Belle epoque

ponedjeljak, 03.10.2011.

Slavenka ili o boli

Večeras se u zagrebačkom Kinu Europa održala premijera dokumentarnog filma Petra Krelje "Slavenka ili o boli" . Zahvaljujući slobodnom ulazu, dvorana je bila ispunjena do posljednjeg mjesta, a na njoj su se pojavile i brojne slavne ličnosti, poput Vesne Pusić, Lele Margitić (koja je čitala tekst u filmu), Nenada Puhovskog te sama Slavenka Drakulić sa svojom kćerkom Rujanom Jeger. Film neće ići u redovnu kino distribuciji, ali ga je producirao Hrvatski Filmski Savez, te ga možemo očekivati na festivalima (počevši vjerojatno od Zagreb Doxa u krajem veljače).

Nakon prikladnih riječi Lele Margitić, koja je vodila samu premijeru i Slavenke Drakulić, koja je zahvalila autorskom timu te objasnila svoju percepciju samog filma i predložila gledateljima da ga ne sagledaju isključivo kao njen biografski film, već i kao priču o ženi koja je prošla strašnu bolest i na svojoj koži osjetila probleme zdravstvenog sistema u Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj.

Sam film koncipiran je kao dugački monolog Slavenke Drakulić, što je sjajna forma jer je Slavenka sjajni govornik koji se ne gubi u svojim mislima - ona pripovjeda od početka do kraja, a sam razgovor, u koji se redatelj ni u jednom trenutku direktno ne upliće (što je redovita greška nekih hrvatskih suvremenijih dokumentarista) isprekidan je brojnim ulomcima iz ekranizacije romana "Kao da me nema", koji i nemaju previše veze sa onim o čemu autorica govori. Osim monologa (koji je Krelja sam tako okarakterizirao) , te ulomaka iz filma koji nisu u svakom trenutku opravdani, sjajno su iskorišteni ulomci iz Slavenkinih romana koje u offu čita Lela Margitić, sjajan izbor ne samo zbog glumačkih sposobnosti, već i vlastite borbe s autoimunom bolešću, te ulomci iz prošlog filma Petra Krelje, snimljenog prije 27 godina, "Na primjeru mog života" koji upravo na Slavenkinom primjeru tematizira probleme zdravstvenog sustava i iznosi autoričine stavove.

Slavenka je u filmu pokazala kako je sjajan i zanimljiv pripovjedač, jer u svakom trenutku privlači pozornost gledatelja iznoseći detalje svog djetinjstva, mladosti, studiranja i prvih radova, skupova feministkinja u Beogradu, te dva ključna djela - njene bolesti i poznatog slučaja "Vještice iz Ria", s kojim se autorica, upravo kao i s bolešću, nosi vrlo hrabro.

Petar Krelja doista je jedan od "zanatskih" majstora hrvatskog dokumentarizma. Iako je ovu formu monologa možda bolje upotrijebiti za kraće radove (15-20 minuta) , vrhunski ju je isprepleo sa starim fotografijama, naslovnicama desetaka izdanih i prevedenih romana, te ulomcima iz "Na primjeru mog života", ali i švedskog dokumentarca o Slavenkinoj bolesti "Kad smrt daruje život". Nasreću, Petar Krelja nije upao u zamku prenaglašenih emocija , o kojima sam pisao u osvrtu na film "Irokeza" - Slavenka Drakulić često se dotiče upravo svojih osjećaja, ali nigdje nema isprovociranih suza ili namještenih emotivnih raspada koji onda djeluju kao prizori iz loših dramskih serija ili reklama za kozmodisk.

Glazba Davida Rocca vrlo se nenametljivo uklapa u prizore iz svakodnevnog života - odlazak na tržnicu, šetnju vrtom i posjet knjižari, a sama kamera romana smješta Slavenku u prvi plan , tako da možemo iščitati i njen govor tijela. Petar Krelja u jednom je intervjuu objasnio kako je Slavenka htjela da se priča snimi s pozicije njenih knjiga, a on je htio snimiti biografiju. Upravo u ovakvoj formi, u kojoj se autorica dotiče i svojih romana, i svojih novinskih tekstova, odnosa s kćerkom i majkom , te najintimnijeg djela vezanog uz bolest - u kojem preispituje svoj odnos s prijateljima, zdravstvenim sistemom, tešku neizvjesnost i naposljetku prijateljstvo s ne više anonimnom donatoricom, Petar Krelja uspio je obuhvatiti i svoje, i Slavenkine želje, te stvoriti korektnu (ali ništa više od toga) biografiju jedne autorice koja ima mnogo toga za reći.

__________
Opet skićem - i skićem u BiH, a nakon toga veselo čekam ZFF i FNC :-)

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.