WAIT, for a minute there… I lost myself… L

...dovoljan je trenutak da se sve preokrene, da se sve (iznenada) promijeni... –pa bio to trenutak sreće ili tuge. Trenutak koji će zauvijek obilježiti naš život... Život stavlja pred nas mnoge prepreke, i svjesni smo tog. Ali nikada nećemo znati kada će sve te prepreke naići.
Kada će nas dotaknuti ruka sudbine, stavljajući pred nas upravo ono neočekivano... Kako nas samo jedan jedini trenutak može zateći, uhvatiti nespremne te nas promijeniti... I što tada?! Kako prihvatiti promjene; promjene koje nas određuju i mijenjaju…?!! I dovoljna je samo jedna sekunda koja će sve promijeniti(zauvijek), predodređena da bude takva kakva jest…
Ponekad, život se čini beskonačnim, mračnim…
Sekunde...minute...sati...dani...mjeseci...godine...
Otežu se u nedogled... I život nam se najednom učini prazan pitajući nas:˝Tko smo; što smo??˝ Skrivajući se ispod svojih osjećaja i pokrivajući se brojnim lažima uvjeravajući sebe da će tako biti bolje, lakše… A što je s onima kojima život pruža razne poteškoće? Kako da onda oni uživaju u njemu?!

Mislimo, ima još vremena, jer uvijek se nadamo tomu... Ne kaže se uzalud da nada umire posljednja… No, što je s njom? Ne shvaćamo... Da vrijeme leti...
Jer ono je jedino za čim možemo beskrajno trčati, a nikad ga doseći...
Život je drzak, bezobrazan, udara tamo gdje najviše boli... Oduzima ono što najviše volimo (/želimo) i najčešće stavlja prepreku pred tim...Stavlja tu nezaustavljivu prepreku pred one koji ga najviše vole...
Prkosi im u lice pokazujući svoju moć nad njima... Šaljući ih u neku novu beskonačnost... Život ih iznevjeri…

Vječno pitanje je ono zašto najbolji odlaze prvi?!
Kad znamo da su nam takvi* najviše potrebni...
Oni su vjerojatno naši putokazi, naše smjernice... Anđeli koji nam pokazuju ljepotu života...
Ah, kako nas samo život zateče... Dan za danom; uništava naša *srca*... I što ostavi od njih?

Ponekad, tek kad nas netko zauvijek napusti, shvatimo koliko smo ga zapravo voljeli; koliko smo ga trebali... Samo da kaže da je sve u redu; da kaže da nas život neće razočarati. No ipak, on to učini.
A glasa koji bi rekao da je sve u redu nema...

//Sve su to tako male su stvari koje su nam ipak važne... Sitnice koje mi (nam!!) pokazuju pravi put.
Ali vjerujem da će jednom doći trenutak... Kada ništa više neće biti isto, kada će se pojaviti taj moj anđeo kojeg taj put neću pustiti... Neki toliko velik putokaz da nećemo vidjeti cestu pred sobom... Tad ćemo (nadam se) napokon doći na svojem i ispuniti svrhu svojeg postojanja; svrhu *života*... Krenuvši tim putem...//