Before Sunset...

4...3...2...1...Nova godina... Dobro, ne baš sad, malo kasnim... Prije par dana...
Dočekah je u velikim bolovima, onakvima kakve samo cure imaju :), ali opet tako sretna jer sam u zagrljaju svog dragog....
Nisam htjela da me pusti iz ruku i kad je sat otkucao ponoć, samo je prislonio svoje usne na moje, i iako ništa nije bilo kako treba, opet je, po prvi put bilo sve onako kako je trebalo biti...
Ono što mi nije jasno je zašto ljudi toliko govore ono - s kim dočekaš novu godinu s tim ćeš ju cijelu i provesti... Zašto, kad to nije istina...? Mogu čak reći da je kod mene suprotno... Da je istina, moj bi dragi još bio tu sa mnom, sad bi se ljubili, grlili... Ne bi on gledao film negdje daleko od mene, a ja tu pisala ovaj post još pod utjecajem svih onih dana koje smo proveli zajedno... Nije ih bilo malo, ali su proletjeli neopisivo brzo.... Kao samo jedan dan bez njega...
Što je najgore, ne postoje naznake da će uskoro doći, da ćemo se uskoro opet vidjeti... Jedino što nas povezuje je opet samo telefon i slike koje koliko god mi to ne htjeli polako blijede...
Dok je bio tu, osjećala sam se tako dobro, nije me bilo gotovo uopće na internetu, htjela sam svaki trenutak provesti kraj njega, jednostavno, sve je bilo tako lijepo, čak su me i moji prijatelji počeli zvati i opet doživljavati, a kako je on otišao, sve je to nestalo... Sve se vratilo na staro...Kao da je svu tu sreću odnio sa sobom...
Kad sam ga pratila na vlak, baš se bila spustila magla i dan je bio otužan, baš kako sam se i ja osjećala, kad je ušao u vlak, okrenula sam se i krenula kući kroz onaj duboki snijeg, oko mene je sve bilo pusto, nigdje ljudi, samo snijeg i ja... Kao da 10 minuta prije toga nismo zajedno prošli tim istim putem i smijali se tako da je sve odjekivalo...
A tek ta večer... baš je bila teška... Legla sam u krevet u kojem je spavao on, a i ja se ponekad skupljala kraj njega. Nisam nikako mogla zaspati jer je jastuk tako mirisao na njega, tako da sam se svaki put kad sam bila u polusnu okretala na tu stranu gdje je on ležao i pokušavala ga zagrliti...I onda kad bi shvatila da sam ipak sama, krevet je odjednom postajao tako velik, soba tako prazna i suze bi mi odmah krenule...
I točno ne znam što je gore, kad osjetim njegov miris pa me podsjeća na vrijeme kad je bio tu i još mi više daje do znanja da ga sad nema ili ono kako će biti kad taj miris potpuno iščezne jer ga tad neće biti da me sjeća na to kako je lijepo bilo u tim trenucima dok je ležao kraj mene...
I iako mi on stalno govori kako će sve biti OK, a i samu sebe uvjeravam da će biti tako, opet ne mogu da se ne zapitam - koliko se još puta srce može slomiti? A moje se slomi svaki put kad on ode... Iako znam da je on na neki način uvijek uz mene, postoje navike, navika da ga zagrlim kad imam noćne more, navika da ga poljupcem ujutro budim... I sad odjednom sve je to nestalo...


Ma, ne žlim više ovako, postajem predepresivna. (opet)
Recimo kao zaključak svega da su ovo bili jedni jako lijepi praznici. I kratki.
Isto tako, potvrdila se ona teza da su muškarci, kavi god bili i koliko god mi ne možemo bez njih ipak svi odreda svinje, i da svi imaju svoje laži koje čuvaju kao zmija noge. Inače, moj dragi je zlato, a opet sam svašta otkrila. samo, što je najčudnije, u svemu ovome to me najmanje pogodilo, valjda sam odavno navikla da me se laže pa mi jedna laž više ili manje ništa previše ne znači. Ali ipak me povrijedilo to jer me on dosad nije lagao i ja sam mislila da nikad ni neće...

Eh, svašta sam ja tu napisala, već mi se pomalo i spava, pa nisama ne znam ima li sve ovo kao jedan cjelovit tekst nekog smisla, ali nema veze, ja sam bar rekla osve ono što sam htjela i što mi se nakupljalo svo ovo vrijeme dok nisam pisala...

Eto, sretan Božić i Nova godina svima vama sa zakašnjenjem.