|
|
|
UGAŠENI „DIMOVI“ III
Tijek života u zadruzi
Osim redovitih svakidašnjih poslova koji se, tako reći, odvijaju sami po sebi, posleni dan zapravo ne počinje dok se u jutro u avliji ne pojavi baća Marijan, a to je i ljeti i zimi čim grane sunce. Često već s kapijice gromoglasno zaziva: „Mato de'vo!,,, „Stipa de'no!,,, „Adame jes'ošo za svinjama?,, ili „Ge'e vaj?„te „ge'e naj?,,. Začas je već obišao i svinje i štalu i konje i zavirio u sobu, uzbunio čitavu kuću, po avlijama nastaje strka, snašanje, mukanje krava, skvičanje svinja, a kuvačica zna da mora požuriti s jelom, jer će sad prvi jutarnji poslovi biti gotovi i muškarci sjesti za froštuk.
Radnim danom ne jedu svi zajedno ni u isto vrijeme; obično je tako, da za sto sjednu najprije oni koji se nađu u kući kad je doručak spremljen; ostali kad tko stigne, ali ipak približno istodobno. Ljeti se jede u dvorištu pod kajsijom, a zimi u predsoblju. U sobi se prostire samo u naročito svečanim zgodama. Žene obično jedu iza muških, no to nikako nije pravilo. Sva djeca dobivaju svoj obrok prije odraslih, a prostire im se za niskom, okruglom sinijom, najčešće u kuhinji. Još su do nedavna i odrasli jeli za tom sinijom, no sada jedu za astalom. Nakon doručka kuća se polako smiruje: muškarci se razilaze svaki za svojim poslom, a u kući uz djeda Miju i malu djecu ostaju same žene, obavljajući svoje redovite, dnevne, kućne i obiteljske poslove, dok u kuhinji kuvačica uz još jednu snašu priprema ručak.
U vrijeme žetve, okopavanja i berbe kukuruza - pri čemu obično sudjeluje gotovo sva kućna čeljad - kad još i djed Mijo s majom na kolima ode s ručkom na njivu, kuća opusti kao da je izumrla. Na njivi, čim ručak stigne, posao se prekida pa ručaju svi zajedno. Kad je ručak u kući, jedu otprilike u isto vrijeme, ali su rijetko kad svi za stolom. Tek na večeri znaju biti gotovo svi, iako se s jelom ne čeka nikoga. Jedino nedjeljom i blagdanom ručaju istodobno, pa se tada od svakoga očekuje da bude u određeni sat kod kuće. Ipak ni tada ne sjedaju svi za isti stol, jer tako velikog u kući i nema, već jedan dio ukućana, obično manja skupina ženskog dijela zadruge, jede za drugim stolom. Badnja večer jedini je čas čitave godine kad se, makar i kratkotrajno, za istim stolom nađe čitava zadruga od njenog najstarijeg do najmlađeg člana.
Starija braća - Marijan, Ivo, Mato i Stipa - vrijeme nakon večere koriste za dogovor o sutrašnjim poslovima, a Marijan tada zapitkuje ovog i onog što je tijekom dana radio i uradio, što ima nova na stanu, kako napreduju usjevi i stoka i o svemu onom što sam nije dospio vidjeti i obići. To je vrijeme kad svrati i komšija, bilo po poslu, bilo samo na divan, a često to biva jedino razdoblje u danu kad se osim o poslovima progovori i o čemu drugom. Ljeti, kad se radni dan otegne od rane zore do kasne večeri, takvi razgovori ne traju dugo; svatko se umoran od posla žuri na spavanje. Priliku za to više pruža zima, kad ima dana da se u kući tako reći ne radi ništa, barem koliko se to odnosi na muškarce. Oni se tada preko dana vrzu po avliji popravljajući štogod u kolnici, na oruđu ili kolima, ili se pak bave pletenjem košara i sepeta, za koje se već u jesen na Savi nabere vrbovih šiba. Stoga je zimi mnogo življe u velikoj sobi. Ovdje se rado zadržava i onaj tko u njoj nema pravog posla, jer se soba čitave zime stalno i dobro loži. Ipak, ovo je i zimi u prvom redu ženska prostorija. Već prije Božića postavljaju se u njoj stative za kojima marljive snaše tkaju po čitav dan, a katkad i do kasno u noć. Ako se slučajno iz kuće oprema koja mlada, dočekuju tkalje za stanom (il kako se to po šokački kaže: stativama)i sitne sate. Katkad se zimi, uz domaće, u sobi okupi i čitav komšiluk, a to bude osobito kad se čija perje. Za ove današnje mlade moram ovo prevesti: vaši današnji susjedi su naše bivše komšije. Žene tada posjedaju naokolo dugačkog stola na kojem je brdo perja, stariji se muškarci okupe u manje skupine pričajući ili kartajući, a mladi oko šaha. Tom prilikom baća Marijan uvijek ponudi vina i rakije.
Koliko se čini, u zadruzi Živić-Krlavini vlada sloga, međusobno povjerenje i poštivanje starijih. Odnosi starijih i mladih još su zadržali značajke starih tradicijskih shvaćanja, kad je dovoljno da stariji nešto naredi ili zabrani samo jedanput i da bude siguran da će mlađi bez pogovora poslušati. Sam baća Marijan u svom upravljanju ne pokazuje nekih apsolutičkih težnja; kad treba rado se posavjetuje s ostalim ukućanima. Dovoljno je pametan da zna kako kuću može na okupu zadržati samo poštujući ličnost pojedinca, a nikako silom. Zbog toga i nije potrebno niti novac niti drugu imovinu ni pred kim sakrivati ni zaključavati.
U kući je u posljednje vrijeme bilo nekoliko svadbi i nekoliko rođenja. U tim je zgodama sudjelovala čitava zajednica i radom i novcem. Mladu, dakako, za udaju oprema u prvom redu njezina mati, ali je zdušno i obilno pomažu i svi ostali, te se i ne pita čija se kćer udaje. Isto je tako i kad se dijete rodi ili kad se tko razboli, a novčani se troškovi u svim takvim slučajevima podmiruju iz kućanskog. Slično je i u pitanjima odgoja djece, te se i tu, uz roditelje, o njima jednako brinu i svi ostali. Ako je majka zaposlena u polju ili je reduša, već će se naći jetrva ili strina koja će dijete nahraniti ili se pobrinuti da ne zakasni u školu. Ako dijete treba kazniti, majka ili otac neće zamjeriti ovoj strinki ili onom čiki ako ga lupne ili izgrdi, a djetetu ne pada na pamet da se ode potužiti majci. Općenito, što se tiče položaja samih pojedinih obitelji unutar zadruge, u koliko i postoji neki jači osjećaj pripadnosti ovoj ili onoj od njih, taj je u odnosu prema osjećaju za cjelinu veoma slabo ili nikako izražen, pa se u dnevnom životu i radu i ne zapaža tko je kome muž, tko žena ili tko mati kojem djetetu. Ova pripadnost pojedinim obiteljima postaje vidljivija tek u trenucima odmora i dokolice, kad muž sjedne do žene, da s njom nešto povjerljivo porazgovori i kad majka konačno dospije na krilo uzeti svoje dijete.
A kad je već rič o životu u zadrugi onda ću vam ispripovidat jedan istinit događaj iz jedne zadruge iz mog sela. U velikoj sobi, koja je bila ko manja kasarna, spavala je sva čeljad zadruge, mlado i staro. Tuna se istom bijo oženijo i sad čeka da svi pozaspu pa će onda i on sa svojom mladom snašom. I kad je on mislijo da je i dada zaspo, počme on dirat svoju snašu. A ona se nećkala, jer ni bila sigurna daj dada zaspo. A Tuna da provjeri pita:"Jel, dada, s šta ćemo sutra radit?" A dada mu kaže:" De ti Tuna, najprije svrši tvoj večerašnji poso, a sutra će mo već vidit šta ćemo radit!"
