnost svemira, živih bića i, nadasve, čovjeka više nego upućuje na inteligenciju koja stoji iza svega toga.
Teolog William Paley još je 1802. izjavio: "Pretpostavimo da prelazeći neku ledinu nabodem stopalo na neki kamen te se zapitam odakle ovaj kamen ovdje. Možda bih mogao odgovoriti, ne znajući ništa drugo, da je ovdje oduvijek... No pretpostavimo da na tlu pronađem sat, te se zapitam kako se taj sat našao ovdje. Teško da bih odgovorio isto kao maloprije. Naprotiv, sklad svih njegovih dijelova doveo bi me do zaključka da sat mora imati tvorca..."
Sve u svemu, upravo se u teoriji evolucije može jasno vidjeti kako se znanost mnogo puta ne temelji na neoborivim dokazima, već na spekulacijama ili, ako hoćete na znanstvenim dogmama u koje netko može ili ne mora vjerovati. Znanost dakle zna zalutati sa svoga puta argumenata i pozitivnih dokaza te skrenuti u vjerovanja, praznovjerja, dogme i sl. Pa ipak mnogi danas postavljaju znanstvene teorije kao jedine istine u koje se ne može posumnjati, lišavajući one koji se s ne slažu s njihovim postavkama svake mogućnosti ravnopravnog dijaloga. Očito je da uz sav napredak i razvijenu tehniku ljudsko srce ostaje isto i nepromijenjeno. Čak i oni koji su odbacili vjeru u postojanje Boga, učinili su to samo da bi je zamijenili slijepom vjerom u njegovo nepostojanje i opet bez ikakvih nepobitnih dokaza i argumenata. Oni su odbacili jedan pogled na svijet koji im se činio neprihvatljiv zbog nepostojanja onih dokaza za koje misle da imaju pravo tražiti, a istovremeno su te iste dokaze propustili tražiti prije prihvaćanja novog pogleda na svijet. Tražeći utočište, napustili su ga, samo kako bi izgradili novo, ali, u konstrukciji, jedva različito od onoga kojem su okrenuli leđa.

I pošto nakon nekoliko dana opet uđe u Kafarnaum, pročulo se da je u kući. I skupiše se mnogi te više nije bilo mjesta ni pred vratima. On im navješćivaše Riječ. I dođu noseći k njemu uzetoga. Nosila ga četvorica. Budući da ga zbog mnoštva nisu mogli unijeti k njemu, otkriju krov nad mjestom gdje bijaše Isus. Načinivši otvor, spuste postelju na kojoj je uzeti ležao. Vidjevši njihovu vjeru, kaže Isus uzetome: "Sinko! Otpuštaju ti se grijesi." Sjedjeli su ondje neki pismoznanci koji počeše mudrovati u sebi: "Što to ovaj govori? Huli! Ta tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?" Isus duhom odmah proniknu da tako mudruju u sebi, pa će im: "Što to mudrujete u sebi? Ta što je lakše? Reći uzetomu: 'Otpuštaju ti se grijesi' ili reći: 'Ustani, uzmi svoju postelju i hodi?' Ali da znate: vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!" I reče uzetomu: "Tebi zapovijedam, ustani, uzmi postelju i pođi kući!" I on usta, uze odmah postelju i iziđe na očigled svima. Svi su zaneseni slavili Boga govoreći: "Takvo što nikad još ne vidjesmo!"

