Počela sam pisati jedan jako optimističan post, post o ljubavi, post o sreći... Jedva sam čekala da ga objavim jer sam tako htjela taj optimizam podijeliti sa svima koji čitaju ovaj blog...
Ali, samo jedan onaj uobičajeni večernji razgovor sa dragim sve je promijenio... Počelo je lijepo... Dok se nije sama od sebe nametnula priča o našoj budućnosti. Bila sam sva sretna što mu mogu reći, iako već dugo nismo pričali o tome, kako često razmišljam o svom odlasku tamo, kako na napuštanje svog grada više ne gledam tako tragično jer me tamo čeka on....
Ali on je i dalje bio pesimističan dok sam ga ja uvjeravala kako će sve biti u redu. To je opravdao mišljenjem kako ja nisam dovoljno samostalna za tako nešto... A tu je donekle imao pravo. Normalno, nisam navikla ništa raditi sama, uvijek sam imala oko sebe ljude koji su mi u svemu pomagali, ali ojačala me naša ljubav i stvarno sam osjetila da se mogu promijeniti jer to ionako dođe kad tad u životu.
Ali on je i dalje nastavljao svoju priču, bez imalo vjere u mene i u nas... I htjedoh mu potkrijepiti svoje mišljenje time što ću mu pokazati da je važna samo naša ljubav, da se sve ostalo može riješiti.
I postavila sam mu pitanje: Jesi ti siguran da se tvoji osjećaji prema meni neće promijeniti?
Očekivala sam da će reći da, tako da mogu nastaviti započetu misao i reći kako ja jesam. Po prvi put u životu bila sam sigurna da se ništa neće promijeniti! Moji osjećaji nikad nisu bili stalni, uvijek je sve kod mene bilo upitno, uvijek, dok nisam njega upoznala. Tek tada sam počela vjerovati u ono da prava ljubav traje zauvijek...
A što me dočekalo s druge strane? Muk.
Prokleti muk.
Nije mi ostalo snage za ništa drugo nego poklopiti.
I odjednom mi je sve izgubilo smisao...
I shvatila sam kako se ono što gradiš toliko vremena može srušiti u jednoj noći...
Nije da se ne mogu više boriti...
Sada to jednostavno više ne želim.
Mogu biti jaka za oboje, mogu vjerovati za oboje.
Ali ne mogu voljeti za oboje.
Nek nastavi svoj život bez mene, vidim da mu to neće tako teško pasti...
U prave stvari u životu jednostavno uvijek moraš biti siguran.
Inače to nije to. Muk.
No I can't forget this evening Or your face as you were leaving But I guess that's just the way The story goes You always smile but in your eyes Your sorrow shows Yes it shows
No I can't forget tomorrow When I think of all my sorrow When I had you there But then I let you go And now it's only fair That I should let you know What you should know
I can't live If living is without you I can't live I can't give anymore I can't live If living is without you I can't give I can't give anymore
Well I can't forget this evening Or your face as you were leaving But I guess that's just the way The story goes You always smile but in your eyes Your sorrow shows Yes it shows
I can't live If living is without you I can't live I can't give any more I can't live If living is without you I can't give I can't give anymore
If I could have just one wish,
I would wish to wake up everyday
to the sound of your breath on my neck,
the warmth of your lips on my cheek,
the touch of your fingers on my skin,
and the feel of your heart beating with mine...
Knowing that I could never find that feeling
with anyone other than you.