Baklja na nebu

Nisu svi tekstovi tužni..nisu svi hladni. Ima nešto što me grije. Ima nekih stvari koje mi uvijek stave osmijeh na lice. Stvari koje me razvesele kao kad malom djetetu daš igračku. Nešto tako meni posebno je more.
Neobično je zato što živim daleko od njega. Daleko od tog divnog plavog prostranstva. Možda ja jesam daleko tijelom ali moja duša pripada moru. Morsko sam biće..biće daleko od doma.

Gledam to krasno more.. gledam kako se ljuljuška. Te blage valove kako mi oplakuju stopala. Hladno je.. proljeće je, ali mi ne smeta. More se budi iz svog zimskog sna. Kao da je i samo udahnulo taj topliji vjetrić što ga grli sada sve češće. Galebovi se polako spuštaju na površinu...i igraju se. Dobro ti jutro moreeeee... jutro ti more moje divno vičem iz sveg glasa. More mi se smije, smije se sa mnom i sada mi već moči i hlače sve do koljena. More moje.. kako bi se htjela prepustiti toj igri sada s tobom. Kako bi voljela da sam stalno u ovom snu. I gledam moje more i gledam ga. Nježno mu pružam ruku i razgovaram s njim na kratko. Ubrzo je vrijeme za poći.Vidjet ćemo se brzo more...vratit ću ti se.

Dolazim na obalu mora. Tako je toplo. Jedan divan ljetni dan. Idem pozdraviti more, moje jedino more. More mojeeeeeee...moreeee kako si mi more? More mi se nasmije kao i uvijek. Zove me da dodjem...vrijeme je da se igramo. Nema ljudi, sama sam s mojim plavim spasom. Nitko mi sada ni ne treba. Trčim u zagrljaj ...i konačno ga osjetim. Taj topli zagrljaj. Cijelo tijelo mi je preplavio osjećaj blaženstva. Toplina koja mi struji kroz kožu...koja mi puni srce i dušu..koja me liječi od svega onog što se dogodilo vani... na kopnu. Kao kad majka nježno ljulja dijete u rukama tako me more drži u naručju i uspavljuje me pjevajuči ....šumeći mi tiho. Pokoji puta me nježno oplahne preko lica, kao da želi ukloniti svu tugu i sve loše što se dogodilo. More moje more jedino... Ta dubina i sve u njemu, jedna velika čarolija. Jedno savršenstvo prirode, ali ponekad tako olako shvačeno.
Nikada me neće pustiti iz ruku, nikada me neće otjerati, moram sama otići i otrgnuti se iz zagrljaja. Teško mi je... i svakim korakom kako sam sve manje u njemu i bliže obali osjetim hladnoću koja se polako širi tijelom. More me gleda i poljubi me zadnji puta nježno dok se naginjem prema njemu. Šapnem mu tiho.. ne boj se more ..tebe ne mogu zaboraviti.

Dani su sve hladniji, sve češće kiša oplakuje naše gradove. Stiže nam jesen. Lišće posvuda šušti pod nogama. Šuškajući nogama spuštam se prema obali. Kiša polako škrapa a more šumi i nježno se njiše. Kada sam mu se približila počelo je svoj ples sve brže. Toliko mi toga ima za reći. Puno je dana prošlo od našeg zadnjeg razgovora. Zove me da udjem:...hajde nije toliko hladno još...daj da malo plešemo dok još možemo...dok ne dodje onaj vjetar koji će se igrati sa mnom cijele zime.
Ulazim u vodu.. i pomalo drhturim. More me grli, vodi prema pučini nježno mi prolazeći cijelim tijelom. Što smo dalje od obale sve manje mi je hladno. Toplo mi je more moje...opet si bilo u pravu. Toliko toga znaš...o sebi ..o ljudima oko sebe. Zašto te ne vide svi? Zašto te ne vide kakvo si zapravo. Zašto ti ne žele biti prijatelji...pravi prijatelji? Razgovaram dugo s mojim morem. Smijem se.. smijem se od srca ..onako glasno i iskreno dok ljudi na obali gledaju kako je još jedna duša posrnula i kako se predala ludilu. Ali ne vide oni more... ne čuju ga. Ne znaju da me nasmijava upravo, da mi priča najljepšu priču, da plešemo i da mi staje na pste nepsretno jedno more...ne znaju da smo sada sretni. Ne znaju..ne znaju da je more moj prijatelj. Ono je prijatelj koji će uvijek biti tu, koji te nikada neće ostaviti i koji će te uvijek čekati. I tako prolaze sati i vrijeme je rastanka. Kiša pada sve jače, a suze se miješaju s kišom na našim licima. Polako me gura valovima iz vode, pomaže mi da odem. Zna da mi je teško. Nježno me gleda i kaže mi: Doći ćeš mi opet...a ja ću te čekati. Nosi i dalje taj plavi sjaj u očima. More moje ..smaragdu moj... doći ću ti... nosim te sa sobom.. nosim te u očima. Čuvam te u duši.

