20 do asa
17.03.2020., utorak
Moj tekst
|
Možda malo čudan zaključak, s moje strane, ali sve ovo što se dešava, kroz neku prizmu mog shvaćanja(gledajući i pozitivne stvari), govori mi da nas vraća. Vraća nas nazad. Nazad na ono što smo bili. Da komuniciramo više u živo, da si pomažemo, razmjenjujemo. Ne samo eventualno robu i stvari (nekadašnja trampa), nego dijelimo i nešto drugo. Sada smo svi vani mi susjedi pričali kao nikad prije. Baš pričali.. Ok, ja sam na balkonu, ne, izlazim.. Upravo radi njih, ne radi sebe. Baš o tome i sada, pričam.. Često sam o tome razmišljao i kao klinac. Prije ove ere zatvorenosti ljudi, trčanjem i materijalizmom. Moguće da će nas ovo sve promijeniti, možda vratiti na onaj put na kojem smo bili. Gledajući tako, kroz prizmu onog što ja vidim(uključujući i ono vrijeme provedeno na Bregani), već tada čekajući u busevima, počeli smo si pomagati. Nevjerojatno koliko je to bilo onako ljudski povezano, koliko smo se udružili. I na kraju, opet cudno, to moje razmišljanje, što ako je ovo neka vrsta "dara". Ljudi ionako umiru, znaju se brojke svakodnevno, i od gladi i od neimaština, i od srca i od tuge.. Ljudi umiru prije ili kasnije. Što ako je čovječanstvo umrlo odavno samo toga nije bilo svjesno?. I što ako će tek sada početi "živjeti". Nakon sto umre taj "virus". Nije napredak samo materijalna stvar.. Ovo je tekst o duhovnom napretku. Možda nas promijeni. |
