Belle epoque
ponedjeljak, 20.09.2010.
Dragica Carla Martinis
Dragica Carla Martinis rođena je 9. siječnja 1922. u mjestašcu kraj Jastrebarskog. Školovala se prvo u Sarajevu, pa u Petrinji. Redovito je nastupala na školskim priredbama, ali nije mogla niti sanjati o tome da će joj pjevanje biti i životni poziv. Potvrdu talenta možemo vidjeti i u tome da su joj časne sestre u školi u Sarajevu dale da pjeva Schubertovu Ave Mariu kad je imala tek 12 godina. U Zagreb je došla studirati klavir pri Hrvatskom glazbenom zavodu, a kad joj roditelji više nisu mogli slati novac, počela je prodavati karte u kinu Union.
Vicka Martinisa, svog budućeg supruga, koji je prepoznao njen glas, upoznala je u njegovoj prodavaonici radio prijamnika. Uskoro je bila primljena i u Ćirilo-Metodski kor, gdje je pjevala prvi sopran, a Vicko ju je nagovorio da ode Mariji Kostrenčić, koja ju je primila u svoju klasu i počela spremati za nastup u zagrebačkoj operi. Tamo ju nitko nije htio slušati, pa je prihvatila ponude njemačkih menedžera da nastupi Stuttgartu. Ipak, angažman u Stuttgartu uskoro je prekinut zbog bombardiranja, te se sa suprugom vratila u Zagreb, gdje je debitirala kao Mimi u Puccinijevoj „La Boheme“ 9. srpnja 1942. 1943. izabrala je nastupati kao Cio-Cio-San u Puccinijevoj „Madame Butterfly“, i time stvorila jednu od najljepših kreacija te japanske gejše, davši joj svojim baršunastim i dramskim glasom dimenziju prave tragedije te napuštene majke.
Prava karijera Dragice Martinis započela je nakon završetka II. svjetskog rata. Tada je na svojoj prvoj premijeri otpjevala Lizu u Pikovoj dami (Petar Iljič Čajkovski), zatim Maricu u Prodanoj nevjesti (Bedrich Smetena), i zatim svoje dvije velike uloge - Puccinijevu Toscu i Verdijevu Aidu, za koju je dobila i Saveznu nagradu.
Njena međunarodna karijera počinje 1949. godine, kada dobiva nagradu u Ženevi. 1950. u Zagrebu pjeva Desdemonu u Verdijevom Otellu, a Marija Barbieri priča u članku kako je zagrebačka mladež probdjela noć kako bi se dočepala ulaznica za đački parter, a blagajna je radila tek od 10. Iste je godine dobila angažman u njujorškoj Gradskoj operi. Tamo je otpjevala Aidu i Toscu, a na repertoar je uvršetna i Turandot. Njujorški kritičari su napisali da se takva Turandot nije čula još od vremena Marije Jeritze (koja je slovila za najveću interpretkinju tu uloge, upravo kao što je Zinka Milanov bila Leonora u Trubaduru, Milka Trnina Tosca koju je sam Puccini obožavao, a Ilma de Murska slavna Amina u „Mjesečarki“ Vincenza Bellinija), a naslovi u novinama su glasili „Dragica Martinis – briljantna Turandot“. Ona je smatrala da je Turandot žena koja ima osjećaje, ali ih se boji pokazati, za razliku od svih drugih velikih interpretkinja, koje su je prikazivale kao ledenu i bešćutnu princezu.
