Belle epoque
ponedjeljak, 23.08.2010.
Mačka na vrućem limenom krovu
Tennessee Williams , rođen 1911. u južnjačkoj obitelji, jedan je od najznačajnijih dramskih pisaca Amerike u 20. stoljeću, ali i općepoznat i općeprihvaćen i u svjetskim razmjerima. Svoje dvije Pulitzerove nagrade dobio je za drame koje se smatraju njegovim najvećim postignućem „Tramvaj zvan žudnja“ i „Mačka na vrućem limenom krovu“. Kao i većina ostalih njegove drame („Noć iguane“, „Orfej silazi“, „Staklena menežerija“, „Slatka ptica mladosti“, „Milk Train Doesnt Stop Here Anymore“), i „Mačka“ nosi metaforički naslov, koji se odnosi na lik energične i borbene Margaret, koja je ujedno i centralni lik drame.
Radnja se odvija u malom vremenskom razmaku, kao i u „Slatkoj ptici mladosti“ i „Milk Train Doesnt Stop Here Anymore“, što ubrzava radnju i ne daje joj priliku da se odugovlači – naime, cijela radnja se odvija u jednoj večeri. Glavni motiv ove drame je licemjerje, no ne ono o kome slušamo iz dana u dan – ne političko licemjerje, već najobičnije licemjerje koje svakoga dana proživljavamo - licemjerje u obitelji, te one svakodnevne „male laži“ koje prežvakavamo, smatrajući ih normalnim dijelom obiteljskog života. Pokretač drame je sukob između Bricka i Margaret, te Bricka i njegovog brata Goopera, kojemu je u interesu isključivo domoći se financijskog carstva. Uz Goopera se pojavljuje i njegova žena Mae, koja je u drami prikazana kao glavni negativac, a kako bi se postigla veća simpatija prema Margaret, Elia Kazan i Tennessee Williams surađivali su i napisali broadwayski završetak, u kojem je lik Mae još strašniji, te ju čak i suprug u jednom trenutku ušutkava. Njen očaj radi gubitka nasljedstva do najvećeg izražaja dolazi upravo tada.
Margaret je ipak kroz čitavu dramu lik koji me najviše fascinira, a pogotovo jer sam prvo vidio uprizorenje Elizabeth Taylor, možda i najbolje interpretkinje južnjačkih ljepotica T.Williamsa (uz Annu Magnani u Tetoviranoj ruži). Ona je žena nezamislive odlučnosti , sama je sebe poredila sa mačkom na vrućem limenom krovu, koja ne želi skočiti, jer je njena pobjeda, kako zaključuje Maggie, u tome da što dulje ostane na njemu. Za razliku od poslušne i gramzive Mae, koja stalno stoji kao podrška svom mužu radi viših ciljeva, odnosno otimanja bogatstva od umirućeg oca, ona u svakom trenutku drži opreku Bricku, ogorčena time da Brick ne želi spavati s njom, radi sukoba oko njegovog prijatelja Skippera. Brick optužuje Margaret za njegovo samoubojstvo, a ona želi ćuti da su on i Skipper ipak bili nešto više od prijatelja, što i sam Brick shvaća,ali zbog ponosa ne može izreći. Tako se, uz licemjerje, nameće i osobina nikako poželjna u južnjačkom okružju – homoseksualnost.
U ta dva glavna motiva skriva se i potencijal suvremena adaptacije drame, ili za južna područja čak i lokalizacije. Osim u likovima Goopera i Bricka, licemjerje se ocrtava i u postupcima luteranskog svećenika, koji pokušava (također vrlo aktualno) nagovoriti oca Pollita da pokloni nešto njihovoj crkvi za svoje spasenje – jer neki su poklonili vitraj, a neki klimatizacijski sustav. Lik Tookera također je često zanemarivan u adaptacijama , dok je on također jedan od lešinara koji se nadvijaju nad imanje oca Pollita, što Mae i Gooper, skladan par negativaca podupire. Svećenika uopće ne zanima spasenje duše oca Pollita, već to da njegova crkva profitira nečime što im nedostaje, pokušavajući tako prodati oprost, što je jedna od stvari koje je Luther najviše zamjerio rimokatoličkoj crkvi.
