... danas sam sjedila na terasi i gledala kišu kako pada... razmišljala sam... često to radim u zadnje vrijeme... možda i prečesto... I odnijela sam odluku... Prestajem pisat blog... barem na neko vrijeme... Zato ću u ovom postu bili totalno iskrena i reći sve što me muči...
Čitala sam neke svoje stare dnevnike, bilježnice u kojima sam se dopisivala s frendicama... i svhatila sam da sam se užasno promijenila... psihički, naravno. Moji stavovi su se promjenili, interesi, pogled na svijet, na ljubav, prijatelje... Promjena koja se dogodila u posljednje dvije - tri godine... I tada se zapitam, je li ta promjena bila na pozitivno? Ne znam... ali to pitanje me muči u zadnje vrijeme...
Čitala sam i stare postove... bili su tako veseli, puni smijeha, entuzijazma...a sada? Sada su depresivni, tužni... namjerno? Pišem li blog samo kada sam tužna? Ili jednostavno nisam toliko sretna da bi moji postovi bili takvi? I tada sam se zapitala... kada sam zadnji put bila istinski sretna? I ne mogu se sjetiti... ne mogu se sjetiti ničega... I želim opet biti sretna, ali ne mogu jer mi fali jedan mali komadić... i da, nije teško pogoditi koji je - ljubav. Taj mali komadić koji uvijek fali...
Požalim se nekom, ali uvijek krivoj osobi... Zašto krivoj? Jer su te osobe zaljubljene. Zaljubljeni su i više ne poznaju taj osjećaj samoće... ne znaju kako je to ne imati nekoga koga možeš zagrliti, poljubiti... A ja znam taj osjećaj. Već je i predugo u meni. Znate onaj osjećaj, kada vidite voljenu osobu, kad ju pogledate u oči i zadrhtite? Kada stojite na zimi, zagrljeni, i drhtite a uopće vam nije zima, neć drhtite od ljubavi? Želim taj osjećaj natrag... želim da me pogodi Amorova strelica... I svi uvijek govore "Doć će onda kad se najmanje nadaš"... ali ja se uopće ne nadam...a opet ne dolazi...
Ne... nisam ljuta zbog toga... niti mrzim zaljubljene parove... samo sam potištena... jer jedino što u životu stvarno želim, ne mogu imati...
Molim vas, ne pokušavajte me odgovoriti da prestanem pisati blog, jer nećete uspjeti... Vratit ću se ja, ali sada jednostavno imam previše stvari u svojoj glavi koje moram posložiti, previše problema koji me zamaraju..previše stvari na srcu koje me muče i previše pitanja za sebe i ljude oko mene...
...Hvala vam svima koji ste me čitali, koji ste bili uz mene... Ako vam išta treba, savjet, utjeha ili mi se samo želite javiti, možete mi pisati na yagodica@gmail.com , javiti se na MSN: sanjafriend@hotmail.com ili na ICQ: 126504718 ...
...do skorog tipkanja, voli vas vaša Bebachica...
... želim opet voljeti ...
... želim opet ljubiti ...
... želim opet grliti ...
... želim se brinut ...
... žeim biti ljubomorna ...
... želim ...
... želim ljubav ...
... ne dobivam ju ...
... a potrebna mi je ...
... mrzim ta ozarena lica ...
... zaljubljena lica ...
... mrzim jer sam ljubomorna ...
... jer se i ja želim tako osjećati ...
... nema nikog tko mi to pruža ...
... neće ni biti ...
... osjećam ... da ne mogu voljeti ...
... mogu li? ...
p.s. Upoznah Digresiju... zakon dečkić! Super, super! Sve pohvale :) već ga obožavam :P on moj mali bOOrek :D ...
Jedva sam se nekako zagurala u taj smrdljivi metro. Ne mogu sa njim, a ne mogu ni bez njega. Da,da... tako je, nesposobna sam za vožnju. Pala sam na vožnji 15 puta. I onda sam odustala. I sad se moram vozit u ovoj jebenoj podzemnoj. Najviše volim kada se vraćam kući s posla. Kada drage žene podignu svoje ručice, pa se njihov jebeni smrad proširi cijelim metroom. Jebote ženo, jesi čula za deodorans? Kupit ću ti ga ja ako nemaš para... Ili kad se one debele muške svinje očešu svojim trbuhom o moje sise... bljah! Ježim se pri samoj pomisli na to.
