Belle epoque
nedjelja, 25.07.2010.
Tour de Serbie br. 7
I tako smo Lastinim busom stigli na beogradski autobusni kolodvor, sa već spomenutim zakašnjenjem od pola sata, a tamo nas je sačekao još jedan mamin prijatelj, koji je postao naš privatni vodič (sasvim neočekivano, budući da smo ostali tek nešto više od 24 sata u Beogradu). Nakon predaha u obližnjem kafiću, krenuli smo uz Nemanjinu ulicu prema stanu u Mekenzijevoj ulici (malo iznad Slavije), koji smo iznajmili preko web stranice beoapartmani koju najtoplije preporučam svima koji planirate tamo boraviti, a i obrazložit ću zašto. Odete u jedan od boljih hostela na Knez Mihajlovoj (konkretno Hostel 360), i 4 osobe će platiti 76 eura za noć i nekakav doručak, što nije nimalo zgodno za 4-članu obitelj sa minijaturom koja će možda u pola noći poželjeti otići na WC. Ovdje ćete pak platiti konkretno za apartman Alexandria 58 eura, ali zato imate svoj komot, možete ući i izaći kad hoćete, apartman ima malu kuhinju, dnevni boravak s TVom i DVDom, i 80 kablovskih programa, jednu sobu sa 3 ležaja, i jednu sobu sa 1 ležajem, a po potrebi netko može spavati i na kauču, a kupaona je isto tako čista - sa tuš kabinom, wcom i veš mašinom. Osim toga stan je klimatiziran, što dosta znači kada je temperatura na suncu 40 stupnjeva. Prije razgleda malo smo se odmorili u stanu , i sad ću Vas zatrpati slikama stana.
Toliko o stanu. Poslije kratkog predaha, krenuli smo laganim korakom niz ulicu Srpskih vladara (ako se ne varam) , a sve uz našeg vodiča Radomira, koji nam je ispričao sve što je mogao i što nas je zanimalo, naravno. Zanimljivija zdanja na tom putu bila su ona Jugoslavenskog Dramskog Pozorišta, koje je danas restaurirano, te je originalna neoklasicistička zgrada zaštićena staklom, te se zapravo ne vidi, zatim Beograđanka, na koju se više ne može uspeti, pa Dom Vukove zadružbine, zgodno uređena zgrada. Ubrzo smo opet zapeli na Terazijama, preko puta hotela Moskva, ali u McDonaldsu, koji je jednako tako znatno jeftiniji od onoga u Zagrebu. Osim toga, sam prostor McDonaldsa je uređeniji i ugodniji za korištenje, a povrh svega, bolji je klimatizacijski sustav pa ne vonja toliko (ali da, vonja).
Terazijama smo došetali i do Palate Albanije, dugo najviše zgrade u Beogradu i općenito prostoru jugoistočne Europe. Radi se o zgradi visokoj 54 metra, odnosno 13-katnici, sagrađenoj pred kraj postojanja kraljevine Jugoslavije, 1938. godine. Lijepo ju je slikati sa pristojne udaljenosti, recimo sa Terazija, ali iz blizine i ne djeluje previše impresivno. Skrenuli smo tako na Knez Mihajlovu ulicu , najpoznatiju beogradsku ulicu, koja definitivno nema svoj pandan u Zagrebu. Ime nosi po Mihajlu Obrenoviću, čiji se kip nalazi u blizini , ispred Narodnog Muzeja i Narodnog Pozorišta. Na spomenutoj ulici je najviše dućana, ali i niz galerija (recimo galerija Srpske akademije nauka i umetnosti), pa i sama SANU, zatim velika zgrada u vlasništvu ZEPTERA u kojoj dotični ima i vlastiti muzej (a Rade nam je obznanio kako ima i svoju operu i kazalište po imenu Madlenianum u kojoj trenutno igraju Les Miserables, a opera se zove po ženi mu Madleni). Sad red fotografija (Palata Albanija je s interneta, jer sam otišao predaleko da bi je dobro uslikao). Tamo se nalazi i Francuski kulturni centar, ali je predvečer već bio zatvoren, a Narodni muzej je zbog rekonstrukcije čitav zatvoren.
Što se tiče repertoara pozorišta, zavirio sam na njihovu stranicu, i otkrio kako rade na sličan način kao i naša narodna kazališta, ali sa mnogo većim brojem predstava. Tako se tu nalazi nekoliko Nušićevih komedija (što spada u domaći repertoar),pa tako i besmrtna "Gospođa ministarka", pa malo antičkih klasika (Euripidove Bakhantice, Sofoklov Kralj Edip), red Shakespearea (Vesele žene Windsora, Romeo i Julija), a tu se našla i Brešanova "Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja", te Goldonijeve Ribarske svađe. Što se tiče opere, postavili su neuobičajenog "Atilu" Giuseppea Verdija, pa i njegovu Aidu, Krabuljni ples, tu je i red Puccinija - Tosca i Madame Butterfly,i naravno domaće ostvarenje. Uglavnom, vrlo klasično.
