21
srijeda
siječanj
2015
SEZONA 2014./2015. - Skijaški dan 7 - Dizin, Iran (21.01.2015.)
Odspavao sam u komadu osam sati. Bez obzira na stanje apartmana iznenađen sam kako dobro spavam. Doručkovali smo i u 08:30 već smo bili na skijalištu. Danas smo odlučili doći ranije. Naravno da na skijalištu su se ljudi mogli izbrojiti na prste jedne ruke. Kada smo Raymondu jučer rekli da mislimo biti na skijalištu odmah po otvaranju, mislio je da smo ludi.
"Hladno je! Sve je zaleđeno!", govorio nam je.
Ufff, ne zna on što je led kao što znamo mi koji skijamo po Europi. Ovdje zbog suhog prirodnog snijega nema niti jedne ledene plohe.
Još jedan prekrasan sunčan dan. Plavo nebo. Sunce je u 08:30 polako počelo osvjetljavati skijalište. Tek su se neznatni dijelovi još uvijek nalazili u sjeni. Od cca 10:00 do 15:00 je cijelo skijalište osunčano.
Jutro smo proveli u off pistanju. Jednostavno se ne možeš dovoljno izguštati. Jedino što se povremeno zakači neka stijena pa su mi Elanice razderane kao nikad dosad. Teško su ranjene. Na dva mjesta su razderotine takve da se skroz probila klizna ploha. Ski Frankie će imati pune ruke posla da ih dovede u prvobitno stanje.
Imao sam i jedan pad. Prvi ove sezone. Kod offpistanja skije su zaglibile u dubokom snijegu i katapultirale me. Pao sam u tako dubok snijeg da je prvo bio užitak valjati se u njemu, a onda je bilo za popizditi izvući se iz njega.
Ručali smo u restoranu s pogledom. Cijene iste kao i u jučerašnjem. Odlična porcija krem juhe od luka i coca cola za manje od četiri i pol dolara.
Popodne smo nastavili po uređenim stazama.
Kada su se sjene počele pojavljivati na skijalištu, odlučio sam završiti sa skijanjem. Trebalo je još otići do apartmana, spakirati se, uhvatiti bus za Karaj (ide ih nekoliko dnevno iz glavnog sela) te potom bus, vlak ili taxi do Teherana i zatim noćnim vlakom za Mashhad za istoku Irana. Skijanje je gotovo, a skoro pa i moj boravak u Iranu. Sljedeća postaja je Afganistan. Bit će to moj drugi put u zemlji koja je puno propatila, ali gdje su ljudi još uvijek topli i srdačni. Nažalost, ništa od skijanja tamo. Skijanje u Afganistanu je moguće jedino u Bamiyanu gdje nema žica već se treba uspeti sam na vrh planine da bi skijao. Ponekad je moguće da te magarac dotegli do vrha, ali trenutno je previše snijega pa magarac ne može hodati po toliko snijega. A ratrak kojeg su očekivali ove sezone, i koji bi mogao poslužiti kao prijevoz, još uvijek nije stigao.
Što se tiče Irana i skijanja u Iranu, definitivno bih se htio vratiti dogodine, ali negdje u drugoj polovici veljače. Tako su mi preporučili. I svima bih preporučio skijanje na ovom snijegu. Nije toliko ni skupo doći do Irana. Ako se uhvati akcija s Pegasusom (www.flypgs.com) iz Beograda, Budimpešte, Sarajeva ili Beča preko Istanbula za Teheran, povratna karta se može dobiti već za 210eur. Viza za Iran je 25eur i ishodi se bez problema u veleposlanstvu u Zagrebu u roku 5-7 dana. Iz Teherana je lako bilo javnim prijevozom bilo najmom auta s vozačem stići do skijališta u planinama Alborza.
Sigurnost? Iran ne može biti sigurnija zemlja. Zaboravite na zapadnjačku propagandu! Bolje ljude nisam upoznao na svojim putovanjima. A bio sam u točno stotinu zemalja na ovom našem trećem kamenčiću od sunca.
