Belle epoque
srijeda, 29.06.2011.
Viaggo in Italia
Suvremeni putnik više ne nosi autokarte i opremu za navigaciju. Suvremeni putnik se ne uznemirava zbog nepoznavanja puta – on ima skinute upute sa Google Maps sustava i GPS uređaj ugrađen u novi mobilni telefon, tzv. smartphone. Do problema dolazi spoznajom da smartphone ne funkcionira bez interneta, koji se plaća po povišenoj tarifi, a na dnu isprintanih uputa sa Google-a stoji da je stvarna situacija možda drugačija.
Ipak, mi, suvremeni putnici, uspjeli smo stići do Belluna, grada u kojem stanuje čak 80 000 ljudi, smještenog u blizini nacionalnog parka Dolomiti. Jasno je da putnik u Belluno stiže nekom potrebom, jer u čitavoj provinciji postoji razvijena industrija, a ne turizam.
Mi, suvremeni putnici, u Bellunu imamo rodbinu, pa smo odlučili obići sjeverni, razvijeniji, ali ipak zapostavljeni dio Italije koji također može otkriti ponešto putniku, bez obzira bio on suvremen ili ne.
Sjever Italije potpuno je drugačiji od ostatka zemlje, te se u njemu možda ne može osjetiti talijanski duh. Mjesta poput Belluna više nalikuju Austriji i Švicarskoj, ne toliko arhitekturom koliko stilom života. U malenom mjestu u kojem naša obitelj stanuje, Sedicu, koji je udaljen od Belluna 9 km, također je razvijena industrija – proizvode se naočale, stolarija i bijela tehnika. Sav javni prostor je besprijekorno očišćen i uređen, mali park dotjeran i bez beskućnika, a kante za smeće ne stvaraju olfaktivne senzacije. Vlasnici kuća i stanova nemaju previše slobode da iskažu svoj potencijalni provincijalni duh – ne mogu postavljati fasade u nekoliko boja, već u boje koje su propisane od općine, ne mogu postavljati ograde nesuvisle visine i ornamentacije, već samo one koje se uklapaju u okoliš . Vlasnici pripadajućih vrtova u njih mogu saditi samo vrste koje se uklapaju u floru ambijenta, pa ne možemo vidjeti palme i libanonsku cedrovinu, a dužni su urediti svoje drveće tako da ne izlazi na cestu i tako izaziva moguće nesreće u prometu. Uređen je i lijep, dakle, život na sjeveru.
Sam Sedico , kao tipično selo, ima crkvu, park i glavni trg, a unutar posljednjih 20 godina se jako proširio. Specifičnost Sedica, ali i svih okolnih mjesta, jest da se jednom u tjednu održava sajam. Sajam u Sedicu uvijek pada na četvrtak, što se poklapao sa Tijelovom. Ipak, prostor oko crkve bio je dosta prazan, a sajam, naravno, prilično pun. Pod „sajmom“ sam osobno podrazumijevao manifestaciju u stilu onoga što se redovito pojavljuje u Mariji Bistrici, ili na Borongajskom placu i Dubravi, a dočekalo me ono što bi u Splitu lagodno prošlo kao najobičniji pazar. Našlo se tu domaćih i egzotičnih životinja, bilja svih vrsta, a ponajviše odjeće i obuće dalekoistočnog podrijetla. Prodavači voća i kućanskih aparata su bili prilično zastupljeni, kao i brza prehrana i ribarnica, a ja sam osobno zastao na štandu Bar Bianca, trgovine specijalizirane za sve vrste sireva.
(sajam i crkva u Sedicu – našlo se tu i gumenih čizama MADE IN SERBIA . Ljudi su se snašli, što sad? : )
Bar Bianco inače djeluje i danima kada se ne održava sajam, ali za sajam naravno prirede posebne popuste. Italija možda nije toliko poznata po sirevima, ali upravo Belluno i pokrajina skrivaju čak i „staze sireva“, a ne samo pojedine prodavaonice. Opskrbili smo se domaćom mozzarellom, talijanskom, slađom verzijom francuskog Briea, Grana Padanom i tradicionalnim sardinskim sirevima. U svakom slučaju, vrijedno kušanja.
