Belle epoque
srijeda, 21.12.2011.
Glembajevi su se vratili u Zagreb
Koliko god se HNK Zagreb trudio, i dalje ostaje “lektirno kazalište” prepuno školskih grupa koji su došli tu pod prisilom i ucjenom svojih profesora, uvjerenih da će učenici lakše shvatiti djelo (konkretno, „Gospodu Glembajeve“) nakon uprizorenja teksta. Osim nekoliko redateljskih poteza kojima je djelo približio suvremenom gledatelju (konkretno, eksplicitno nasrtanje Leonea na sestru Angeliku, koje je u samoj didaskaliji opisano kao rukoljub, te barunica Castelli u platinastom izdanju), Glembajevi su i ovoga puta duboko određeni svojim vremenom, i svojim tradicionalnim prostorom – salonom – te samim time gube na univerzalnosti.
U prvom činu posebno je upitna gluma, dikcija i uopće potreba izgovaranja gustih Krležinih rečenica na njemačkom. Složene rečenice koje su bile sastavni dio agramerskog govora ( Agrameri su, potpuno jasno, izumrla vrsta ), glumci izgovaraju hladno i odsječeno od ostatka teksta, tako da se dobiva dojam da one nisu dio samog teksta, već pokušaj prijevoda, približavanja stranoj publici ili nešto treće. I time se jako gubi na uvjerljivosti. Što se glumačke postave tiče, Milan Pleština je sjajan kao Leone, Alma Prica kao platinasta barunica Castelli i Olga Pakalović kao sestra Angelika, ali ostale glumačke izvedbe, pogotovo ona Bojana Navojca kao Pube Fabriczya i Zvonimira Zoričića kao njegovog oca, nisu bile niti blizu razini koju Krležin tekst zahtjeva. Posebno je bilo teško pratiti Zoričića, kojeg se i na hrvatskom jedva razumjelo, i time u vodu pada njegova prilično dobra ideja o interpretaciji lika. Samom scenom HNK prošetao je i hrt Naletaj, valjda da se pokaže kako je to izgledao baruničinin hrt, očito od egzistencijalne važnosti za komad smješten u crnu sobu sa dvije lampe, tri fotelje i jednim stolom. Vjerojatno je jeftinije iznajmiti dobrog psa nego dobrog scenografa.
Drugi čin protekao je u dvije bitne slike – rasprava Leonea i Silberbrandta, te ključna rasprava Leonea i njegova oca, u kojem na površinu izlaze sve frustracije nakupljane godinama. Goran Grgić je vrlo mlak u ulozi Silberbrandta, te zvuči kao neuvjerljivi PR-ovci, dok je Ljubomir Kerekeš krajnje neprimjeren za lik Ignjata Glembaja, kojeg igra poput okorjelog mafijaša, koji svoje replike izgovara jedva razumljivo i preglumljeno. „Highlight“ trećeg čina jest razgovor između Altmanna (sjajni Žarko Potočnjak) i Titusa Fabriczya, koji poput dvije groteskne lutke raspravljaju o tome što je smrt uz tijelo mrtvog Ignjata (još jedan scenografski propust je odar), te barunica Castelli koja izgovara poznatu rečenicu o svom „organskom nedostatku“. Leone barunicu Castelli ubija izvan pozornice, tako dajući dodatnu jačinu rečenici „Gospodin doktor su zaklali barunicu.“. Jedan od najbolje postavljenih kontrasta u predstavi jest ženstvena barunica Castelli u društvu brojnih muškaraca, od kojih je s mnogima i u intimnijim odnosima, ali i Leone u sukobu sa svojim ocem , koji zapravo bježi od sebe i od svoje "zle krvi"
Žalosno je to što Glembajevi nisu još jedno lektirno djelo kojeg se treba sjetiti prilikom obljetnice rođenja i smrti autora. Glembajevi su živa slika jedne prošle hrvatske stvarnosti, ali i jedne sadašnje, uz minimalne izmjene. Sama obitelj Glembaj obuhvaćena je i u prozi o Glembajevima, koja nudi pojašnjenja niza sudbinskih događaja koji podsjećaju na antičku tragediju, te pojašnjava izjavu „Glembajevi su prevaranti i ubojice“; od koje sam Leone toliko želi pobjeći. Naši, svakidašnji Glembajevi, više nisu plemstvo obilježeno nizom rodoskvrnuća, prevara, ubojstava i intrigi, oni su tek jedan sloj nove aristokracije, ljudi koji su se obogatili na najrazličitije načine, a do svog ugleda došli su isključivo novcem. Naši Glembajevi imaju neke druge barunice Castelli, o kojima se sve mnogo javnije zna, i koje su platili mnogo jeftinije. Njihove barunice Castelli ne šeću hrtove ni pinčeve, nego svoje Maybache i Ferrarije, a najveći karitativni rad kojim se bave jest pojavljivanje na humanitarnim večerama.
Žalosno je i da je slika hrvatskog društva koju je Krleža stvorio između dva svjetska rata ostala unutar sljedećeg stoljeća jednaka. Generacija skorojevića zamijenila je generaciju propalog građanstva, a lažni maniri , obiteljski portreti i hohštaplerstvo zamijenio je sveopći primitivizam i “palanka”, o kojoj je 1969. toliko sjajno pisao Radomir Konstantinović. Naši Glembajevi su direktori banaka, pa čak i saborski zastupnici. Njihov privatni život sušta je suprotnost njihovom javnom djelovanju, ali oni i dalje ostaju ljudi bez obraza, i bez trunke srama.
Svaka izvedba Glembajevih postane društveni događaj, a posebno je upečatljiva ona iz 2007. godine, u kojoj su Branko Brezovac i Mani Gotovac u maniri postmodernog kazališta za lik barunice Castelli postavili Severinu. I naravno da su se odmah oglasili “kulturni dušobrižnici”, ali i obični ljudi, našavši za shodno reći kako Severina naprosto ne smije igrati barunicu Castelli. Da je Severina dobila ulogu sestre Angelike, polemika nikako ne bi bila izbjegnuta, štoviše, reklo bi se kako ona nema baš ništa zajedničko s tim likom, ali barunica Castelli je ipak lik usječen u kolektivno pamćenje brojnih generacija zbog Ene Begović u filmu Antuna Vrdoljaka, pa je njena obitelj protumačila to i kao uvredu samoj Eni. Iako su kritike struke bile više nego solidne, predstava je uskoro nestala s repertoara zbog prerane smrti Galiana Pahora.
Naposljetku, žalosno je što se takav komad još uvijek čita u kontekstu 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća, možda strahujući od publike jednog “državnog” kazališta koja bi se u suvremenijem čitanju lako mogla prepoznati.