Otac Polit, od kojeg svi skrivaju činjenicu da umire, pokazuje jasno baš kao i Tennessee Williams koliko simpatizira Maggie, i koliko želi da dobije dijete s Brickom, kako bi mogao ostaviti njemu imanje, shvaćajući što Gooper želi od njega, glumeći zajedno sa svojom ženom i monstruoznom djecom, koju Maggie nazive „bezvratim čudovištima“ (no-neck monsters) veliku brigu i ljubav. Likovi djece također bi se mogli bolje iskoristiti, budući da je Williams i napisao pjesmice koje pjevaju, opisao njihove male izvedbe, iako većinu njih nije predvidio na sceni, već kao zvukove iz pozadine. No, svi ti scenski zvukovi bili bi jednako efektni i vizualno. Zamislite samo likove djece koje poput majmuna pjevaju sve te pjesmice naučene napamet na pozornici, obučene u razne kostime.
Treći motiv drame je propadanje Bricka kao sportaša, njegova ogorčenost zbog gubitka fizičke sposobnosti i toga što mora biti sportski komentator, koji iz „staklene kutije promatra ono što se događa na terenu“, ali i njegovo propadanje kao ličnosti, padanje u alkoholizam zbog toga što se odbija suočiti s problemom. Najveća napetost u drami postignuta je iščekivanjem
„klika“ u Brickovoj glavi, klika bez kojeg Brick ne može normalno i smireno funkcionirati.
Zanimljiv je i trenutak u kojem otac Politt (u originalu Big Daddy) govori o Europi kao velikoj rasprodaji , na kojoj je svojoj ženi, koju više ne podnosi (a koja je u njega zaljubljena, i odbija svaki spomen činjenice da umire, pa tako i u 3.činu, kada Gooper spominje kako će trebati dijeliti imovinu, na što ona odlučno reagira riječima „Ja sam njegova žena, ne udovica“), i još se sjeća djece na brežuljcima Barcelone koja šetaju bosonoga i gladna. On podržava Maggie u namjeri da zatrudni, i sam govori Bricku da ima predivnu ženu, da bi on bio sretan kad bi imao takvu ženu i slično. Otac Politt je obiteljski čovjek, koji jednostavno želi unuke koji će ga voljeti iskreno, baš kao i Brick, a ne unuke poput Gooperove djece, prema kojima javno pokazuje prijezir.
Na kraju preostaje pitanje koji je završetak bolji – onaj originalni ili broadwayski, onaj koji pokazuje da je sve riješeno , ili onaj koji ostavlja prostora za daljnju igru i razmišljanje? Problem je što nije napisan samo drugi završetak, posljednji prizor, već cijeli treći čin. U broadwayskoj verziji trećeg čina ima nekoliko opaski koje su uključene i u film, i zaista su vrijedne pažnje, dok je onaj originalan malo mističniji, ostavlja prostora za sumnju, jer Margaret otvoreno priznaje da je lagala u Brickovu korist (za što joj Brick na neki način i odaje priznanje, ne suprotstavljajući se njenom prijedlogu da se napiju i vode ljubav), i obećava kako će to imaginarno dijete postati stvarno.
Što se dogodilo sa ovom obitelji možemo samo nagađati. Jednu od mogućnosti implicirala je i Maggie svojim završnim riječima u originalnoj verziji – „this place that death has come into…“, no u tome je i čarolija ove drame – neizvjesnost.
Pitanje je zašto se češće ne izvodi u našim kazalištima, jer svakako nudi prostora za osuvremenjene kroz tri motiva – licemjerje, homoseksualnost (odnosno njeno demantiranje)i alkoholizam, tri motiva koja su učestala na našim naslovnicama.
________________________________
Spomenuo sam da ću pisati o Zinki Kunc-Milanov, Milki Trnini i Dragici Martinis, a u to društvo ću svakako uključiti i Ilmu de Mursku, ali ne želim pisati o nijednoj od tih četriju diva bez da prije istražim neke detalje o njima, da mogu prirediti kvalitetan tekst, kakav su u ovim vremenima povijesnog zaborava i zaslužile
Pozdrav 
Do tad, youtube vam donosi Mačku ...
