Baklja na nebu

Danas mi srećo nemoj ništa reći,
Nemoj pričati, predaj se tišini.
Samo sjedi pored mene...
Sjedi ...sjedi i pogledaj me u oči.

Uhvati me za ruku,
da osjetim toplinu,
da znam da si tu.
Ništa drugo ne tražim,
samo sjedi i budi tu.
Neka vrijeme ide,
Neka polagano prolaze sati,
Sada se moja duša liječi...

Ne osuđuj me što šutim,
Ti ionako znaš što mi na srcu leži.
Samo želim vidjeti tvoj osmijeh blag.
Sjediti i gledati u daljinu,
gledati i izgubiti se u snovima bez riječi...

Kada padne noć polako ću ustati s klupe,
Pogledati u tople oči
Poljubac tvojim toplim usnama dati..
To bit će moja hvala što si bio tu...
što nisi pobjegao.
Šutio si, držao me za ruku, volio me tiho,
ono nešto posebno si sa mnom snio.
Srce će se moći predati pored tebe sreći
jer zlato ti si moja utjeha, moja ljubav i bez riječi.

Nisu svi tekstovi tužni..nisu svi hladni. Ima nešto što me grije. Ima nekih stvari koje mi uvijek stave osmijeh na lice. Stvari koje me razvesele kao kad malom djetetu daš igračku. Nešto tako meni posebno je more.
Neobično je zato što živim daleko od njega. Daleko od tog divnog plavog prostranstva. Možda ja jesam daleko tijelom ali moja duša pripada moru. Morsko sam biće..biće daleko od doma.

Gledam to krasno more.. gledam kako se ljuljuška. Te blage valove kako mi oplakuju stopala. Hladno je.. proljeće je, ali mi ne smeta. More se budi iz svog zimskog sna. Kao da je i samo udahnulo taj topliji vjetrić što ga grli sada sve češće. Galebovi se polako spuštaju na površinu...i igraju se. Dobro ti jutro moreeeee... jutro ti more moje divno vičem iz sveg glasa. More mi se smije, smije se sa mnom i sada mi već moči i hlače sve do koljena. More moje.. kako bi se htjela prepustiti toj igri sada s tobom. Kako bi voljela da sam stalno u ovom snu. I gledam moje more i gledam ga. Nježno mu pružam ruku i razgovaram s njim na kratko. Ubrzo je vrijeme za poći.Vidjet ćemo se brzo more...vratit ću ti se.

Dolazim na obalu mora. Tako je toplo. Jedan divan ljetni dan. Idem pozdraviti more, moje jedino more. More mojeeeeeee...moreeee kako si mi more? More mi se nasmije kao i uvijek. Zove me da dodjem...vrijeme je da se igramo. Nema ljudi, sama sam s mojim plavim spasom. Nitko mi sada ni ne treba. Trčim u zagrljaj ...i konačno ga osjetim. Taj topli zagrljaj. Cijelo tijelo mi je preplavio osjećaj blaženstva. Toplina koja mi struji kroz kožu...koja mi puni srce i dušu..koja me liječi od svega onog što se dogodilo vani... na kopnu. Kao kad majka nježno ljulja dijete u rukama tako me more drži u naručju i uspavljuje me pjevajuči ....šumeći mi tiho. Pokoji puta me nježno oplahne preko lica, kao da želi ukloniti svu tugu i sve loše što se dogodilo. More moje more jedino... Ta dubina i sve u njemu, jedna velika čarolija. Jedno savršenstvo prirode, ali ponekad tako olako shvačeno.
Nikada me neće pustiti iz ruku, nikada me neće otjerati, moram sama otići i otrgnuti se iz zagrljaja. Teško mi je... i svakim korakom kako sam sve manje u njemu i bliže obali osjetim hladnoću koja se polako širi tijelom. More me gleda i poljubi me zadnji puta nježno dok se naginjem prema njemu. Šapnem mu tiho.. ne boj se more ..tebe ne mogu zaboraviti.