Prve pahulje padaju a ja gledam u daljinu. Vrijeme je... danas vjetar spava, a netko me iz daljine zove. Vraćam se more evo me.. stižem. Konačno sam ti tu. Volim te moreeeee mojeeee vičem iz dubine duše. Svuda oko mene bjelina. Ove je godine obala bijela, kao obučena u najljepšu vjenčanicu. Mladenka koja čeka na susret sa svojim dragim. Večer je i ta bjelina je sada poput tisuća kristala koji dodatno stvaraju svečan ugođaj. Mjesec je visoko na nebu a zvijezde sjaje poput najsjajnijih baklji More me tiho zove da sjednem na jedan kamen. Pružam mu ruku ...i osjetim taj nježan stisak ruke. Nedostajalo si mi kažem tiho.... Kako si mi? Jel te izmorio ovaj hladni vjetar...brinem se za tebe. Što li rade ribice? Jesu sve školjke na broju? Jesi mi plesalo more moje s delfinima reci mi...? More se zagonetno smije i kao da me pokušava povući sebi. Opet se čuje taj smijeh ..smijeh mora... skriven u šumu valova. Naginjem se i pričam s morem. Tek pokoji pas zastane i pogleda u mene...kao da razumije. Nikoga drugoga nema... sami smo... more ja i jedan izgubljeni pas. Svi spavaju ...ponoć je... sjedim na kameni i pričam sa mojom srebrnom divotom...obučenom u divnu mjesečevu haljinu. Lijepo si mi more moje...predivno, tako sjajno, čarobno. Toliko ti toga moram reći...toliko toga imam za podijeliti...toliko toga što mogu samo tebi reći....a more se ljulja i sluša me. Sluša me i drži me za ruku...drži ne pušta.
Dugo je trajala ta noć....nekome bi bila hladna ali ja sam imala u sebi previše topline da bi to osjetila. Cijelu mi je noć more grijalo ruke i ulijevalo u mene svoj sjaj i toplinu. Zora je polako došla na vrata i potjerala mjesec koji nam je pravio društvo cijelu noć. Njegove sestrice zvjezdice već su otišle spavati, a sada nas je pozdravio i on.
Sunce je došlo i polako nas opomenulo da je vrijeme da se pozdravimo.

More se potpuno smirilo. Poput ulja što se razlijeva na tlu. Samo mi tiho šapće: Vrati mi se... ne zaboravi me. Gledam moje more i šaljem mu poljubac vjetrom. Ne boj se more moje.. tebe volim i neću te zaboraviti. Ne možeš zaboraviti dio sebe... Znaj more uz tebe ja više nisam čovjek.. uz tebe postajem samo mala sirena koja se vratila kući..koja pleše, smije se, plače i pjeva s tobom ...koja je sretna jer te vidi..jer te čuje ...jer je dio tebe zauvijek u meni...

Pogledaj me more...i vidjet ćeš da sam tu i kad me nema...more moje ja sam u duši tvoja sirena.