Jedva sam se nekako zagurala u taj smrdljivi metro. Ne mogu sa njim, a ne mogu ni bez njega. Da,da... tako je, nesposobna sam za vožnju. Pala sam na vožnji 15 puta. I onda sam odustala. I sad se moram vozit u ovoj jebenoj podzemnoj. Najviše volim kada se vraćam kući s posla. Kada drage žene podignu svoje ručice, pa se njihov jebeni smrad proširi cijelim metroom. Jebote ženo, jesi čula za deodorans? Kupit ću ti ga ja ako nemaš para... Ili kad se one debele muške svinje očešu svojim trbuhom o moje sise... bljah! Ježim se pri samoj pomisli na to.
Zapravo, nisam ni svjesna koliko sam sretna šta imam ovakav jeben posao. Ne radim niš po cijele dane, a za to dobivam masne pare. Da, tajnica sam. Jedino što moram radit je javljat se na telefon, tu i tamo nešto fotokopirat... a dobijem stvarno jebeno dobru lovu. Uz to, imam zgodnog šefa. Jebeno zgodnog šefa. Toliko zgodnog da smo se par puta prasnuli u kopiraoni. Ima tijelo... mmm... jebeno. Ide u teretanu. Vidi se. Ima predivne ruke. Nabildane. Najviše volim kad me tim rukama uhvati za guzicu...mmm... onda me prođu trnci. Danas je bio nešto nabrijan. Morala sam mu nekako olakšat dan. Pomoć mu da se ispuše. Čim sam došla na posao sam mu uletila u ured. Slickana sva, u bijeloj bluzici, crnoj minici i crnim štiklama. Ne moram ni govorit da su mi se kroz bluzicu nazirale ukrućene bradavice. Samo me pogledao. Hvala Bogu što mu je ured zatvoren. Zaključala sam vrata. Došla iza njega, okrenula mu stolicu i prešla rukom preko hlača. Reakcija a i posljedice su vam jasne. Uh, što volim takve dane...
... svi likovi u priči su izmišljeni ... molim, ne brkajte stvarnost i maštu ...
Post je objavljen 09.08.2005. u 01:17 sati.