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 26.4
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 167.8
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 1
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 80.5 km/h
VIDEO 1
VIDEO 2
VIDEO 3
komentiraj (0) * ispiši * #
20
utorak
siječanj
2015
SEZONA 2014./2015. - Skijaški dan 6 - Dizin, Iran (20.01.2015.)
Iz Shiraza doletio sam nazad uTeheran. Namjeravao sam ostati jednu noć u iranskom glavnom gradu i onda sutradan rano ujutro krenuti busom za Dizin i odskijati ondje dva dana s jednim noćenjem u nekom hotelu ili privatnom smještaju. No, kada sam nazvao hotel Firouzeh u Teheranu ne bih li provjerio da li imaju slobodnu sobu, rečeno mi je da postoje tri osobe koje dolaze otprilike u isto vrijeme letom iz Kermana i odmah idu taxijem za Dizin. Predloženo mi je da im se pridružim i tako podijelimo troškove. Pristao sam. Marcin i Ewa su Poljaci, a Marcinova djevojka Roxana je litavska Ruskinja. Upoznao sam ih pred neki dan u Teheranu. Odsjeli smo bili u istom hotelu. A onda sam ponovno naletio na njih u Esfahanu.
Na aerodromu u Teheranu pokupio nas je taksist, odveo do hotela da i ja i oni pokupimo skije i pance i odmah smo nastavili za Dizin. Kako je moj večernji let kasnio dobrih sat vremena, satnica nam se poremetila i u Dizin smo stigli tek malo prije četiri ujutro. Platili smo taksistu svaki po 450,000 riala ili 13 dolara. Smještaj je sredio Mr Mousavi iz hotela Firouzeh u glavnom selu. Dizin naime ima skijaško selo, tik uz žice, i glavno selo dva kilometara niže. S obzirom da su dva hotela i kolibe u skijaškom selu preskupi (iako zjape trenutno prazni), morali smo pristati na privatni smještaj u glavnom selu. Selo je obična konglomeracija nepreglednih kuća bez ikakvog urbanističkog plana. Kuće su smještene uzduž glavne ceste i malo u brdo. Puno lima i betona. Jedne niske, druge grdosije. Tu je i puno trgovina skijaške opreme, par fast foodova te nenormalno veliki broj supermarketa za jedno tako malo naselje.
Smještaj je apartman s dvije sobe za po dvije osobe, kuhinja i kupaona. Ne baš pretjerano čisto i s namještajem u poluraspadnom stanju, ali toplo i relativno blizu skijalištu. Cijena za apartman je 2 milijuna riala ili 58 dolara na noć. S obzirom da se skijanje u Iranu smatra velikim luksuzom i da ga ne mogu baš svi priuštiti, cijene su svega dosta visoke.
Odspavali smo par sati i u 11:00 se našli na skijalištu. Skijalište se zapravo otvara u 08:00 i zatvara u 16:00, ali prije 11:00 skoro da nikoga nema jer je za Irance rano ujutro prehladno skijati. Skijalište se počinje puniti od 10:30-11:00 nadalje, ali kako je radni dan, ni usred dana nema gužvi. Kako Iranci najviše vole gondole, tu i tamo je malo više gužve, ali nikad se na gondolu ne čeka više od par minuta.
Prošli je vikend napadalo nešto svježeg snijega pa je izvan staza bilo odličnog suhog powdera. Da je zima normalna, rekli su mi da bi bilo u ovo vrijeme barem 2 metra snijega. Ovako ga ima u pristojnoj količini, ali moglo bi biti bolje. Staze ponovno odlično pripremljene i tek na par mjesta ima nešto sitno kamenčića. Izvan staza u gornjoj polovici skijališta dubok snijeg i pravi powder, dok prema dolje proviruju stijene. Skoro cijeli dan proveli smo u off pistanju. Plavo nebo i sunce iznad nas, bijeli netaknuti snijeg pod nogama. Iranci nisu baš za skijanje izvan staza, ma koliko dobro općenito skijali, tako da smo zaista nas četvero imali netaknute padine samo za sebe. Gušt je bio praviti prve tragove na tom snijegu, a kako je snijeg izrazito suh, uopće nema zvukova pa imaš dojam kao da lebdiš. Zaista ovakav snijeg mogu usporediti samo s onim u Coloradu. Šteta što ga nije više.
