Slavonija u srcu i dusi - Baca Iva 2008

Sigurno ste, dragi moji, neki puta došli u trgovinu i na zatvorenim vratima ugledali natpis: Radi inventure zatvoreno! A to se, barem prije, događalo jednom godišnje.
A čemu služi inventura? U trgovini da bi se poravnali računi, da se vidi „saldo“, da se utvrdi promet i izračuna dobit.

Eto ja sam moju „trgovinu“ otvorio 28.10.2005. godine u 17:43 sati. Do sada sam objavio 300 postova u 34.114 riječi, ili prosječno 111 riječi po postu. Vi ste mi ostavili 2.333 komentara, ili prosječno 7,5 po postu.

I da li je time inventura moga bloga završena? Ne! Ovime sam dobio samo izlaz i ulaz „robe“. A zarada? Eto upravo zbog te „zarade“ sam moju „trgovinu“ odlučio zavoriti i uživati u toj zaradi. Moja zasluga? Ne, to ja vaša zasluga u kojoj eto, vašom dobrotom, smijem uživati. Međutim vi mi očito, kako Dalmatinci kažu, „nedate gušta“, htjeli bi da samo „radim“, da ni malo ne uživam. A uživati imam doista u čemu.

Evo kad samo pogledam komentare ovoga zadnjega posta. Doduše malo sam se osjećao kao da sam umro, jer ste me toliko nahvalili. Odmah mi je na um pala stara latinska poslovica „De mortuis nihil nisi bene! – „O mrtvima samo najbolje!“ Jesam ja stariji, još malo ću navršiti 61. No ne osjećam se još na samrtničkoj postelji, hvala Bogu! Nekada se u pravilu znalo tko treba umrijeti. Stari. Kao da je bilo nekakvoga reda. No danas se izgleda i taj red pokvario. Vrijeme starenja, a ono se meni ipak dobrim korakom bliži, je vrijeme kad čovjeku sve manje ide od ruke, kad mu sve više ispada iz ruke. I to prihvaćam tako kako jeste. Nikada nisam volio biti iznimka pa ni sada. Ne želim glumiti nekoga nadčovjeka. Ne ja sam samo mali slabi čovjek, koji je svjestan svojih mogućnosti, ali i svojih mana i slabosti. I nimalo mi nije teško to vam tako otvoreno i reći. Možda će se netko razočarati. Ali u svom sam životu uvijek nastojao slijediti moje principe, od kojih ću ovdje spomenuti samo dva: „Čovjek nikada nije veći nego kad prašta i za oproštenje moli“, i drugi „Čist račun, duga ljubav“!

Odluka, da prestanem pisati bar za neko vrijeme, nije, vjerujte mi, ni malo lako pala. Dugo sam se s njom borio i to iz dva razloga: Prvi je bila moja intencija zbog koje sam i počeo pisati, i to zahvaljujući našem Paoru koji me je uveo u blogosferu, SLAVONIJA. A drugi razlog ste vi. Kroz vrijeme moga piskaranja sam upoznao toliko vas dragih ljudi, koji ste mi prirasli k srcu, postali mi prijatelji. A prijatelja se ne ostavlja samo tako. Čini mi se da sam to nekoliko puta napisao, ali eto reći ću još jednom (i sad vi meni recite da ne starim): prijateljstvo je za mene svetinja!

Nalazimo se upravo u vrijeme predizborne kampanje. Svaka stranka vrši svoja ispitivanja simpatija i računa svoju izbornu šansu. Moja odluka nije bila nikakav predizborni geg. Nisam vas htio zlorabiti kako bih ugodio mojoj nekakvoj sujeti i uživao u vašem „žaljenju“ zbog prestanka pisanja. To nikako ne! Htio sam si jednostavno priuštiti malo mira i moj život malo dotjerati u red, preispitati prioritete, izvagati stvarne mogućnosti. Dakle htio sam smisliti moj novi „petogodišnji plan“.

No prije negoli vam otkrijem moju konačnu odluku, osjećam se dužnim bar ukratko odgovoriti na vaše brojne komentare:

@ Nisam ja,dragi moj Panonsky, niti riječju rekao da se od vas potpuno opraštam. I ja sam naučio na tebe. Ta valda smo zemljaci, Slavonci!

@ Draga moja Crna Šokice, svaratit ću ja i dalje na forum i uživati u tvojim bećarastim pismicama. Fala ti lipa!

@ Nije me, draga Dva, hvala Bogu pogodilo nikakvo veliko zlo. Samo sam malo umoran. Nisam ja ono crveno „možda“ napisao tek tako! Hvala ti na blagoslovu!

@ Dragi moj druže Paore, evo vidio si da mi ni bila želja plašit vas.

@ Dragi Franc, dragi prijatelju, nisam te htio šokirati. Žao mi je, no nadam se da će mo to uz kavicu izgladiti.

