Uspon i pad jedne ljubavi

Oduvijek je bio zaljubljive prirode. Među prvim sjećanjima, onima za koje čovjek više nije siguran jesu li se zaista dogodila ili su samo proizvod mašte i snova, ali u svakom slučaju deformirana protokom vremena bio je lik jedne djevojčice. Lik mutnog obrisa bez lica kako već izgledaju ljudi koje nismo dugo vidjeli. Lik koji okružen istim takvim nejasnim prikazama okupira jednu od ljuljački i okolo se prkosno belji ostaloj djeci ne dajući im da se i ona ljuljaju. Kada se i njemu jednom izbeljila bio je najsretniji dječak u dvorištu. Jednog dana je nestala, vjerojatno je krenula u školu. Negdje duboko u zakutcima sjećanja bilo je zakopano sjećanje na još jednu vrtićku ljubav. Toga dana pobunjenički je ostao budan u vrijeme podnevnog spavanca kojeg nikada nije volio. Pričao je s kolegicom koja je ležala u krevetiću pokraj. Poklonila mu je svoju pažnju i zaljubio se odmah. To je bio prvi duži razgovor koji je vodio sa suprotnim spolom. Poslije je nije više viđao. Zapravo nikada nije bio posve siguran da li se cijeli događaj zaista zbio. Ali kako je vrijeme prolazilo bio je sve sigurniji da je baš tako bilo. I bio je sve uvjereniji da je veliki šarmer još od malih nogu.

S osnovnom školom dolazi i ljubav njegova života. Pametna djevojka plavih očiju i svijetlo smeđe kose potpuno je zavladala njegovim mislima. Preko dana, u školi, imao je neobičnu, ali za njega tada izuzetno važnu aktivnost. Naime, brojao je koliko puta bi njegova ljepotica uputila pogled prema njemu. Rekord je bio čak četiri pogleda u jednom danu. Taj dan proglasio je najboljim od svih dana u svom dotadašnjem životu. U tim ranim dječačkim godinama kada su curice još uvijek većini njegovih vršnjaka i razrednih kolega bile „fuj“, a druženje s njima rezultiralo bi ekskomunikacijom iz muškog društva, morao je biti izuzetno oprezan kako se ponaša i što govori u druženjima na školskom igralištu. Jer kada bi čopor uzeo nekoga u nemilost razne sitne podlosti i okrutnosti postale bi svakodnevnica odbačene jedinke. Često su i roditelji sinova koji bi se našli u nemilosti vršnjaka morali intervenirati u ime svoje psihički slomljene, a često i fizički zlostavljane djece. Vrlo inteligentan i pronicljiv prilagodio se okolnostima tako da je često upravo on bio predvodnik terora nad drugima. Budući da je potjecao iz religiozne obitelji gdje ga je još baka naučila moliti, noću, izmučen čežnjom, u groznici od zaljubljenosti, molio je i zazivao Boga za pomoć da ljepotica za kojom je patio postane jednoga dana njegovom ženom.

I zaista, Bog je uslišao molitve izgovorene s grozničavih dječjih usana. Negdje početkom srednje škole njih dvoje postali su par. Kako je sazrio, ohrabrio se, prišao objektu svoje višegodišnje žudnje i napokon ispalio: „Ti se meni sviđaš. Već dugo.“ Nije bila oduševljena. Međutim nakon par dana razmišljanja ipak je odlučila dati mu šansu. Bili su najsretniji i najljigaviji par generacije. Njihova konstantna šaputanja, ljubljenja i tepanja postali su neizdrživi za okolinu. Polako su izgubili sve prijatelje jer su bili nerazdvojni i dosadni. Nije ih bilo briga. Vjenčanje je bilo malo i skromno, samo matičar, kumovi i oni. Čak ni roditelje nisu zvali. Uplovili su u zajednički život za koji su mislili tada, ne samo oni nego i svi oko njih, da će biti raj na zemlji.

Raj na zemlji ne postoji. Ljubav je negdje nestala, iscurila, potrošila se, šta li. One je počela izlaziti, uživati u muškom društvu, sprijateljila se s damama „o kojima kruže priče“. Kada je ostala trudna s trećim djetetom pričala se neumjesna šala da bi stalni gosti jednog kafića u centru trebali odvrtiti kolo sreće kako bi se utvrdilo čije je. Ni on ne sjedi skrštenih ruku kod kuće s djecom. Poslovna putovanja, kojih je uvijek bilo, postala su sumnjivo česta i sve dužeg trajanja. Vjerojatno je samo pitanje vremena kada se više neće ni vratiti. Mora li to biti tako s velikim ljubavima? Moraju li imati tako težak i žalostan kraj?