Dani su sve hladniji, sve češće kiša oplakuje naše gradove. Stiže nam jesen. Lišće posvuda šušti pod nogama. Šuškajući nogama spuštam se prema obali. Kiša polako škrapa a more šumi i nježno se njiše. Kada sam mu se približila počelo je svoj ples sve brže. Toliko mi toga ima za reći. Puno je dana prošlo od našeg zadnjeg razgovora. Zove me da udjem:...hajde nije toliko hladno još...daj da malo plešemo dok još možemo...dok ne dodje onaj vjetar koji će se igrati sa mnom cijele zime.
Ulazim u vodu.. i pomalo drhturim. More me grli, vodi prema pučini nježno mi prolazeći cijelim tijelom. Što smo dalje od obale sve manje mi je hladno. Toplo mi je more moje...opet si bilo u pravu. Toliko toga znaš...o sebi ..o ljudima oko sebe. Zašto te ne vide svi? Zašto te ne vide kakvo si zapravo. Zašto ti ne žele biti prijatelji...pravi prijatelji? Razgovaram dugo s mojim morem. Smijem se.. smijem se od srca ..onako glasno i iskreno dok ljudi na obali gledaju kako je još jedna duša posrnula i kako se predala ludilu. Ali ne vide oni more... ne čuju ga. Ne znaju da me nasmijava upravo, da mi priča najljepšu priču, da plešemo i da mi staje na pste nepsretno jedno more...ne znaju da smo sada sretni. Ne znaju..ne znaju da je more moj prijatelj. Ono je prijatelj koji će uvijek biti tu, koji te nikada neće ostaviti i koji će te uvijek čekati. I tako prolaze sati i vrijeme je rastanka. Kiša pada sve jače, a suze se miješaju s kišom na našim licima. Polako me gura valovima iz vode, pomaže mi da odem. Zna da mi je teško. Nježno me gleda i kaže mi: Doći ćeš mi opet...a ja ću te čekati. Nosi i dalje taj plavi sjaj u očima. More moje ..smaragdu moj... doći ću ti... nosim te sa sobom.. nosim te u očima. Čuvam te u duši.

Prve pahulje padaju a ja gledam u daljinu. Vrijeme je... danas vjetar spava, a netko me iz daljine zove. Vraćam se more evo me.. stižem. Konačno sam ti tu. Volim te moreeeee mojeeee vičem iz dubine duše. Svuda oko mene bjelina. Ove je godine obala bijela, kao obučena u najljepšu vjenčanicu. Mladenka koja čeka na susret sa svojim dragim. Večer je i ta bjelina je sada poput tisuća kristala koji dodatno stvaraju svečan ugođaj. Mjesec je visoko na nebu a zvijezde sjaje poput najsjajnijih baklji More me tiho zove da sjednem na jedan kamen. Pružam mu ruku ...i osjetim taj nježan stisak ruke. Nedostajalo si mi kažem tiho.... Kako si mi? Jel te izmorio ovaj hladni vjetar...brinem se za tebe. Što li rade ribice? Jesu sve školjke na broju? Jesi mi plesalo more moje s delfinima reci mi...? More se zagonetno smije i kao da me pokušava povući sebi. Opet se čuje taj smijeh ..smijeh mora... skriven u šumu valova. Naginjem se i pričam s morem. Tek pokoji pas zastane i pogleda u mene...kao da razumije. Nikoga drugoga nema... sami smo... more ja i jedan izgubljeni pas. Svi spavaju ...ponoć je... sjedim na kameni i pričam sa mojom srebrnom divotom...obučenom u divnu mjesečevu haljinu. Lijepo si mi more moje...predivno, tako sjajno, čarobno. Toliko ti toga moram reći...toliko toga imam za podijeliti...toliko toga što mogu samo tebi reći....a more se ljulja i sluša me. Sluša me i drži me za ruku...drži ne pušta.
Dugo je trajala ta noć....nekome bi bila hladna ali ja sam imala u sebi previše topline da bi to osjetila. Cijelu mi je noć more grijalo ruke i ulijevalo u mene svoj sjaj i toplinu. Zora je polako došla na vrata i potjerala mjesec koji nam je pravio društvo cijelu noć. Njegove sestrice zvjezdice već su otišle spavati, a sada nas je pozdravio i on.
Sunce je došlo i polako nas opomenulo da je vrijeme da se pozdravimo.

