Blizu, a tako daleko...
Kad gledam ovaj datum ne mogu logicno razmisljati...kao da vise ne postojim...kao da se polako raspadam...ne zelim sad pisati takve gluposti, ne zelim biti tuzna ali jednostavno sam potpuno izgubljena...za 3 dana se vracam u Rijeku, vracam se navici, svakodnevnoj rutini koja se bez obzira na sve stalno ponavlja, iz dana u dan, a ipak je drukcije...zivot mi se u godinu dana potpuno promijenio, promijenila sam se ja i svijet oko mene, a sad me opet ceka velika odluka...iako prvo moram poloziti ovu glupu anatomiju, postoji mogucnost da se prebacim u Zagreb...izgubila bi mnogo toga, najvise me zabrinjava to sto bi izgubila Belu koja mi je vratila vjeru u prijateljstvo, koja mi je pomogla da u ovih godinu dana shvatim da trebam svaki dan zivjeti kao da mi je zadnji...bojim se, jer upravo me navika drzi u Rijeci...s druge strane tu je Zagreb...cesce bi bila doma, veci je grad, mozda je faks bolje organizirani, a tu je sad jos jedan jako bitni faktor, a to je Marin...do sad nisam ni razmisljala toliko o Zagrebu, nisam ni znala da je ta mogucnost tako blizu a ipak tako daleko jer mi na putu ipak jos uvijek stoji anatomija...kad sam saznala, nisam znala kamo i kako svrstati sve emocije, jer sam bila sretna, to mi je uvijek bila velika zelja koja mi sada stoji pred vratima a ja samo moram pronaci kljuc koji je tu negdje i onda ih mogu otvoriti...stojim ispred njih i trazim taj kljuc...trudim se...a ipak me plase sve misli koje neumorno lete u mojoj glavi a ja ih nikako ne mogu uhvatiti da ih poredam kako bi ih barem prebrojila ako ne vec i razvrstala...
Tako je blizu, a ipak tako daleko...
Gledam na sat i svaki put shvatim da vrijeme prolazi prebrzo da bi iskoristila svaku sekudnu korisno, a ipak presporo da saznam sto me ceka i da one neugodne trenutke brzo zaboravim...
Ljeto je gotovo...kisa pada i hladno je...ponekad mislim da bi jednostavno bilo najlakse samo odsetati, nestati i zaboraviti sve probleme ili ih barem na trenutak ostaviti doma...zelim se vratiti u proslost...znam, to sam vec napisala...shvatila sam da sam na putu kroz ovu sumu zivota bacala komadice kruha kako bih se mogla vratiti putem kojim sam dosla a kad sam se okrenula vidjela da kruha vise nema....pojele su ga ptice...to znaci da povratka nema...moram dalje, jer tako cu sigurno negdje stici...mozda to nece biti upravo ono odrediste prema kojem sam krenula ali barem se necu izgubiti u onim djelovima sume koje sam vec prosla...mozda se negdje pojavi slatka kucica neke stare vjestice a mozda me vec i traze ljudi koji me vole ali ne mogu vise cekati...krecem...necu se vise okretati...jer sam na putu naucila sve ono sto mi je do sada bilo potrebno a nova iskustva me tek cekaju...mozda padnem ali ustat cu...a kad dodem do kraja...nestat cu...ali bit cu sretna...
Pusek svima...
  • 25.08.2006. ,16:35 || komentari (7) ||on/off ||isprintaj

    • << Arhiva >>

    Dnevnik.hr
    Gol.hr
    Zadovoljna.hr
    Novaplus.hr
    NovaTV.hr
    DomaTV.hr
    Mojamini.tv

    Postovi|

    Dnevnik.hr
    Gol.hr
    Zadovoljna.hr
    Novaplus.hr
    NovaTV.hr
    DomaTV.hr
    Mojamini.tv

    Never ending story...| Izgubljeni andeo...| Sunshine...| anytime| Zahvale
         
         
         
         
         
       

    Shadows...