@ Dragi moj Grga, moj zgodni i nezgodni! Ta ne vjerujem da sam poludio. Eto šta sam tio to je upravo šta ti kažeš „odpunit“.

@ Dragi Zis, hvala na lijepim slikama. No o tvojim krivudanjima mojim sokacima će mo morati 'nako kako je to u Slavoniji red!

@ Draga moja Slavonko 31431, vidila si razlog. Dakle nemoram baš prestati. Al ostaćemo u vezi!

@ Kobi reko da se ti moj druže Rodin kraju toliko brineš za moju snašu! Al ništa me ne čudi. Imaš ti i pravo. Morda je baš to razlog da malo počmem živit kako treba, da ne sidim cile noći uz „vu nevolju“ (kako za computer kaže Paorova mama) nego da se priklonim snaše? A muči te znatiželja, jelda! Smišljam ja svašta. Al u zadnje vrime sve češće samo sidim - ne razmišljam.

@ Dragi Davore razlog sam ti rekao, a evo i pročitao si.Na svakoj nogometnoj utakmici ima dva poluvremena, a između je stanka. Rado ću ponoviti ono što si napisao gleda nabave tvoje knjige. Dakle knjiga „Jasenovac na Savi“ se isključivo može kupiti (jer sav prihod od te knjige je namijenjen popravci jasenovačke crkve) u katoličkoj župi Jasenovac. Cijena knjige je 30 Kuna. Hvala ti na ponudi da blogerima knjigu pošalješ poštom. Pa tko želi nek se javi na blog: http://jasenovacnasavi.blog.hr/.

@ Dragi moj Slavonac, dragi Divan skitnje. Moram priznati da mi je čitajući tvoj komentar bilo jako teško. Znalački si me ubo tamo ge treba. Vidi se što si po struci. Ja se nadam da će mo se sresti i dogovoriti zajedničke „akcije“ za dobrobit Slavonije.

@ A ti, dragi moj bajo novogradiški, ko da si najprije prostudirao komentar Divana skitnje, pa, nako baš tamburaški, po istoj žici i to po noj najosjetljivijoj. Jasam li ti gajde!

@ Vi ste me, draga moje cure andrevačke, Marija i Andrea, iznenadile sposobnošću nagovaranja. Ta koja cura zna momka bolje obrlatit već Šokica? Imate vi pravo. Ko da se protiv mene urotio Brod, pa Nova Gradiška, pa i Donji Andrijevci. Svi sviraju lipu pjesmu slavonsku. Fala Vam!

@ Dragi Domoa, budući da ti „seliš“ i radi studija odlaziš u veliki grad, i ti najavljuješ prestanak pisanja bloga. Ti si me najbolje razumio. Hvala Bogu bolest nije uzrokom. Vidio si o čemu se radi. Tebi želim od srca svako dobro. A kad završiš studij ona lipo nazad u Slavoniju!

@ Dragi prijatelju Amacord, želja mi nije bila prevariti te pa niti malo. Imao dojam da sam te razočarao. Žao mi je. Nisam to htio. I ja tebi želim puno sreće u životu!

@ Draga Auroraisa hvala ti na lijepim riječima. Molimo zajedno Boga! Svako ti dobro želim.

@ Dragi moj Arsene, fala Bogu nije to čeg se bojiš. Nadam se da će mo o tome malo dulje uz čašicu!

@ Draga moja Slatkogorko ti si jedna od prvih koje sam upoznao. A stare se prijatelje ne zaboravlja!

@ Draga Pjesma o jednoj mladosti, hvala ti na lijepim riječima. Mladost tako lijepo piše o starosti! Nesvakidašnje, zar ne? Puno pozdrava tebi i lijepom Umagu!

@ Drago More nade, hvala na lijepim željama! I ja tebe od srca pozdravljam i nadam se ponovnom susretu.

@ Dragi moj prijatelju Miki, znaš kako se kaže? Treći put Bog pomaže. Daj Bože da dugo ne čekamo na taj treći susret u tvojoj mirnoj avliji il uz nojeve i pure.

Svima vam, dragi moji, od srca zahvaljuje, svako dobro želi i srdačno vas i prijateljski pozdravlja

vaš Baća Iva

A za kraj evo jedne moje pjesme

RASTANAK JE K’O UMRIJETI

Idem drumom, neznam kud' ću.
Svi šorovi pozaspali.
Prvi pijet’o već se budi,
zbogom noći, zora rudi.

K'o što noći zora prijeti,
k'o što vjetar lišće nosi
ode drug moj, zavjet sveti,
rastanak je k'o umrijeti.

A jučer smo šor taj sneni
drug moj i ja budili,
tihu, složnu pjesmu staru
k'o i uvik pjevali.