More se potpuno smirilo. Poput ulja što se razlijeva na tlu. Samo mi tiho šapće: Vrati mi se... ne zaboravi me. Gledam moje more i šaljem mu poljubac vjetrom. Ne boj se more moje.. tebe volim i neću te zaboraviti. Ne možeš zaboraviti dio sebe... Znaj more uz tebe ja više nisam čovjek.. uz tebe postajem samo mala sirena koja se vratila kući..koja pleše, smije se, plače i pjeva s tobom ...koja je sretna jer te vidi..jer te čuje ...jer je dio tebe zauvijek u meni...

Pogledaj me more...i vidjet ćeš da sam tu i kad me nema...more moje ja sam u duši tvoja sirena.

Tebe neću povrijediti,
tebe neću dirnuti.
Tvoje srce neću baciti,
Obečajem da ću paziti.

Vjerovala sam ...
Ali sudbina je odlučila plesati,
Plesati hladni ples mraka...
Mraka i tuge.

Nisam htio,
Nisam želio da tako ispadne..
Stvarno sam te volio,
Pazio...ljubio..

Vjerovala sam,
Plakala i čekala...znala
Znala da je došla sudbina i da pleše,
pleše hladni ples tuge.

Došao je drugi.
Lijepo je govorio,
usne je ljubio.
Ruke u svojima držao,
sa mnom šetao.

Vjerovala sam,
Nadala se i gledala slijepo.
Slijepo sam gledala,
opet vjerovala ...vjerovala srcu.

Zgazio je cvijet,
bacio je srce,
ruke je pustio,
nikada više nije šetao sa mnom.

Vjerovala sam..
vjerovala sudbini.
Ali sudbina je došla i plesala,
Plesala ples mraka...

Sada šetam sama...
Ruke sam naučila držati u džepovima,
Usne navikla na samoću,
tijelo na hladnoću.
Sada se samo nadam,
Nadam da sam se oslobodila subdine
Koja pleše pleše uvijek pleše,
Mračni i tužni ples na mome srcu.


To platit će netko
ni kriv ni dužan
kad ruku ti da.
Samo zbog toga
što te na me podsjeća...
Pred zidine duše
ti stavit ćeš stražu od sumnje i straja,
da se nikad više
ovakva ljubav ne ponavlja...
Nikad više...

Gibbo...

Zazvonio je telefon. Dugo je zvonio. Konačno se javio.