Zapravo, nisam ni svjesna koliko sam sretna šta imam ovakav jeben posao. Ne radim niš po cijele dane, a za to dobivam masne pare. Da, tajnica sam. Jedino što moram radit je javljat se na telefon, tu i tamo nešto fotokopirat... a dobijem stvarno jebeno dobru lovu. Uz to, imam zgodnog šefa. Jebeno zgodnog šefa. Toliko zgodnog da smo se par puta prasnuli u kopiraoni. Ima tijelo... mmm... jebeno. Ide u teretanu. Vidi se. Ima predivne ruke. Nabildane. Najviše volim kad me tim rukama uhvati za guzicu...mmm... onda me prođu trnci. Danas je bio nešto nabrijan. Morala sam mu nekako olakšat dan. Pomoć mu da se ispuše. Čim sam došla na posao sam mu uletila u ured. Slickana sva, u bijeloj bluzici, crnoj minici i crnim štiklama. Ne moram ni govorit da su mi se kroz bluzicu nazirale ukrućene bradavice. Samo me pogledao. Hvala Bogu što mu je ured zatvoren. Zaključala sam vrata. Došla iza njega, okrenula mu stolicu i prešla rukom preko hlača. Reakcija a i posljedice su vam jasne. Uh, što volim takve dane...
... svi likovi u priči su izmišljeni ... molim, ne brkajte stvarnost i maštu ...
... spremala sam se... mislila sam kako će biti lako... kako ću ostat čvrsta i kako me to neće toliko pogodit... nikad zapravo nisam bila na pogrebu... dva puta samo... i to još kad sam bila mala... kada nisam shvaćala što se zapravo događa... ali sada... sada je bilo drugačije...
... nisam mogla pogledati u lijes... nekako sam skupila snage i pogledala... njegovo blijedo lice... sklopljene oči... još uvijek crna kosa i brada... kakvu je uvijek nosio... izgledao je tako smireno...spokojno...lijepo... a tada lica njegove obitelji... crvena, uplakana... njegova mama... ne znam kako je izdržala... tata... brat... cura... nisam više mogla izdržati... suze su krenule same od sebe... bez ikakvog upozorenja... bez ičega...
... nosile smo ruže... svaka cura jednu bijelu ružu... hodale smo ispred lijesa... nikad neću zaboraviti taj zvuk kolica na kojim stoji lijes, kako nas prati... svećenikovo pjevanje... pogledi uprti u nas... koraci...polagani...tužni...svaki korak koji sam napravila, bio je sve teži... nisam se usudila pogledati prijatelje... vidjela sam samo jednoga...oči su mu bile pune suza... kao i moje...
... svećenik je jedva govorio o njemu... poznavali su se, jer je on bio jako religiozan, i bili su jako povezani... svaka riječ koju je izrekao o njemu mamila mi je suze... i sve što je rekao... sve je bilo istinito... ali nikad neću zaboraviti njegove riječi... "draga rodbino, prijatelji, susjedi.... ne usuđujem se reći poznanici, jer za njega to nitko nije bio... svatko koga je upoznao, urezao se u njegovo srce..." ... i tada sam shvatila koliko je to bilo točno... i suze su opet potekle... u crkvi se čulo samo šmrcanje... gledala sam te ljude i nije mi bilo jasno... neki su plakali...a ovi drugi... mrtvi hladni... je li im uopće bilo stalo do njega? Jesu li toliko hladnokrvni da ni suzu ne mogu pustiti? Jesu li ga uopće poznavali? Voljeli? ... Jesu... svatko ga je volio... samo... zadržali su bol za sebe...
... na groblju tišina... čulo se samo naše pjevanje... svećenikov govor... a tada je masa krenula... korak po korak... s ružom u ruci... stala sam iznad njegova groba... gledala u taj bijeli lijes... ne znam što mi je letilo glavom... ubacila sam ružu... otišla par koraka dalje, i suze su opet potekle... jednostavno ih nisam mogla držati u sebi..............
... svaka suza prolivena za njega bila je vrijedna... žao mi je što ga nisam poznavala više... ne znam zašto ga je Bog uzeo... ali unatoč svemu....
.... Vedrane, znaj da si se svima urezao u srce... da te svi volimo... i da te nikada nećemo zaboraviti... nikada....
| < | kolovoz, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv