Život ili smrt? Pakao ili nada?
Da li da nastavim ili da se vratim? Da li da umrem i oslobodim se svih patnji jednom zauvijek ili da nastavim živjeti u ovom paklu od mog života?
Rekla sam sebi: Požaliti ćeš! , i odlučila se vratiti. Dosta dugo je sve bilo u redu. No svojevremeno sam morala požaliti.
Posljednjih dana se nadam da ću se uskoro ponovno naći u takvom stanju, jer to je jedini način mog spasa. No ujedno me i strah. Strah, da ponovno odlučim isto; strah da ipak jednog dana u dalekoj budućnosti nema nade za mene; strah da ne postoje stvari koje su vrijedne mog života i moje žrtve .....
No, nije me strah smrti. Više me strah me života, onog što on donosi. Strah me da ću se (opet) žrtvovati uzaludno i kasnije ispaštati(-opet). Da neću naići na nadu; na spas; na život. Strah me da nema nade. -Jer, možda sam jednom i uspjela uzdignut se iz samog dna, al bih li mogla ponoviti to*? No ipak, ne znam dal više ima nade; ne za ljude poput mene.
...ostavio je za sobom mnogo slomljenih srca i mnoštvo pjesama... Mnoštvo pjesama po kojima ćemo ga se sjećati i u kojima će on živjeti...
Can a SONG replace a broken heart?¤
No
No
No
No
No
˝Taj dan˝ je treba bit isti k`o i svaki drugi... -dizanje rano ujutro sa spoznajom i uopće prihvaćanjem tog da trebam poć u školu... -pa sad; htjela ja to il ne!!
Pak, ˝taj dan˝ se pokaza nešto drukčijim od ostalih. Donio je onu* nenadanu i ponajprije neočekivanu šokantnu vijest; vijest za koju sam smatrala da je riječ o nekakvoj grešci ili pak nečijoj lošoj šali...
No, na poslijetku se ipak pokazalo da su ti koji su širili vijest hodnicima, nažalost bili u pravu...
Novonastala vijest pokazala se ispravnom i on je stvarno već bio mrtav...
Tada je sve postalo nekako drukčije, neopisivo... Kad znaš da nekog više nema i da više nikad nečeš čuti njegov glas; novu pjesmu; možda čak i album; a kamoli doživjeti koncert... Nisam htjela priznat da je ON* mrtav, konstantno sam si to negirala dok na poslijetku nisam i sama shvatila da ja tu ništa ne mogu... Koliko god to bilo, tužno, žalosno, šokantno, za neke čak i (PRE)bolno... -dogodilo se...
Samo sam htjela reć da je umro čovjek koji je tek trebao ˝okusiti˝, i doživjeti život... Ispred kojeg je trebao biti još niz uspjeha... Čovjek koji se naporno trudio da bi postigao ovo što dosada i jest... I unatoč svemu tom glazbu nije smatrao mukotrpno, nečim što se treba tek tako obaviti; baš naprovit; živio je za nju! Njegov glas, talentiranost, pjesme spjevane na iskren i osjećajan način; osmjeh pun dragosti te oči koje su bile ˝ogledalo˝ njegove duše i dobra srca pobudile bi razno razne emocije i misli u kod ljudi...