Za razliku od Hrvatske, gdje u udaljenim krajevima mladi moraju stopirati, Italija je cijela izvrsno prometno povezana vlakovima i busovima. Do Belluna se tako može brzo stići, a od parkirališta, koje se nalazi u podnožju grada, do samog povijesnog centra grada se stiže sa tri serije pokretnih stuba, koje su nas lagodno vozile 5-6 minuta. Po kišnom vremenu puno praktičnije od penjanja.
Stube završavaju odmah kraj katedrale, izgrađene u baroknom stilu , ali sa brojnim nadogradnjama, koje si međusobno i ne odgovaraju previše. Ispod kora postavljene su dvije spomen ploče, u spomen dvama papama koji su u kratkom vremenskom roku posjetili katedralu – Ivanu Pavlu I. i II.
Belluno nudi lijep prostor za šetanje i trgovinu. Većina fasada u središtu grada, izgrađenih u renesansnom stilu, su prilično dobro očuvane, a na njima često nalazimo lavove sa venecijanskim zastavama – što samo svjedoči o premoći Venecije nad cijelim Venetom. U centru grada nalaze se dva lijepa parka sa nekoliko fontana i suvremenih skulptura, te niz kafića. Naravno, tu su i nezaobilazne trgovine, iako se većinom radi o talijanskim robnim kućama poput Oviesea i Benettona.
(vijećnica u Bellunu)
(kazalište)
(glavni trg)
Iako Tijelovo u Italiji nije nacionalni praznik, grad je bio okićen zastavama jer je kroz njega nedavno prošla jedna od najvećih biciklističkih utrka u Europi, slavni Giro d´Italia, koji se diljem Italije dočekava jednako kao Tour de France u Francuskoj. Ove godine staza nije prošla kroz Istru, ali možda uvođenjem Schengena ponovno dođe i do toga.
S obzirom da smo u Italiji nabavljali hranu, dobili smo i uvid u cijene. Unatoč predrasudama da su cijene diljem Europe narasle, cijene hrane su mnogo niže nego u Hrvatskoj, pa čak i u Lidlu. Jedine cijene u kojima ne zaostaju za nama su cijene globalnih brandova i mobilnih uređaja, koje su posvuda jednake.
Od Sedica je prilično jednostavno stići i do Venecije, koja je prugom udaljena 104 kilometra. La Serenissimu sam posjetio četvrti put, i fascinantno je kako nikad nije dosadna – uvijek postoji još neka uličica ili kanal za otkriti, neka crkva u kojoj niste bili, ili čak muzej – poput sjajne kolekcije Peggy Guggenheim u kojoj sam se ove godine prvi put našao.. Smještena u neoklasicističkoj palači iz 18.st. koja je iz nepoznatih razloga ostala nedovršena na samom Kanalu, zbirka okuplja radove svih najvećih umjetnika 20.st., poput Picassa,Braquea, Chagalla,Dalija, Magritta, Maxa Ernsta, Paula Kleea, Jacksona Pollocka te brojnih talijanskih kubističkih i avangardnih umjetnika. Dio umjetnina smješten u Veneciji pripada Gianni Mattoli kolekciji, poput Boccionijevo „Jedinstvo forme u kontinuitetu prostora“, jedne od meni najdražih skulptura. Ispred same zgrade nalazi se i Nasherov park sa skulpturama Maxa Ernsta , Henryja Moorea i Constantina Brancusija. U parku se nalazi grob Peggy Guggenheim i njenih psića, te drvo koje je Yoko Ono poslala -drvo želja. U čitavom muzeju vlada smirena i prilično romantična atmosfera, a sa terase palače Venier dei Leoni pruža se predivan pogled na most Akademije , jedini drveni most u Veneciji. U znak svoje ljubavi, mladi na njemu postavljaju lokote sa svojim imenima.
(pogled sa mosta Akademije)
(Neidentificirani leteći objekt – ovakvih je svjetiljki i ukrasa Venecija puna)
/skulptura Maxa Ernsta u Nasher Garden unutar Peggy Guggenheim Collection/
One klasične turističke destinacije, poput bazilike sv. Marka i Duždeve palače ovoga puta nisam posjetio zbog jako dugačkih redova američkih i japanskih turista, koji su zaluđeni Venecijom, a po svom običaju uopće ne gledaju oko sebe – sve će zabilježiti njihovi Canonovi fotoaparati i Sonyjeve kamere, pa će doma provjeriti gdje su sve bili. Osim toga, oni prvi prilično iritiraju svojim američkim naglaskom kada se prave da znaju talijanski, i kada govore o tome kako su Las Vegasu podigli umjetnu, lažnu Veneciju, ali im se prava ipak više sviđa.
