Zaboravljeni
petak , 20.03.2015.Svjetlost je još jednom popustila u svojoj vječnoj borbi s mrakom i dan je zamjenila noć. Tama, gusta i tajanstvena uspostavila je svoje carstvo. U velikoj kući na osami baš na kraju jednog od naših sela, u sobi na katu čiji je jedini prozor gledao na lokalnu cestu stajao je pogrbljeni ljudski lik oslonjen na prozorski okvir i gledao u mjesec koji je te noći sjao neuobičajenim sjajem.
U tom dijelu sela, gdje šuma, livade i ostali pojavni oblici divlje prirode napadaju umjetne, ljudskim rukama izgrađene objekte u pokušaju povratka otetih dijelova teritorija nije bilo ugodno zateći se po danu, a noćni ugođaj je bio zastrašujuć. Dojam nelagode je pojačavalo mjesno groblje koje se nalazilo preko puta ceste sa malobrojnim svijećama čiji je prigušeni sjaj stvarao neobične sjene koje su poigravale u ritmu titranja vatre i ruševnom kapelicom izgrađenom u nekom davno zaboravljenom, ali za selo svakako sretnijem vremenu. I takav divljinom ozbiljno nagrižen kraj, gdje bi psiha urbanog modernog čovjeka bila stavljena na kušnju da se mora zadržati dulje od dana, imao je svoje stanovnike. Sve malobrojniji i sve stariji, bez nužnog priljeva mlade krvi nužne za očuvanje bilo koje životne zajednice živjeli su i snalazili se onako kako su najbolje znali i umjeli.
Te noći san joj nikako nije dolazio na oči. Zapravo, otkako je zagazila u ove ozbiljne godine sve više je imala problema s nesanicom. Kao i inače tijekom cijelog svog života nikome se nije žalila i obraćala za pomoć. Sjela je na poveći stari škripavi krevet dok joj je do uzbuđene i nemirne svijesti samo povremeno dopirao zvuk s radija koji je stajao u kutu sobe, na drvenoj stolici bez naslona. Kao i tolikih besanih noći kada koncentraciju više nije mogla držati na molitvi, razmišljanja je usmjerila na svoju djecu. Maštala je kako dolaze u posjetu zajedno s unukom i unukama, kako zajedno ručaju, pričaju i vesele se na tom obiteljskom druženju. To troje ljudi, sada već u srednjim životnim godinama i sa vlastitim potomstvom smatrala je najboljim poklonom što joj je život podario. Zahvaljivala je Bogu na tome i tražila da im podari zdravlja i sreće u njihovim životima koje nije razumjela, niti je to pokušavala. U neko doba je ustala sa kreveta i tumarala praznim sobama prisjećajući se vremena kada je kuću ispunjavao zvuk dječjeg smijeha, vremena dok je još imala motiva za živjeti.
Kao rano propupala ljepotica iz skromne, ali ponosne obitelji vrlo mlada udana je za najstarijeg sina jednog od najbogatijih ljudi ne samo u tom selu, već i u široj okolici. Ljubomorni pogledi žena njezine generacije pratili su je čitav život, ali s vremenom ih je prestala primjećivati. Uostalom, na čemu su joj mogle zavidjeti? Iza materijalnog bogatstva stajala je duhovna pustoš i praznina kako to često zna biti kod ljudi usmjerenih isključivo na stjecanje svjetovnih bogatstava. Taj njezin muž, visoki čovjek neugledne vanjštine koja je odražavala urođeni pakosni karakter još dodatno usmjeren i formiran u najmlađim godinama ka isključivo sebičnim porivima nije pokazivao ljubavi prema živim stvorenjima, kako ljudima, tako i životinjama. Nemilosrdan u poslu i grub u svakodnevnom ophođenju ženu je smatrao predmetom za pokazivanje i uređajem za rad u kući i oko kuće te sredstvom koje će osigurati produženje njegove loze. Djeca, dva muškarca i jedna djevojka bili su nužno zlo potrebno za očuvanje obiteljskog imena.
Djeci je od samog njihovog rođenja usmjerila svu svoju snagu, ljubav i pažnju. Postali su centar njezinog života i jedini smisao postojanja. Bez izgrađenog karaktera i bez svojega „ja“ djeca su morala postati jedinim izvorom sreće. Očev odgojni utjecaj je bio puno jači nego njezin i na kraju je u potpunosti prevladao. Svo troje su gazili kroz život bez zastajkivanja i okretanja da bi pogledali tko je ostao pregažen pod stopama njihove ambicije. Rodni kraj, tada još živ i bogat, ali i sa primjetnim prvim znakovima posustajanja doživljavali su kao zatvor i zapreku koju je nužno razvaliti na putu prema boljoj i sjajnijoj budućnosti. Sada ostarjeloj majci posvećivali su rijetke telefonske pozive za vrijeme čijeg trajanja bi bili fokusirani više na događanja na velikom ekranu nego na sam poziv koji i nije imao nekog većeg sadržaja. U međusobnim razgovorima pokušavali su dogovoriti kako će riješiti pitanje nekretnine koja će iza majke ostati, nekretnine koja nikome nije trebala, ali koju su svi željeli samo iz obijesti da ne bi pripala onome drugome.