Nastavili smo tako Knez Mihajlovom prema Kalemegdanu, gdje smo se isto malo odmorili (ponajviše zbog brata , koji se tog dana bome dobro nahodao), i to pred spomenikom zahvalnosti Francuskoj. Sklupturu je izradio Ivan Meštrović, a postavljena je 1930. godine pred tvrđavom. Ispod stoji natpis "Volimo Francusku kao što je ona nas volela", a za vrijeme bombardiranja 1999. dopisano je dolje crnim grafitnim sprejem (naravno kasnije obrisano) "tačno toliko", a čitav je spomenik bio prekriven , a natpis je bio : "Neka je večna slava Francuskoj koje više nema." Budući da je rečenica sa spomenika rečenica koju moj otac obožava citirati, bila je to prava prilika za jedan mini fotosession.
Tako smo preko prostranog i lijepo uređenog Kalemegdanskog parka ušetali i u Kalemegdan , beogradsku tvrđavu, koja se nalazi točno iznad ušća Save i Dunava, a od koje se Beograd (koji je tijekom svoje povijesti bio uništavan 41 put) širio u centar grada. Tvrđavu su koristili mnogi narodi - Kelti, Rimljani, Austrijanci, ponajviše Turci , a naposlijetku i Srbi . Po tome je, kao što nam je ispričao Rade , Beograd specifičan - jer se širio od Kalemegdana na jug, te je tako njegov centar ostao na kraju grada. On je služio kao turska utvrda do 1867. , kada je predan u ruke kneza Mihaila Obrenovića, a njegovo sustavno uređenje počinje od 1890. pod vodstvom načelnika općine Nikole Pašića. Danas je Kalemegdan lijepo uređen, gore postoji Prirodoslovni muzej, kapela sv. Petke i Zoološki vrt, koji nismo stigli obići, ali saznajemo da je poznat po jednom bijelom lavu koji se razmnožio. Osim toga, na Kalemegdanu stoji i statua Pobjednika, također uradak Ivana Meštrovića, koji se često navodi kao simbol Beograda, a tamo se nalazi i Vojni muzej , kojeg također nismo obišli, ali ne radi vremena, već radi nedostatka interesa. Ispred ćete viditi ploču , koju mi je Rade pokazao, a na kojoj piše: "Molimo pazite na opadanje kamenja" (ili tako nešto), na što je njegov komentar bio : "Kako da pazim ako mi kamen padne na glavu"
Kalemegdan je jednostavno predivno mjesto za fotografije. Gore kraj mene je Rade, slikali smo se prikladno, budući da se bavimo poezijom, a upravo u restoranu gdje je moj brat odlučio obaviti veliku nuždu se dan prije održao susret hrvatskih i srpskih umjetnika zajedno sa Borisom T. i Ivom J.
Produžili smo do restorana domaće kuhinje Proleće, u kojem smo pojeli zaista izvrstan roštilj (iako s obzirom na dekoraciju restorana nikada ne bi ušli unutra), a i konobar je bio neobično simpatičan.
Nakon cijelodnevnog šetanja po Beogradu, oprostili smo se s Radom do sljedećeg posjeta i otišli u naš apartman. Tamo sam navečer, nakon filma "Goyini duhovi", okrenuo na PINK i gledao "Trenutak istine", koji me, iskreno zgrozio. Mislim, i u našoj verziji je znalo biti raznoraznih likova, ali ovdje se definitivno radi o poremećaju ličnosti koji treba liječiti. Nakon što su dotičnog mladića, koji je star otprilike 30 godina i obrijan na 0, najbolji prijatelji okarkterizirali kao "pozitivno ludog", on je svojim izjavama uspio demantirati samo pridjev pozitivno. Na prvo pitanje "Osjećate li se ponosnim jer ste osoba sklona svađama i tučama?", on odgovorio sa smješkom DA, i izazvao blagu sablazan voditeljice. Ali to još nekako i mogu shvatiti, kao voli da ljudi vide kako je jako jak, a pogotovo djevojke. Sljedeće pitanje ne mogu razjasniti ni da hoću. Na pitanje "Jeste li ikada vikali na invalida jer je sporo prelazio cestu", on je sa istim, blaženim smješkom odgovorio DA, što je isto tako prenerazilo voditeljicu, plavušu u štiklama u ranim 30-ima. Tada ga je pitala zašto je to učinio , a on reče "ma to je bilo u afektu, stvarno su me iznervirali", a na pitanje kaje li se, prvo je malo razmislio, pa rekao onako kao lažem vam u oči : "hah da". Nasreću, ovdje je TV PINK među kulturnim i civiliziranim svjetom opća sablazan, i uglavnom ga ne gledaju, a onda pokušavaju i spriječiti svoju djecu da istu TV gledaju, a za razliku od nas, gdje je Trenutak istine išao u udarnom terminu u 20, ovdje je ipak išao oko 23 navečer, kada se pretpostavlja da djeca i oni kojima to nije primjereno neće gledati, jer bi trebali spavati. Ali dobro...
Sljedećeg dana obišli smo hram sv. Save (stari i novi), Kuću cveća i Muzej 25. maj, te smo još malo obišli Beograd i upoznali rodbinu (djedovu sestru koja se 56 udala u Beograd)
