|
|
| studeni, 2006 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ovo je blog o meni, mojim razmišljanjima, o onom što se događa u mojoj glavi. Tko hoće,neka čita
Upravo sam saznala da pišem kratke postove u prosjeku 50 riječi po postu, najčešće navečer i da imam blog tek 18 dana! Korisne informacije.
I da, još nešto, prosjek komentara po postu je 0.3(hehe)
!!
Danas ujutro temperatura je bila 37 sa 1 i od tada na dalje stalno je 37 sa 1 i ne čini se da će se promjeniti. Sutra, kako čujem, i dalje štrajk, ali kao da se to mene tiče, dok "drži" 37 sa 1 ne mogu nikud. Jutros sam dvaput za redom pogledala isti film, prvi put normalno drugi put s komentarima režisera.(ja sam vjerojatno jedina koja gleda s komentarima režisera). Uglavnom, genijalan film. Vjerojatno bih ga i sada gledala, ali morao se vratiti u videoteku. Rastanci su uvijek tako bolni, ali vrijeme liječi sve rane. Vrijeme i kućna verzija istog tog filma samo s lošim prijevodom. Popodne ponovo film, ali ovaj put jedan drugi, nije kao da sam opsjednuta il nešto. Život je inače tako uzbudljiv kad imaš virozu. Ali nema veze, barem ću se malo odmoriti, osim toga postoji li bolji izgovor za izležvanje cijeli dan u pidžami i ne rađenje apsolutno ničega(osim,naravno,gledanja filmova) i tjeranja drugih da mi dodaju ovo ili ono jer sam ja bubina...To bi bilo sve za danas, sad se moram odmorit kako bi mogla sutra ujutro potražit cd sa onim filmom...Stvarno je dobar.
(Jesam li spomenula da sam isti film gledala jučer navečer?)
Imam jedno zanimljivo pitanje. Kuda je nestao jedan moj post koji je još donedavno bio tu i što mi se dogodilo sa boxevima?
Sad ću morat ispočetka pisat opis bloga a to ne volim.
Jesam li ikad spomenula koliko mrzim svoj kompjutor?
Eto i to se dogodilo. Danas sam cijeli dan proležala u krevetu. Stručna liječnička dijagnoza:lagana viroza (pa to se čak i rimuje). Bolila me glava jučer cijeli dan pa sam se nakljukala tabletama i legla u temperaturi. Ustala sam sam kako bi otišla svom ljiečniku koji me je nakon sat vremena u čekaonici preslušao, provjerio grlo i poslao me kući sa receptom za najslabiji lijek koji je u ponudi. Samo virozica, rekao je, kao što sam već spomenula. Stvarno NE ZNAM kako bih to sama shvatila, sva sreća što ga imam. Pa,mislim si, ako profesori mogu uzet stanku, mogu i ja. Posudila sam si filmove u videoteci i uživam. Možda bi mi bilo lakše da pritom ne isparavam svu tekućinu koja je ostala u mom tjelu, ali nema veze. Sitnica.