On: Halo
Ona: Bok.. ja sam. Dugo se nismo čuli..jako dugo.
On: Ne mogu vjerovati da si to ti... ali prepoznajem ti glas da.
Ona: Da predugo... predugo sam oklijevala da okrenem tvoj broj. Ni samane znam kako sam se na to natjerala sada.
On: Da...
Ona: Našla sam tvoj novi broj na informacijama...sva sreća pa nema puno muškaraca s tvojim imenom.
On: (tišina) ..kako to da si nazvala...?
Ona: (tišina) pa htjela sam te čuti... vidjeti kako si?
On: Nakon toliko vremena da me pitaš kako sam... dobro sam.. ide nekako.. živi se dan po dan. A ti?
Ona: Dobro sam...
On: Lažeš...osjetim ti po glasu..nikada nisi znala lagati.
Ona: Tebi ne...
On: Da to je uvijek valjalo kod nas.. barem se nikada nismo lagali.
Ona: Znaš... (tišina)..nemam pravo to pitati ali... jel se sjetiš kada mene?
On: (tišina)
Ona: Ne moraš odgovoriti.. postavljam pitanja bez smisla...previše je vremena prošlo imaš svoj život..
On: ...naravno da se sjetim...i nekada poželim da nije tako..ali uvijek je isto.
Ona: Pitam se zašto sam to napravila..zašto sam te otjerala od sebe .... nikad mi to nije bilo jasno... možda sam se previše bojala da ćeš biti kao i svi drugi.. da ćeš i ti otići na kraju... pa sam te potjerala...tjerala te a samo sam htjela da ostaneš
On. I ja sam htio samo to..ostati...
Ona: Ja sam kriva za sve...
On: Ne nisi ti kriva... i ja sam prebrzo digao ruke od tebe.. otišao ponosno muški.. da bi sada sjedio sam i razmišljao o tome kako je moglo biti da sam ostao.
Ona: (tišina ) i kako si ti jesi oženjen? Imaš obitelj?
On: Nemam..Oženio se jesam.. ali nakon dvije godine sam se i razveo. Bila je dobra, draga..sve mi je želje ispunjavala, ali ju nisam volio. Trudio sam se zavoliti ju ali nakon nekog vremena shvatio sam da je to nemoguće pa sam ju pustio da ode... Sada se udala ima dvoje djece i sretna je.
Ona: A ti živiš sam?
On: Da .Živim sam..naučio sma se na to.. navikne se čovjek kada mora.
Ona: Da..navikne se čovjek...
On: A što je s tobom?
Ona: Ja sam sama..uživam kao i uvijek.. dobro je...
On. Nikad se nećeš promjeniti...ali nisi sretna.
Ona: (tišina)
On: Ne moraš mi to reći..znam te toliko...mirnija si nego što si bila prije...
Ona: Pa eto bilo je vrijeme da i ja malo odrastem...
On. Da, tko bi rekao da ćeš i ti jednom odrasti i biti ozbiljna žena...
Ona: Da..morala sam i ja malo odrasti.
On: Znaš često sam razmišljao o ovome... sanjao da ćeš nazvati..da ćeš se pojaviti negdje...onako iznenada. Zamišljao sam kako ću biti retan ako te opet vidim ili čujem
( tišina)....i jesam sretan ..ali sam istovremeno i potišten..
Ona: Zašto?
On: Zato što mi je sad jasno da se neke stvari ne mogu vratiti na staro...promjenili smo se... nismo više djeca..nismo više tako mladi i puni poleta...u stanju mijenjati sve.
Ona: znam.. znam da nije više isto..ali..
On. Nema tu ali više... znaš to i sama .. ne moram ti to ja govoriti... odrasli smo...
Ona: (tišina) znači kad... znači kad spustim slušalicu...
On: Nećemo se više čuti da... neću te zvati a nećeš n ti mene... samo bi se povrijedili još više.
Ona: znači nećemo se ni vidjeti...?
On: Nećemo..to je bolje za nas oboje... bolje da te ne vidim...
Ona: Htjela bi te vidjeti...
On: Nije stvar u tome da te ne želim vidjeti..želim to više od svega... ali znam da ne smijem . Tako bi samo povrijedio sebe a i tebe...
Ona: Znam.. (tišina)
(tišina)
On: Nisam te zaboravio..niti ću to ikada napraviti...znaš to.. nikada te neću istjerati iz svog srca..niti iz svojih misli..tamo ću te čuvati dok sam živ.
Ona: (tišina) ali...
On: I nemoj se sada pitati zašto... nemoj jedina.. tako je moralo biti. Sada bi najveća pogreška bila vjerovati da možemo nastaviti gdje smo stali prije 12 godina...
Ona: Ne mogu dalje..od onda? Od onog dana...
On: Znam...
Ona: Nsam htjela da budeš nesretan.. oprosti mi...
On: Nisi ti kriva... ne možeš se krivit što sam te zavolio..previše zavolio. Nisi ti kriva što ne mogu voliti drugu... jednostavno je tako..
Ona: (tihi jecaj)
On: Draga vrijeme je da se pozdravimo..i da završimo s ovom mukom... molim te napravi to zbog sebe i zbog mene.. nećemo se više kažnjavati.. dobro?
Ona: (tihi jecaj) ...nemoj... nemoj spustiti slusalicu..molim te...
On: (tišina)..nemoj plakati....
Ona: (tihi jecaj) ...volim te...
On: I ja tebe.. ali ne možemo ovako..ne možemo si opet otvarati stare rane.. nemoj.. nemoj misliti više na to..živi život...živi i sjeti me se kada spavaš... tamo možemo biti zajedno. Tamo te čuvam svake noći..tamo imamo 22 godine i ništa nam se ne može dogoditi.
Ona: Ne želim ovo... ne želim da nestaneš...
On: Znam.. ni ja to ne želim ali znam da je to najpametnije.. a znaš i ti.. samo što sada ne želiš to priznati..
Ona: Ne mogu poklopiti slušalicu...
On: Onda ću ti pomoći još ovaj puta voljena.... pozdravit ću te... i reći ti da ćeš mi uvijek biti u mislima i srcu... živi srećo moja.. živi... volim te...
(spuštena slušalica)
Ona: ...jecaj...i ja tebe volim.... jecaj...

