Pocetak...
Okrecem se i vidim samo zbunjena lica...nista nije onako kako bi trebalo biti...a kako je to?? Ocekujem, a ni sama ne znam sto...cekam, a bojim se ce se dogoditi upravo ono sto zelim...Opet zbunjena, sve iz pocetka...brisem sjecanja, jer se ne poklapaju sa sadasnjosti...svi smo se promjenili... Ponekad trazim razloge...neka objasnjenja...a tek onda shvatim da ih nema...prestala sam se truditi... Vec opet skoro nova godina...”nova”- trebala bi biti drukcija, pocetak...stojim na vratima koja vode do praznog papira...nema nikakvih smjernica, samo rubovi koji naznacuju da ovaj moj svijet ipak ima granica...imam kemijsku olovku u ruci i smijem raditi sve sto zelim, ali znam da se to ne moze lako izbrisati...jedino se korektorom mogu posluziti ali nikako ne mogu obrisati sve, jer ce se uvijek vidjeti neka ruzna bijela mrlja...ne znam kako da krenem...bojim se da ne pogrijesim odmah na pocetku i da onda izgubim volju za crtanje...ali ako ne krenem necu dobiti nista...zato zelim krenuti...polako... Ponekad zelim samo ostaviti sve ove prosle papire iza sebe...zaboraviti ih...baciti ih u vjetar...izrezati samo neke djelove koji mi se svidaju...ali ne ide to bas tako...upravo ova losa iskustva nas jacaju...daju nam novu snagu, a pogotovo kad shvatimo da nismo sami... Nakupile su se neke stvari...i danas sam shvatila da nisam bas uvijek tako jaka, kakva zelim biti...osjecam se jadno, jer se nisam mogla suzdrzati, puknula sam, plakala, a upravo to nisam htjela...nisam htjela da sekica vidi da i meine ponekad bole te njegove rijeci...zelim uvijek biti tu za nju kad me zatreba, zelim biti njezina “velika sestra”...a istovremeno sam shvatila da ne moram biti jaka...i ona je uz mene uvijek kad ju trebam...i ne samo ona... Bio je drukciji...uvijek nasmijani, prosli smo puno toga zajedno, uvijek je bio uz mene, branio me cak i kad je znao da nisam u pravu, pruzao mi ruku kad nisam znala kamo krenuti, ali promijenio se...ne...nisam samo odraslija pa sada sve shvacam drukcije...on nije vise ona osoba koju smo trazile kad smo trebale pomoc...ne slusa...nema vremena...nije bitno... Ponekad zelim da sve bude kako je bilo... A ponekad samo da prestane biti... |
Andeli cuvari...
|
Zelim se vratiti u proslost i skupljati komadice sna koje sam izgubila na putu do savrsensta... Letim kroz more nezaboravnih trenutaka..putujem stazama beskrajnih sjecanja... Zelim se vratiti u buducnost i traziti cekajuce odluke mog zivota... Plovim kroz oblake nepromjenjivih gresaka... Zivim sada... I ne micem se... (1.9.2006.) Opet tu...ali drukcija...a mozda opet ona stara...ona koja sam prije bila...mozda bolja :)... Promjenilo se puno toga, dogodile su se stvari, vratila sam se svijetu, ljudima, a od nekih se i odvojila...mozda se upravo takva glupost morala dogoditi da shvatim da ipak postoje ljudi kojima je stalo do mene...i da primjetim one koji meni znace vise od zivota...cudno je dok to pisem..."vise od života"...vjerojatno to sad mnogi ne kuze...razmisljam o tome da napisem sto se dogodilo...a mislim da je to cak dobar znak jer mogu pricati o tome... Ne znam kako da pocnem..."pametni uce na tudim greskama"...hmmm...onda ocito mnogi ljudi nisu pametni...nazalost precesto prvo stavljamo ruku u vatru i tek onda shvacamo da je vruce i ako drzimo predugo nastaju rane...ne vjerujemo da bi se moglo dogoditi nesto lose tako dugo dok se u to ne uvjerimo sami... Anoreksija...da...gadna stvar...bas su glupe te manekenke...kako mogu biti opsjednute izgledom?? a zapravo smo nazalost svi do neke mjere "opsjednuti" danasnjim "idealima"... "Nista nije savrseno"...da...a zasto upravo tome tezimo? Shvatila sam da anoreksija nije povezana samo izgledom...nego je upravo to "savrsenstvo" na neki nacin uzrokovalo to sto se dogodilo, ili mozda bolje receno, to sto sam dopustila da se dogodi...jednostavno je u jednom trenutku neka glupa dijeta prerasla u nesto sto me je skoro maknulo s ovog svijeta...imala sam 42 kg, a visoka sam 1,69m. Sto nas dijeli od dna? sto nas drzi? andeli cuvari? Cesto samo mi sami mozemo utjecati na taj posljednji korak koji nas udaljava od ruba stijene...iza nas je mnogo ljudi koji se ne usude prici blize jer se boje da cemo onda skociti...samo nam mogu pruziti ruku, a mi se moramo samo okrenuti i paziti da se ne poskliznemo...ali upravo zbog toga smo naucili hodati unatrag...ponekad se moramo vratiti onim putem kojim smo dosli...polako, ali sigurno... Bilo je to grozno iskustvo...osjecala sam se savrseno, a jadno...na pocetku sam bila odusevljena kako mogu kontrolirati sebe, nisam jela, bila ponosna na to, jer drugi to nisu uspjevali...bilo je zaimljivo na pocetku pratiti kako vaga pokazuje sve manje...ali uskoro je to preraslo u nesto drugo...nisam se mogla vise izvuci iz toga...kad sam se vratila u Rijeku u 9. mjesecu, pocela sam vec izbjegavati sve, a to nazalost nije bila samo hrana...nije mi bilo do druznja, bila sam opsjednuta hranom, u sobi imala puno slatkisa ali nista nisam ni taknula...brojila sam kalorije cak i na zvakacama i bombonima...pocela me hvatati panika, jer sam vidjela da nesto nije u redu i svaki put sam sama sebi obecala da cu "od sutra" jesti normalno...ali to "sutra" nije doslo...umijesto toga je svaki put bilo "samo jos danas"...Kad sam se vratila doma puls mi je pao na 38... Sad kad razmisljam o tome, jezim se...prije nisam vjerovala da je tako tesko izaci iz toga...danas imam 51kg :)...vratila sam se a to vjerojatno nebi uspjela da nije bilo mojih roditelja, sestrice, bake i djeda i naravno Marina...on je cijelo to vrijeme bio uz mene i nije odustao...vjerovao je u mene i dao mi je svu snagu ovog svijeta...nije pustio da padnem...  Osjecala sam njegovu blizinu cak i kad je bio 200 km udaljen...volim ga...stvarno ga volim :) Nisam sigurna sto je tocno potaknulo to da mogu jesti normalno bez griznje savjesti, bez brojenja kalorije, ali vjerojatno sam samo htjla zahvaliti onima koji su cijelo to vrijeme bili uz mene, i dokazati im da ja to mogu :)... Sigurna sam da ovo nikad necu zaboraviti, ali na neki nacin i zahvalna sto se dogodilo, jer sam shvatila mnoge stvari...opterecujemo se glupostima, ali upravo te gluposti zivot cine zanimljivima...samo jednom zivimo i za neke stvari postoji samo jedna prilika...zato ne smijemo cekati... Ucimo na greskama... Saljem vam svima slatke pusice a pogotovo sekici (vidis da sam ipak objavila post :)) |
