Ovaj znanstveno-fantastièni hit nije stoti nastavak sage o super-herojima, nije remake hita iz 80-ih, nije silovanje 3d tehnologije i nije divlja sam-protiv-svih akcija s elementima SF-a radi ljepšeg ugoðaja. Originalnost u radnji vidimo veæ u traileru (pogledajte na dnu recenzije), no prièu æu ukratko razložiti i ovdje: Ekspoziciju znanstveno-fantastiènog svijeta ovog filma dobivamo veæ u prvim scenama – Mjesto radnje je neimenovani amerièki grad, a vrijeme radnje bliska buduænost – po mojoj procjeni sredina 21. stoljeæa. Naš (anti)junak, kojeg glumi Joseph Gordon-Levitt, je takozvani „looper“, jedan od mnogih sitnih kriminalaca koji žive dobar i luksuzan život. Kako? Obavljajuæi lagana ubojstva za mafiju.

Što se tièe ostatka populacije, sve je oèekivano - siromaštvo raste, policija i nije baš uèinkovita pa gradovima vladaju kriminalci, pametni deèki uèe kineski, a tu i tamo se raðaju i ljudi s telekinetièkim sposobnostima, koje, eto, koriste veæinom da zadive ženske u klubovima...

Dakle, osim ovoga s telekinezom, imamo više manje jedan uvjerljiv svijet bliske buduænosti. Ono što je dosta drugaèije je malo dalja buduænost: nekih 30 godina nakon dogaðaja filma zbog raznih metoda èipiranja i identifikacije ljudi, mafija æe postati jako inovativna po pitanju „riješavanja“ tijela svojih žrtava,

pa se koriste metodom slanja svojih žrtava vremeplovom u prošlost u kojoj èipiranja ljudi još nema (otprilike 30 godina ranije, u doba našeg heroja loopera). Žrtve se šalju u prošlost svezane i spremne za odstrel, a sve što naš looper mora uèiniti je doæi na dogovoreno mjesto u dogovoreno vrijeme, i potrošiti metak, za što dobiva pozamašnu zaradu od mafije buduænosti.

Sve bi ovo bila laka para, da nije jednog sitnog detalja – naime mafija buduænosti je jako paranoièna oko toga da ih netko ne cinka, tako da na odstrel šalje i svoje bivše operatvce – loopere. Looperima u prošlosti ovo, èini se, ne smeta, jer za nekoliko lakih ubojstava dobiju novaca da žive kao kraljevi narednih 30 godina, a to što æe i njih poslati na odstrel za 30 godina - tad tko živ, tko mrtav.

To bi otprilike bila premisa cijele prièe, i veæ tu obeæava kao dobra SF akcija - ima putovanje kroz vrijeme, lebdeæe aute, moderne puške, malo telekineze, no pravi zaplet dolazi kada naš heroj ne ubije svojeg loopera, koji je ni više ni manje nego – on sam, 30 godina iz buduænosti. Starijeg Gordon-Levitta glumi Bruce Willis, bog i batina Hollywooda, te u trenutku njegovog pojavljivanja u filmu, film dobiva oko 80% porasta na kvaliteti.

Uz Bruce Willisa naravno dolaze i svakakve komplikacije s putovanjem kroz vrijeme, puno akcije, dobrog humora i inteligentne, i pitke SF prièe koja ukljuèuje i (naravno) spas planete od moguæe katastrofe u buduænosti.

Mnogi motivi u ovom filmu daju suptilni hommage Willisovim starijim filmovima, jer oni koji prate njegovu karijeru znaju da ovo nije prvi put da je glavni lik (pažnja, spoileri u nastavku!) star i ogorèen (Sin city) bivši mafijaški ubojica (Ubojica mekog src... khm... Šakal) iz velegrada buduænosti (Peti element) koji putuje u prošlost (12 majmuna), ima posla s klincem nadnaravnih sposobnosti (Šesto èulo), jedini u posjedstvu ima top-secret šifru (Opasna šifra),

ulazi u okršaj sa apsolutno svim kriminalcima u zgradi koristeæi asortiman oružja od šake preko mitraljeza do ruène bombe (Umri muški), te ostaje jedini preživjeli (Last man standing) i žrtvuje se da spasi svijet (Armageddon).

Gledajuæi ovaj popis mogli bismo zakljuèiti da je ovo ultimativni Bruce Willis film, i ne bismo bili daleko od istine. Osim dobrih glumaca i solidne SF prièe koja neæe dosaditi niti nakon par gledanja, ovaj film se može pohvaliti i odliènom režijom – što na makrorazini, gdje je režijski vješto i inovativno riješen problem zatvorene petlje (prateæi prvo jednog, pa drugog lika), a i na mikrorazini, neprekinutim kadrovima u kojima kamera precizno prati redateljevu namjeru jednako dobro i u duhovitim i u akcijskim scenama.

Dosta dobro za novopeèenog režisera Rian Johnsona, poznatog zasad samo po režiji par filmova i par epizoda serije Breaking Bad (iz koje, èini se, nije nauèio da postoje i pametniji naèini riješavanja tijela od vremeplova), koji nam je ovaj put u doveo kina neoèekivano dobar hit - ovu odliènu kombinaciju akcije, trilera i SF-a, s mnogo originalnosti u ideji i izvedbi, èega u ostalim SF filmovima današnjice jako fali.