Ovo čudo koje je Isus učinio kao pojedinačan događaj je jedno fizičko čudo ozdravljenja koje ima svoj trenutak u Povijesti spasenja, ali još mnogo više od toga ovo je jedna Riječ za nas danas. Jer ovaj paralizirani čovjek jest svatko tko se ne može micati. Mnogo teža paraliza od one tjelesne jest duhovna paraliza, tj. nemoć čovjeka da čini djela Božja, da živi ispunjen život. Ne ispunjen tek nekim doživljajima, uspjesima, putovanjima i sl., već prije svega ispunjen Duhom Svetim. Mnogi se ljudi danas nalaze u ovakvoj situaciji. Ali postoji Isus Krist koji ima moć nad našom paralizom. On ima vlast reći: Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!
Prošle Nedjelje Crkva je proglasila Evanđelje o gubavcu koji želi ozdraviti te dolazi k Isusu. Ovdje se radi o jednoj drugoj vrsti čovjeka. Čovjeka toliko pogođenog grijehom da nema snage ni volje doći, pokajati se i tražiti ozdravljenje. Ovaj čovjek je do te mjere uronjen u grijeh da jednostavno leži u njemu bez imalo otpora, bez imalo nade da bi ikako moglo biti drugačije. Ovom čovjeku potreban je netko da ga donese k Isusu. Stoga ova četvorica koji nose uzetoga na neki način predstavljaju Crkvu. Crkva snagom propovijedanja Radosne vijesti može čovjeka koji ne vidi uzrok svojeg nezadovoljstva, svoje nevolje, dovesti Kristu. Može mu malo po malo pomoći da otvori oči, da vidi istinu o sebi i da zavapi. Zanimljivo je kako kaže Evanđelje: Vidjevši [B]njihovu[B] vjeru, kaže Isus uzetome: "Sinko! Otpuštaju ti se grijesi." Dakle, ovdje se radi o jednom ozdravljenju koje dolazi ne po vjeri onoga koji ozdravljenje treba, već po vjeri onih koji ga dovode Isusu.
Tako vjera kršćanina, vjera Crkve nikada nema samo individualnu dimenziju. Krćanin je uvijek upućen na bližnjega, pa tako nije nipošto svejedno moliti ili ne moliti za nekoga. Svatko je slobodan, ali na otajstven način Bog djeluje preko čovjeka, djeluje preko Crkve.Moguće je pomoći drugome da dođe do Krista. Paralizirani ima potrebu vidjeti da postoji jedan koji mu može oprostiti grijehe, koji može učiniti da on ponovno hoda, da živi, da bude čovjek. Rekao bih da je riječ ove Nedjelje snažan poziv svakom kršćaninu da ponese bližnjega koji je paraliziran i dovede ga Kristu. Jer kaže sv. Jakov: Braćo moja, odluta li tko od vas od istine pa ga tkogod vrati, znajte: tko vrati grešnika s lutalačkog puta njegova, spasit će dušu njegovu od smrti i pokriti mnoštvo grijeha.

Kažu da slika vrijedi tisuću riječi. Ali isto tako i da je ljepota u oku promatrača. Malo sam se poigrao i složio niz najboljih fotografija 2005. Ovdje dakako smanjena varijanta. U nešto većoj rezoluciji nalaze se ovdje.

Emisija je bila zanimljiva. Merlić je dobro vodio, a od tri gosta najviše mi se svidio Tadić. Čovjek je za gotovo sve što je rekao dignuo sa stola neke dokumente kojima argumentira što govori dok su Grubišić (mislim da se tako zove) i Jakovčić samo bacali neke ideje iz rukava. Očito se nisu puno pripremili za emisiju jer se njima stvari valjda čine ionako gotove i neizbježne.
Italija, dakle, hoće hrvatskim državljanima porijeklom iz krajeva koji su do svršetka Drugog svjetskog rata pripadali istoj, dati talijansko državljanstvo ukoliko zatraže i dokažu da imaju pravo na njega. Možda bi to i bilo s neke strane u redu jer svaka država može nuditi državljanstvo kome hoće, međutim, kako povijesne, tako i suvremene okolnosti očito daju izvjesnu težinu ovakvom političkom potezu. Zaista je zanimljivo kako se ovo državljanstvo nudi upravo sada i to hrvatskim građanima, a ne npr. albanskim, libijskim i inim. Kaže Grubišić da je to s njima uređeno na drugi način. Pa zašto? I kako? Nije o tome puno rekao.
Ja ne poznajem predetaljno povijest Istre pod Italijom, ali kako vučem porijeklo iz Istre neke stvari su mi poznate. Poznato mi je da je Italija nakon Prvog svjetskog rata provodila talijanizaciju pučanstva na svim svojim područjima i to vrlo agresivno. Svi su morali imati talijanska imena, javno govoriti talijanski jezik, škole su bile isključivo talijanske itd. Sjećam se kada sam prije desetak godina bio u Nacionalnoj sveučilišnoj biblioteci na izložbi posvećenoj Istarskom egzodusu. Vidio sam matice rođenih kako su bile prepravljane rukom. Prekriženo ime Matej i iznad napisano Matteo itd. Ista stvar i s prezimenima. Tako je i moj pradjed preko noći prestao biti Antun i postao Antonio. Djecu nije mogao imenovati drugačije nego talijanskim imenima. Iako je bio Hrvat. No kasnije više nije smio biti ni to, pa su svi stanovnici Istre mogli bit Talijani ili nisu mogli raditi, što će reći: Priznaj da si Talijan ili skapaj od gladi. Tako je ogroman broj Hrvata morao napustiti svoje domove, svoju Istru i poći u druge krajeve. U razdoblju između 1918. i 1936. godine između 80.000 i 120.000 Hrvata i Slovenaca napustilo je Istru. Mnogi su Hrvati tada došli i u Zagreb. Za njih je stanoviti zemljoposjednik po imenu Pongrac darovao poveći dio zemlje na području Zagreba u koji su se ovi ljudi mogli doseliti. Danas je to kvart poznatiji kao Pongračevo, a smješten je između Voltina i Selske ceste. Odatle i podrijetlo imena ulica u tom djelu Zagreba: Baštijanova, Dobrilina, Pazinska, Učkina, Kastavska... Dugo vremena tu su živjeli Istrani protjerani od talijanskog fašističkog režima, a dio potomstva tih ljudi još tamo živi. Tako su u Istri ostali Talijani i oni koji su se odrekli vlastite nacionalnosti kako bi mogli ostati. Tako sam i ja rođeni Zagrepčan, a podrijetlom Istranin.
Danas kada se govori o masovnom napuštanju Istre, obično se govori o Esulima i razdoblju nakon Drugog svjetskog rata. Kako to da se tako olako prešućuje povijesno razdoblje koje je prethodilo Drugom svjetskom ratu?
Onda, imajući u vidu, sve što se dogodilo, meni je jasno zašto je Tadić toliko znakovito ponavljao pitanje: Zašto Italija u dokumentu o kojem govorimo spominje područja koja su bila njen dio (tj. područja od nje okupirana, op. a.)?
Ukratko, bez obzira na prividnu logičnost i bezopasnost talijanske inicijative, treba se pitati: Jesu li Talijani do danas prestali gledati Istru, Primorje i Dalmaciju kao dio Hrvatske koji bi zapravo vrlo rado opet voljeli vidjeti u sklopu Italije? Mislim da velik dio Talijana - ne. Na kraju krajeva na to upućuju i redoviti izleti njihovih političara, bilo ove, bilo one stranke, koji vrlo rado svojataju na ovaj ili onaj način Istru, Primorje i Dalmaciju. Ako je tome tako, možemo li onda ovu najnoviju inicijativu oko državljanstva gledati kao nešto nevezano na sve što sam napisao? Odgovorite sami.