A što ću ja sad bez tebe,
prijatelju, druže mili?
Velika mi studen prijeti.
Rastanak je k'o urijeti.

A tko rado umire?

ŽIVIMO ISPRAVNO!

Zbog čega smo mi ljudi uopće na ovome svijetu? Kako možemo ispravno živjeti, doživjeti i preživjeti? Sveti Augustin jednom je rekao da smo mi ljudi stvoreni kako bi u Bogu uživali a svijet rabili.

Ali čovjek je ovaj red pobrkao, okrenuo ga naglavce. On želi uživati u svijetu a rabiti Boga. Ali oboje nikako ne ide. Svijet, u posljednjem smislu, ne možemo uživati jer nam on ne nudi ispunjenje naše konačne težnje. Svijet smo i mi sami. No mi smo određeni za nešto više i nikada u svijetu nećemo iskusiti zadovoljenje naše životne težnje. Zbog toga konsekvento uživanje svijeta dovodi do uništavanja toga svijeta.

A rabiti Boga neće biti moguće jer to Bog jednostavno ne dopušta. Tako pragrijeh čovjekov leži u tome, što svoj svijet uzdiže kao Boga a Boga smatra predmetom uporabe. I na jednom i na drugom čovjek doživljava neuspjeh. Zbog toga moramo iz temelja promijeniti naše mišljenje i naše ponašanje. Samo Bog nam nudi radost koju tražimo, ispunjenje za koje smo predodređeni. I kada smo u Bogo našli mir onda možemo rabiti svijet sa svim njegovim mogućnostima koje nudi za održavanjem života i njegovo uređenje.

“Sva radost tvoja neka bude Jahve: on će ispuniti želje tvoga srca!”
Psalam 37,4

Eto, dragi moji, ja sam "zasvirao", svirao godinu i pol pa je došlo vrijeme da zadjenem za pojas.

Svima, koje sam ovim putem smio upoznati, Vama, s kojima sam se od 28.10.2005. smio družiti,

OD SRCA HVALA I MOŽDA DO PONOVNOG SUSRETA

DOVIĐENJA!

A kao moj oproštajni dar nudim vam post

ŠOKCI SU PROPADALI, ALI NIKADA PROPALI NISU!

kojeg posvećujem dragim prijateljima, blogerima Paoru i Rodinom kraju

© Rodin kraj

Njeki sam dan, svitu moj, moro u Brod doktoru, pa potlja prigleda naiđem u jedinu šokačku birtiju kod Adama, sjednem i naručim dva deci graševine, premdaj doktor reko da nebi smio pit. Al čaša dobroga slavonskog vina nemore naškodit. Do moje sinije* sjede dva očita momka, dosta mlađa od mene. Slušam i' kako divane* i čujem da se jedan zove Mata Blažićev i daj iz Babine Grede a drugi Tunja Vručikin iz Prnjavora i da su bili zajdno u vojski.

Tunja se sav zajapurijo u licu, ta skoro rđav, pa će Mati:

- Ta znaš ti, druže moj, šta mi reče njeki dan jedan mamlaz u Brodu na pijacu? Kaže da mi Šokci nismo nikaki ljudi, da nam se istanjila krv, da ćemo nestat i propast. A još povr' sveg da smo nesposobni! Imal veće i bogohulnije laži i uvrede? Nesposobni Šokci?!!

- Pa, koje projektiro ‘ne lipe ‘rastove kuće, ambare* i štagljeve* od Batajnice do Požege? Ko je uzgojio ‘ne babogredske konje što se od snage i ljepote propinju k nebu i kidaju lance i ulare? Ko je izvez’o ‘ne narodne nošnje kojima se divi cili svit, ponjavce* i otarke* kojima kitimo političare kad prid izbore zalutaju u Šokadiju?
Ko je izgradio Petrovaradin, gradišku, brodsku i osječku tvrđavu, savske nasipe, crkve, škole i drumove? Ko je rodio Reljkovića, Cesarića, Tadijanovića, Klaiće, Kozarce, Vladimira Kovačića, Josipa Matasovića, Diku Švagelja, Vanju Radauša, Jana Panoniusa – Kestenečkog, dr. Iliju Abjanića, dr. Josipa Fališevca, Slavka Jankovića, Martina Grgurovca-Šiminog, dr.prof. sc. Ivana Jurića, Katančića, da nabrojim samo njeke?! - nato će Mata.

© Damir F.

- Tako je – reče Tunja i doda: Samo od 1795. godine do 1937. Šokadija je dala priko 150 markantnih pisaca, a za njeke je A.G. Matoš rek’o da su najpraktičniji, najrealističniji i najpozitivniji među hrvatskim lučonošama!!! Može li se zamislit ‘rvacka kultura brez Šokaca i naše kulture i umjetnosti koja se ogleda u svakoj alatki, odjeći, graditeljstvu, pjesmi, glazbi? Sve to k’o buktinja svitli u budućnost i svjedoči o neponovljivosti dobre, šokačke duše, doduše prkosne i do oholosti uspravne, ali koja ni sposobna učiniti zla drugima. Samo sebi.