14. prosinca 1950. pozvana je da otpjeva Turandot u Bečkoj državnoj operi , i tako je ušla u nju na velika vrata. Novine su pisale da je „dvadesetosmogodišnja Zagrepčanka došla, otpjevala i pobjedila“. Radi lakšeg izgovora, njeno ime Dragica pretvoreno je u talijansku verziju Carla. Tako je, gotovo u jednoj izvedbi dobila angažman i naklonost publike, pa im je morala pokloniti čak 3000 slika s potpisom . Bila su to vremena kada su operne zvijezde tretirane gotovo kao filmske dive. Bila je nazivana die Martinis, a nakon izvedbe Puccinijeve Manon Lescaut, bilo je čak 28 poziva pred zastor, a kada je i željezni zastor spušten, publika nije prestajala, te su izvođači morali izaći na mala vrata i pokloniti se publici. Ispred dvorane su je dočekala dva policajca kako bi mogla neometano otići doma. U privatnom životu bila je vrlo plaha i skromna. Njeno djelovanje u Jugoslaviji neobjašnjeno je prestalo. Za razliku od Zinke MIlanov, koja je bila Titova i Jovankina miljenica, možda i zbog braka s Ljubom Ilićem, Dragica je otpjevala tek nekoliko puta Aidu i Toscu, te Desdemonu u Otellu. Dodala je repertoaru i ulogu Amelije u Verdijevom Krabuljnom plesu (odnosno Balu pod maskama), te se vratila u Beč, možda u strahu da ako sad ne ode, više neće moći napustiti Jugoslaviju.
1951. snimila je Aidu i na CD, a kritika u uglednom listu Die Presse glasila je ovako:
U senzacionalnoj cjelini ove koncertne operne izvedbe bila je jedna posebna senzacija - Dragica Martinis. Pjevala je zanosno lijepo s nedvojbenim osjećajem za stil i izraz. Njezin pun sopran, bogat blagozvučjem, bojom i svjetlom snagom pokoravao se svakom umjetničkom poticaju. Njezina je Aida istodobno lirska i dramatska, koncertantna i kazališna. Ona je savršena.
U Beču je dobila prestižnu titulu komorne pjevačice državne opere (Kammersängerin), te visoko odličje za zasluge u kulturi i znanosti Das Österreichische Ehrenkreuz für Wissenschaft und Kunst (Austrijski počasni križ za znanost i umjetnost). Dobila je i Zlatni orden grada Beča, koji se dodjeljuje najslavnijim umjetnicima grada Beča.
1952. bila je glavni nositelj velikog svjetskog događaja – premijere Otella na Salzburškim svečanim igrama. Pod dirigentskom palicom Wilhelma Fürtwanglera, i s čileanskim tenorom Ramonom Vinayem oduševila je još jednom i publiku i kritiku koja je zapisala ovako:
„U jednostavnosti i ljupkosti pojave, u milozvučnosti njezina bogato nadarenoga soprana ona je anđeoski lik s anđeoskim glasom. Njezin posljednji prizor u bračnoj ložnici, njezina molitva, njezino umiranje, uistinu su veliki trenuci Svečanih igara.“
Čak joj je i sam dirigent nakon veličanstvene izvedbe donio buket cvijeća . U Bečkoj državnoj operi otpjevala je 14 uloga, i to samo glavnih. Najčešće je pjevala Mimi i Toscu, kojom se 6. siječnja 1961. i oprostila od bečke publike, te Turandot, Aidu, Cio-Cio-San, te Puccinijevu Manon i Leonoru u Moći sudbine.
1952. i 1953. nastupila je u trima premijerama u Scali, i to sa najvećim umjetnicima svog vremena, pa i velikom Renatom Tebaldi – pjevala je u Don Carlosu, Don Giovanniju i Mefistofeleu. Tih je godina pjevala i u Karakalinim termama u Rimu, te napuljskom Teatru San Carlu s Mariom de Monacom kao Otellom otpjevala je još jednom svoju Desdemonu.
Pjevala je diljem svijeta – u Berlinu, Hamburgu, Münchenu, Rio de Jaineru, Chicagu, Los Angelesu i San Franciscu, gdje su njen glas nazvali suhim zlatom. Najveće filmske dive tog vremena, pa i Ava Gardner čekale su njen potpis u garderobi, a novine su nosile naslove „Hollywood poludio za Carlom Martinis“. Svom talijanskom repertoaru, sastavljenom pretežno od opera Puccinija i Verdija, dodala je i izrazito dramsku ulogu u Wagnerovim Walkürama. Pjevala je u Verdijevom Requiemu , a u Beču je često priređivala koncerte na kojem je izvodila solo pjesme, pa i hrvatskih autora, Blagoja Berse, Lisinskog i Jakova Gotovca.