(pogled sa mosta Akademije na crkvu Santa Maria della salute – Gospe od zdravlja)
(vaš reporter koji pomalo pati od Stendhalovog sindroma na terasi kolekcije)
Venecija je poznata i po brojnim dizajnerskim dućanima velikih imena, koji se prostiru na putu od Trga sv.Marka do Trga Akademije. Ako ste dubljeg džepa, ili barem žednih očiju, nagledat ćete se kreacija Chanela , Prade, Guccija i Armanija, Salvatorea Ferragana i Louisa Vuittona. Pravi raj za Amerikance, koji se tamo najviše zadržavaju.
Trg Akademije prava je oaza tišine nakon cjelodnevnog slušanja krikova djece koju prisiljavaju na fotografije u svim pozama i gledanje umjetnina koje ih nimalo ne zanimaju. Na njemu se nalazi nekoliko sjajnih kafića, poput Le Cafea, u kojem cijene jesu visoke, ali puno niže od onih na Trgu sv. Marka, gdje ćete platiti i pogled, konobara u bijelim rukavicama i prateći sastav s mladom violinisticom. Sam Le Cafe prodaje kolače, ali puno su bolji u jednoj slastičarni pored, koja prodaje sve vrste kolača iz čitave Italije.
(pogled sa Ponte Rialta)
Paradoks je da se usred Venecije, nedaleko od Ponte Rialta, nalazi Disneyjev dućan, još jedna meka za turiste. Nije li komično kupiti ogromnu gumicu s likom Mickeyja Mousea koji nosi talijansku zastavu omotanu iznad glave, a ispod nje stoji natpis Venezia, kad se u blizini nalazi Ponte Rialto sa najšarenijom ponudom maski u stilu comedie dell´arte i ostalih tradicionalnih venecijanskih suvenira, za moj ukus suviše kičastih. Skupe i jeftine dućane tamo je jednostavno prepoznati – oni koji su ispunjeni od vrha do dna, u svim dimenzijama, maskama , tanjurićima, plišanim mačkama i ogrlicama od Burano stakla, su zasigurno jeftiniji od onih profinjenijih i namještenih s ukusom. Meni najdraži suvenir su definitivno kalendari, poput onoga sa fotografijama najvećih zvijezda talijanskog, ali i svjetskog filma, u Veneciji. Gina Lollobrigida, Paul Newman, Anna Magnani i Sophia Loren su dovoljan razlog za kupnju :)
(karnevalske maske)
Brojne izložbe Venecijanskog Biennalea, velike svjetske izložbe suvremene umjetnosti , još uvijek su otvorene. Nažalost, jedan dan nije bio ni približno dovoljan da se obiđe Biennale, pogotovo zbog toga što su neke lokacije udaljene, i do njih se treba stići vaporettom. Ipak, tragično je što gotovo svaka zemlja reklamira svoj nacionalni paviljon na neki način (npr. u vaporettu, na fasadama Kanala) osim Hrvatske, čiju reklamu nisam nigdje vidio. Bugarska ima reklamu, Gruzija ima reklamu, Azerbejdžan ima reklamu. Zar samo nama nije stalo?
Moja posljednja preporuka, pogotovo za one koji u Veneciji ostaju dulje od jednog dana, jest da se ne voze vaporettom osim ako nije nužno potrebno. Vožnje po Kanalu su iscrpljujuće, a najčešće zbog gužve i nemate predivan pogled. Osim toga, na glavnim postajama se dugo čeka na ukrcaj zbog malog broja turista koji vaporetto napuštaju, već se tako okolo vozikaju. Naposljetku, cijene vaporetta su zločinačke – 6,5 eura za jednu vožnju unutar 1h je zaista previše.