Nastavak slijedi 
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(16)
UGAŠENI „DIMOVI“ II
Zgrade
Stambene i gospodarske zgrade zadruge Živić-Krlavini nisu obuhvaćene jednim kućištem. Nestašica stambenog prostora, pa i prostora za smještaj gospodarskog alata i pribora, već duže čini poteškoće normalnom odvijanju kućnog života. U staroj matičnoj zgradi nema mjesta za sve članove zadruge, a u sklopu samoga kućišta nema ni prostora za prigradnje ili nove gradnje. Treba naći gdje će se smjestiti 26 kreveta! Zadruga je taj problem privremeno riješila tako da se dio njene čeljadi smjestio izvan same matične zgrade. Tako sin Ivan stanuje, ili bolje reći spava s nekim članovima svoje obitelji u neposrednom susjedstvu, a Marijan sa ženom u kući što ju je zadruga kupila poslije rata. Usprkos tome zadružni je život usredotočen u glavnoj zgradi: tu se kuha za sve, tu svi zajedno jedu, a tu se obavljaju i svi kućni i gospodarski poslovi vezani uz kuću. Ukratko, čitava zadružna zajednica, u stvari, živi u glavnoj zgradi, samo što pojedini članovi odlaze na spavanje drugamo, ili su pak kakva kola ili saone smješteni izvan nje. Zbog takve organizacije zadružnog života, koja je i jedino moguća, zadržala je glavna matična kuća gotovo sve značajke pravog, zadružnog doma i u duhovnom i u materijalnom smislu, te će zbog toga i njen opis upotpuniti prikaz zadruge.
Čitavo kućište ima oblik pravilna pravokutnika kome uža strana čini uličnu frontu dužine približno 25 m. Štagalj dijeli kućište poprijeko u dva otprilike jednaka dijela. U prednjem su stambene i gospodarske zgrade, a stražnji dio zapremaju vrt i šljivik. Sve su zgrade, osim štaglja, niske prizemnice, smještene naokolo uz rubove kućišta, tako da je u sredini ostalo prostrano dvorište, avlija, čitavo popločano crvenom ciglom. Ovaj je prednji dio niskom žičanom ogradom pregrađen u dvije avlije. U manjoj, do ulice, smještene su stambene i pomoćne kućanske zgrade, a u stražnjoj su, većoj avliji gospodarske zgrade. Sva su zdanja građena od pečene cigle, čistim zidom, bez drveta bilo u temeljima, bilo u zidovima. Krovovi su strmi i pokriveni glatkim crijepom. Glavna stambena zgrada i kućari, ožbukani su i bijelo okrečeni, dok su sve ostale zgrade neožbukane. U čitavom sklopu zgrada nema nijednog drvenog zdanja.
Uličnu frontu zaprema najprije glavna stambena zgrada. Okrenuta je na ulicu zabatnom stranom s dva prozora (sa šalaporkama) u zidu i s dva tavanska prozorčića na zabatu. Desnu stranu fronte zaprema niska zgrada okrenuta dužom stranom na ulicu. Tri prozora s rešetkama, većinom zakrita šalaporkama, daju naslućivati da su to kućari. Između obiju zgrada ulaz je za ukućane, kapijica probijena u zidu koji veže jednu zgradu s drugom, a na kraju ulične fronte velika je kolna kapija. Ušavši na malu kapljicu, odmah je s lijeva već spomenuta glavna zgrada. Građena je 1848. godine „kad se Marijanu rodio sin Adam,,. Upravo nasuprot kapljice ulazi se uz nekoliko stepenica u prilično veliko, nešto u dvorište izbočeno, naknadno prigrađeno prisoblje. Iz prisoblja, lijevo su vrata u kujnu, na suprotnoj strani kroz trijem izlaz u dvorište, a u istom zidu u kojem je vanjski ulaz vrata su u sobu. To je velika prostorija, otprilike 6 x 9 m, kojoj dva mala ulična prozora i dva isto tako mala dvorišna daju ipak dovoljno svjetla osobito kad u njih upre sunce. Uz lijevu i desnu dužu stranu sobe pružila su se uza zid po tri visoko namještena kreveta pokrivena vunenim ponjavama. Na čelnom je zidu između uličnih prozora ogledalo i zidni ormarić pod staklom. Lijevo je od ormarića starinski zidni sat s „češerima,,, a iznad prozora povješanc su svetačke slike uz koje su zaticane fotografije, većinom mladih članova zadruge. Pokraj prozora je šivaći stroj. Posred sobe je dugačak, hrastov stol, koji se može, prema potrebi, razvući gotovo duž Čitave sobe. Kod ulaza je velika novija željezna peć koja se, isto kao i nekadašnja stara kaljeva furuna, loži iz kuhinje. Iznad peći visi o stropu čivija: o željezne kuke obješeno je vodoravno nekoliko motaka, na koje se zimi vješa mokra, pokisla odjeća. Nedjeljom visi na čiviji čist, vezen otarak. U kutu do peći obično je mjesto za belku (zipku), a iza ulaznih vratiju veliki je naslonjač u kojem gotovo čitav dan sjedi stara gazdarica Marija.
Kuća s anjforom
Soba je glavno zadružno boravište. U njoj se zadrugari zadržavaju ljeti, a naročito zimi, jer je to jedina prostorija, pored kuhinje, koja se zimi grije. U svečane dane u toj sobi zadružna čeljad zajednički jede; tu snaše i djevojke krpe, šiju, kroje, predu, tkaju i osnivaju, pa je u tu svrhu nasred sobe u strop usađen klin o koji se gornjim krajem upire snovača. U toj sobi djeca koja idu u školu pišu svoje zadaće, u njoj se igraju, a u nju se uvodi i komšija i gost. Nekad su se u njoj održavala prela i posila, a i danas se zimi okupi komšiluk na čijanje perja. Kao dnevni boravak, ovo je svakako ipak najviše ženska prostorija jer su muški većinom kojekuda na radu. Tek dado - stari gazda Mijo - zadržava se, osobito zimi, po Čitav dan u sobi, sjedeći na svojem stalnom mjestu za stolom u društvu Žene, snahe, kćeri, unučadi i praunučadi.
Kuća bez anjfora
Prisoblje služi kao svakodnevna blagovaonica zimi, jer se ljeti jede na dvorištu pod kajsijom. U toj je prostoriji do prozora jedan oveći stol s dvije klupe, a uza susjedni zid kuhinjski ormar, staklenjak s jedaćim priborom. Ovo je prisoblje prvo prihvatilište za muškarce, kad osobito zimi dođu blatni i mokri s polja ili iz štale. U sobi je pod od jelovih dasaka, a predsoblje je cementirano da se lakše pere.
Kujna je vrlo malena i mračna. Izravno svjetlo dobiva samo kroz malen prozorčić na strani susjeda, dok je drugi okrenut u predsoblje. Uza zid lijevo od ulaza smješten je šporet (štednjak), a odmah do njega, sasvim u uglu, zjalo je sobne peći. Danas se u kući još samo djed Mijo sjeća kad je na mjestu šporeta bilo otvoreno ognjište, banak. U kuhinji je još uzidana polica sa posuđem i okrugla, visoka sinija (stol). Ljeti, kad se kuha napolju, stavlja se u kuhinju još i jedan krevet, na kojem obično spava Ivo.