Za ručak smo stali u jedan od restorana. Na vrhu gondole, na najvišoj točki skijališta na cca 3650 metara nadmorske visine, je improvizirano roštiljanje. Na pola puta do polovice skijališta je mali restorančić s najljepšim pogledom na vrhove Alborza i ležaljkama za sunčanje ispred. Na polovici skijališta je pravi pravcati i najveći restoran. Najčešće je taj najkrcatiji. Još je par restorana na dnu skijališta u skijaškom selu. Mi smo se odlučili za onaj najveći na polovici skijališta. Izbor je dosta dobar - par vrsta juha, lazanje, pomfrit, par vrsta sendviča, pileći odresci. Pijača naravno bezalkoholna. Cijene su za skijalište jako prihvatljive - juhe oko 100,000-120,000 riala ili 3 do 3,50 dolara; pomfrit oko 100,000 riala ili 3 dolara; pijača oko 30,000 riala ili manje od dolara.
Nakon skijanja ostatak poslijepodneva proveli smo u Dizin Cafeu kod Raymonda, a potom za jedan dolar uzeli taxi do apartmana.
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 19.5
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 141.4
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 0
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 79.4 km/h
komentiraj (0) * ispiši * #
13
utorak
siječanj
2015
SEZONA 2014./2015. - Skijaški dan 5 - Tochal, Iran (13.01.2015.)
Najbliže skijalište Teheranu je Tochal. Zapravo počinje u predgrađu grada. Ono što je Sljeme za Zagreb, to je Tochal za Teheran. Uzeo sam crvenu liniju metro do posljednje stanice - Trg Tajrish. Tu sam ušao u taxi. Stari čiča, koji nije znao ni riječ engleskog, odveo me u nekakav park podno planina u sjevernom Teheranu. Iako je riječ 'telecabin' riječ koja se na farsiju zaista koristi za gondolu. Ali ono što sam primijetio kod taksista u Iranu je da te ne žele razumijeti. A taksisti su inače kao bilo gdje u svijetu prava bagra. Govorim iz velikog iskustva. I tako sam ja iz tog parka uzeo drugi taxi. Ovaj se kleo da zna gdje je Velenjak telecabin. I tako smo mi krenuli prema drugom dijelu sjevernog Teherana da bi tamo taksist počeo tražiti upute od ljudi na ulici. Ispalo je da smo bili u krivoj četvrti. Stvari treba uvijek gledati pozitivno - barem sam se provozao po sjevernom dijelu iranskog glavnog grada koji je drugačiji od ostatka - veoma je europski. Tu naime živi teheranska viša klasa. Dobrih je 45 minuta trebalo taksistu da pronađe gondolu. Naravno da me oderao za vožnju. Ipak sam ja stranac i novčanice mi vire iz džepova...
Tochal Ski Resort je mlađe od Dizina. Otvoreno je 1974. godine i tada je izgrađen i gondola i dvije sedežnice (jedna dvosedežnica, jedna trosedežnica - obje stare Doplmayrice) te jedna vučnica. Poma Gondola je pravo čudo tehnike. Počinje u četvrti Velenjak u sjevernom Teheranu na 1900 metara nadmorske visine i vodi na skijalište na visini od 3740 metara. Ukupno je nekoliko postaja, a neskijaši mogu izaći na nekoj prije skijališta i eventualno planinariti po planinama. Skijalište je na posljednjoj sedmoj postaji. Ukupna dužina gondole je 7.5 kilometara, jedna od najdužih na svijetu. Spora je i stara, a koliko je stara svjedoče utori za skije s vanjske strane gondole koji su uski i napravljeni za stare skije. Današnje nema šanse da ikako stanu. Na gondolu prema gore puštaju do 13:00, a skijalište zatvaraju u 15:00, dok gondola radi sat duže.
