Vesna Parun, najveća hrvatska pjesnikinja 20. stoljeća preminula je danas, u Stubičkim toplicama, u kojima je boravila od 2000. godine, kada više nije bila sposobna živjeti sama. Tamo je uvijek slavila svoje rođendane - jedine dane na koje bi je se mediji sjetili (uz naravno ovaj, tužan za Hrvatsku).
Vesna Parun rođena je 1922. godine na Zlarinu, predivnom otočiću u šibenskom arhipelagu, a odrastala je na Visu, Šolti, u Splitu i Šibeniku. Otac Ante često se morao seliti sa mnogobrojnom obitelji, pa je tako Vesna osnovnu školu završila na Visu , gimnaziju u Splitu i Šibeniku. U Zagrebu je 1940. upisala i Filozofski fakultet, smjer romanistike, ali od fakulteta je morala i odustati - 1941. došao je rat, bijeg u rodni kraj, nesretna ljubav koja je trajala od 1938. godine, smrt brata u partizanima, a kasnije i radne akcije - na gradnji pruge Šamac - Sarajevo dobila je tifus. Sve se to ispriječilo Vesni Parun na putu njenog obrazovanja, ali ne i pjesničkog stvaralaštva.
Prve pjesme objavila je tek sa 10 godina, "Pramaljeće" koje je objavljeno u listu "Anđeo čuvar" na Visu i kasnije, 1938. godine objavila je pjesmu "Zov" u časopisu "Sjeme", kojeg je među ostalima uređivao i Jure Kaštelan. 1947. godine napokon je izdala svoju zbirku "Zore i vihori", koju povjesničari književnosti označuju kao najznačajniciju prekretnicu u hrvatskom pjesništvu nakon 2. svjetskog rata. Vesna Parun uvijek je bila nagrađivana - 1948. za zbirku "Pjesme" dobila je nagradu Matice Hrvatske, za zbirku "Crna maslina" 1955. nagradu Grada Zagreba, za stihovani dječji roman (prije nekoliko godina uprizoren u GK Trešnja, Zagreb) "Mačak Džingiskan i Miki Trasi" 1968. godine dobila je nagradu Grigor Vitez, te za isto djelo, ali i cjelokupni rad 1972. Zmajevu nagradu Matice Srpske u Novom Sadu. 1970. dodijeljena joj je Diploma za poeziju u Parizu. 1969. dobila je godišnju nagradu Vladimir Nazor, a 1982. nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. 2003. dobila je i nagradu Tin Ujević za zbirku soneta "Suze putuju".
Nikada nije dobila stan od nijedne vlasti - do 2000. živjela je u malenom stanu u Studentskom gradu, odnosno 60-ih godina prošlog stoljeća u Bugarskoj, gdje se oženila, ali i razvela. Nikada se nijednoj vlasti nije pokoravala , već objektivno kritizirala, što je i dužnost svakog građanina. Tako je pretkraj prošlog stoljeća objavila niz satiričnih pjesama u Feral Tribuneu (koji je isto čudesno nestao pod utjecajem nekih ljudi) - I to je ono što me u njenom liku fascinira. Iako nikad nije bila primljena u HAZU ostat će veća od mnogih koji tamo već godinama borave.
Tijekom svog života, postala je jedina hrvatska pjesnikinja koja je živjela samo od književnosti, i kaže tportal, za književnost. Jutarnji List, nažalost, iskoristio je neke od njenih posljednjih satiričnih pjesama da bi je prikazao u potpuno krivom svjetlu sa potpuno krivom namjerom i ciljem toga teksta. Istina da je rekla da joj se od Jadranke Kosor "povijesno podriguje", da je rekla da Franjo Tuđman cijeni samo one koji recitiraju na njegovim rođendanskim priredbama u HNK, ali ona je prvenstveno pjesnikinja, a ne političarka.
Uz posljednji pozdrav, nekoliko predivnih pjesama...
< | listopad, 2010 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Blog u sjećanje svim divnim minulim trenucima... i u traženje sretnije, kulturnije i ljepše budućnosti u Hrvatskoj
hobby: obilaženje kulturnih događanja :)
Ime Belle Epoque preuzeto je od razdoblja pariške kulture i umjetnosti, života između 1871. i 1945. Razdoblje pojave prvih profesionalnih cabaretskih družina, Art Nouveaua i Art Decoa, i opuštenog života. Iako je epoque imenica ženskog roda, pa se i pridjev Belle slaže s njom, ja sam muška osoba (primjetio sam da u komentarima dolazi do zabune, pa da napomenem :) )
Fotografije ću ubuduće postavljati preko Flickra, a ako mi se netko ima želju obratiti iz bilo kakvih pobuda, imam i novootvoreni e-mail
belleepoqueblog@yahoo.com
Sergej Jesenjin
DO VIĐENJA, DRAGI DO VIĐENJA
Do viđenja, dragi, do viđenja.
Ljubav mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obećava.
Do viđenja mili, bez ruke i bez slova
neka ti tuga obrve ne povije.
Umrijeti nije ništa novog
niti živjeti ništa novije.
Jacques Prevert:
BARBARA
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom tog dana
A ti si hodala nasmijana
Rascvjetana očarana pokapana
Pod kišom
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smješkala si se
A ja, ja sam se isto tako smješkao
Sjeti se Barbara
Ti koju ja nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se ipak tog dana
Ne zaboravi
Neki se čovjek pod trijemom sklonio
I on te zvao po imenu
Barbara
I ti si potrčala k njemu pod kišom
Pokapana očarana rascvjetana
I njemu se bacila u naručaj
Sjeti se tog Barbara
I ne ljuti se na mene ako ti kažem ti
Ja kažem ti svima koje ja volim
Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
Ja kažem ti svima koji se vole
Pa i onda ako ih ne poznajem
Sjeti se Barbara
Ne zaboravi
Onu pametnu i sretnu kišu
Na tvome sretnom licu
Nad onim sretnim gradom
Onu kišu nad morem
Nad arsenalom
Nad brodom Quessant
O Barbara
Kakve li blezgarije rat
Što je od tebe postalo sada
Pod ovom kišom od željeza
Od vatre čelika krvi
A onaj koji te u svome stiskao zagrljaju
Zaljubljeno
Da li je mrtav nestao ili još uvijek živ
O Barbara
Bez prestanka kiši nad Brestom
Kao što je kišilo onda
Ali to više nije isto i sve je upropašteno
Ovo je kiša od strašne i neutješne žalosti
Ovo više nije ni oluja
Od željeza čelika krvi
Posve jednostavno oblaci
Koji crkavaju kao štenad
Štenad što nestaje uzvodno nad Brestom
I odlazi da trune daleko
Daleko veoma daleko od Bresta
Od kojega ne ostaje ništa.
Vesna Parun :
PRED MOREM, KAO PRED SMRĆU, NEMAM TAJNE
Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom.
Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.
Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.
Aleksa Šantić
EMINA
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...
Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!