Avlija
Iz predsoblja se kroz trijem, ganak, izlazi u avliju. Ta vrata u trijem ujedno su i glavni ulaz u kuću, jer se zimi vrata s ulične strane trajno zatvaraju. Ganak se pruža duž Čitave zgrade podig¬nute s lijeve strane u produženju glavne kuće. To je otvorena nadstrešnica sa stupovima koji su međusobno spojeni „gotskim,, lukovima. Unutarnja strana ganka je ožbukana i bijelo okrečena, a s vanjske je strane gola cigla. Na početku trijema, odmah do izlaza iz predsoblja, vrata su u sobicu i u potkrovlje, koje služi kao kukuruzarnik, a odmah do njih oniska su vrata u podrum. Uz ostalo, tu su bačve s vinom i rakijom, kućna zaliha krumpira i kupusa, a uz jedan od zidova duga polica s poredanim hljebovima - čitava zaliha od pečenja do pečenja. Dalje, duž ganka, jedan su do drugog dva kućara. Namještaj i razmještaj gotovo im je identičan: lijevo od ulaza ormar od¬nosno ladičar-staklenjak, suprotno od ulaza stolić pokriven Čipkanim stolnjakom, a desno krevet. Po zidovima po koja svetačka slika, a na ormarima jabuke ili dunje. To su stari kućari. Ormari i kredenci otvaraju se svega nekoliko puta godišnje u svečanijim zgodama kad treba izvaditi bolju opremu; tijekom dana nema potrebe da bilo tko boravi u kućaru; mjeseci prođu dok netko sjedne za stol, tek se navečer dolazi na spavanje. Zbog toga ovi kućari djeluju nekako pretjerano uredno kao da već nitko odavno u njih nije ni zavirio.
Kućari
Posljednje dvije prostorije u koje se ulazi s trijema pripadaju i po svojoj namjeni i po smještaju velikoj avliji, iako su građevno sastavni dio iste zgrade. U prvoj su prostoriji velike kace u kojima vrije mošt i gdje se odlaže kom od grožđa, šljiva, krušaka i drugog voća dok se ne ispeče rakija. Iz ove prostorije, a i iz trijema, usmjeruju vrata u pušnicu gdje se suši meso. Nasred prostorije neke je vrste nisko ognjište na kojem se tijekom sušenja mesa loži vatra zbog dima. Čitava je prostorija, naravno, sasvim crna. Uza zid do trijema stalno je mjesto za rakijski kotao (za pečenja u pušnici ostaje samo kotao dok uređaj za hlađenje stoji na trijemu).
U velikoj avliji (dvorištu), nastavljajući se na zgradu s trijemom, prostrana je, otvorena nadstrešnica na stupovima, kolnica. Uz kola, tu su smještene razne bačve i kace, zatim krunjača, vijara, trijer, plugovi i sijaset drugog sitnog alata i pribora. Tu je i kućica oštrog psa Šarova.
Avlijom, a i zgradama čitavog kućišta dominira štagalj, smješten poprijeko u dnu dvorišta. Kao svuda u tim krajevima, gradnji štaglja posvećuje se i s građevne i sa estetske strane znatno veća pozornost nego stambenoj zgradi. Zbog toga za njihovu gradnju postoje i naročiti majstori zidari. Štagalj u Krlavina podignut je 1917. godine i građen, kao što je to već običaj za takve zgrade, od žute i crvene opeke. Sva vrata i prozori imaju polukružne izbočene dovratnike i doprozornike, a cijelo pročelje puno je izbočenih, nazubljenih ukrasa izvedenih opekom. U prizemlju su štale za konje i za onih pet-šest krava koje se muzu, kako bi mlijeko za kućnu upotrebu i za prodaju mljekari bilo pri ruci. Ostale su krave na stanu. Na desnoj strani štaglja natkriven je prolaz, sa širokim dvokrilnim vratima, u bašću (vrt) iza kuće, gdje je odmah do vratiju svinjara, a iza zgrade đubrište (gnojište). Desno od štaglja mala je zgradica od crvene opeke; tu je koč(i)njak (kokošinjac) i otvorena nadstrešnica pod kojom se cijepaju drva. Ispred kočnjaka stoji velik, dubeni valov, jer se svinjama daje u velikoj avliji. U velikoj avliji još je bunar sa đermom i šest velikih betonskih korita za napajanje blaga i pranje, a između štaglja i kočnjaka zahod.
Štagalj
Vrativši se opet u malu avliju, preko puta ganka s kućarima smješten je ambar. To je poveća, u srednjem dijelu otvorena zgrada, od šarene opeke kao i štagalj, također sa stupovima spojenim „gotskim,, lukovima. Ambar je građen 1919. godine, pa je to najmlađe zdanje čitavog kućišta. U srednjem su otvorenom dijelu krušna peć i ljetna kuhinja, a desni zatvoreni dio je sam ambar. Slijeva je manja, također zatvorena prostorija, komorica, u kojoj je pored nešto poljskog alata smješteno i sve ono što nije moglo naći mjesta gdje drugdje. U prostranom ambaru najveći dio prostora zauzimaju velika okna za žito i okna za brašno, a na njima su smješteni čabrići s mašću i medom. Ovdje je spremljena i zaliha kudjelje i lana u velikim močićima (svežnjevi povjesama) kao i klupka fitilja (pučka za tkanje asura). Izvana na stupu pred ulazom u sam ambar visi žitni vinac: u kući je još običaj da se na svršetku žetve od zaostalog klasja na njivi splete vijenac. Zrnje se iz tog vijenca u idućoj sjetvi smiješa sa sjemenom. Ispred ambara, u hladu velike kajsije, postavljen je dugačak stol na kome zadruga ljeti jede.
Posljednja je, u opisu već spomenuta, zgrada s tri kućara. I ona je građena tako da s dvorišne strane ima ganak sa stupovima, tek bez lukova. Iako je inventar i razmještaj pokućstva u ova tri kućara veoma sličan onima u staroj kući, unutrašnjost ipak pruža drukčiju sliku: to su kućari mlađih bračnih parova. Tu je namještaj noviji, tu je na krevetima bogatija posteljina sa čipkanim presvlakama i jastucima gotovo do stropa, tu je pod prekrit asurama, po stoliću i stolicama mnoštvo vezenih ručnih radova, pa čitava prostorija odaje stalnu brigu njezinih stanara.
Između ove zgrade s kučarima i ambara malen je cvjetnjak, a iza njega ljesa kroz koju se ulazi u kolni prolaz. Taj se prolaz proteže duž čitave desne, istočne strane kućišta, iza zgrade, tako da kola mogu i u kolnicu i na đubrište, a da pri tom ne prolaze kroz manje dvorište određeno za boravak ukućana. Kroz taj se prolaz izvode na pašu i vraćaju s paše svinje i krave.
Stan zadruge Krlavini nalazi se na Mlaki, udaljen približno jedan i po kilometar od sela. Ovdje, na stanu, smješten je glavni, znatno veći dio zadružne stoke i živadi, a u velikim kamarama zalihe sijena, slame i kukuruzovine, zatim bundeve, repa i druga krma. Gospodarske zgrade nisu smještene centralno, unaokolo dvorišta kao zdanja u selu, već su na čitavom prostoru razasute kojekuda, gotovo razbacane, ali ipak tako, da su sve fronte okrenute na istok. Kako je sama koljeba podignuta u dnu čitavog kućišta i okrenuta licem na istu stranu kao što su i ostale zgrade, stanar ima iz koljebe dobar pregled nad cijelim stanom. Prostor između gospodarskih zgrada je otvoren, prazan, bez stabala, i nastavlja se dalje preko ograde od vodoravno položenih dasaka u povelik, zatvoren pašnjak na koga se redovito puštaju na pašu krave i ovce, a zađu u nj također pure i guske.