U dva navrata je snimila i recital najljepših arija za diskografsku kuću EMI, a kompilaciju je kasnije objavio Preissrecords. Za zasluge u promicanju hrvatske kulture (ali i dugogodišnje ignoriranje i zanemarivanje, koje se nastavilo i kasnije) dodjeljen joj je Orden Danice hrvatske s likom Marka Marulića).
1957. dogodio se tragičan događaj koji je započeo kraj njene nažalost kratke karijere. Naime, u igri je stradao njen 9-godišnji sinčić. Carla Martinis nije ostala bez glasa fizički, ali njen glas više nije bio suho zlato, a pjevanje joj nije donosilo užitak. Zadnji put je pjevala 1961. godine, i tada su je molili da nastavi, ali ona je rekla:
„Voljeli su me zato što sam u svoje likove unosila osjećaj. Nisam bila Dragica Martinis nego lik koji tumačim. A to više nisam mogla.“
Ipak, o njenoj slavi i ljepoti glasa najviše govori anegdota o Herbertu von Karajanu, koji je ravnatelju MetOpere Rudolfu Bingu poslao 1951. brzojav, tražeći Aidu za obilježavanje 50-e godišnjice smrti Giuseppea Verdija . Napisao je: „Tražim najljepši glas. Gdje je?“. Bing, koji je znao za Carlu Martinis, napisao je : „Carla Martinis. Ovdje“. Ipak, ona nikada nije nastupila u Metropolitanu. Tamo je već vladala miljenica publike Zinka Kunc, a za dvije nije bilo mjesta.
Nažalost, na internetskom servisu youtube.com nema postoje tek dvije snimke Carle Martinis (za razliku od brojnih snimaka Zinke Milanov), ali te dvije sam postavio.
Uživajte!
(tekst priređen prema internetskim izvorima, poglavito tekstu Marije Barbieri „Sjećanje na Dragicu Martinis (1922-2010)“, objavljenom na http://www.kulisa.eu)
Ispričavam se što me dugo nije bilo, ali doma imam nekih problema s internetom, te ne mogu pisati (iako imam spremne postove). Volio bih spomenuti i da sam jučer bio na ciklusu suvremenog ruskog filma u kinu Tuškanac, gledao film „Turoban valcer“. Pozitivno sam iznenađen, jer je film vizualno prilično dojmljiv (čak i sa izrazito zanimljivim prikazima dijaloga), te su se i likovi do kraja filma razvili u prave osobe (na početku su bili gotovo crno – bijeli, dobri i loši). Film nosi poruku o tiraniji režima (djevojke koje su istrgnute iz svojih sredina i prisiljene da razminiravaju za vrijeme II. svjetskog rata), o važnosti pojedinca, a ne sistema, te o ljudskosti uniformiranih, te se do kraja gotovo pretvara u rusku verziju njemačkog klasika „Brak Marije Braun“ (Die Ehe der Maria Braun) – pojavljuje se muž za kojeg su svi mislili da je mrtav te on pokušava ubiti ljubavnika. Posebno je zanimljiv i lik Poline sestre Lene, koja graniči s autizmom i živi u svom svijetu lutaka, koje na kraju pokapa u polje s minama – želeći dati polju lutke, a ne ljudske živote. Vrijedilo je gledati i čuti zanimljivu rusku glazbu, prikaz sela sredinom 20.stoljeća, djevojke s rubaškama (je li to naziv za tradicionalne marame? ), te njihove melodične glasove.
Usput se i ispričavam što nisam stigao odgovoriti na sve komentare, ali zahvaljujem svima koji su komentirali :) to mi puno znači – Drago mi je da ste zapazili PIFka, a dogodine i dođite (ako ste u mogućnosti)!
