Emisija je bila zanimljiva. Merlić je dobro vodio, a od tri gosta najviše mi se svidio Tadić. Čovjek je za gotovo sve što je rekao dignuo sa stola neke dokumente kojima argumentira što govori dok su Grubišić (mislim da se tako zove) i Jakovčić samo bacali neke ideje iz rukava. Očito se nisu puno pripremili za emisiju jer se njima stvari valjda čine ionako gotove i neizbježne.
Italija, dakle, hoće hrvatskim državljanima porijeklom iz krajeva koji su do svršetka Drugog svjetskog rata pripadali istoj, dati talijansko državljanstvo ukoliko zatraže i dokažu da imaju pravo na njega. Možda bi to i bilo s neke strane u redu jer svaka država može nuditi državljanstvo kome hoće, međutim, kako povijesne, tako i suvremene okolnosti očito daju izvjesnu težinu ovakvom političkom potezu. Zaista je zanimljivo kako se ovo državljanstvo nudi upravo sada i to hrvatskim građanima, a ne npr. albanskim, libijskim i inim. Kaže Grubišić da je to s njima uređeno na drugi način. Pa zašto? I kako? Nije o tome puno rekao.
Ja ne poznajem predetaljno povijest Istre pod Italijom, ali kako vučem porijeklo iz Istre neke stvari su mi poznate. Poznato mi je da je Italija nakon Prvog svjetskog rata provodila talijanizaciju pučanstva na svim svojim područjima i to vrlo agresivno. Svi su morali imati talijanska imena, javno govoriti talijanski jezik, škole su bile isključivo talijanske itd. Sjećam se kada sam prije desetak godina bio u Nacionalnoj sveučilišnoj biblioteci na izložbi posvećenoj Istarskom egzodusu. Vidio sam matice rođenih kako su bile prepravljane rukom. Prekriženo ime Matej i iznad napisano Matteo itd. Ista stvar i s prezimenima. Tako je i moj pradjed preko noći prestao biti Antun i postao Antonio. Djecu nije mogao imenovati drugačije nego talijanskim imenima. Iako je bio Hrvat. No kasnije više nije smio biti ni to, pa su svi stanovnici Istre mogli bit Talijani ili nisu mogli raditi, što će reći: Priznaj da si Talijan ili skapaj od gladi. Tako je ogroman broj Hrvata morao napustiti svoje domove, svoju Istru i poći u druge krajeve. U razdoblju između 1918. i 1936. godine između 80.000 i 120.000 Hrvata i Slovenaca napustilo je Istru. Mnogi su Hrvati tada došli i u Zagreb. Za njih je stanoviti zemljoposjednik po imenu Pongrac darovao poveći dio zemlje na području Zagreba u koji su se ovi ljudi mogli doseliti. Danas je to kvart poznatiji kao Pongračevo, a smješten je između Voltina i Selske ceste. Odatle i podrijetlo imena ulica u tom djelu Zagreba: Baštijanova, Dobrilina, Pazinska, Učkina, Kastavska... Dugo vremena tu su živjeli Istrani protjerani od talijanskog fašističkog režima, a dio potomstva tih ljudi još tamo živi. Tako su u Istri ostali Talijani i oni koji su se odrekli vlastite nacionalnosti kako bi mogli ostati. Tako sam i ja rođeni Zagrepčan, a podrijetlom Istranin.
Danas kada se govori o masovnom napuštanju Istre, obično se govori o Esulima i razdoblju nakon Drugog svjetskog rata. Kako to da se tako olako prešućuje povijesno razdoblje koje je prethodilo Drugom svjetskom ratu?
Onda, imajući u vidu, sve što se dogodilo, meni je jasno zašto je Tadić toliko znakovito ponavljao pitanje: Zašto Italija u dokumentu o kojem govorimo spominje područja koja su bila njen dio (tj. područja od nje okupirana, op. a.)?
Ukratko, bez obzira na prividnu logičnost i bezopasnost talijanske inicijative, treba se pitati: Jesu li Talijani do danas prestali gledati Istru, Primorje i Dalmaciju kao dio Hrvatske koji bi zapravo vrlo rado opet voljeli vidjeti u sklopu Italije? Mislim da velik dio Talijana - ne. Na kraju krajeva na to upućuju i redoviti izleti njihovih političara, bilo ove, bilo one stranke, koji vrlo rado svojataju na ovaj ili onaj način Istru, Primorje i Dalmaciju. Ako je tome tako, možemo li onda ovu najnoviju inicijativu oko državljanstva gledati kao nešto nevezano na sve što sam napisao? Odgovorite sami.
Post je objavljen 17.02.2006. u 23:32 sati.