Stan
Najveća je zgrada i ovdje na stanu štagalj, građen slično kao i onaj u selu, tek s manje ukrasa. Čitav donji dio zapremaju štale, a u gornjem je sjenik. Preko puta, kao posljednja zgrada čitavog sklopa, već napola u pašnjaku, još je jedan štagalj u kome su glavne zalihe sijena i slame. Bliže prema koljebi nalaze se i ostale zgrade: svinjara, kočnjak i nešto po strani ovčara. Iza svih zgrada, već sasvim u blizini koljebe, bunar je sa đermom i valovom. Sam stan, koljeba za stanara, mala je i niska prizemnica s kuhinjom u koju se ulazi izravno izvana, a kroz nju u sobu. Namještaj je najnužniji: jedan krevet, do prozora stol, u kutu peć. Prostor je oko koljebe ograđen te čini zasebno dvorište, tako da stoka i živad ne može oko kuće. U blizini koljebe je i pčelinjak. U ovom je dijelu stana i velik šljivik u kojem su i brojna pojedinačna stabla jabuka, krušaka, kaj-sija i drugog voća, pa je tu za ljetnih vrućina ugodna hladovina. Iz sela do stana nema ceste, a niti nekog tvrđeg poljskog puta. Za vrijeme dužih kiša prilaz i pješke i kolima nije lagan.
Nešto zbog specifične organizacije rada u zadruzi, nešto opet kao posljedica razlike u načinu života ljeti i zimi, no najviše zbog već spomenutog nedostatka prostora, u kući u selu nema svaki član svoje stalno mjesto gdje spava ni uvijek isti krevet. Uz malu djecu i još koga od odraslih - zimi je to obično Eva - tek stari gazda Mijo sa ženom Marijom spava i ljeti i zimi u velikoj sobi. Ljeti, kad se može prespavati bilo gdje, nedostatak se prostora toliko i ne osjeća, ali zimi to pitanje zadaje zadruzi prilično brige. Upravo se ove godine taj problem rješava na jedini mogući način: zadruga gradi novu kuću. Na okućnici staraca čiju zemlju zadruga obrađuje, u glavnoj ulici, ali prilično daleko od matične zadružne kuće, već se privodi kraju gradnja prostrane prizemnice sa stanovima za braću Ivu i Marijana. Kuća je toliko prostrana da će moći primiti čitavu Ivinu obitelj. Pri gradnji te kuće odustalo se od tradicijskog seoskog stila, pa osim nekih elemenata nužnih za seosko gospodarstvo - tako na pr. veliki kolni ulaz, ajnfur (veža) -zgrada ima izgled suvremene gradske kuće. Tako će kod Krlavinih, istina, biti riješen problem stanovanja, no time se u priličnoj mjeri mijenja sama struktura zadruge. I bez obzira na propise o suvlasništvu (ovi su propisi već dvije godine na snazi, pa ipak je zadruga ne obazirući se na njih i dalje ostala cjelovita i nije mijenjala svoj tradicijski zadružni način života) zadruga je, tako reći, sama dovela u pitanje opstanak: prvo, dvojica njenih članova postaju kućevlasnici, a drugo, oba ova člana stvarno se odjeljuju od zadružne matice preseljenjem u novu kuću (obitelj jednoga od njih čini polovicu ukupnog broja članova!). Sada zadrugari još ni sami nisu načistu s pitanjem hoće li i dalje kuhati na istom ognjištu ili će Marijan i Ivo voditi svoje domaćinstvo i tako se stvarno i odijeliti. U zadruzi su, barem zasad, skloniji misli da i dalje ostanu svi za istim stolom. No, hoće li to biti zbog prilične udaljenosti ove kuće, a i zbog drugih razloga, doista i provedivo ili u najmanju ruku spretno, pokazat će praksa. Doda li se tome još i to, da je Ivan već kupio zasebnih 10 jutara zemlje, a Marijan se ionako smatra nasljednikom onih 16 jutara koje zadruga obrađuje, može se očekivati njihovo potpuno odcjepljenje. Budući da je predviđeno da druga dva brata - Stipe i Mato - ostanu i nadalje sa ocem i sestrom Evom kao suvlasnici, to bi se dosadašnja zadruga raspala u tri ekonomske jedinice, od kojih bi dvije i dalje zadržale oblik zadruge: jedna je Ivan sa čitavom svojom obitelji, druga stari gazda Mijo sa Stipom, Matom i Evom i na kraju treća, samostalna, Marijan sa ženom.
Nastavak slijedi
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(14)
UGAŠENI „DIMOVI“
Nekoliko sam puta već, u različitim kontekstima, spomenuo jedan detalj iz moga života koji mi je jako drag pa ga se rado i s nostalgijom sjećam. Rođen sam u velikoj obitelji kao njen dvadeset i peti član. Za nas starije Slavonce Istočne Slavonije, dakle Šokce, to i nije nešto neobično, jer velike obitelji, ili kako su se tada zvale „zadruge“, nisu bile velika rijetkost. Želja mi je mladim ljudima, ljudima modernoga doba, koje je significirano individualizmom, prikazati taj način obiteljskog suživota kakav im nije poznat.
U želji da ne budem pristran i zbog velike nostalgije za takvim načinom života neobjektivan, odlučio sam poslužiti se jednim znanstvenim opisom života jedne takve seljačke obiteljske zadruge koju je od 1961. do 1963. godine pratio Andrija Stojanović i objavio pod naslovom
"SELJAČKA OBITELJSKA ZADRUGA ŽIVIĆ KRLAVINI
Sikirevci
objavljenom u "Publikaciji etnološkog zavoda Filizofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu "SELJAČKE OBITELJSKE ZADRUGE - Izvorna građa za 19. i 20. stoljeće", u Zagrebu 1992. godine
Uvod
U istočnoj Slavoniji, u dijelu nazvanom Šokadija (na nekadašnjem području Vojne krajine), seljačke su obiteljske zadruge još do prvog svjetskog rata bile veoma brojne, a u priličnoj su se mjeri još održale i između dva rata. Od ukupnog broja gospodarstava, „dimova“, živjelo ih je u zadrugama još i poslije prvog svjetskog rata otprilike polovica. U nekim su selima, tamo gdje su bile brojnije, činile pretežni dio stanovništva. Ovaj je broj počeo naglo opadati između dva rata, no neke su ipak dočekale i drugi svjetski rat. Izmijenjene društvene prilike nakon toga rata dokrajčile su i ono malo zadruga koje su se, dijelom svjesno dijelom spontano, još održale. Konačnom nestajanju te obiteljske forme na spomenutom području razlozi su u manjoj mjeri unutrašnje prirode, a više su to izričiti propisi i odredbe o ukidanju zadruga koje su donosile vlasti općina i kotara. Tako je i na području bivšeg kotara Slavonski Brod još 1961. godine došlo do primjene takvih odredbi. Ipak, samo de jure, jer su neke zadruge, barem za prvo vrijeme, ne samo i dalje živjele pod istim krovom, nego i vodile zajedničku zadružnu ekonomiju, tek više nisu smatrane zadrugama. Dosljedno tome uređeno je i pitanje plaćanja poreza, te je poreznim obveznikom postala svaka obiteljska jedinica, dotada inkorporirana u zadrugu.
Članovi zadruga, koje su se podijelile još prije provođenja spomenutih odredbi, nisu želju za zasebnim vlastitim ognjištem mogli objasniti nekim određenim razlozima, a često su čak i priznavali da se u zajednici bolje živi i lakše radi. One zadruge u kojima je racionalno gledište bilo jače (a tu je obično najčešće došla do izražaja snažnija volja i autoritet starješine), uporno su se održale i dalje. Članovi bi i nakon prisilne likvidacije ostajali u zajedničkom domaćinstvu. Dakako, i te su zadruge bile, prije ili kasnije, osuđene na raspad, ako ni zbog čega, tada stoga što su im članovi, možda upravo najviše zbog tih odredaba, izgubili „zadružni“ moral.