- Znaš, baja Tunja, vo da nam se istanjila krv, možda je i točno – snuždito* će Mata. A ako i je ni nikako čudo. Tekla je naša šokačka krv u potocima, vjekovima. Na Savi k’o "antemurale christianitatis”* ("Slavonci smo i Hrvati pravi, branili smo granicu na Savi") u Šest godišnjem ratu oko Bratislave, u četiristotinagodišnjim ratovima gospodina Habsburga i madžarskih grofova, u Jelačićevim postrojbama protiv mađarskih grofova, u njemačkim postrojbama pod Staljingradom, u ustaškim kod Krašića, u domobranskim po Bosni, u partizanskim po ciloj tadašnjoj Rvackoj, u Domovinskom ratu u Vukovaru i okolo njega.

© Štitar.com

- Je, bome - Tunja će. - Tekla je ta krv pomišana znojem krvavim, još i više, u doba mira i primirja. Svaka njiva natopita je našom krvi i suzom, teškom, kletom, samozatajnom, zbog mučnog oranja i kopanja, rintanja* po štalama oko marve* i đubreta*, košnje po paklenskim vrućinama, sa sušicom* vječnom družicom, u blatu i maglama slavonskim! Za kog' je tekla ta silna krv šokačka? Zašto? "Klasu za rod, suncu za žeđ", rek’o je jedan mikanovački pjesnik. Al moram kast i vo: za sve vlastodršce na ‘rvackim i evropskim prostorima od stoljeća sedmog do Kristove dvijetisućetreće, dvadesetčetiri sata na dan. A otimali su nam i više neg je trebalo, pritvarali naše u svoje. Pa, kako da se ne istanji ta krv šokačka, kad ju tako vole pit' vampiri stoljećima?
Al svedno, nemoremo nestat’ mi Šokci , pa čak i kad nas u grob metnu! Zar sunce i Mjesec nestanu kad zađu? Ako ništa drugo, živit ćemo u pjesmi, u riči toliki’ naši’ pisaca i pjesnika, na slikama naši’ slikara, u bronci i ‘rastu naši’ kipara. Još nije zašlo sunce svi’ dana, Šokadijo moja!

© Paor

- Istina, baja Tunja – odobrava mu Mata, i nastavi:O, šta sve nisu pisali, pjevali i lagali o toj Šokadiji, pogotovo ‘vi novovjeki "kantautori". Te da je bila sita i napita, raspojasana, puna bećara i podatnih snaša*, da je i danas sretna, pametna, raspjevana i pobožna, da je bogata i zlatna, puna dukata i obilja svake vrste. Ori se pjesma po poljima i sokacima, sve pršti i bukti od miline i zadovoljstva! Hm! Hm!
Niko ne primjećuje, ili namjerno prišućuje, da vod* žive i drukči ljudi.
Živi vod, u Šokadiji, Mika i Grga i Faba. Rodili se prije sedamdeset ili osamdeset godina, sudeći po nji’ovu izgledu, možda i devedeset. Od kako pamte oru, voze đubre po njivama, drva za zimu režu, "peku" rakiju "jaku manje od šesnajst gradi", ponjekad, nediljom, u crkvu odu, psuju glasno i žestoko, ništa ne čitaje, kupatila i priključak na vodovod nemaje, ne briju se redovito. Žive tako iz dana u dan, sedamdeset, osamdeset (možda i devedeset) godina, svedno, u blatu, u životinjskim govnima, po kiši, po snigu, u prašini, u vrućinama srpanjsko-kolovoškim, s boleštinama (pretežito "sušicama") , ponjekad s lomovima kostiju, a ponjekad, bome, i s po kojim ubodom noža o kirbaju ili "penđerašenju". Žive tako Mika, Grga i Faba s izbrazdanim licem, k’o njive nji’ove u Ritu, Okruglom, Ostrvcima, Gredama i Komerevu, svađaje se s komšijama i ukućanima, dokazuju i raspravljaje o poslanju čojka u ovoj dolini suza što se zove Šokadija.