Osvrćem se na jednu iznenađujuću i, po meni, dobru vijest. Talijansko Državno vijeće izjasnilo se kako križ ima svoje mjesto u javnim ustanovama (škole, uredi...). Zaista ova vijest dolazi kao osvježenje u sklopu gotovo pa neprekinutog niza raznih presuda i odluka kojima se u Europi Krista i Crkvu marginalizira i stavlja u status izgnanika. Pod izlikom odvajanja države od religijskih institucija (čitaj: Crkve) zadnjih godina sve više maha uzima trend uređenja zakona i države po načelu "kao da Boga nema". Razumljivo je da netko tko nije katolik ili kršćanin ili pripadnik bilo koje religije ima pravo očekivati da kao građanin ima jednaka prava i dužnosti pred zakonom bez obzira na postotak građana koji se izjašnjavaju kao vjernici. Međutim, pod izlikom borbe za jednakost svih građana, malo po malo vjernike se dovodi u situaciju u kojoj su upravo njihova građanska prava ugrožena marginaliziranjem one njihove životne dimenzije koja je upravo temelj njihova postojanja. Katolici se, prema nekima, više gotovo nigdje ne bi smjeli deklarirati kao vjernici. Koliko borbe oko toga smije li u državnom uredu, u školi i na sličnim mjestima visjeti raspelo. Raspelo navodno vrijeđa osjećaje onih koji u Krista ne vjeruju. Ja se pitam kako to nekoga može vrijeđati vjerski simbol onoga koji drugačije misli? Zar nije upravo jedno od temeljnih načela demokratskog društva to da svatko ima pravo izraziti svoje mišljenje? Pa kako može biti uvrjeda nekome, ako mu drugi kaže ili pokaže: "Ja sam katolik."? Je li mu time opsovao majku ili ukazao na to da onaj tko nije katolik manje vrijedi, ima manje prava od njega? Potpuna glupost. Kao da svi u pravnoj državi imaju pravo javno izraziti svoje mišljenje osim katolika. U Hrvatskoj se npr. 80% ljudi izjašnjava kao katolici. Sada, koliko od tih zaista iskreno nastoje živjeti vjeru koju na popisu ispovijedaju tema je za neku drugu raspravu, jer ovdje se ne radi o tome da oni koji su u većini imaju pravo na nešto što drugi nemaju. Samo za primjer, gay populacija u Hrvatskoj broji prema nekim procjenama 2-4%. Ma neka ih bude i 5%. A u Zagrebu se bez problema održavaju godišnje gay parade, koje sufinancira i osigurava grad. Kako to da po centru grada gay populacija može jasno izraziti svoje opredjeljenje, a katolici to ne smiju.
Isto tako možemo se prisjetiti više slučajeva u kojima su katolici rekli svoje mišljenje o nekoj društveno aktualnoj temi (umjetna oplodnja, spolni odgoj u školi, rad nedjeljom...). Odmah su mediji reagirali sveopćom hajkom. "Zašto se Crkva miješa u politiku? Kakve veze imaju popovi sa spolnim odgojem?..." I uvijek se pokazalo kako se može uvažiti svačije mišljenje, samo ne mišljenje Crkve. Katolici bi valjda samo još svojoj djeci smjeli reći u što vjeruju i to u tišini svoja četiri zida, a uskoro će ih i zbog toga možda prozivati. Možda će se netko sjetiti da djeca moraju biti odgajana bez ikakvog religioznog utjecaja, pa neka sama odluče hoće li biti vjernici kad navrše 18.
Spomenimo i crkvena zvona koja su nanijela neizlječive duševne boli nekim građanima. Oni su se zdušno borili ne samo za svoja prava, već i za prava svojih sugrađana, koji ih doduše to nisu tražili. Poznat mi je jedan zagrebački primjer. Čovjek je tražio da se jutarnje crkveno zvono oglasi sat kasnije. Zanimljivo je to da ovaj isti čovjek živi toliko daleko od tog crkvenog zvona da ga on zapravo i ne čuje, ali se on bori za principe.
Sve u svemu apsurd za apsurdom. Kao šlag na tortu je svakako došao i tekst Europskog ustava (koji će vjerojatno postati uskoro i naš) u kojem su neki htjeli spomenuti činjenicu da je europska civilizacija protkana i neizbrisivim tragom koji je u nju utkala Crkva i kršćanstvo. Naravno, bilo je uvrijeđenih. Njih ta nepobitna povijesna činjenica duboko vrijeđa.
U kontekstu sveopćeg medijskog i političkog progona Katoličke Crkve diljem Europe, javila se i ova nesretna finska državljanka koja je usred Italije zahtijevala da se sa školskog zida ukloni raspelo. Tamo su joj, naime, djeca pohađala školu, pa su se, valjda, zbog raspela svakodnevno vraćala uvrijeđena i isfrustrirana iz škole. Evo ti savjesnog građanina. U hrpi škola, kako u Italiji, tako i u Hrvatskoj, prodaje se droga, događa se nasilje. Izvan škola djeca su izložena štetnim utjecajima kroz medije, društvo, potrošački mentalitet koji im se nameće, ali problem je u raspelu.
Onda je valjda jasno kako, usred ovog sada već razmahanog usmjerenja, kao iznenađujuća dolazi vijest o tome da je žalba na raspelo u školi odbijena. Ipak sumnjam da tu sada neće uslijediti nove žalbe, prizivi i što ti ja znam.
Zanimljivo mi je živjeti u ovom vremenu i pratiti tijek izvrtanja stvari naopačke. Zapravo se ostvaruje prastaro proroštvo Antuna Pustinjaka iz IV. stoljeća: "Dolazi čas kada će ljudi mahnitati i čim budu vidjeli nekoga koji ne mahnita, navalit će na njega govoreći: 'Ti si pomahnitao!', zato što nije nalik njima." Nemamo se, dakle, čemu čuditi, niti ima mjesta strahu. Kao i uvijek, katolik se ima na koga osloniti bilo u vremenu mira, bilo u vremenu progona. Jer, sablažnjavalo to nekoga ili ne, križ i dalje stoji dok se svijet okreće.