Položaj članova obiteljskih zajednica koje su izgubile status zadruga, zakonski je određen tako (a to se destruktivno odrazilo i u međusobnim odnosima samih zadrugara), da starješina svake obiteljske jedinice postaje suvlasnikom svega pokretnog i nepokretnog imanja, teoretski participirajući u prihodima u vrijednosti visine svog suvlasničkog dijela. Suvlasnicima je, naravno, stavljeno na volju hoće li i dalje zajednički obrađivati svu zemlju (jer ona nije formalno podijeljena), a i to, hoće li i dalje kuhati na jednom ognjištu. Ovako proveden, taj oblik gospodarske zajednice naoko, možda, izgleda da se i ne razlikuje mnogo od tradicijskog zadružnog (osim pitanja poreza), ali je to ipak, u stvari, nešto sasvim drugo. Suvlasništvo, uz ostalo, već svojom vanjskom, formalnom stranom, a zatim i utjecajem na svijest, pogoduje upravo onom što je u prošlosti često bilo uzrokom raspada zadruga: negiranju autoriteta starješine. Do toga, naravno, u određenom slučaju i ne mora doći, ili barem ne odmah. Ipak, uvjeti postoje, te bi zaista bilo previše očekivati da se čitav kolektiv obiteljske zadruge pokaže u tolikoj mjeri složan u želji za životom u zajednici, da nove okolnosti ne bi na tu zajednicu utjecale.
To su ukratko društvene prilike pod kojima postoji i zadruga Živić-Krlavini u Sikirevcima. U ovom trenutku ona više i ne postoji pravno. Promjene su se zbile u tijeku opisivanja. Pri prvom posjetu (1961.) bila je to još i formalno i pravno prava tradicijska zadruga; danas su četvorica braće i stari otac - starješina zadruge - samo suvlasnici, ali zadruga kao zajednica još postoji. Ona ima i svog starješinu koga svi poštuju i slušaju, još se drži tradicijske organizacije i kućnog reda. Uopće, sačuvala je u osnovi strukturu tradicijskih obiteljskih zadruga tipičnih za ovaj kraj, uz ona usvajanja novih oblika koje je već sam po sebi donio duh vremena, a nužna su da bi se zadruga mogla održati. Ipak, usprkos visokom ugledu koji među zadrugarima uživa starješina, i uz ekonomski napredak zadruge kao cjeline, zapažaju se i u njoj znakovi početka raspada.
Iz povijesti zadruge
Šokačko selo Sikirevci (u domaćem govoru Sikerevci) pružilo se duž druma Đakovo-Slavonski Samac, 7 km jugoistočno od mjesta gdje spomenuta cesta presijeca autoput. Granicu sikirevačkog atara prema jugu čini rijeka Sava, udaljena od sela dva-tri kilometra.
Selo je čistog uličnog tipa s jednim glavnim sokakom u kome su dva niza kuća odijeljena s više od 100 metara širokim travnjakom, ritom, u ovim krajevima zvanim jelas (ovdje i kao toponim Jelas), po kome pasu seoske guske i svinje. Od pokrajnjih ulica selo ima nekoliko manjih sokaka. Jedan se od njih račva od glavnog sokaka prema sjeveru odmah kod crkve i nosi naziv Živića sokak, jer mu rod Živića čini znatnu većinu stanovništva. Taj je sokak i nastao tako da su dijeljenjem starih zadruga Živići postupno povećavali broj domova, gradeći kućišta jedno uz drugo u istoj ulici. Seoska predaja ,,zna“ i mjesto gdje je stajala kuća svih današnjih Živića. Dokumenata, dakako, o tome nema, no svakako su Živići u Sikirevcima starosjedioci. Može ih se pratiti po dokumentima negdje do u početak sedamnaestog stoljeća. Kuća zadruge Živić-Krlavini približno je u središtu Živića sokaka i nosi broj katastarske čestice 59. Pod ovim se brojem u matičnim knjigama može pratiti sve do pred kraj osamnaestog stoljeća. Tada su naime, 1793. godine, austrijske vlasti provele reorganizaciju katastra i dale česticama nove brojeve, dodijelivši Krlavinima broj 59. Svakako da su Krlavini u to doba već dobro sjedili na tom mjestu, jer se u Stališniku duša pod kućnim brojem 59 već spominje Adam, rođen 1788., sin Karla, premda se za samog Karla godina rođenja ne navodi.
Zadruga je u selu poznata ukratko pod imenom Krlavini. Taj je naziv u uskoj vezi s podrijetlom sadašnjih njenih članova. Iz priloženog rodoslovnog slabla vidljivo je da se kao najstariji predak obitelji navodi već spomenuti Karla. Tada je, negdje sredinom 18. stoljeća, taj Karla živio u zadruzi sa svoja tri brata Markom, Šimom i Vincom. Upravo u njegovo vrijeme zadruga se podijelila i svaki od četvero braće dobio je kuću. Njihovi potomci žive u selu još i danas. Karlova loza nosi naziv K(a)rlavini, Markova Markulini, Šimina Šimatovi a Vincina Vincijanovi. Novoosnovana kuća Živić-Krlavini vjerojatno je imala oblik zadruge već odmah u trenutku dijeljenja, jer je kod Krlavinih bilo diobi i odcjepljenja i kasnije. Tako se 1897. godine od matice odijelio Josip (r.1841.) sa ženom Stanom, zatim Martin (r.1873.) sa sinovima Karlom, Matom i Martinom. S njima je otišla i udova (Josipovog brata?) Justa r. Kokanović. Tako odijeljeni dobili su naziv „mali Krlavini“. Naselili su se kuća do kuće uz maticu Krlavina (novi br. 12). U toj kući žive još i danas potomci Martinovi.
Sastav zadruge 1963. godine
Zadruga Živić-Krlavini broji danas (1963. godine) 26 članova. Taj se broj, u posljednje dvije-tri godine prilično izmijenio: jedan je sin doveo mladu u kuću, jedna se kćer udala, dvoje se djece rodilo, a jedno umrlo. U kući je sada najstariji član gazda Mato, starac od 76 godina, a najmlađi se član, djevojčica Aga, njegova najmlađa praunučica, rodila proljetos.
Temelj sadašnje zadruge čine gazda Mijo, žena mu Marija i četiri oženjena sina: Marijan, Iva, Stipa i Mato. Od Mijine djece u kući je još i kći Eva; ona se neće ni udavati jer nije sasvim zdrava. Najstariji sin Marijan nema djece. Žena mu je Kata nosila tri puta jedno za drugim, no sve troje djece umrlo je pri porodu, pa se otada Marijan pomirio sa sudbinom. Od dvoje djece sina Stipe u zadruzi je još Mijo, momak od 15 godina, dok mu se kćer Kata već udomila. Sin Mato ima samo jedno dijete, osmogodišnjeg Đuru. Sa ženom Marijanovom snašom Katom, Ivinom Agom, Stipinom Đurđom i Matinom Janjom ovo čini tek polovicu ukupnog broja članova zadruge. Čitavu drugu polovicu, njih trinaestoro, čine djeca, snahe i unučad sina Ive. Tu su najprije oženjeni sinovi: Adam sa ženom Francom, Antun i žena Marica, Jozo sa ženom Marijom, zatim dvadesetgodišnja kći Manda, osamnaestogodišnji sin Karlo i petnaestogodišnji Ico, te napokon, najmlađi članovi zadruge, Ivanova unučad: petogodišnji Antun, trogodišnja Ana i dvogodišnja Manda, te novorođenče Aga, djeca Adama, Antuna i Joze. Ivin sin Ico zapravo od ove jeseni nije više u kući, jer ga je zadruga na zajednički trošak uputila na zanat u Osijek. To je u zadruzi - koliko se pamti - prvi slučaj da netko odlazi iz kuće, pa će Ico, kad svrši zanat, biti prvi „školovani“ Krlavin. U zadruzi se već duže pomišljalo na to da se nekoga dade u skulu (školu), no dosad nitko od muške djece nije imao prave volje. Mali je Ico bio prvi koji je izričito zaželio da nešto izuči i da ne ostane na selu.