Skijalište je zapravo na platou na vrhu planine i riječ je o vrlo malom skijalištu. Tek dvije staze koje su u donjem dijelu zapravo spojene u jednu vrlo široku. Skijalište je odlično za početnike budući da su obje staze plave. Jedna je dugačka 1.2 kilometara, a druga 900 metara. Žice su dozlaboga spore i u sat i pol na skijalištu uspio sam se spustiti samo šest puta. Ostatak sam proveo na žici. Gužve kao i u Dizinu nije bilo.
Snijeg je također prirodni. Topova nema. Staze savršeno speglane. I uz sve to - prekrasan sunčan dan. Jedna od sedežnica vodi na najvišu točku skijališta - 3867 metara, što je sada postalo drugo najviše skijalište na kojem sam skijao i tako odmah prešišalo Dizin. Otud se pruža pogled prema dolini i prema Teheranu. Zapravo je Teheran tamo negdje dolje jer se ništa ne vidi od njega zbog gustog smoga. Samo tu i tamo poneki visoki vrh strši iz svog tog smoga. Najniža točka skijališta je 3588 metara i tu se nalazi i jedan manji hotel koji navodno ima i restoran. Nisam istraživao s obzirom da sam bio jeo u gradu. Osim toga tu je i straćara koja iznajmljuje stare skije. Nakon što sam vidio ponudu u Tochalu i Dizinu drago mi je da sam uzeo svoje skije.
Cijena jednodnevnog skipassa u Tochalu dođe 400,000 riala ili 11,60 dolara ili cca 75 kuna.
Odlučio sam ostaviti skije i pance u spremištu u hotelu i otići pet dana prema središtu Irana u gradove Yazd, Esfahan i Shiraz. U okolici Esfahana i Shiraza postoje skijališta u planinama Zagrosa, ali trenutno su zatvorena zbog nedostatka snijega. Nije imalo smisla tegliti skije i pance kada se svejedno moram vratiti do Teherana ne bih li ponovno za koji dan skijao u Dizinu.
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 6.9
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 121.9
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 0
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 72.0 km/h
komentiraj (0) * ispiši * #
12
ponedjeljak
siječanj
2015
SEZONA 2014./2015. - Skijaški dan 4 - Dizin, Iran (12.01.2015.)
Kada sam u trećem mjesecu prošle godine na akciji kupovao kartu za Iran, ni na kraj pameti mi nije bilo skijanje. Plan je bio malo bauljati po Iranu, upoznati iransku kulturu kroz arhitekturu, povijest, ljude, hranu... Volio bih reći i kroz jezik, ali farsi jednostavno ne znam ni beknuti. Onda sam par mjeseci kasnije počeo čitati vodiče te istraživati Iran preko interneta i saznao da Iran nije sve pustinja, kako sam dotad vjerovao, već i da postoje planine. I to itekakve planine. Visina njihovih vrhova broji se u tisućama i tisućama metara. I tako sam odjednom napravio plan da par dana obavezno moram odvojiti na skijanje u Iranu.
Sljedeći problem bio je dobiti prije puta konkretne informacije o stanju na skijalištima. Večer prije nego li sam napustio svoj zagrebački stan i krenuo najprije kombijem za aerodrom u Beogradu, a potom avionom preko Istanbula za Teheran, nisam znao da li da uopće uzimam skijašku opremu ili ne. Jer informacije su na internetu bile oskudne i oprečne. Jedni su govorili da Iran ove godine "pati" od jako suhe zime i da snijega ima tek u tragovima i nedovoljno za skijanje te da su stoga skijališta zatvorena. Drugi su me obrabrivali i govorili da imaju prijatelja čiji prijatelj ima prijatelja koji je nedavno bio na skijanju po iranskim planinama i da svakako računam na skijanje. Dakako, skijališta po Iranu ili uopće nemaju web stranicu ili imaju neku posve neupotrebljivu, isključivo na farsiju, gdje daju samo općenite informacije o skijalištu. Na web kamere se također može zaboraviti.