10.35 temperatura 37 sa 4, inače sve ok osim blagog osjećaja kao da me pregazio vlak
11.50 temperatura 37 sa 5 i pol(vrlo značajnih pola stupnja)
14.15 temperatura se smanjila na 37 sa 2
zatim ništa do 18.55 temp. 37 sa 1 (kome bi se uopće dalo mjeriti redovito kada su postignuti rezultati tako loši)
1.Nikome nisam ni rekla da sam uopće napravila blog, čak ni svojim prijateljima
2.moji ljubljeni prijatelji bi se vjerovatno začudili kad bi to čuli, koliko zbog toga što ne bi očekivali neke stvari toliko zbog toga što ne znam da li bi ih ovo što ja pišem uopće zanimalo
3.ovo je tako i tako bolje od dnevnika,lijepše izgleda,osim toga,imam vrlo ružan rukopis
4.mogu pisat što god hoću,kad god hoću,što bih još uopće mogla poželjeti(dodatna pogodnost je ta što se ne zna da sam to JA)
5.ovo je prvi put u životu da pišem nešto zbog sebe i ponosim se sama na sebe što sam se uspjela othrvati onom vječnom:"A jel misliš da je to dobro napisano?A što bi možda trebalo promijeniti?", već pišem samo zato što mi se da, a ne zbog tuđe ocijene i zato mi je potpuno svejedno jel netko to čita ili ne
Skoro sam poludila kad sam otkrila kako iz nekog razloga ne mogu ostaviti post na vlastitom blogu. Nemam pojma koji je razlog toj veseloj nezgodici, ali pošizila sam. Još kad sam otkrila da mogu otići na stranicu svog bloga i to normalno,a znate kako se to inače nemože, nekakva zaštita il nešto, ne razumijem se ja u to, ali ne bi li bilo baš genijalno kad bih ostavljati postove na vlastito blogu morala pod komentarima.
Komentari(1):
To sam opet ja. Danas sam ponovo ustala u 7 i 15, dan mi i nije bio baš nešto i nakon što ovo napišem moram još ić štrebat,a to mi se ne da, no nema veze,to nije bitno.Bila sam se slikat za putovnicu i mogu si zamislit kako će to izgledat, zapravo,mogu si to točno zamislit-izgledat ću kao napušena vjeverica i onaj tip na graničnom će me svaki put kad budem izlazila iz domovine pitat jel imam šta za prijavit i gledat uspod obrva. To bi bilo sve za danas.
Nadimak:jbmtiinternet
No, kao što ste možda primjetili,ipak sam uspjela uć u vlastiti blog i ovo je samo još jedan dokaz: upornost se isplati. Srećom,monitor me ne može tužiti za fizičko zlostavljanje. Tko kaže da tvrdoglavost nije vrlina! Kao da se neki stroj može mjeriti sa bezbrojnim pritiskanjem "uredi svo blog". E,pa, uredila sam ga. I sad je divan. A sad moram ići jer sam se već sva pokočila. Idući put kad budem sjedila sat vremena pred kompjuterom i urlala na ekran moram se sjetit ponest deku.
Razlog zbog kojeg sam dala blogu ime Bananafish je jedna fenomenalna knjiga, a to nije knjiga J.D.Salingera,već knjiga koja se zove Gorka ljubav, Ellen Wittlinger i koja nije nimalo sladunjava il nešto kao što se možda čini iz naslova. Knjigu imam doma jer me oduševila kad sam je prošlog ljeta pročitala,a ja kad mi se nešto baš jako svidi,onda to odmah moram kupiti, bilo da je riječ o knjizi ili nekom filmu. Ta mi se knjiga toliko svidjela da sam dala naslov po jednom imenu iz knjige, bez da sam uopće razmišljala. Zapravo sam ga htjela nazvati Escape Velocity,ali mi je netko ukrao taj naslov. Tako da se ispričavam svim fanovima J.D.Salingera, ovaj blog zapravo nema nikakve veze s njegovim djelima. Ne bih htjela da dođe do nekakve zabune,kao što sam primjetila mađu komentarima(čak jednom). Ja bih možda i pročitala nešto od tog autora,ali kada živite u malom gradu i knjižnica nije baš nešto,pa imate velik izbor izmađu par dobrih knjiga i odličnih materijala za potpalu.