Prošlo je 40 godina. Nisu nikada više razgovarali niti su se vidjeli. Onda je on umro. Na njegovoj ploči u donjem desom kutu stajalo je malo ugravirano srce, a pored njega riječi: Ovo je srce pripadalo samo njoj. Pored toga je stajao datum njihovog telefonskog razgovora. Tog hladnog zimskog jutra na grobu je klecala sijeda starica i tiho plakala. Suze su klizile niz njezino naborano lice, a njezin topli dah je bio jedino što je bilo toplo. U naboranim rukama je držala jednu crvenu ružu. Dugo je tako nepomično klečala.. zatim se nagnula poljubila ružu i stavila ju na grob. Otišla je polako u daljinu...polako..polako... kao da ne želi otići. Svaka je godine dolazila na taj dan i nosila ružu. Uvijek bi se zadržala kojih 15 minuta i opet nestala. Jedne godine starica nije više došla..nije bilo starice..nije bilo više ruže...samo prazan grobak i snijega na njemu. No te noći zvijezde su posebno jako sjale... sjale su jer nije više bilo tuge..jer su konačno bili zajedno, tamo gdje su jedino mogli biti sretni zajedno...u vječnosti..

Sjedim i gledam opet iste ljude. Slušam.. riječ je o planovima za budućnost. Što žele.. što ima treba za sreću. Što želim? Što će me učiniti sretnom?
Zapravo jako malo mi treba za sreću. Treba mi jutro, sunčano. Budim se pored osobe koju volim, budim se i znam da imam ono nešto vrijedno. Da znam da imam dva oka koja gledaju mene, da imam pored svog srca još jedno koje kuca za mene. Da, malo a tako puno. Tražim da hodam pored rijeke s rukom u ruci, ali ne klišeja radi... isprazno. Želim da me netko osjeti..iznutra.
Sreća? Da to bi bila apsolutna sreća. Znati da će konačno biti drugačije. Teško je reći sve što je iznutra. Iznutra te ne upoznaju ljudi koji su pored tebe svaki dan. Da vidjela sam to na jednom primjeru. Kako te ljudi ne moraju znati a mogu živjeti pored tebe...svaki dan. A opet nekima pustiš da te upoznaju i ti su rijetki, barem kod mene. I ne znaju što želim. Misle da sam kao klaun, a kako i ne bi kad se smijem.. smijem se da. Imam osmijeh na licu..i nije on neiskren. Iskren je.. jer ja ne glumim baš dobro. Svaki dan nađem neku mrvicu koja će me usrećiti jer inače ne znam što bi bilo. I onda se držim te sitnice cijeli dan. Tako prođe dan i dođe noć. Ne volim noć...ne volim jer sve izađe van. Sve što je cijeli dan bilo duboko skriveno, sve što je bilo zatrpano obavezama. Razmišljam o onim stvarima koje me muče i razmišljam o tome koliko neki ljudi ne znaju cijeniti to što imaju. Imaju ono što ja želim, a onda šta naprave poigraju se s time i bace to kao staru krpu. Čudna vrsta su ljudi. Ja sam isto tako čudna ....čudna na svoju stranu.I tako prolazi noć i gledam u sat..gledam kako minute prolaze.... gledam i ni ne primječujem da mi lice zna biti vlažno... vlažno i toplo. Sati prolaze...dani prolaze...

Koliko ti za sreću treba? Malo mi treba... jako malo. Treba mi samo mrvica onoga što nemam. Treba mi zagrljaj iskren i topal...ruka koja će mi stisnuti ruku... pogled koji će me nasmijati i jedan poljubac koji će mi reći ..stalo mi je, osjetim te..istina je. Jednom za promjenu ... jednom barem u životu.... da čujem stalo mi je i da znam da je to istina...a u tom trenu ću ja to znati .. osjetiti i vidjeti u tim očima. Jednom...možda.. nadam se...

Dugo me nije bilo.. dugo vas nisam čitala. sjedala bi za računalo i pokušavala napisati nešto pametno. no kao da se dogodila neka blokada u meni. nisam mogla pisati. Zatvorila sam sve te rupice iz kojih su curili stihovi i riječi. Sada sam došla ponovno. Možda opet reći previše. Možda opet napisati sve... što treba i što ne treba. no eto me tu sam..ponovno na stazi.. ponovno na putu. Kuda vodi taj moj put ne znam. Govorim za životni put... a njega uvijek pretočim u ono što pišem.
Pišem opet, da malo izbacim ono što se skupilo unutra... Pozdrav svima...