Glagoljica je pismo koje u povijest ulazi negdje u IX. stoljeću. Njezino sastavljane pripisuje se svetoj braći Ćirilu i Metodu, no prema nekima izgleda da su Ćiril i Metod, došavši u naše krajeve, već pronašli nekakvo pismo koje su usavršili u oblik glagoljice kakav poznajemo danas. Glagoljica je ponajviše korištena u našim krajevima za prevode nekih dijelova Biblije te za pisanje liturgijskih knjiga. Postoje dva tipa glagoljice: uglata i obla. Uz glagoljašku tradiciju u našim krajevima, vezana je i jedinstvena zanimljivost. Dok je čitava latinska (zapadna) crkva kao liturgijski jezik koristila isključivo latinski, Hrvati su imalo posebnu dozvolu služiti liturgiju na vlastitom jeziku. Ova je privilegija na Drugom vatikanskom saboru (1962.-65.) bila jedan od važnih argumenata one struje biskupa koji su predlagali da se korištenje narodnog jezika dopusti u liturgiji zapadnog obreda. Na primjeru Crkve u Hrvata, mogli su pokazati da ova tisućljetna tradicija liturgijske službe na narodnom jeziku, koju je Crkva od početka Hrvatima dopustila, nije protivna tradiciji, pošto već je dio tradicije. Tako su nakon Drugog vatikanskog sabora i ostali katolici zapadnog obreda dobili mogućnost slaviti liturgiju na vlastitom jeziku. Samo tisuću godina nakon Hrvata.
Za one koji žele znati nešto više o glagoljici preporučam da navrate na stranice Društva prijatelja glagoljice i svakako na stranice Zorana Rajića, čovjeka koji se nesebično potrudio kako bi izradio glagoljski font još 1995. godine. Kako su onda bile u uporabi neke druge tipkovnice, ja sam prije nekoliko godina malo doradio uglatu glagoljicu ne bih li raspored slova prilagodio tipkovnicama koje danas koristima. Zoran mi je to dopustio, a kako je distribucija fonta potpuno slobodna u nekomercijalne svrhe, onima koji se žele malo poigrati s glagoljskim fontom ostavljam mogućnost downloada prilagođenog fonta.

