20 do asa
26.11.2014., srijeda
Svijet=tegla cvijeća
|
Srušio sam teglu s cvijećem. Pala je na pod i zemlja se rasula. Prošao sam kraj te tegle milijun puta kad idem na balkon. Tegla je odmah kraj vrata od balkona, na prozoru. Sad sam išao u sat vremena na balkon par puta. Zapalit cigaretu. Kao smirit će me to ! Ali neće, jer nema cigareta taj učinak, osim ako ne vjeruješ u placebo. Ruke mi se tresu, zima mi je, mada je grijanje pojačano na najjače. Pojačao sam ga do daske. Inače sam ja taj koji smanjujem grijanje, jer mi nije zima, jer sam toplogrozan. Ali danas i sad mi je hladno. Mislio sam da me više neće u životu ništa previše šokirati, uzdrmati, da je sranjima kraj, jednom za zauvijek. A ne, taman kad misliš evo ga, mir, polako živiš i to je to. Zašto ? To pitanje zašto mi se nekad popelo na vrh glave, nisam ga dugo postavljao, ali danas je taj "zašto" jači nego ikada. Taj zašto kao da je skup svih dosadašnjih "zašta" u jednom. I došao je kao uragan, možda je taj uragan srušio teglu , a ne ja . Zvao sam šefa, rekao mu da moram ujutro izostati. Shvatio je, nema problema. Zvao sam tatu, pitao ga. On je kao i obično malo to upakirao, ublažio. Mama je pričala sa mojom ženom, i rekla je kako je bilo, ali i sama je već rekla da možda nije trebala policiji sve ispričati kako je bilo. Majka je majka, uvijek zaštitnički prema vlastitoj djeci, pa i sada, nakon današnjeg dana. Ne znaju da ovaj put mora sve biti drugačije. Mora. Ne znaju da ću se ja sutra pojaviti. Ispričat ću, pokušat ću napraviti ono što smatram da trebam. Reći ću, iako sam šutio, svi smo šutjeli. Šutjeli smo i onda dok smo brat i ja bili klinci. Nakon večernjih događaja kad je majka bježala u piđami, drugi dan smo svi bili za stolom i srkali juhu i nitko nije pričao. Kao da je amnezija zavladala. Tada sam isto čekao, čekao sam valjda trenutak svoje granice. Valjda svaki čovjek ima svoju granicu. I rekao sam tati negdje sa svojih 14-15 godina : ponovi li se ovo još jednom tu će biti kraj, ja ću se pobrinuti da bude, a ti ćeš biti tamo gdje je potrebno dok se stvari ne isprave. Ako treba liječit, onda treba liječit. Nakon toga nikad se nije više ponovilo. Nije bilo potrebno liječenje. Sutra ujutro je sudski proces zbog toga što je bilo danas rano ujutro. Brata će dovesti policija jer sada je u zatvoru, a roditelji će biti prisutni. Pojavit ću se i ja, iako nisam pozvan. Nisam svjedok jer nisam bio na mjestu događaja. Nisam bio na mjestu događaja, jer sam se prije 6 godina odselio, upravo i najviše zbog brata. Onog trena kada je žena saznala da je trudna, počeo sam tražiti stan, ganjao kredit. Nisam mogao dopustiti da mi sin odrasta uz takve događaje. Majka će možda sutra prešutjeti, možda će ga htjeti zaštiti, ali zato i idem , idem da ispričam za sve ove godine. Brat mora na liječenje !! Taj isti brat kojeg volim pretukao je svoju i moju majku, koja nam je sve dala i još uvijek daje. Tu istu majku koja ide uskoro na operaciju drugog kuka. Morala je bježati par kuća dalje, u piđami, da nađe sklonište. Potrošili se kukovi od nošenja vrećica punog voća, jer volimo voće. Svaki dan s posla umorna nosila je pune vrećice doma, jer znala je koliko smo se tome veselili. Žalostan sam, najblaže rečeno, ljut,trenutno izgubljen, nisam prisutan. Pišem ovo da ne idem na balkon, jer i unutra mi je zima. Previše se šutjelo, i onda nedavno kad je digao ruku na svog i mog dedu, koji sad ima 82 godine. Suzu susprežem, jer sin mi je još budan, kada se sjetim koliko mu je taj deda ljubavi dao, koliko nas je samo puta vozio sa crvenim fićom u Stubičke toplice. Čak nas je i na more vodio. Obožavao nas je, a i mi njega. Brata možda i više, jer on je prvi unuk. Prije toga digao je ruku i na mlađeg bratića, ali on ga je savladao. Da još šutimo, ne pada mi na pamet. Moj se svijet srušio danas ponovno, morat ću ga izgraditi, kao što smo i teglu podigli sa poda. Kap što prelije čašu upravo je kapnula. Sve to je gledao i njegov sin, i on je policiji pričao ujutro što se zbilo. Napisao sam ovo, jer čitaju to i oni koji me znaju u privatnom životu. Znaju oni dosta, ali ne znaju sve. Ne znaju da se više ne može šutjeti ! I dragi moji roditelji, nemojte misliti da ste loši zbog toga ako ispričate istinu. To znam ja, a zna i brat, negdje duboko u sebi. Štitimo ga sve ove godine, ali mislim da je došlo vrijeme kada trebate zaštiti sebe, i mene. I svoje unuke. Treba li čekati da nekome oduzme život !? Možda ćemo ga najbolje zaštiti ako ode na liječenje !? Tužan sam radi svega toga, ali najviše kad znam koliko smo ljubavi dobivali od roditelja, a posebno od majke, i brat i ja. Volim vas, i svog brata volim !! |
