Belle epoque
ponedjeljak, 26.07.2010.
Tour de Serbie... br.8
Ovo je posljednji post o mom trinaestodnevnom putovanju kroz Srbiju…
Nakon što smo se dobro odmorili, majka je krenula u potragu za samoposlugom, koja je potrajala pola sata. Zaista, uz Mekenzijevu ulicu pravilno se izmjenjuju apoteke, dućani sa cipelama, knjižare i pokoja pekarnica. Uglavnom, fasciniralo ju je postojanje mlijeka u vrećici, jer se takvo što već dugo ne može naći kod nas.
Poslije obilnog doručka, krenuli smo prema velikom hramu sv. Save koji se nalazi tek 5 minuta lagane šetnje od našeg stana, i to nismo mogli promašiti, jer on dominira cijelom beogradskom panoramom. Gradnja ovog spomen hrama u čast osnivača srpske pravoslavne crkve započeta je 1935., a zbog političkih promjena i ratova do danas nije završen, te se još uvijek uređuje iznutra. Kupola hrama je visoka 70 metara, a zajedno sa pozlaćenim križem visina iznosi čak 82 metra, a kada se uzme da se nalazi na nadmorskoj visini od 132 metra, nije ni čudno što je vidljiv odmah pri ulazu u grad. Osnovna površina hrama je 3500 kvadratnih metara, i to je najveći hram srpske pravoslavne crkve, a krasi ga i 49 zvona. Rade nam je rekao da svakako posjetimo mali , odnosno prvotni hram sv. Save koji se nalazi odmah pored, i zaista, posjet se isplatio. Iako se radi o znatno znatno manjoj crkvi, ona je prelijepo oslikana freskama (usput se ispričavam i ispravljam pogrešku u tekstu o Nišu, gdje sam napisao da je Saborna crkva oslikana ikonama), postoji i veliki ikonostas, te raskošni luster. Za razliku od male crkve, hram sv. Save je ogroman, ali iznutra još neuređen prostor koji podsjeća na Aju Sofiju (s ciljem, naravno), te djeluje vrlo hladno, budući da nema mnogo svjetlosti i zbog toga fotografije nisu najbolje uspjele te ih nisam stavio.
Nakon oduševljenja hramom sv. Save, obilaska okolnog parka u kojem stoji spomenik Karađorđevu, Nacionalna knjižnica i spomenik sv. Savi, majka i ja krenuli smo prema Kući Cveća, ali umjesto da smo se vratili do centra grada i od tamo krenuli trolejbusom br. 41, mi smo mislili stići brže, pa smo otišli 2-3 stanice nekim brojem, i ljudi su nas uputili da odemo na sljedeći trolejbus na drugu stranu, ali smo majka i ja promašili stranu, te smo prošli malo manje od kilometra pješke do Dedinja. Onda smo izmoreni zapitali simpatičnog policajca gdje smo mi, a on nam je objasnio kako je kompleks Muzeja istorije Jugoslavije odmah u blizini. Tako smo stigli do Muzeja 25. Maj u kojem se plaćaju ulaznice, u kojem je mala kino - dvorana, i u kojem smo obišli dvije izložbe. Prva, "Ženski kutak" opisuje tipičan radni dan jedne Jugoslavenke na pristupačan način, sa tablama na latinici i engleskom (ovo je jedini muzej koji smo obišli da ima table na latinici), vrlo je informativna, te pokazuje transformaciju od bezlične i muškobanjaste partizanke do prave europske žene. Druga izložba "Yoko, Lennon , Tito" govori o akciji Johna Lennona i Yoko Ono koji su poslali diljem svjeta žireve za mir predsjednicima država , a jedan takav je posadio i drug Tito sa Jovankom. Tako je i drug Tito , kroz svoje fotografije, predstavljen kao umjetnik.
Iza 25. maja otišli smo do same Kuće cveća, prostrane zgrade koja je Titu slušila kao zimski vrt na 900 metara kvadratnih sa terasom, a kasnije je zaželio tu biti pokopan. Uz sam grob je spomen soba, kineski salon, a s druge strane mali izložbeni prostor gdje su izložene sve štafete mladosti i ostale, pisma koja su se nalazila u njima i slično, te dva Titova odjela (plavo i bijelo). U okolnom prostoru je i niz kipova, među kojima se ističe Tito Antuna Augustinčića. Nedaleko od Kuće cveća nalazi se i Stari muzej, u koji su smješteni pokloni koji su Titu dolazili iz svih republika SFRJ, ali i etnografski postav koji mu je donošen poglavito iz zemalja Nesvrstanih, ali i iz Japana, Rusije i mnogih europskih republika. Ta zgrada je inače služila kao depo za poklone Titu, i iako nisam vidio ono slavno mjesečevo kamenje što mu je donio Nixon, nisam ostao nimalo razočaran.
Kupili smo i nekoliko suvenira u bogatom suvenir shopu - mogu se kupiti DVDovi, razglednice, značke, pionirska kapica i marama, knjige i slično, no mi smo se zadržali na bookmarkerima i razglednicama koje nismo slali, već ćemo ih odnjeti. Vratismo se tako u grad, obišli smo jedan shopping centar normalne veličine koji podsjeća recimo na splitsku PRIMU, te knjižaru SKC Delfi,koja kao što sam rekao , radi od 9 do 22, a najveća je beogradska knjižara. Tamo smo kupili niz romana , pa tako i novi uradak Dejana Novačića "Emigrantski kuvar", na neki način nastavak onoga što je započeo svojom knjigom SFRJ za ponavljače, te roman Dejana Stiljkovića "Konstantinovo raskršće", kriminalistički roman koji se bavi II. svjetskim ratom u Nišu, a izdan je u 8 naklada.
Nakon toga otišli smo do tete koju ja nikada nisam upoznao, a moj otac je. Dakle, radi se o sestri njegovog oca, mog djeda, koja se 1956. godine preselila u Beograd i udala, te bila i od koristi didi željezničaru koji je često morao prespavati u Beogradu. Susret je bio vrlo ugodan, a nažalost, nije dugo potrajao jer smo morali otići na vlak, koji je u polasku kasnio samo 5 minuta, a u dolasku još 15, što nas je ugodno ugodno iznenadilo.
I što reći na kraju? Bilo je to trinaest dana upoznavanja jedne zemlje u koju bi inače teško otišli, upoznavanja nove kulture i susreta s novim ljudima. Za moj užitak su većim dijelom zaslužni i naši domaćini Sanja i Gradimir, te Mina i Siniša (dvije sestre, Sanja u Nišu, Mina u Novom Sadu, te njihovi supruzi), kojima nije bilo teško pokazati mi sve što sam želio vidjeti , i odvesti nas na udaljenija mjesta, i koji su se iselili iz svojih kreveta kako bi mi mogli spavati, te jednodnevni vodič kroz Beograd Radomir. Hvala Vam svima, i nadam se da ćemo uskoro opet doći