Idem i ja reći koju na temu svih ovih nemira oko karikature. Koliko nasilja oko gluposti. Neke glupe novine objave uvrjedljivu karikaturu i kao rezultat toliko nasilja, prijetnji, izgubljeni život... Glupost slijedi glupost. Prva je glupost svakako objava sadržaja za koje se unaprijed znalo kakve će posljedice povući za sobom. Ali gdje će netko spriječiti novine da objave nešto što će im donijeti tiražu? Pitanje je u čijoj su službi takve novine? Koliko puta možemo čuti kako su novine na strani istine, na strani demokracije, u službi ljudskih prava... Koje li gluposti! Na čijoj strani mogu biti novine koje objavljuju uvrjedu čitavoj civilizaciji, ne objavljujući pri tom nikakvu važnu vijest? Jedino na strani profita čini mi se.
Dobro, to je bila, recimo, početna glupost, iako se ovdje, rekao bih, radi o puno dubljim stvarima i nekim drugim razlozima. No, nakon nje slijedi druga glupost: reakcija islamskog svijeta. Sigurno da je u redu reagirati kada ti netko vrijeđa svetinje. Ne bih rekao da je to obveza, ali je svakako razumljivo. No, kakva je bila reakcija? -Nasilje. Ni to nije bilo dovoljno. Glupi Nacional prenese sporne karikature, naši se državni lideri izjasne da ne stoje iza toga, ali nije ni to dovoljno. U Sarajevu ipak spale hrvatsku zastavu. Zašto nisu spalili Nacional i kraj priče?
Idemo dalje. Danas sam čuo vijesti na radiju. Ne sjećam se više gdje, nekoliko tisuća demonstranata počelo je razbijati prozore na crkvama. Kako je sada odjednom i Crkva kriva? Pa jasno je da ti danci koji su objavili karikature nemaju nikakve veze s kršćanstvom. Zbog čega bi neki kršćanin vrijeđao vjerske osjećaje muslimana? U kršćanstvu ne nalazimo izlike za takav čin. Ono što se ja pitam, postoji li u islamu izlika za ovakvu reakciju na uvrede? Čisto sumnjam.
Još jedna stvar mi smrdi. Po medijima sa stalno vrti kao temeljni razlog za ovakvu reakciju ne vrijeđanje Muhameda (iako sigurno i to), već prije svega njegovo likovno prikazivanje. To je naime čin strogo zabranjen u islamu. Eh, ako je to razlog za nasilje, pitao bih nešto, ne u namjeri da opravdam karikaturiste koji nema pametnija posla od vrijeđanja nečijih vjerskih osjećaja: "Ukoliko je razlog za nasilje kršenje islamskog zakona, gdje to islam propisuje da se njegovih zakona imaju pridržavati i nemuslimani u zemlji u kojoj nije na snazi šerijatski zakon?"
Ili postavimo stvari ovako ako hoćemo. Zakon je u kršćanstvu da brak smije biti isključivo monogaman. Poligamija je neprihvatljiva. Bi li bilo u redu da "kršćanski svijet" reagira i čini nasilje nad muslimanima zbog toga što odobravaju poligamiju? No, to bi bilo suludo.
Sve u svemu kao da se svi skupa namjerno igramo pokvarenog telefona i kao da pritom namjerno prenosimo krive riječi. Niti su novine imale pravo kada su objavile nešto za što je jasno da će uvrijediti milijune ljudi širom svijeta, niti oni koji oštećuju veleposlanstva, crkve, oduzimaju ljudske živote zbog te uvrijede imaju pravo to činiti. Mislim da bi se novine trebale baviti plemenitijim stvarima od iznalaženja uvijek novih provokativnih načina podizanja tiraže bez obzira na posljedice. Mislim da bi se muslimani koji sudjeluju u nasilnim demonstracijama ovih dana trebali više baviti time da sami poštuju svoje zakone, negoli nemuslimanima koji krše njihove zakone. Ili ako se već hoće na neki način "osvetiti" onima koji ih vrijeđaju, zbog čega iskaljuju svoj bijes na mjestima koja nisu izravno povezana sa onima koji su ih uvrijedili?
Očito smo već počeli dublje ulaziti u globalni civilizacijski sukob. Stvari će ići kako su krenule i sumnjam da će biti išta bolje. Godinu za godinom tonemo sve dublje i izgleda da najgore stvari tek dolaze. Problem je tim veći što, oni koji bi mogli stati na loptu i skrenuti s ovog zlokobnog smjera kojim svijet ide, niti ne sanjaju da bi takvo što učinili. Vođeni sebičnim interesima izgleda da svijet vode upravo tamo gdje su zacrtali i plan se ostvaruje malo po malo.
Tješi me činjenica da je sve ovo ipak u Božjim rukama i da se ništa ne događa bez njegova znanja i dopuštenja. Iznad svih planova svjetskih moćnika postoji i Njegov plan. I taj će se plan ostvariti. Vjerujem da oni koji se u njega uzdaju neće biti razočarani.

