Belle epoque
srijeda, 23.11.2011.
Iran i Španjolska - dva svijeta, dva sjajna filma
Prošlog tjedna imao sam neobičnu sreću da se dva puta nađem u kinu, i to na dva sjajna filma. U Kinu Europa još uvijek igra sjajan iranski film "Nader i Simin se rastaju" redatelja Asghara Farhadija, a u Cinestar je tek stigao novi film španjolskog majstora Almodovara , "Koža u kojoj živim". Iako dva filma stižu iz potpuno različitih kultura, oba odlikuju sjajne glumačke kreacije, vještina pripovijedanja i moćni vizualni prizori.
"Nader i Simin se rastaju" film je koji u osnovi govori o iranskom društvu, prikazanom kroz 4 glavna lika, i sjajna glumca, koji utjelovljuju dvije obitelji potpuno različitih svjetonazora. Nader i Simin bračni su par pred rastavom, jer Simin želi otići iz zemlje zajedno sa svojom kćerkom. S druge strane tu su Razieh i Hodjat, tradicionalni vjernici nižeg obrazovanja. Nader i Simin predstavljaju građansku struju u Iranu, koja drži do tradicije, ali prakticiranje vjere prilagođava sadašnjosti, dok su Razieh i Hodjat primjer fundamentalnih vjernika, koji strahuju od Božje kazne, a posebno je upečatljiv trenutak u kojem Razieh zove telefonski servis za vjerske savjete. Upravo taj trenutak pokazuje razliku između kršćanskog i muslimanskog boga - dok se u kršćanstvu Bog u posljednje vrijeme prikazuje kao milostivi otac koji preko svojih poslanika oprašta grijehe, u Islamu (barem kako je prikazano u ovom filmu) vjernici su odgajani u strahu od svakog grijeha, te Boga koji je izjednačen sa sudbinom i sprema već ovozemaljsku kaznu za svaki grijeh. Sam prikaz odnosa unutar obitelji Nader i Simin pokazuje europski stil življenja, te ženu koja pokušava biti emancipirana u svijetu koji ne očekuje emancipirane žene. Nakon što Simin, povrijeđenog ponosa, odlazi živjeti kod svojih roditelja, Nader zapošljava Razieh kako bi brinula o njegovom ocu, ali bez dopuštenja svog muža. Uskoro se događa manji incident, te Nader izbacuje Razieh iz stana, a ona doživljava pobačaj, te tu kreće pravna bitka koju pratimo ostatak filma, a u kojoj se Naderu i Simin događa niz nesretnih događaja, a naposljetku se ispostavlja da Nader nije kriv za pobačaj. Film donosi i sjajan završetak, koji ostavlja njihovu kćer , Termeh, koju je utjelovila sjajna mlada glumica, samu sa sucem, dok njeni otac i majka čekaju u hodniku. Sam lik Termeh značajan je kao lik zrele djevojke, ali i djeteta koje na sve načine pokušava zadržati svoje roditelje zajedno, te lik koji je razapet između istine i ljubavi prema ocu, koji je možda odgovoran za zločin. Sam redatelj stvara sjajan osjećaj napetosti, sa potpuno neočekivanim završetkom (tzv. "twist ending").
Za razliku od twist endinga kojeg nam nude "Nader i Simin", Almodovar do svog neočekivanog raspleta vodi postepeno, ne ostavljajući nijedan detalj ne značajnim, u potpunosti se vodeći Čehovljevom izjavom o pištolju koji do trećeg čina mora puknuti. Almodovar je ovoga puta za temelj uzeo roman "Tarantula", u koji je ubacio još mnoge bizarne detalje, a priču vodi kroz sjajne dijaloge, ali i vizualno moćne prizore koji variraju od minimalizma do kiča. Almodovar je nakon gotovo 20 godina obnovio suradnju s Antoniom Banderasom, koji se nakon niza komercijalnih filmova vratio likovima kakve ja Almodovar i prije stvarao za njega. Plastični kirurg Roberto čovjek je koji u svoje ruke preuzima sudbinu, stvara sintetičku kožu te se time približava idealu koji želi predstaviti čovjeka sposobnog u potpunosti iskovati ne samo svoju sreću, već i kožu do koje je došao transgenezom, a koja je otpornija od normalne ljudske kože. Roberto je osoba duboko traumatizirana smrću svoje žene i kćeri, te otima muškarca koji je silovao njegovu kćer (psihički bolesnu) i od njega radi svoj životni pothvat - promjenu spola i kože. Naravno, do tog raspleta došli smo kroz sjajnu retrospektivnu priču, sa jednim sjajnim glazbenim brojem te mnogim odlično odigranim epizodnim ulogama. Iako ima pretežno dobre kritike, mnogi će ostati zgroženi bizarnošću Almodovarovog zapleta i nizom likova koji graniče sa normalnim, među kojima se posebno izdvaja Zeca, te Marilia, majka koja od svoje djece skriva tajne, jedan od možda najboljih likova, kojeg je utjelovila Marisa Parades. Almodovar nikada nije skrivao da mu je veliki uzor A.Hitchcock, što posebno dolazi do izražaja u ovom filmu, koji donosi zaplet koji uključuje otmicu, promjenu spola, zatvaranje protiv volje, silovanje i tri ubojstva + 2 samoubojstva. Ljubitelji Almodovara će u svakom slučaju biti zadovoljni.
I što je poanta? Dobar film je dobar film, a može doći iz bilo kojeg dijela svijeta - i to sa jednakim kvalitetama. Sjajni likovi, glumačke izvedbe i dublje značenje odlika su ova dva geografski i tematski potpuno udaljena filma.