Kada sam napokon odlučio uzeti opremu i riskirati možda na kraju trotjedno vucaranje po Iranu i Afganistanu, a da snijega ne vidim, bilo je pitanje da li uzeti svoje skije? Pance sam bez puno razmišljanja odlučio uzeti i utrpati ih u ruksak. Nove Salomonke treba ipak isprobati. Ali skije? Nije mala stvari tegliti metar i šezdeset i osam centimetara duge skije po Iranu i Afganistanu. Kada mi je na jednom stranom forumu Novozelanđanin, koji je skijao po Iranu, preporučio da svakako uzmem svoje skije, jer one koje se tamo rentaju su navodno iz 1970-ih, Elanice su se našle upakirane i ubrzo na avionu za Teheran.
Po slijetanju u Teheran odmah sam uhvatio domaći let za Tabriz na sjeverozapadu zemlje, nedaleko iranske granice s Turskom, Armenijom i Azerbajdžanom. Sljedeći dan namjeravao sam skijati na sat vremena udaljenoj planini Sahand. I zaista sam krenuo u taxiju rano ujutro prema planini. U Tabrizu je bilo sunčano, ali hladnjuckavo. Stupanj ili dva iznad nule. Tabriz je ipak 1350 metara iznad mora. Kako smo se penjali u taxiju na Sahand, vrijeme se naglo mijenjalo. Postajalo je ledeno hladno, snijega sve više i više, a vrlo jak vjetar ga je nanosio na cestu. Vidljivost je bila nikakva. S izlizanim ljetnim gumama u staroj Saipi, autu iranske proizvodnje, uspijeli smo doći skoro do tri tisuće metara nadmorske visine. Dalje se nije moglo. Pješice sam ja otišao uzbrdo petnaest minuta do skijališta. Naravno da je bilo zatvoreno. Nije preostalo drugo nego vratiti se u Tabriz i navečer krenuti noćnim busem natrag za Teheran.
Dva dana kasnije odlučio sam se okušati u skijanju u blizini Teherana. U Hotelu Firouzeh u Teheranu ljubazni gospodin Mousavi nazivao je skijalište po skijalište oko Teherana ne bi li mi saznao kakva je situacija. Od dva Teheranu najbliža skijališta, jedno (Tochal) je otvoreno, drugo (Darbandsar) također, ali uz dosta umjetnog snijega i leda. Malo dalje od njih je puno veći i zahtjevniji Shemshak, ali nažalost zatvoren zbog manjka snijega. Najdalji je Dizin, najveće skijalište u Iranu. Otvoreno je uz napomenu da snijeg nije savršen, ali da je svejedno jako dobro skijanje.
I tako sam odlučio otvoriti skijanje u Iranu u Dizinu. Rano ujutro, dok je vani još uvijek bio mrak, a teheranske ulice neobično puste i bez ispušnih plinova starih automobila, ruksak na leđa, skije pod ruke i na prvi metro prema zapadnom autobusnom kolodvoru gdje sam uhvatio bus za Chalus na Kaspijskom moru. Većina buseva u Iranu su VIP, što znači da u busu uobičajene dužine ima ukupno 25 sjedala, u formaciji 2+1, a sjedala su zapravo više nalik na udobne fotelje koje se mogu poprilično nagnuti. Uspio sam odspavati veći dio puta dok se bus penjao u planine Alborza. Alborz je planinski masiv koji dijeli Teheran, u njegovom južnom podnožju, od Kapijskog mora na sjeveru. Nisam naravno išao skroz do Chalusa, već sam se dva i pol sata nakon Teherana iskrcao usred ničega, u planinama, na raskršću s putokazom za Dizin Ski Slope. Postoji iz Teheana kraći put do Dizina. Ravno na sjever kroz vrlo visoke planine. Ukupno 72 kilometara. Ali taj je skoro cijelu zimu zatvoren zbog opasnosti od lavina. Ovaj drugi kojim sam ja išao, ide zaobilazno i puno je duži - 124 kilometara.