Nakon povratka iz Venecije, odlučili smo sljedeći dan posjetiti Cortinu d˙Ampezzo, poznato mondeno skijalište u Dolomitima. Cortina uopće ne izgleda kao talijanski grad – bliža je nekom švicarskom ili austrijskom gradu-skijalištu. Nema tu nekih kulturnih atrakcija – postoji crkva i glavna ulica sa hrpom dizajnerskih dućana, u kojima su cijene vrlo visoke, namijenjene klasi koja može platiti ljetovanje –zimovanje u ovom mjestu. Također nudi nekoliko dopadljivih kafića u centru, ali kava više nije talijanska , već više – austrijska. Na cesti do Cortine moguće je vidjeti skakaonicu, ali i brojne planinske vrhunce, koji oduzimaju dah. (Breathtaking : ) Kao i ostatku Veneta, i u Cortini je popularna prodaja “vintage” suvenira – kalendara, razglednica i magnetića, najčešće upropaštenih groznim kičastim slovima.
U Cortini postoji žičara koja vodi do puno više nadmorske visine (Cortina se nalazi na visini od 1100 metara, a u njoj smo se zatekli na ugodnoj temperature od 18 stupnjeva), pa smo odlučili posjetiti žičaru koja vodi od Passa Falzarega do planinarskog doma Lagazuoi. Svi potencijalni vodiči tamo nisu bili barem desetak, a neki i tridesetak godina, pa je rečeno da je “ to tu malo poviše”: Poviše je bilo 1000 m više. U Falzaregu, koji je zapravo prijevoj, nalaze se dva kafića sa suvenirnicama, koje prodaju sve što im je majka priroda, alpska tradicija i bujna mašta dala – minerale, jagerhosere i razne kravice i ostale životinje, a posebno su popularni šeširi Alpina, talijanskih vojnika iz Prvog svjetskog rata.
(jedan od elitnih hotela u Cortini)
Odlučivši da kad smo već došli do toga ne smijemo propustiti žičaru (koja nas je koštala 13 eura – nikad ne štedim na putovanjima, ali neke cijene su kriminalne) , pa smo se u oskudnoj odjeći za zimske uvjete uputili na vrh visok 2752 metra. Vrijedno je zbog pogleda i zimskog ugođaja (jer na vrhu još uvijek ima snijega i leda) , ali temperature od pet stupnjeva sa jakim vjetrom iz svih smjerova i nije. Nakon brzinske kave u planinarskom domu, preostalo mi je “okinuti” nekoliko fotografija, i sljedećom žičarom krenuti u podnožje zagrijati se.
(podnožje žičare)
(pogled – glečer Marmolada)
(mjesto na kojem smo bili )
(U slutnji, u čežnji, planine, planine / U srcu, u dahu, daljine , daljine)
Naposljetku smo posjetili Alleghe, predivno mjesto smješteno na malo manje od 1000 metara, u kojem se nalazi predivno ledenjačko jezero, koje ponovno više nalikuje švicarskom nego talijanskom krajoliku. Tako me Italija još jednom uvjerava da je zemlja sa stotinu lica, a rekla bi moja prijateljica i “muzej na otvorenom”. Alleghe ne nude ništa previše, tek jezero i ugostiteljske objekte, hokejaške utakmice i skijalište. Vjerojatno postoji i brod koji vozi preko jezera, ali na njega, nažalost, nismo naišli. U svakom slučaju, lijepa destinacija za izlet, kao i brojna druga mjesta koja su u Italiji označena natpisom “pic-nic”.
(Alleghe)
Italija je zemlja koju treba postepeno otkrivati – i svaki put se može naići na nešto novo, nešto posebno lijepo. Sreća je imati siguran smještaj, “bazu” iz koje se možeš kretati svuda, budući da je Italija, kao što sam napomenuo dobro prometno povezana.
Suvremeni putnik se uvijek vraća doma zadovoljan. Bez suvišnih suvenira, kičastih maski i tisuća i tisuća fotografija. Fotografirao je samo detalje koji su mu se učinili zanimljivim. Njegovi su suveniri u suštini riječi "suvenir" - žive uspomene.
_
Izludili su me svi ovi alati za upload fotografija. Ostale ćete naći na flickr-u, ovdje http://www.flickr.com/photos/60713672@N07/sets/72157626951257163/ - ali link koji sam pokušao postaviti ne funkcionira!