- Je. Bome, je, otužno će Tunja. Žive tako sedamdeset ili osamdeset godina, svedno, u stra’u od neimaštine, od poreznika, od šamara popa i učitelja, žandara i milicionera. Živili u stra’u od metka partizanskog, kad su bili domobrani, i metka ustaškog, kad su bili partizani, i metka crvenoarmejskog kad su u njemačkim postrojbama napadali Staljingrad. Živli u strahu od crkonice* nji’ove malobrojne marve, od tuče i mraza, od suše i prekomjernih kiša, od pendreka žandarskog i milicijskog kad su psovali kralja i kraljicu, ili Titu i Mošu ("Drug nam Tito i Moša Pijade, povadili naše vinograde"), koji su povadili nji’ov tudum*, jedino zadovoljstvo što im je, uz malo kurvanja, veselilo dušu, kad su ga pili 'nako umorni od života, pluga i košnje kosom koja matematskom točnošću vodi kičmu do upale i ukočenosti. Žive tako sedamdeset ili osamdeset godina, svedno, Mika, Grga i Faba slušajuć priče kako je njekad bilo bolje i kako će njekad bit bolje u ovoj nji’ovoj Šokadiji.

© Rodin kraj

- Godine su prolazile, a oni ni primjetli nisu, kada se to, od ‚nog' u "skutaru" obučenog dječaka pritvorio u đeda s očima bez sjaja, s licem neobrijanim, tužnim i tvrdim, s tilom izmučitim od rada i patnje.
Živi tako Mika, Grga i Faba na vlas isto k’o šta je živio njegov otac Šima i njegov otac Đuka. Živi na vlas isto k'o i komšija njegov i njegov otac i njegov đed i đed njegovog đeda. Živi na vlas isto k’o i njegovi lancmani iz Budrovaca, Ivankova, Babine Grede, Štitara, Cerne, Prkovaca, Gundinaca, Cvelferije, Andrijevaca,Trnjana, Andrijevaca, Kopanice i Prnjavora i njihovi očevi i didaci i didaci nji’ovi didaka.
Žive tako, ili tako slično, generacije i generacije Šokaca. Oru, zube, siju, kopaju, čuvaju stoku na utvajima*, voze đubre, drva za zimu režu, festunge* grade, ginu po Poljima Slave, da bi nji’ovim gospodarima u Beču, Budimu, Zagrebu, Brodu i Vinkovaca bilo bolje i bogatstvo veće, skoro kroz plač reče Mata.

- Da, - Tunja će - al uz sve to rakiju piju i loš duvan puše, al svedno znaju ponjekad napravit’ dobrog doktora, pisca, slikara i tamburaša. Niko za nji’ ne pita i ne mari. I kad umru jedva primjete da i’ nema.

Šokci nikad nisu živili od tuđi’ žuljeva i nesreća. Nikad svoje ciljeve nisu ostvarivali bezobzirno i priko leševa. I nikad nisu prosili ni molili. Nikad nisu željeli gospodariti ljudima, pogotovo u politiki, ili državnoj upravi, al isto tako, osim zemlji, ničije sluge nisu ćeli bit. Zemlju su voljeli, njoj su robovali i robuju i dan-danas. Zato je baš nes’vatljivo, kad njeki skorojević, brez korina, pa čak i brez groba svoji’ predaka na šokačkom groblju, nadmeno, zlurado kaže: "Propali su Šokci. Tako im i treba! Nesposobni su! Nekada smo im radili, u nadnici za kilu masti, a danas ih možemo kupiti za eksere*." Tunja je ve zadnje riči jedva izgovorijo, jer je toliko stiso zube od bisa.

Ta ni meni bilo baš svedno vo slušat. Zastalo mi je u grlu, boli me vaj divan. Al se nisam tio mišat već sam guto i u sebi razmišljo: Čuju to Šokci, al šute, il odgovaraju samo njima svojstvenim smiješkom za koji nikada nećeš saznat, da l’ je omalovažavajuće preziran, ili pun gorčine, ali je svakako odraz prkosite, puntarske i do oholosti uspravne duše.
Pa ipak, u Šokca mržnje nema! Ni optužbi, ni kukanja, ni prošnje! Nji’ovo je propadanje samozatajno i gordo, gotovo prkosno.
Čini mi se da u Hrvata nema još njeke etničke skupine koja bi bila opsjednuta zemljom k’o šta su Šokci. "Ovdje je zemlja i u srcu i u oku, a ne samo pod noktom", dobro je uočio naš Diko Švagelj. Mnogi su u Slavoniju dolazili primamiti zovom plodova zemlje, ali jedini joj je Šokac ostao vjeran. Ostali ju napustiše, il se pritvoriše u službenike, poreznike, tvorničke radnike, prekupce, nakupce i razno-razne priučene večernjoškolske administrativne moljce. ("Zalud diko na košulji grane, kad ti nisu njive poorane.")