Ocjena? Yippie Ki-Yay, Motherfucker!



Aleksandar

Nadam se da æe povratak ovog bloga nakon preduge pauze biti barem donekle velièanstven kao i Urbanovo vraæanje legendarnog stripovskog junaka na velika platna. O njegovoj izvedbi posvuda se piše. Ponajviše o njegovoj predivnoj bradi, dok su se kod Stallonea isticala samo usta i loš dijalog koji smo uspjeli razaznat od njegovog laveža. No nije samo Stallone kriv.

Judge Dredd iz 1995. godine je doista jedno urnebesno smeæe u cijelosti. Da ne bih i Roba Schneidera ukljuèio u ovu prièu, odmah æu krenuti na recenziju novog, boljeg uvoda u svijet buduænosti Amerike, kojega èine Mega-City One i njegovi zaštitnici – Suci.

Sudac Dredd je bad-ass motherfucker (jer ga ne mogu drugaèije opisati) koji dobije na procjenu poèetnicu Anderson (Olivia Thirlby), koja je ujedno i mutant sa vidovnjaèkim sposobnostima. Dan ih odvede u Peach Trees, megablok kojem vlada zloglasni klan Ma-Ma. Tajna formula novog filma, Dredd 3D, nije samo brada Karla Urbana, veæ prièa koja svojom jednostavnošæu

dopušta glavnim likovima da se istièu kroz cijeli film. Kemija izmeðu njih funkcionira i jednostavno ih je užitak gledati. Mi gledatelji promatramo Dredda pretežito kroz perspektivu novakinje Anderson jer je nama karakterno sliènija ili bolje reèeno ljudskija od hladnog cool veterana, jednako prijeteæeg kao i Clint Eastwood u svojim najboljim ulogama. Dredda upravo njegova beskarakternost èini intrigantnim i zabavnim za promatranje kroz probleme koji uvijek završavaju krvavim rješenjem. Rezultat svega toga je uspješan akciæ nalik mješavini religije akcijskog žanra, Die Hard, i akcijskih filmova Johna Carpentera.

Mislim da za takav rezultat najviše trebamo zahvaliti Alexu Garlandu (romanopiscu koji je pisao i scenarije za filmove Dannya Boylea), koji je navodno uložio puno vremena u scenarij i time nas je pored izvrsnih likova nagradio i sa one-linerima kojih se ni Arnold Schwarzenneger ne bi posramio. Iako je uglavnom hladanog karaktera, u izvedbi Karla Urbana se moglo vidjeti da je uživao dok ih je izgovarao.

Nekima možda neæe sjesti jednostavnost prièe ili brutalna atmosfera filma, no ipak se neæu ustruèavat u donošenju svoje presude:
Dredd JE ZAKON!



Bobi

Nedavno sam se spremao za krvoloèno uèenje. U trenutku kad sam se spremio za taj pothvat, nekim neobjašnjivim sluèajem, kao i sve što se dogodi u Prometeju, poèeo mi se prikazivati ovaj video na monitoru. Video je nastojao rašèistiti neke stvari koje nisu toliko bitne za shvaæanje filma ili za njegovo velièanje (kao npr. da li je lik Charlize Theron robot?), no to me ni nije toliko smetalo kao njegov zakljuèak.
Pogledajte video:

Odmah æu dati svoj protuudar na konaèan zakljuèak ovog videa. U Alienu je kljuèna motivacija bila jedino (ponavljam, JEDINO) preživjeti te krvoloène zvijeri. Svi likovi su nevoljko otišli istražiti strani planet osim jednog od glavnih negativaca – ludog androidnog znanstvenika, koji kasnije poprima jednako prijeteæu dimenziju onoj koju poprima naslovno stvorenje (motivacija:

preživljavanje!) U Prometeju motivacije likova idu ka ne samo preživljavanju (dapaèe, to je glavnim likovima èak manje bitno), nego pronalasku kljuènih odgovora - koje (bar neke od njih) niti ne dobijemo na kraju filma.

Koliko god mi bili možda zbunjeni u kultnom klasiku Alien, bili smo upoznati sa njihovim organskim razvitkom i imali smo prostora dopustiti si reæi da poznajemo ta stvorenja (èak na kraju filma smo si definitivno to mogli opravdano dopustiti), dok smo se u Prometeju susreli sa 10 razlièitih stvorenja, jedno drugaèije od drugog i za to nismo dobili nikakve popratne informacije tipa „od kud je sad to nastalo“, „zašto je ovo naraslo 30 metara“ i „zašto se ovaj lik pojavljuje kao mala curica iz Egzorcista“.

Misterij iza Aliena je služio radi postizanja strašnije i više prijeteæe dimenzije neprijatelja, dok je u Prometeju on bio samo preslika nemaštovitosti scenarista ili možda pretjeran trud da njihov rad bude pretenciozan i da bude hvaljen zato jer jednostavno „otvara mnogo moguænosti za interpretaciju“, a zapravo ne nudi nikakav materijal da bi se to postiglo. Jedino što možemo napraviti da si uspijemo objasniti Prometeja je da si napišemo novi scenarij za njega. Za film koji je zahtijevao ovakve crteže da bude bolje shvaæen se definitivno ne bi smjelo reæi da je razumljiviji od svog prethodnika.

Bobi