Blizu, a tako daleko...
|
Kad gledam ovaj datum ne mogu logicno razmisljati...kao da vise ne postojim...kao da se polako raspadam...ne zelim sad pisati takve gluposti, ne zelim biti tuzna ali jednostavno sam potpuno izgubljena...za 3 dana se vracam u Rijeku, vracam se navici, svakodnevnoj rutini koja se bez obzira na sve stalno ponavlja, iz dana u dan, a ipak je drukcije...zivot mi se u godinu dana potpuno promijenio, promijenila sam se ja i svijet oko mene, a sad me opet ceka velika odluka...iako prvo moram poloziti ovu glupu anatomiju, postoji mogucnost da se prebacim u Zagreb...izgubila bi mnogo toga, najvise me zabrinjava to sto bi izgubila Belu koja mi je vratila vjeru u prijateljstvo, koja mi je pomogla da u ovih godinu dana shvatim da trebam svaki dan zivjeti kao da mi je zadnji...bojim se, jer upravo me navika drzi u Rijeci...s druge strane tu je Zagreb...cesce bi bila doma, veci je grad, mozda je faks bolje organizirani, a tu je sad jos jedan jako bitni faktor, a to je Marin...do sad nisam ni razmisljala toliko o Zagrebu, nisam ni znala da je ta mogucnost tako blizu a ipak tako daleko jer mi na putu ipak jos uvijek stoji anatomija...kad sam saznala, nisam znala kamo i kako svrstati sve emocije, jer sam bila sretna, to mi je uvijek bila velika zelja koja mi sada stoji pred vratima a ja samo moram pronaci kljuc koji je tu negdje i onda ih mogu otvoriti...stojim ispred njih i trazim taj kljuc...trudim se...a ipak me plase sve misli koje neumorno lete u mojoj glavi a ja ih nikako ne mogu uhvatiti da ih poredam kako bi ih barem prebrojila ako ne vec i razvrstala... Tako je blizu, a ipak tako daleko... Gledam na sat i svaki put shvatim da vrijeme prolazi prebrzo da bi iskoristila svaku sekudnu korisno, a ipak presporo da saznam sto me ceka i da one neugodne trenutke brzo zaboravim... Ljeto je gotovo...kisa pada i hladno je...ponekad mislim da bi jednostavno bilo najlakse samo odsetati, nestati i zaboraviti sve probleme ili ih barem na trenutak ostaviti doma...zelim se vratiti u proslost...znam, to sam vec napisala...shvatila sam da sam na putu kroz ovu sumu zivota bacala komadice kruha kako bih se mogla vratiti putem kojim sam dosla a kad sam se okrenula vidjela da kruha vise nema....pojele su ga ptice...to znaci da povratka nema...moram dalje, jer tako cu sigurno negdje stici...mozda to nece biti upravo ono odrediste prema kojem sam krenula ali barem se necu izgubiti u onim djelovima sume koje sam vec prosla...mozda se negdje pojavi slatka kucica neke stare vjestice a mozda me vec i traze ljudi koji me vole ali ne mogu vise cekati...krecem...necu se vise okretati...jer sam na putu naucila sve ono sto mi je do sada bilo potrebno a nova iskustva me tek cekaju...mozda padnem ali ustat cu...a kad dodem do kraja...nestat cu...ali bit cu sretna... Pusek svima... |
Izgubljena u sjecanju...
Vec sam danas 5 put pocela pisati neki post a nikako da ga dovrsim ili objavim. Cijeli dan sam na netu, ne radim nista i cekam nesto a nemam pojma sto. zapravo, trenutno poruke...cekam da mi netko javi planove za danas...Glasno je...vani radi kosilica, tu je upaljen tv a ja pokusavam slusati neke pjesme ali cujem samo neke djelove a to mi ne znaci bas puno...cini mi se da se sprema kisa...ne svida mi se to...jucer sam se vratila s mora, bila sam s roditeljima i sekicom. prvo nisam uopce mislila ici ali su moje cokoladne okice isto na moru, a kad sam jos i cula da se moji spremaju tamo negdje blizu njega, bez dugog razmisljanja sam odlucila pakirati stvari i krenuti s njima u Basku Vodu...bilo je fenomenalno, malo sam se odmorila uz slanu vodu i sunce...kupala sam se, suncala, setala, a cak i ljubila :)...cak mi je bilo tesko vratiti se u Cakovec, pogotovo kad sam cula da tamo kisa pada...a cak je i hladno...cijeli dan sam u dugim majcama, nisam raspolozena za nista, trebala bi uciti ali nikako da pocnem...jucer sam bila malo vani ali ubrzo zakljucila da je zapravo dosadno...ali mozda mi to jednostavno vise nije zanimljivo...mislila sam da ce me to dulje drzati, pa tek imam 19 godina ( dobro, ovo tek se moze tumaciti na vise nacina :))... ponekad se zelim vratiti u proslost, samo nekoliko godina, zelim se sjecati bez da se izgubim u onim godinama...tako mi ovo vrijeme brzo prolazi...nekad bjezim jer ne zelim da mi pobjegnu ovi dani, ove godine...a ipak stojim i cekam da prelete i da se nikad ne vrate...kao da samo gledam zatvorenim ocima ptice koje spavaju u zraku...nekad zelim nestati ali samo za one koji postoje...zelim biti ovdje a da drugih nema...zelim biti okruzena ljudima koje volim i onima koji vole mene...zelim da me drze, da me ne pustaju, ne zelim pasti na dno koje ne postoji...oko mene je tisina a ipak cujem svaki zvuk...kao da zivim izmedu dva svijeta, a ne znam kojem stvarno pripadam...mozda moram napraviti samo jedan korak, a ipak ga ne cinim...magla me drzi i skriva...treba mi samo jedna ruka u pravom trenutku da me izvuce ali nisam sigurna da to zelim...sretna sam...trudim se... Odvukla me ova Enya, malo sam opet odlutala, izgubila se...ali nije to nista cudno...barem sad vise ne...volim se gubiti :)...samo se nadam da necu otici predaleko :))...zato me drzite...pusa svima...poz... |