Jedno su vrime Tunja i Mata sjedili i pijuckali, ozbiljnog lica al brez riči, snužditi, kad će unjeke Mata:

- Šokac je nastavio putovima predaka. Samo je u zemlju vjerov’o. I to ga je uništilo, osiromašilo, stanjilo mu krv. Branijo je svoju zemlju od nasrtaja bezdušnika, al nažalost, morala se zlatna glava sviti. Dugogodišnjim diobama obitelji, zemlja je postala rascjepkana, uzgoj uglavnom žita i kukuruza nije bio dovoljan ni za prostu reprodukciju, a kamo li za kupovinu mehanizacije, pa se radilo alatkama koje su izmišljene još u vrijeme prvih poljoprivrednika Naftufijaca iz doline Jordana 10.000 godina prije Krista.

© Štitar.com

- Osim toga, Šokac nije im’o novca za plaćanje radnika, pa je sam radio na polju i oko marve dvadesetčetiri sata na dan, a kako to sve svršava – zna se, doda Tunja.
-Uz sve to pljačkali su ga nemilice. Nijedna država, nijedna vlada, pa i va ‘rvacka, nije mu pomagala da svoju ljubav prema zemlji pritvori i u svoju korist, da ga preorjentira na ‘ne kulture koje bi bile primjerene njegovim malim njivama i nedostatku radne snage. Štoviše, komunistički režim bivše Jugoslavije sistematski ga je uništav’o boreć se proti kulaka, bolje rečeno dovršio je ‘no šta je počelo razvojačenjem Vojne krajine dalekih 1870. godina. Bio mu je suvišan, jer je stvar’o velike poljoprivredne kombinate, otimajuć’ zemlju Šokcu raznim mjerama: arondacije, komasacije, propisivanjem maksimuma vlasništva i šta ti ja sve neznam.

- I šta je Šokcu drugo priostalo, nego da svoje kćeri i sinove školuje za njeka druga zanimanja, a ne za beskorisno rintanje po zemlji. Ošli su tako Šokci iz sela Šokadije u gradove Šokadije, ili gradove izvan nje. U većini slučajeva to su uspješni ljudi u svojim zanimanjima. Nažalost, u selima Šokadije ostali su nji’ovi stari roditelji, pa se tako, eto njekima pričinja da je nas Šokaca nestalo -, miro će baja Tunja.

- A osim toga - nastavi Tunja - putom "Trbuvom za kruvom" došlo je u Šokadiju puno stanovnika Like, Korduna, Dalmatinske Zagore, Bosne , Hercegovine, Hrvatskog Zagorja. Dolazili su samoinicijativno, poticajem Crkve, ali i "kolonizacijom", to jest "humanim preseljenjem", iniciranim od vlasti Nezavisne Države Hrvatske hrvatski živalj, ili "Socijalističke Jugoslavije" srpski živalj. U svakom slučaju Šokadija je za njih bila Obećana zemlja, jer su u njoj našli utočište od gladi i bijede.
Bila je Šokadija , u to vrime, za nji’, bogata, sveta zemlja, baš ‘naka, kako i danas, svjesno ili nesvjesno, tepaju i lažu tamburaši i ostali zaljubljenici ‘ve blatne, maglovite, al’ nadasve drage zemlje.

- Da – Mata će - došli su jadni i gladni. Hrvati iz tih krajeva ako su kolonizirani u ‘rvacka, šokačka sela za vrime Nezavisne, bili su sluge kod malobrojni’, imućniji’ seljaka, nadničari, risari, napoličari, radnici na vršalicama, u šumama. Hrvati i Srbi, koji su potlja II. svjetskog rata kolonizirani na, uglavnom, njemačka imanja bili su , ubrzo " svoji na svome".

Te su "došlje", vridni, pošteni i skromni, malo po malo sticali i sami nješto zemlje, a potlja Drugog svjetskog rata zapošljavali su se u "socijalističkim" seljačkim radnim zadrugama, postajali državni službenici, članovi Partije, ponjeki i sekretari mjesnih organizacija Partije, poreznici itd. – jednom ričju – napredovali su!
Istovremeno smo mi, "autohtoni" živalj, imućniji seljaci – Šokci nezaustavljivo propadali. To je propadanje počelo još od razvojačenja Granice 1870. godina, al’ je dovršito u "socijalističkoj" Jugoslaviji rad "strategije" razvoja socijalizma koja se uglavnom sastojala od otimačine šokačke zemlje i plodova rada nji’ovih ruku.
Propadali smo mi Šokci, ponjekad, i rad naši’ čudni’ i neshvatljivi’ opredjeljenja: dioba zemlje do apsurdno mali’ površina, malo đece, (prema smo rasipnički pravili đecu po tuđim kućama), kupovina mrtvog kapitala, dukati i gizda, patološka privrženost zemlji, opredjeljenje za proizvodnju tradicionalnih kultura, zatvorenost u sebe, nepovjerenje u "novotarije", puntarska i prkosna oholost, ponjekad nes’vatljiva rasipnost. To je propadanje bilo naše, moglo bi se kast – svojevoljno, samoubilačko.