Katastrofa. Još jednom moram instalirati Windowse i to na oba računala. Sustav je toliko jadan da svaki puta kada se nešto poremeti meni je lakše napraviti reinstalaciju svega nego tražiti i ispravljati grešku. Ovoga puta je mreža otišla i sada umijesto da pišem neki normalni blog ja se tu jadam nad ovom katastrofom od sustava.
A nije da više puta nisam prelazio na Linux i nije da možda neću opet jednog dana. Stvar je jednostavno u ovome: Ja lijepo instaliram Linuxa, sve narihtam, radim na njemu neko vrijeme i onda - bum. Naiđem na potrebu za nekom aplikacijom koja mi je draga, a kojoj ne nalazim zamjenu u Linuxu. Sjećam se zašto sam zadnji puta odustao. Sve je bilo savršeno, narihtano, radilo k'o sat. Čak sam uspio instalirati i TV karticu i radila je, ali... Nije radio daljinski za TV karticu. I nikako ga narihtati. I zbog takve male stvari, hajde opet na Windowse...
Prošlo je od tada barem dvije godine. Vjerojatno je Linux dobio mnogo novih mogućnosti. Možda ga ovo ljeto malo opet vratim na računala u njegovim najnovijim izdanjima. Ne znam ni sam. Nisam više student i nemam baš previše vremena za glupiranje i instalaciju sustava svako malo kao nekoć. Jednostavno bih htio da mi računala rade ono što im kažem. Ali ne ide to tako. Ja sam zahtjevan pa hoću svaku sitnicu baš po mom, pa instaliraj ovo, instaliraj ono i onda više niti ne znam što je instalirano, što nije i što je zapravo srušilo sutav.
I svaki puta, pa tako i sada, odlučujem: Neću stavljati aplikacije koje mi ne trebaju. Neću eksperimentirati. Do sada je bilo uzalud. Bojim sa da će i opet za par mjeseci biti ista stvar.

AFTERMATH: 01.33 Konačno sam sve posložio. I onda netko reče da su računala tu da nam pomognu.

I dođe k njemu neki gubavac, klekne i zamoli: "Ako hoćeš, možeš me očistiti!" Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: "Hoću, budi čist!" I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi riječima: "Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo." Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud. (Mk 1, 40-45)

Gubavci su u Isusovo vrijeme bili ljudi pogođeni višestrukom nevoljom. Osim što su imali užasnu bolest koja ih je polako vodila k smrti, kroz raspadanje udova i nepodnošljiv smrad, zbog tog su svog stanja morali biti izbačeni iz društva. Otjerani daleko od "normalnog" svijeta, hraneći se otpadcima, ovi su ljudi izgubili svako dostojanstvo. Čekali su smrt. Ukoliko bi hodali putem i naišli na ljude morali su vikati: "Nečist, nečist!" kako im se ljudi ne bi približili.
No ovaj gubavac je čuo za Isusa. Čuo je za tolike ljude koje je on ozdravio. I dolazi k njemu svjestan da je dovoljna jedna Isusova riječ i on će ponovno živjeti, biti zdrav, zadovoljan... I njegova nada nije bila uzaludna. Isus ga ozdravlja.
Postoji li guba danas? Samo u nerazvijenim zemljama, reći ćemo. No, što je guba u Bibliji, osim što je teška zarazna bolest? Guba je SLIKA. Ona predstavlja grijeh. Na neki način, ono što guba čini tijelu, to grijeh čini kompletnom čovjeku. Grijeh je bolest koja donosi smrt, odvajanje od Boga i čovjeka. Grijeh zaudara, tj. čini čovjeka odbojnim, izoliranim, osamljenim. Upravo je grijeh ono zbog čega ne možemo ljubiti, zbog čega ostajemo sami, odsječeni od drugoga. I ne samo to. On prelazi na druge, tj. grijeh nikada nema samo osobnu dimenziju. Grijeh je jedna zarazna bolest, koja okuži čovjeka i njegove bližnje. Čini nas nesretnima.
Ali postoji lijek, bolje reći - liječnik: Isus Krist. Nama su otvorena vrata do ovog liječnika. Moguće je doći k njemu i zajedno s ovim gubavcem reći: "Ako hoćeš, možeš me očistiti!" Čovjek koji prepoznaje da je gubav, tj. da ima grijeh, da nije u stanju imati ljubavi za bližnje ne mora ostati u ovom svom stanju. Isus ljubi grešnike, ljubi nas koji smo gubavci i ne želi našu smrt. Želi nas ozdraviti, kao što je htio ozdraviti ovog gubavca. Problem je u tome da mi često ne želimo vidjeti svoju gubu. Ona je nešto odvratno i teško je sebi priznati istinu. Čini nam se da je uvijek problem u drugima ili da imamo pravo činiti što hoćemo. "Tko meni smije reći da sam u krivu, da sam lažac, probisvijet...? Pa trudim se činiti dobro i ne čekam da mi sve padne s neba. Moj je život u mojim rukama..." Tako ne uviđamo istinu i nismo, u svojoj oholosti, u stanju doći k Isusu kao ono što jesmo, kao GREŠNICI. Zato ostajemo u svojoj bolesti. Jer veli Isus: "Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima! Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike." (Mk 2, 17)
Evanđelje ove Nedjelje je puno nade za grešnike, za one koje su svi drugi prezreli. Za zločince, za ubojice. Ono je Riječ koja nam jasno kaže da je guba (grijeh) uistinu nešto užasno. Užasno je ubiti, prevariti, slagati, bludničiti... Užasno je griješiti, jer u grijehu ne nađemo sreću, već smrt. Ali nada koju donosi Evanđelje jest u ovome: "Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni." (Iv 3, 16) Onaj koji je jedini pobijedio grijeh i smrt uistinu ljubi grešnike. Nismo prepušteni u ovoj grozoti gube sami sebi. Ne moramo čučati osamljeni, izolirani čekajući smrt. Postoji Bog koji nas ljubi, postoji Isus koji čeka da mu zavapimo, da mu priznamo da smo gubavi. On nas hoće očistiti, učiniti nas zadovoljnima. On je Onaj kojemu možemo doći iako su nas svi drugi odbacili. U ovome je ljepota kršćanskog života: Iako gledajući sebe vidimo trulež svojih grijeha, možemo pogledati Isusa puni nade uvjereni da će on biti ganut nad našom nevoljom i podići nas iz truleži grijeha u radostan život djece Božje.