U velikoj kući na osami na kraju jednog od naših sela stari mehanički sat na kuhinjskom ormariću izrađenom od masivnog hrastovog drveta otkucavao je šest sati. Ukočeni pogled očiju iz kojih je nestalo sjaja gledao je u smjeru istoka gdje se na horizontu počelo pojavljivati rumenilo novog dana dok je tihi radio na katu i dalje svirao svoju pjesmu.
komentiraj (3) * ispiši * #
Nakošeni stup društva
petak , 06.03.2015.Usred sveopćeg kolapsa i devijacije svih društvenih sustava od čijeg rada ovisi funkcioniranje jedne moderne države, jedan sustav se po važnosti i količini problema koje generira posebno ističe. Riječ je o pravosudnom sustavu. Dobro, teško je naći ikoji sustav u našoj državi da funkcionira onako, pravo dobro da bi se mogli ponositi i hvaliti njime, recimo: „Švicarci masovno dolaze operirati čir na želucu kod nas“ ili „Školstvo nam je toliko dobro organizirano da dolazi delegacija iz Grčke kako bi proučili naš sustav srednjoškolskog obrazovanja“, no o tome nekom drugom prilikom.
Nekada je sve bilo pojednostavljeno. Pleme, kasnije suseljani odnosno sugrađani bili su tužitelji i izvršitelji, a istaknuti i cijenjeni pojedinci suci. Često je bijesna rulja s kamenjem u ruci na glavnom gradskom trgu i sama provodila „pravdu“. U okolnostima civilizacijskog stupnja razvoja koji smo dostigli, monopol sile, suđenja i kažnjavanja isključivo je u rukama državnih organa iako moramo priznati da nam često izbije pjena na usta i da bismo najradije zapalili baklju i uhvatili prvi kamen te krenuli prema kući nesretnika kojega su mediji, prečesto neformalni tužitelji i suci današnjice proglasili krivim i prije početka ikakvog sudskog procesa. Ideja da je Bog stvorio ljude različitima, a Samuel Colt jednakima davno je odbačena. Danas, kada je klasna razlika sve veća, ne samo u svijetu nego i kod nas, zakon je jedino sredstvo koje ljude može učiniti jednakima, a sud je jedino mjesto na kojem se to može dogoditi. Kako naša sredstva osiguranja jednakosti funkcioniraju?
Samo jedan od mnogih primjera. Trgovačko društvo je isporučilo robu kupcu, a kupac je nije platio. Prigovarao je kako nije zadovoljan kvalitetom robe, ali nije robu vratio. Podignuta je tužba i presuda je donesena tek nakon 2 (dvije) godine. Država je naravno uredno naplatila porez, ali zaštitu oštećenom nije pružila. Odnosno da budemo precizniji pružila je, ali ne na vrijeme. Kako u takvim uvjetima gospodarstvo može funkcionirati? Tko normalan želi poslovati u uvjetima gdje na možeš naplatiti svoju robu i/ili usluge? Odvjetnicima koji zastupaju stranke u postupku nije u interesu privesti spor kraju. Oni će svaki svoj podnesak, svaki svoj izlazak na sud i ostale usluge uredno naplatiti po propisanim tarifama. I tako sve dok spor traje jer ne postoji konačan limit na troškove postupka. Pred zbunjenim i često uplašenim strankama na sudu će izvesti polusatni show u kojemu će pokazati koliko se jako „bore“ za njih, a na kraju će zagrljeni otići do prvog ekskluzivnog bara na kratku kavu prije sljedeće predstave. Odvjetnička komora je omogućila takvo legalno reketarenje građana. Postoji li mogućnost da se i suce uključi u tu priču pa da u dogovoru s odvjetnicima i oni otežu sa rješavanjem postupka u zamjenu za dio novca koji će se izmusti od stranaka u višegodišnjim sporovima s mnogobrojnim ročištima?
Pogledajmo i državno odvjetništvo. Već godinama se prigovara trenucima u kojima se podižu optužnice protiv političara i raznih moćnika. Uopće ne sumnjamo da tu politika ima utjecaja. Državni odvjetnici vole udovoljavati svojim gospodarima od kojih zavisi hoće li ili neće dobiti novi mandat. Nedavno odbacivanje optužnice protiv bivšeg direktora Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, koji je navodno Fond oštetio za 46 milijuna kuna, zbog toga što optužnica nije podignuta u propisanom roku nećemo komentirati. Recimo samo da je griješiti ljudski.
A pravni stručnjaci koji su na nedavno održanim predsjedničkim izborima tvrdili da pri računanju glasova treba ubrojiti i nevažeće listiće? A silne deložacije koje sudovi odobravaju bez obzir na socijalni problem koji se time stvara? A nedodirljivi, izuzetno neprijateljski nastrojeni službenici koji na sudovima rade? Iako smo dobro nasamarili Europsku uniju koja je popušila priču o uspješno riješenom „Poglavlju pravosuđa“ previše devijacija je ostalo. Osigurati pravnu državu koja štiti prava svojih građana, koja osigurava efikasnu pravnu zaštitu jedna je od primarnih i apsolutno nužnih stvari bez koje nema društvene nadgradnje. To se mora učiniti radi nas samih i radi naše bolje budućnosti.
komentiraj (1) * ispiši * #