Gazda Miju njegovi sinovi i snahe zovu dado, a svi unuci, njihove žene kao i praunuci dido. Mijina je žena za njene sinove maja, a za unučad, njihove žene i za praunuke baka. Marijanova braća, Ivo, Stipa i Mato isto kao i njihove žene, Marijana zovu baća, a tako zovu i braća iz treće generacije, Jozo, Ante, Karlo i Ico i njihove žene, najstarijeg brata Adama. Ako je potrebno dodaje se i ime: baća Marijan, bać' Adam. Marijanova se braća međusobno zovu samo imenom, dok naprotiv, u trećoj generaciji drugog po redu, Antu, braća zovu brato, trećeg po redu, Jozu, bajica, a ostale imenom. Marijanova braća i njihove žene Aga, Đurđa i Ana, Marijanovu ženu Kaju zovu snašo, a sva djeca iz treće generacije zovu je nina (od strina). Isto je tako Aga odnosno Đurđa za mlađu jetrvu snaša. Stričevi su za sve sinovce iz obiju generacija čika, a njihove su žene za njih strinka, u oba slučaja uz dodatak imena. Svi stariji sve mlade bez razlike u izravnom oslovljavanju zovu samo imenom bez ikakva naslova, dok pred drugim osobama, osobito u kući pred mladima, uvijek dodaju i naslov."
Nastavak slijedi
|
- 00:06
-
Ukupno Komentara
(10)
TUŽNA PUTOSITNICA III
U četvrtak posjećujem rodno selo, grob mojih roditelja, i moju sestru, rijetke prijatelje. Jadikovke bez stanke. Njen muž je umirovljenik. Mirovina mala, ne dolazi redovno, sve je skupo. Ovdje su svi nezadovoljni, ljute se na vladu, na predsjednika države. Tu sam čuo kako se pjeva u Zagorju: „Majko Božja Bistrička, mole te Hrvati. Ti nam uzmi Franceka, a Jožu nam vrati“. U bosanskoj se Posavini pjeva: „Posavino moja razrušita, izdala te usta izvrnita“. Nisam se mogao smijati. Tužna je to stvarnost, iako me zadivljuje duhovitost nesretnog hrvatskog naroda.
Zato sjednem na klupčicu ispred kuće, kako se to kod mene kaže na „struki“, u hladovinu velike stare lipe i gledam u put, kojim u mislima defiliraju dani djetinjstva i mladosti.
Što zbog buke kamiona i traktora i prašine koju dižu, što zbog želje za mirom u kojem bih mogao nesmatano razmišljati o upravo prošloj “paradi” drumom ispred mene, misli me odvedu u šumu, u slavnu slavonsku šumu.
Nitko je nije tako divno opisao kao Josip Kozarac:” Tko je jedanput bio u toj našoj drevnoj šumi s onim divnim stabarjem, spravnim, čistim i visokim, kao da je saliveno, taj je ne može nikada zaboraviti. Tu se dižu velebni hrastovi sa sivkastom korom, izrovanom ravnim brazdama, koje teku duž cijelog 20 metara visokog debla sa snažnom širokom krošnjom, kojano ga je okrunila, kao stasitog junaka kučma (krznena kapa – po mađarskom). Ponosito se oni redaju jedan do drugoga, kao negda kršni vojnici krajiški, a iz cijele im prikaze čitaš, da su orijaši snagom, da prkose buri i munji, da su najjači i najplemenitiji u svom carstvu i plemenu. A kad vjetrić gore zalahori, a tvrdo, glatko lišće sad zašapće, sad zašušti i zašumi, čini ti se, da obijesne vile Slavonkinje sad popijevaju hitro neobuzdano kolo, sad tužnim glasom spominju tuge i jade prošlih davnih vremena, - a sad ti se opet čini, da čuješ nad sobom veličanstveni žubor crkvene glazbe, ili tužnu, srcedirajuću pjesmu nadgrobnicu... Gdje je tlo malo vlažnije, tu se podigo viti, svijetli jasen s bijelom, sitno izvezenom korom ponešto vijugavog stabla, komu je na vršiki sjela prozirna krošnja, poput vela na licu krasotice. Kako koketno stoje, te znatiželjno i nemirno uvis poziru, rekao bi, da su izabrane ljepotice onih oholih ukočenih vojnika... Mjestimice podigao se i crni brijest, spravan kao prst, sa sitnim obješenim hvojama (hvoja – grana) i ljušturastom korom uvijek nekako mrk i zlovoljan, pravi pesimista i podmuklica... Ta tri debla otimlju se za prvenstvo, što se tiče ogromnosti i veličine; ovdje nadjačava hrast, tamo jasen i brijest - oni su što lav i tigar u carstvu zvjeradi... A pod njima i među njima utisnuli se grabovi i klenovi, granati, kvrgati i nakazni, - misliš, da vidiš zgrbljenog slugu, kako povezuje i omotava gospodaru svomu noge da ne ozebu; to su šumske parije, robovi, koji su samo zato tu, da hrane i poboljšavaju tlo visokom hrastu, koji ohol nema kada da se i za to pobrine...
Kad god sam pošao tom šumom, svaki put sam nešto nova vidio, nešto nova naučio; nije ona crna, gluha, mrtva, kako no se izdaleka na obzorju crta i prikazuje, nego u njoj diše život i svijet izvoran, naravan, gdje kao nigdje priroda uprav na očigled stvara i ništi, nagađa i popravlja. Za onoga, koji prolazi njom bez srca i čuvstva, bez smisla za divnu mudrost prirode, ostat će ona dakako mrtvom šumom, bolje rekući prostorom, drvljem obraslim; ali tko razumije sve one tajne glasove, koji oživljuju šumski prostor, gdje se nježna pjesma miješa sa izumirućim vapajem, gdje tisuća raznih glasova i odjeka, sad sitnih i tankih, sad krupnih i dubokih, sad milih i ugodnih kao ikoja glazba, sad bolnih kao uzdah jadne matere, - taj će se smatrati nekako bližim sebi i svojima čuvstvima u tom polutamnom, velebnom prostoru.
Tako po danu, a po noći je taj prostor kudikamo veličanstveniji, tajnovitiji i strahovitiji; svi oni glasovi ponavljaju se sada deseterostrukom snagom, te ti potresaju najtanjima živcima, a u tebi se i nehotice kreće i rađa vjera u neko tajno, svemožno, prejako biće, pred kojim si ti neznatan patuljak, nemoćna ništica... Ništa nije kadro u čovjeku probuditi ono čuvstvo, da je ništetan stvor poput mrava i crva, kao jedna samotna noć u šumi...
Slavonac ljubi tu svoju hrastovu šumu nada sve; on je u njoj kao u svojoj kući, njemu nema veće slasti nego s marhom bezbrižno basati ispod sjenovitog hrašća; on pozna svako drvo, svaku pticu, svaki glas; on se s tom šumom razgovara, kao sa svojom materom. Ona je njemu odvajkada bila nepresušivim blagom; stanove (salaše) si on podigo ukraj šume, posagradio staje i štagljeve, posadio voćnjake i šljivike, pa je više na stanu nego na selu. On je postao kukavac i siromah, otkako mu zabraniše i zatvoriše šumu: jer ona mu svojom pašom odgajala volove, svojim žirom hranila krmke, svojim lijesom dizala kuće i ograde, svojom šiškom kitila djevojke zlatom i svilom, ona kao ogroman štit čuvala mu usjeve od bure i sjevera... Vuk, lisica i kuna davale mu skupo krzno, zec i srna sladak zalogaj i ugodnu zabavu... Pa tko ju ne bi volio, tko ne bi čeznuo za njom!"