Pogledao sam nakon dugog vremena još jednom "The Elephant Man" od Davida Lyncha. Ovo remek djelo snimljeno je 1980. g. u crno bijeloj tehnici, a nadahnuto je stvarnom osobom, imenom Joseph Merrick (a ne kao u filmu - John Merrick), koja je živjela u drugoj polovici 19. stoljeća. Film ponešto odskače od stvarnog života Josepha Merricka, ali ne u tolikoj mjeri da bi se moglo reći kako se radi o fikciji. Ono što je na mene ostavilo jak dojam u filmu je odnos društva prema čovjeku u nevolji, koji je Lynch odlično prikazao. Iako pogođen teškim trpljenjima zbog svoje tjelesne deformacije, Joseph Merrick nije naišao na razumijevanje i ljubav viktorijanskog društva. Jedni su ga htjeli iskoristiti za stjecanje profita, a drugi za probitak u društvu. Tako je, nakon što je završio u londonskoj bolnici, Joseph primao mnoge posjetitelje iz visokog društva, ali je ipak ostao ne-ljubljen. Većina je dolazila k njemu zato što je bio medijska atrakcija. Željeli su biti viđeni sa "čovjekom slonom". Lynch odlično prikazuje licemjerje i egoizam koji je toliko jak u čovjeku da je spreman iskoristiti svakoga u svrhu vlastitog probitka.
Mogao bih sada ovdje drobiti nešto o egoizmu općenito, o njegovoj štetnosti po onoga koji je nošen ovom negativnom snagom... Ne da mi se. Nisam psihoanalitičar. Stvar je u tome da i sam nisam imun na egoizam. Ne mogu suditi sve one viktorijance jer vjerojatno ni sam ne bih bio drugačiji da sam se našao tamo. Uostalom nalazim se u situacijama u kojima me pokreće vlastiti egoizam svaki dan. Ma i kad ga prepoznaš i želiš mu se oduprijeti, često izgleda poput uzaludne borbe. Rekao bih, ne kao neko otkriće, da je u ovom egoizmu, sebeljublju, leglo nesreće čovjeka. Stvoreni smo prije svega da se dajemo drugome, da tražimo dobro drugoga. Mislim da je u tome sreće čovjeka. A zapravo činimo upravo suprotno i zbog toga se nalazimo neispunjeni. Kakav paradoks! Kada izlijevaš u sebe, bivaš sve prazniji, a kada sebe izlijevaš za drugoga sve si puniji i zadovoljniji.
Ma ništa novo nisam rekao. Jasno mi je. Malo sam si htio izartikulirati dojmove nakon filma.