Čini se kako je dugačka kosa ponovo u modi.Sve više muških osoba počinje je puštati, a ženski dio dugokose populacije odgađa šišanje. Ne i ja. Termin kod moje stalne frizeke bio je zakazan. Točno u podne trebala je početi moja inicijacija u društvo "Kosa Srednje Dužine". Pošto još od četvrtog razreda osnovne škole imam dugačku kosu, odlučila sam da je došlo vrijeme za promijenu i to radikalnu.Nakon što sam na onom prokletom bazenčiću ostavila zadnje što je ostalo od moje kičme, moja pouzdana stalna frizerka počela je sa šišanjem. Mislim da je dovoljno reći da je na podu ostalo oko pola kile moje nekadašnje kose, no pravu štetu sam vidjela tek kad sam došla kući. Tog je dana moja pouzdana stalna frizerka skoro ostala bez glave sa koje bi njena lijepa kosa padala. (
)Nemojte me krivo shvatiti,ja inače nisam tip osobe koja bi toliko dramatizirala zbog izgleda,ali zaista, trebali ste me vidjeti.Bilo je strašno. I ne prejerujem.Kao da mi nije bilo dosta to što sam tamo u salonu morala čekati s mokrom glavom jer je nestalo struje.Frizerke su bile ljubazne i objesnile mi kako one tu stvarno ništa ne mogu, zamotale mi glavu u ručnik i pošle nazvati elektru.Dok sam ja čitala tekstove u nekakvom ženskom časopisu tipa: Kako se pravilno našminkati i Koje su torbe ove sezone u modi, ovi iz elektre su jednako ljubazno objasnili kako nemaju pojma što je sa strujom. Što volim ljubazni, civilizirani način ophođenja. Ali, jebote, ako elektra ne zna zašto nema struje, TKO ONDA ZNA? I što će meni to što oni ne znaju svoj posao značiti kad dobijem upalu ušiju?! A kad smo već kod osoba koje ne znaju svoj posao, moja pouzdana fruzerka bi ozbiljno trebala razmisliti da počne raditi u nekom salonu "25 kuna šišanje" tipa. Inače će je netko zatući. No,to ipak neću biti ja. Idućeg jutra sam išla ponovo, na popravak, i ona je, poštena i pouzdana frizerka kakva je, ipak uspjela popraviti stvar. Sad čak mogu reći i da mi se sviđa.Moram si odmah ići naručiti novi termin, ali tek za par mjeseci, dok kosa malo naraste.
Sjela ja tako jednu večer za kompjuter i probala napisati nešto, tek toliko, bezveze, što bi ja napisala u svoj blog da ga imam. Ja sam, inače skroz nova u tome i tek sam nadavno otkrila prave čari interneta. Pročitala sam nekoliko dobrih blogova, nekoliko loših i počela se zabavljati pomišlju da i ja imam svoj vlastiti blog. Ne znam dal to nekog zapravo uopće zanima što ja imam za reć, iskreno ne znam zašto bi ikoga zanimale moje poruke kao „...danas sam ustala u 7 i 15, oprala zube, umila se, popapala čokolino i otišla u školu....nepočešljana i u piđami...“, uglavnom, kužite što vam želim reći. Ne znam koliko ljude uopće zanima moj život, vjerujte mi, ima trenutaka kad niti mene ne zanima, ali jebiga, kome se ne sviđa ne mora čitat. A tko zna možda nekog i zanima npr. to što sam danas dobila ukor zbog totalne gluposti i što ću se odsad morat uvlačit u dupe jednoj određenoj nastavnici, sva sreća da joj je dupe velikog obujma, tako da ću se vjerojatno uspjet ugurat cijela sa svojih dva metra pedeset. No ne dira mene to toliko koliko činjenica da možda ipak nisam pametna ko što sam mislila(potpis pri dnu: Umišljena Egoistica). Otkrila sam kako zapravo dosta stvari radim jer DRUGI tako žele i jer DRUGI misle da bi tako trebalo, a ne želim biti takva, jer mrzim kad netko nešto radi samo da ide putem manjeg otpora ili samo zato da bi mu to drugi odobravali. E pa od danas više neću biti takva. Od danas radim ono što JA želim i to onoliko koliko želim i kada želim. I baš me briga ako ljudi kažu da sam umišljena i glupa i dosadna i sve ostalo. Došlo je malo vrijeme za moje želje. A ja želim napravit blog. Pa sad vi čitajte, ako hoćete.