- Istina je to, Mata, al glavni, paklenski planovi za naše uništenje su smišljeni u glavama "socijalistički’ i komunistički’, teoretičara i vođa u Zagrebu, a naročito u Beogradu. Izvršitelji tih planova po selima, primitivni i nepismeni seoski "rukovodioci" i "aktivisti", polupismeni "društveno-politički radnici", nepismeni milicioneri, većinom Srbi) provodli su - tihi genocid. Genocid nas Šokaca - ojađeno će Tunja. - Propadali smo mi Šokci tiho, polako, gotovo nezamjetljivo, ali zato matematski sigurno i nezaustavljivo, majku im krvavu jebem!

- Al velika vremena rađaju velike ljude – moja baja Tunja. Šokci su propadali, ali nestali nisu! Rodili su Šokci velikane uma i značaja. Bili su, njekad, i banovi i saborski zastupnici, prosvjetitelji i književnici lučonoše. Za razliku od drugi’, ti velikani nisu zbog skromosti "golubinje" slavonske duše isticali pripadnost šokačkom korpusu, pa je uvriježeno mišljenje da Šokaca nema sposobni’ i značajni’, već da žive samo zato da "kolju svinje i drva za zimu režu."

© Divan skitnje

Svaka im čast! Vidi se da su to pošteni momci, pravi Šokci. Svaku sam im rič zabardo*.Mata i Tunja ođoše a ja naručim još dva deci vina i razmišljam.

Sredinom devedeseti’ godina objavio je jedan ‘rvacki tjednik 48 imena i slika najutjecajnijih osoba u vrhovima ‘rvacke vlasti, vojske i medija. Nijednog Šokca među njima! Svi su bili iz Ercegovine!

Smučilo mi se, pa sam se počeo pitat:

- Kako je moguće da su najsposobniji ‘rvacki kadrovi baš iz Ercegovine, iz njena dva – tri mjestašca? Zar Šokice ne rađaju više pametne sinove i kćeri, ili nam se zbilja istanjila krv na bojišnicama, na njivama žitnim, brazdama dubokim, u rakiji ljutoj?

“Mrsko je slušati pod granom nebesnom
nevidljiv krila šum,
razbudit nećeš ti svojom pjesmom
djedova starih hum”

- sjetim se Jesenjina. Zar me je prigazilo vrime? Zar ne s’vaćam rvacke prilike? Živim li u prošlosti, utrkujem li se s lokomotivom?
Pa se ope sjetim Jasenjina:
"Dragi, dragi, smiješna ludo kriva,
našto, našto trka bezgranična.
Zar ti ne znaš da je konja živa,
pobijedila konjica čelična.?"
A to, da Šokaca nema, samo je privid, fantazmagorija, bolećiva melanholija, uzrokovana možda i vinom kojeg toliko volim i eto i sad pijem!

- Al,. ko da mi njeko govori, Šujica, Čitluk, Duvno, Široki Brijeg, Veljaci, Čapljina, Popovo Polje! Priberi se, čovječe! Pa vidiš, valda tko i kako vlada Hrvatskom! Ma, koje Šujice i Široki Brijegovi! Sve je to za kratku, dnevnu uporabu. Prijelazni period. "Nizovi kojima se blagorodne duše zavaravaju i opijaju lažima od straha pred stvarnošću." , rek’o bi Krleža.

- Da, ali zbog toga tvoja i moja stvarnost nije Toscana, nego sušica, pijanstvo, neimaština, nekultura, nepismenost.
A narod, naš narod, pogotovo Šokci, to je bijeda koja se probija kroz život k’o štetočina i zvjerokradica. I šta vridi šta mi imamo svoju civilizaciju i svoju tradiciju? Dalmatinska arhitektura X. i XI. stoljeća, dalmatinska romanika, gotika, barok naši’ sjevernih provincija, imena od Laurane, Flaciusa, Jana Panoniusa, do dubrovački’ madrigala, od manihejaca i protestanata, Reljkovića, Kozaraca, Cesarića, Tadijanovića, Radauša, Grgurovca i drugih Šokaca, ima ih legija!? "Suvremeni naš, nazovimo ga, romantični zanos, sve je to dokaz da smo mi pozitivna pojava in statu nascendi u zapadno – europskom smislu te riječi." Opet se sjeti’ Krleže. Šta to vridi, kad je sve to potopito u ‘voj bezobzirnoj pljački i pretvorbi, kič folkloru. Nazadujemo, nekulturni smo, bolesni, mračni, apatični. Uđi u autobuse, tramvaje, kafiće, pa ćeš vidit kako se ponaša naša mladež, naša uzdanica! U crkvu idu samo babe, a po bogopsovci smo prvi na svitu. Izlaza nema, čojče! Sve je jad i čemer! Samo ‘ni 48 sličica, s pravom govore da "imaju ‘Rvacku", jer "zbog zasluga za ‘Rvacku" imaju novac i mogu živit životom dostojnim čojka!