Ogame je MMOG (Massive Multiplayer Online Game). Napravili su je neki Nijemci, ali se igra proširila po svim kontinetima, tako da je dobila svoje inačice na različitim jezicima. Radi se o klasničnoj svemirskoj strategiji sa rudnicima, resursima, izgradnjom flote, obrane, zgrada, tehnologije i prikupljanjem bodova. No, igra je masivna, dakle igraju je tisuće igrača. Za pristup igri nema nikakve instalacije jer se igra preko web sučelja, te je potrebno samo besplatno se registrirati. Mjesto gdje igrači igraju zove se univerzum i takvih univerzuma ima više (u hrvatskoj inačici za sada ih je 4), te se, nakon što se neki univerzum popuni, (oko 10.000 igrača) otvara novi. Ti su univerzumi vremenski neograničeni, što znači da kada se netko prijavi u jedan univerzum ostaje u njemu trajno i taj se univerzum ne zatvara, niti se resetira. Kako se radi o trajnom univerzumu (persistent universe), igra teče za igrača i dok on nije online. Njegovi resursi rastu, njegove flote putuju, tehnologije se usavršuju, ali i njegovi neprijatelji napadaju.
Svaki igrač započinje igru na svojoj matičnoj planeti sa koje nakon nekog vremena kreće u kolonizaciju novih (najviše 8 planeta). Jednom zauzeta planeta ne može biti nikada osvojena od strane drugog igrača. Što je onda smisao igre? Smisao je rasti i razvijati se te biti što više na top listi najjačih igrača. Ratovanje je isto moguće, no u njemu nema osvajanja tuđih planeta (kao što rekoh), već je cilj ratovanja uništavanje neprijateljskih flota i pljačkanje njegovih resursa. Isto tako postoji i mogućnost okupljanja saveza, a to igri daje dodatnu privlačnost, jer se onda ratovanje planira zajedno sa drugim igračima. Nerijetko planu i ratovi između čitavih saveza koji mogu trajati mjesecima.
Mnogima je privlačno u igri upravo to što ima jednu ležernost (nazovimo to tako) upravo s obzirom na ratovanje. Stoga se nitko ne mora panično plašiti da će mu netko oduzeti planetu ili ga uništiti te je time njegovo igranje završilo. Uvijek imaš mogućnost ići dalje, obnoviti izgubljeno i popeti se na ljestvici najboljih. Igra ima jedan lagani ritam na prvi pogled, ali mnoge je zalijepila za njihova računala mnoge sate. Nemojte se stoga začuditi ako vidite strastvene ogamere, kako hodaju usred bijela dana s podočnjacima (jer napadi su najisplativiji u gluho doba noći, da ne kažem jutra, dok luzeri spavaju) i kako stalno pričaju o nekakvom deuteriju, kristalima, borbenim brodovima ili kako je neki lik pokraj njih dobio mjesec ili izgradio zvijezdu smrti. Ma mogao bih nastaviti dalje s opisom, ali nema smisla. Ogame se mora probati, vidjeti, igrati... Tko je zavoli neka se oprosti od spavanja noću. Kome se ne svidi, spasio se, a da nije ni svjestan od kakve ovisnosti.

Jeste li čuli za Johna Titora? Godine 2000. u studenom na forumu stranice posvećene putovanju kroz vrijeme pojavio se čovjek koji se nazvao John Titor. Tvrdio je da je došao iz budućnosti, konkretno iz 2036. g. Na ovom forumu aktivno je sudjelovao nekoliko mjeseci (do ožujka 2001. g.). Kroz to vrijeme opisivao je svoje vrijeme, našu blisku budućnost koja uključuje građanski rat u Sjedinjenim američkim državama, te Treći svjetski rat koji ima započeti Rusija i mnoge druge stvari. Mnogi su ga sudionici foruma ispitivali razne stvari, a većina od njih je pokušala postavljati i neka pitanja koja bi im pomogla otkriti radi li se o običnom trollu ili možda ipak treba ostaviti mogućnost da čovjek govori istinu. Ne treba se tome čuditi, jer se radi o forumu posvećenom vremenskom putovanju, pa mnogi sudionici foruma vjeruju da je ono moguće. No, nisu ti ljudi naivci, već se mnogi od njih ozbiljno bave ovom temom, služeći se mnogim znanstvenim teorijama, tako da su ujedno i veliki skeptici naspram Johna Titora.
Ono što čitavoj priči daje jednu crtu ozbiljnosti jest svakako i činjenica da bez obzira na to je li John Titor pričao istinu ili nije, ipak je čovjek koji je prilično povezano tumačio događaje našeg vremena i njihov mogući razvoj. Osim toga vrlo je zanimljivo u sklopu svih rasprava o Johnu Titoru, istovremeno pratiti i različite teorije o mogućnostima putovanja kroz vrijeme. Na stranici posvećenoj Johnu Titoru najavljuje se čak i mogućnost snimanja filma o čitavoj priči.

Na slici je fotografija mašine za putovanje kroz vrijeme koju je John Titor postao na forum.