Od raskršća još je 12 kilometara do ski centra. Iako mi je rečeno da će biti lako uhvatiti taxi, taxija ni na vidiku. Par je automobila prošlo, neki natovareni skijama i snowboardovima, ali nitko nije stao. Tek nakon dobrih pola sata čekanja zaustavio se mladi Iranac u Toyota džipu i ponudio mi da me poveze do skijališta. Ime mu je bilo Raymond i zapravo mu je otac Iranac, majka Filipinka, ima 31 godinu i član je iranskog nacionalnog freestyle snowboard tima. Također je vlasnik kafića u jednom od hotela na skijalištu. Ne samo da me povezao autom do skijališta, nego sam cijeli dan skijao s njim, njegovom curom i par njihovih prijatelja. I uz to nudili su me cijelo vrijeme raznim snackovima, ali i whiskeyem, radi sigurnosti upakiranom u tetrapak od soka od šipka. Na zapadu je jedno totalno krivo viđenje Iranaca, uglavnom zahvaljujući američkoj propagandi. Za mog putovanja po Iranu nailazio sam isključivo na tople, srdačne i gostoprimljive ljude, toliko željne da promijene onu negativnu sliku koji veći dio planete ima o njima. Iran je moja jubilarna stota zemlja koju sam posjetio u životu i mogu samo reći da su ovdašnji ljudi daleko najbolji ljudi koje sam igdje upoznao.
Skijalište Dizin otvoreno je 1969. godine i prvo je skijalište u Iranu koje je Međunarodna skijaška federacija proglasila sposobnim za organiziranje međunarodnih natjecanja. Bio je to jedan od načina europeizacije tj. modernizacije Irana od strane tadašnjeg šaha Mohamada Reze Pahlavija. Nakon iranske revolucije 1979. godine skijanje se dugo vremena smatralo neprihvatljivim sportom i tek nedavno je zapravo ponovno postalo 'in'. Godine 1969. su izgrađene žice koje i dan danas rade. Od tada se nije izgradila niti jedna nova. Tri gondole (Pome) su stare, male i spore, a napravljene su u obliku školjke koja se treba vertikalno zatvoriti nakon kretanja. Naravno, toliko su stare da to baš i posve ne funkcionira pa se voziš u poluotvorenoj gondoli. Ne daj Bože da se nagneš prema vani. Osim gondola još su dvije stare dvosedežnice s drvenim klupama te navodno sedam vučnica, iako sam ih ja izbrojio manje. Kao i u SADu, ovdje u Iranu ne broje ukupnu kilometražu staza, već ukupnu skijašku površinu, budući da se jako puno skijao off piste. Snijeg je u planinama Alborza jako suh i podsjeća na onaj u Coloradu. Leda nema nigdje. Jedino tu i tamo koji kamenčić zbog nedostatka snijega. Međutim, svaki dio s manje snijega je pažljivo označen štapovima. Staze su savršeno speglane. Hupsera niti jednog ni na kraju dana. Ipak je ovo suhi snijeg. I da, ono najvažnije - sve je prirodni snijeg! Topovi ne postoje u Dizinu. Moram priznati da sam se veoma iznenadio kvalitetom staza i skijališta u cijelini. Očekivao sam neko raspašoj, improvizirano skijalište. Nešto nalik Gulmargu u indijskim Himalajama, gdje sam jednom skijao. A zapravo sam završio na skijalištu koje nije nimalo loše i ima jako puno potencijala da postane nešto izvrsno.