A onda se polako, s noge na nogu, uputim prema Savi. Pred očima mi je film mog djetinjstva, moje mladosti. Kada sam bio šest godina topio sam se. Ali za kosu su me izvukli. Tada sam naučio plivati i svaki slobodni trenutak od kasnog proljeća do jeseni provodio na Savi. Plivali smo “priko u Bosnu” i brali kupine, od njihovih grana oko vrata pleli vijence i donosili na drugu, našu obalu, seljacima krali mladi kukuruz, na jednom meandru se u Bosni igrali i sunčali u pijesku i gledali pokoje ljubavi starijih momaka. Uz Savu je počela i moja prva ljubav. Nasip je s jedne strane, one od sela, služio kao dobar zaklon od znatiželjnih pogleda, a s druge, one od Save obrastao dobrom travom, kao meki veliki sag upravo prostrt za ljubav; pravu ili nespretnu, prvu početničku. Iz gustog šiblja, koje se prostiralo između nasipa i vode, gledali smo cure. Najprije su prale rublje, a ako u blizini nije bilo muškaraca kupale bi se. Nisu imale kupaće kostime, nisu uopće nosile gaće. Oko vrata bi svezale zapreg (pregaču) a bijele stražnjice su se doimale kao jato gusaka ili velike bijele bundeve na vodi. To je bila seoska erotika.
Sjedim na kamenu i kao nekad bacam kamenčiće, koji u mirnoj vodi čine velike krugove koji kao da me nose u dalja sjećanja. I kao da gledam Matošu preko ramena dok u pripovijetci “Samotna noć – 1900” piše:” Sunce zalazi, šumovita brda tonu u smaragdni san, zamiru zvuci daleke muzike, a riječni val, šušteći kao svila kake kneginje, niže oko vesla ritmove neke slatke i biserne pjesmice.
Sa purpurne se vode stade pušiti mliječna para, a u tihoj i zelenoj dubini stade nicati draguljno trunje, padajući sa neba vedroga, večernjega, zvjezdanoga. Gakanje, graktanje, hukanje - i pregršt ždralova, vrana, divljih pataka - šta li, mrvi se crnim mrvicama u ljubičasti trag zašlog sunca, iščezava u ljubičastom poljupcu kojim slavi veseli i bijeli dan sumornu, baršunastu noć.
I nad večernjim vodama zabruje otajstveni zvuci Pozdravljenja, čemerni i blagdanski, talasajući se bolnom dušom kao ulje nad krvavom i dubokom ranom, a mjesec se diže kao zlatna, skrletna i blijeda monstrancija na nevidljivim svetiteljskim rukama. Bradati i nijemi lađar povuče veslo, mičući pobožnim usnama, a barka se kretaše sama, kao da je vuku ova svečana i turobna večernja zvona, i plovi prema onoj na obali nagrešpanoj mrlji, prema nepoznatoj pobožnoj varoši koja se tavnim krovovima i tornjevima nakostriješila kao kreste pijetlova. I kada stigoh do ona dva tornja ogromne katedrale što stoje kao dva noćobdije u kamenitim čipkama pored ogromnog, bogatog kamenitog lijesa, i kročih na pusti bajir (riječna obala), ne bijaše mom vozaru ni traga. U barci ostade samo veslo i grdna kosa za koju se mjesto trave zalijepilo nešto kao ljudskih vlasi..."
U subotu se vraćamo u Njemačku. Nailazimo u franjevački samostan u Cerniku posjetiti prijatelja, gvardijana patra Franju. U hladu starih oraha, ispred „Perivoja Sv. Franje“ pijemo kavu i razglabamo aktualnu temu. Zašto se episkopat teško odriče koketiranja s političarima i strankom na vlasti? Kritiziramo vjeronauk u školi, manjak osjećaja na trenutak vremena kod većine svećenika i biskupa. Oko 18 sati napuštamo Cernik, rodno mjesto kolege Petrovića. Svaki put ga se u Cerniku sjetim i za njega izmolim Očenaš. Jedan za njega, jedan za sretan put.
Skoro potpuno praznom auto cestom vozim prema Zagrebu. Prolazeći pokraj Novske sjetim se Blažene i Ive i njihovog Roždanika. Pomalo umoran od doživljaja i polako padajućeg sunca vrtim po radiju. Nigdje prave glazbe. Najjače se čuju postaje srpskog radija iz Bosne. Čestitaju si ljudi nevažne događaje i to po nekoliko puta. Vesele se na svoj način. Ni riječi o događajima u Srbiji. Oni izgleda nemaju problema. U tim se mislima približismo i Macelju. Sjetim se Štefa, njegovog kuma u Jesenju, njegove kleti i dobroga vina. Sjetim se mužikaša i Ciganice. Sjetih se i Maceljske šume. Očenaš i pokoj vječni za žrtve. Par automobila i autobusa na graničnom prijelazu. Policajac nevoljko maše rukom da prolazimo. Isto to čini i slovenski policajac kojemu svjesno pružam isteklu „zelenu kartu“. Mladi, debeli carinik ne gleda ni putovnice. Hvala Bogu. Prilično lošom uskom cestom uz ograničenje brzine na 60 km., gmizim prema Mariboru. Drago mi je da sam cestarinu mogao platiti tolarima koji još nisu izgubili vrijednost. U međuprostoru između Slovenije i Austrije kupujem cigarete. Tu je dosta automobila u koloni. Većinom čeških i slovačkih. Austrijski policajac pogleda putovnice, odštambilja ih i ćao. Nije niti pitao što imamo za prijaviti. Odahnem, i brzo napustim granični prijelaz. Dobro sam prošao, a imao sam 18 litara rakije, pet šteka cigareta i podosta suhog mesa. Na prvom parkiralištu poslije granice stajem zbog psa, ali i zbog sebe, jer me pomalo hvatao umor koji me je nakon Slazburga primorao na malo dužu stanku i polsatno spavanje. Kroz München prolazim brzo, malo je prometa. Pred Ulmom opet moram stati. Oči se sklapaju. Opet kratko spavanje.
Možda je to bilo nešto što mi je najviše ostalo u sjećanju. Nikada do sada nisam morao prekidati vožnju i spavat. Ovoga puta po dva puta tamo i nazad. Nisu li ipak u pitanju godine ili svi ovi još svježi događaji?
U srpnju 1999. godine
Kraj 
|
- 00:01
-
Ukupno Komentara
(12)
TUŽNA PUTOSITNICA II
Budući mi šogor, radnik „Hrvatskih šuma“ radi na Papuku, odlučih u srijedu, 14. srpnja iz Našica poći s njim na Zvečevo.
Ustajem u pola šest. Zajedno smo popili kavu. Pred njegovom kućom čekamo mali radnički autobus, koji će nas odvesti na Papuk. U autobusu vozač Ivan i Ivša. Nešto kasnije nam se pridružuje i Tuna. Moj šogor i njih dvojica tamo uređuju „Djedovicu“. Vozimo se drndavom cestom preko Donje Motičine, Feričanaca, Slatine, Orahovice, Mikleuša, Čajluka, Četekovca, Balinaca, Čeraglija, Bokana i Macuta do Voćina. Pada kiša. Pred ulazom u Četekovce nailazimo na sedam križeva kraj desnog ruba ceste. Tu su srpski vojnici ubili sedmoricu radnika Hrvata, koji su se vraćali s posla. Jedna ih je srpska kontrola pustila, da bi ih druga poubijala. Kiša i dalje pada, kao da želi saprati sramotu minulih događaja. Prolazimo nijemi kraj groblja. Sjećam se priče staroga župnika i gospodina Grubišića o nemilim događajima četekovačkim. “Pokoj vječni daruj im Gospodine!“ Čeraglije, koje su prije rata bile nastanjene Srbima, su srušene, kao i većina kuća u Macutu. Mimo nas ruševine i breze. Nakon sat i nešto vožnje i neumorne kiše stižemo u Voćin. Stara poznata voćinska crkva je u potpunosti srušena, u što smo se uvjerili prije nekoliko godina za vrijeme studijskog putovanja. Ostaci će se sačuvati kao spomenik – opomena. U malom neizglednom kafeu pijemo mlaku kavu. Jedan čovjek srednjih godina s dubokim crtama na licu nemilo udara u automat, u koji je ubacio nekoliko Kuna. Što on više udara, time je automat škrtiji. „Pa to je čudo. Još nikad mi nije dao niti Lipe“ razočarano će nesretni igrač s cigaretom u ustima i bocom piva u ruci. „Vidiš onu veliku kuću preko rijeke Voćinke? To je kuća jednoga Srbina, trgovca. Njih se malo vratilo. Dosta je njihovih kuća prazno. Naselili su se Hrvati iz Janjeva. Imaju velikih problema s domaćim življem. Znaš, oni imaju puno djece. Imat će mo mi s njima problema, kao Srbi s Albancima na Kosovu“ ozbiljnim tonom mi „objašnjava“ Ivša „Ma tko zna tko su oni? Da ih samo čuješ kako govore. Ja vjerujem, da su oni neka vrsta Šiptara“, nastavlja on dok sjedamo u autobus.