© Rodin kraj

- Glupane glupi! Nevjerni Tomo! Stoko sitnog zuba! Katastrofičaru! – oborio se na mene ope njaki glas i otpoče svoj žučljivi solilokvij, palucajući rašljastim jezikom: Šta znači ‘ni 48 sličica? Šta znače prema Šokcu dr. prof. Josipu Fališevcu, infektologu svjetskog glasa, savjetniku Svjetske zdravstvene organizacije, piscu knjiga "Opća klinička infektologija", "Antimikrobna terapija", ili mikanovačkom Šokcu prof. dr. sc. Ivi Juriću, počasnom guverneru američkog biografskog instituta, osobi čija je biografija zabilježena na sveučilištu u Kembridžu, autoru preko 200 znanstvenih radova, autoru knjige "Genetičko podrijetlo Hrvata", pa mikanovačkom Šokcu dr. Iliji Abjaniću, prijatelja A.G. Matoša, kojeg se 20.000 stranica rukopisa iz oblasti medicine, hrvatskog jezika, povijesti, politike čuva u Sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu, pa Šokcu dr. Mati Novoselu, tajniku biskupa J.J. Strossmayera, pa Šokcu, glumcu Mati Ergoviću, pa dr. Marku Samardžiji, pa Šokcima Ručevićima: dr. Stjepanu, liječniku i generalu, dipl. pravniku Marijanu Zmaju Mikanovačkom, dr.sc. Iliji, veterinaru, Velimiru, dipl. inž arhitekture, Božidaru, ing. članu Savjeta za naftu pri HAZU, pa Šokcu Božidaru Abjaniću osnivaču Sjeverno američkog vijeća za nezavisnu Hrvatsku i prvom Glavnom tajnika Hrvatskog narodnog vijeća Ma, šta znači ‘ni 48 sličica prema 150 markantni' pisaca koje je od 1795. – 1937. dala Slavonija, odnosno Šokadija!?

Prema tim šokačkim velikanima su ‘ne sličice – dim, da ne kažem, 'vako ljut, p....n dim!! Već sutra za nji’ niko znati neće! A buktinje koje su zapalili Šokci svitlit će vječno u 'rvatskim tminama i maglama!

A koliko još ima sposobni' i pametni' Šokaca, diljem 've Lipe Naše!

© Rodin kraj

Adame, daj još jedno vino! Žao mi je šta su ošli Tunja i Mata, sad bi i ja šnjima rado divanijo. Morda i’ ope vidim kad budem išo na kontrolu?

-------------------------------------------
Tumač nepoznatih riječi

sinija = stol
divan = govor, razgovor
'ambar (hambar) = u slavonskom dvorištu (avliji) posebno sagrađena drvena zgrada u kojoj se čuvala pšenica, kukuruz u zrnu i brašno
štagalj = velika zgrada u slavonskom dvorištu u čijem je prizemlju staja za nkonje i krave a na katu sjenik
ponjavac = vuneni prekrivač za konje ili „federsic“ (posebno sjedalo za dvije osobe obloženo kožom i prekriveno ponjavcem, u kojem je naprijed sjedio kočijaš a u zadnjem dijelu kola „putnik“
otarak = ručnik
snuždito = zabrinuto
Antemurale christianitatis = Predziđe kršćanstva - naslov koji je Papa Lav X 1519. godine dodijelio Hrvatima zbog hrabrosti u borbama s Turcima
rintanje = raditi teški posao
marva = stoka
đubre = stajski gnoj
sušica = tuberkuloza pluća
vod = ovdje, tu
snaša = udata žena
crkonica = uginjanje stoke
utvaj = ledina
tudum = stara sorta grožđa
festung = od njemačke riječi Festung = utvrda
eksere = čavle
zabardo = zapamtio

PJESNIK KOJI ŽANJE ŽITO

- 10:36 -

Ukupno Komentara (81)

Po sokacki divani ------------U Miraz spremi

DI SU, DADO, KOLA STARA

- 00:10 -

Ukupno Komentara (41)

Po sokacki divani ------------U Miraz spremi

SVE ME ČEKA

- 00:42 -

Ukupno Komentara (40)

Po sokacki divani ------------U Miraz spremi

INVENTURA

- 00:02 -

Ukupno Komentara (54)

Po sokacki divani ------------U Miraz spremi

ZASVIRAJ, I ZADJENI ZA POJAS! – MOJ 300. POST

- 00:04 -

Ukupno Komentara (25)

Po sokacki divani ------------U Miraz spremi

Linkovi

Ovo je moje društvo drago

PJESMA SLAVONIJI