Ukupna skijaška površina Dizina je 470 hektara, a onako od oka, rekao bih da je veličine slovenskog Krvavca, možda i mrvicu veće. Uzeo sam s ekipom najprije najvišu gondolu. Zapravo je riječ o gondoli s međustanicom. Skitrack je pokazao početak na 2696 metara. Na pola planine treba se izaći iz jedne i prebaciti u drugu gondolu par koraka dalje. I ona te vozi na sam vrh planine. Skitrack je pokazao da je vrh skijališta na 3649 metara nadmorske visine, što čini Dizin jednim od najviših skijališta na svijetu, a u mom slučaju drugo najviše na kojem sam skijao, nakon već spomenutog himalajskog Gulmarga gdje je vrh na gotovo 4000 metara. S vrha se pruža prekrasan pogled na okolne vrhove, a tu je i otvoreni pogled na vulkan Damavand, s 5610 metara visine najviši vrh Irana.
Direktni spust s vrha do samog dna skijališta je i najduži u Dizinu. Dužina te staze je čak cca 4.5 kilometara. Ostale staze su kraće, uglavnom kilometar ili dva. Službeno je 23 staza, ali ja bih prije rekao da ih je skoro pa upola manje. Skoro su sve staze crvenog karaktera. Poneka je plava, ali takvih je zaista malo. Crnjake nisam vidio.
Ono što je također iznenađujuće u Dizinu je skijaško umijeće Iranaca. Očekivao sam skijanje u trapericama, žene s maramama na glavama, i puno pluga, lelujanja i padanja. Stvarna slika je posve suprotna. Skija se u najnovijim odijelima i to marke, poput Spidera i Quicksilvera. Skija se i snowboarda na novim skijama. Ženama, iako je ovo Islamska Republika Iran, kosa se vijori na sve strane i niti jednu nisam vidio s maramom. Ono što je odmah očito jest da je riječ o iranskoj višoj klasi koja ima novca.
"Novac u Iranu kupuje sve. Onaj tko ima novac može raditi što god hoće u ovoj zemlji.", rekli su mi par puta dok smo se vozili gondolom. Većina skijaša, dobrih 95%, je ovdje mladih, do cca 35 godina, i svi oni barem malo natucaju engleski, a neki ga govore čak i jako dobro.
Njihovo skijanje je generalno gledajući odlično. Nema jurnjave, nema kamikaza, padovi se mogu izbrojiti na prste jedne ruke, a oni koji loše skijaju svjesni su svoje tehnike i ostaju na nižim, lakšim stazama. Iako nigdje nisam naišao na tabelu s deset FIS pravila skijanja, Irancima ona očito nije potrebna.
Dnevna skijaška karta stoji 750,000 riala ili 22 dolara ili cca 140 kuna. Karta je zapravo plastični žeton koji ima u sebi magnetni čip koji se pri svakom ulasku na žicu približi malenom aparatu uz željezna rešetkasta vrata.
Skijao sam u Dizinu bez prestanka sve dok u tri nije sunce počelo zalaziti, a sve se veći dio skijališta počeo nalaziti u sjeni. Temperatura je naglo počela padati. Za dana je bilo par stupnja ispod nule, ali zbog činjenice da je bilo skroz sunčano, a zrak je inače u Iranu nenormalno suh (da su ti usta non-stop suha i željna vode), osjet hladnoće je bio puno manji. Da ne znam, rekao bih dobrih par stupnjeva iznad nule. Jedino se po savršenom snijegu pod nogama moglo zaključiti da je puno hladnije nego što se misli.
Čak nisam ni stao za jelo, iako je nekih pet restorana raspoređeno po skijalištu, a nekoliko ih je i u samom selu. Istraživanje gastronomske ponude Dizina ostavljam za sljedeći put kada se vratim u Dizin za nekoliko dana. Naime, s obzirom na snijeg koji se očekuje, preporučili su mi da se vratim sljedeći tjedan.
Kako je Raymond morao svojim džipom u Teheran u opskrbu za kafić, ponudio mi je da me poveze. Naravno da nisam odbio.
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA DANAS - 15.4
UKUPAN BROJ ODSKIJANIH KILOMETARA U SEZONI - 115.0
UKUPAN BROJ PADOVA U SEZONI - 0
NAJVEĆA POSTIGNUTA BRZINA DANAS - 74.9km/h
komentiraj (0) * ispiši * #