Nakon nekoliko kilometara pustom oronulom cestom, koja mi ne dopušta da se prepustim mislima (možda je i bolje ne razmišljati o onome što se prije nekoliko godina ovdje dogodilo), pred nama se u veličanstvenom ornatu pojavi ponosni Papuk.
U velikim granama visoke crnogorične šume bliješte kapi tek prestale kiše, dok se kroz tanku maglu probijaju slabi traci jutarnjeg sunca. Stara nas tabla upozorava: “Đedovica“. „Znaš to je na srpskom. Sad ćeš vidjeti drugu, novu, na hrvatskom“ upozorava me vozač Ivan. Nova tabla „Djedovica“ ne odaje odmah što se iza nje krije. Nakon nekoliko metara iza visokih stabala na velikoj čistini pred nama se pojavi veliko uređeno zdanje. Na brdašcu desno od njega oveća vikendica, koju moj šogor, Ivša i Tuna već nekoliko dana renoviraju. „Znaš. Tu u lov dolaze budžovani. Đuro Dečak i njegovi, pa mora sve biti uredno, iako oni ne dolaze redovno“, opet će Ivša. Nekada su tu u lov dolazili neki drugi dečki i ostavili tragove. Pogled sa terase te još nedovršene vikendice je divan. Sjeo sam i nekoliko minuta gledao u krasnu staru šumu. Usput sam zapisivao dojmove i imena mjesta kroz koja smo prošli. Vozač Ivan mi ponudi dnevne novine. Pregledam naslove: „Seljaci blokirali prilaz Trnavačkom vinogorju“, „Todorić piše „knjige“ protiv Mateše i Škreba“, „Tuđman pozvao Matešu, Granića i konzorte na Brijune“, „Žetva 99: da nema starih zaliha, Hrvatska ne bi imala dosta kruha“. Dok seljaci štrajkaju za cijenu pšenice od jedne Kune po kilogramu, dok Todorić optužuje predsjednika vlade i guvernera Narodne banke, dok radnici mjesecima ne dobivaju plaću, moj šogor, Ivša i Tuna uređuju vikendicu dečkima za lov, a Tuđman poziva neka članove vlade na Brijune. Bože, u kakvom mi to svijetu živimo?
Šogor, Ivan vozač, Ivša i Tuna napraviše kratku puzu, kažu za odmor, iako se po mojoj ocjeni nisu imali od čega umoriti. Ivan vozač mi predlaže da se odvezemo do kompleksa Zvečevo. Tuna se sjeti neke seoske birtije u kojoj rade Ružna i Tužna. Tako su oni nazvali dvije konobarice.
Bivši hotelski komleks Zvečevo zjapi napola razrušen i pust. Vojska je zatvorila glavni ulaz, tako da se u kompleks ne može ući. Vidi se da je to svojevremeno bilo otmjeno, ukusno uređeno mjesto. Uglavnom su tu dolazili sportaši na pripreme. Uz hotelske zgrade bez prozora i s uobičajenim velikim grafitima na dosta čistim zidovima, leži poveće umjetno jezero. Izvan hotelskog naselja par kuća i omanja, popravljena crkvica. Pred jednom stoji dječak. Očito ne viđa često strance, upitljivo gleda u naš bus. Odustajemo od posjeta Tužnoj i Ružnoj i idemo prema Kamenskom, vidjeti „staru slavu“, poznati spomenik žrtvama antifašističke revolucije. Cesta je više negoli grozna. Dobro se držim, da ne padnem u šoferšajbu, iako se Ivan trudi izbjeći sve veće rupe. U susret nam dolaze rijetki automobili. Pred nama se prostire istočni Psunj, raslinjem daleko siromašniji od Papuka. Skrećemo sa glavne ceste prema memorijalu, koji se jedva vidi. Obrastao je u trnje i korov. Prošla stara slava. Znaju li današnji moćnici “dečaci” da takva slava jako brzo prođe?
U taj dio Slavonije, koji je prije rata bio napučen većinom srpskim življem, još se nije vratio život. Na rijetkim naseljenim kućama nevoljko se vijori hrvatska zastava. Čudna zaštita stanovnika. Majstorski razrušene kuće lijevo i desno uz cestu jedva se i vide iza visokog korova i raslinja. Nijemi svjedoci jednog tužnog vremena.
Vraćamo se u Djedovicu. Sunce nemilo peče. Na visokim jelama u sjeni još se cakle kapi kiše. Dečki su za danas završili posao. Vraćamo se u Našice. U neudobnom, vrućem busu vlada tišina. Tuna kunja. Kroz glavu mi prolaze doživljaji današnjeg dana. Film se sada vrti nazad. Voćin, pa Četekovci.......
Nastavak slijedi!
|
- 00:46
-
Ukupno Komentara
(8)
TUŽNA PUTOSITNICA
Zapita me neki dan jedan prijatelj, naš bloger, da li imam još ovakvih priča kao one o novogradiškom kraju.Očito mu se svidjela. Naravno da imam. Zato evo opet jedne.
Deveti je dan mjeseca srpnja a.D. 1999. Vlada velika vrućina, sparina, bez daška vjetra. Nevoljko sjedim u uredu i pokušavam nešto raditi, kad me predveče zateče vijest o nenadanoj smrti drage osobe. U 55. godini života umro je Đuro. Ne mogu vjerovati. No, vijest je na žalost točna. Ostavljam posao i idem kući spremiti se za put u Hrvatsku, na pogreb.
Točno u 24 sata u petak 9. ili 0 sati u subotu 10. srpnja polazimo supruga i ja automobilom, ali nevoljko. Rijetki su to dani kada mi se ne ide doma. No ovaj puta je to veoma intenzivno. Već nakon nekoliko kilometara mojoj se nevoljkosti i tuzi pridruži i jaka kiša, koja će me pratiti sve do Krapine. Uz brujanje automobila i dosadno klaćenje brisača pokušavam razmišljati. No ništa mi ne ide od ruke. Prepuštam se unutarnjoj praznini i buljim u crnu mokru cestu. Osjećam umor, pospanost i skrećem na parkiralište, ne bi li malko zaspao. Na krovu automobila odzvanja svaka teška kap austrijske planinske kiše. Ova me monotonija ipak uspava. Nakon pola sata me probudi moj mali pas, moja Sisi, koja se očito radije vozi. Nastavljam put malo odmorniji ali u istom neraspoloženju.
Nekoliko kilometara poslije Macelja pojavi se sunce. Taj bi događaj nekom drugom prigodom osjećao kao pozdrav Domovine, no danas mi ono samo smeta. Uz put gledam lijevo i desno. Ništa se nije promijenilo od prije dvije godine. Jedino su velike reklame uz cestu nove. Obećavaju bolje dane. Na njima je sve lijepo, no okoliš odaje surovu tužnu realnost. Zbog psa stajem na jednom parkiralištu, ili kako se to sada zove „odmorištu“, nadomak Zagreba. Prvo ugodno iznenađenje: uredan zahod! Da li će to biti jedino ugodno iznenađenje? Kriterije spuštam jako nisko, skoro na nulu, na kojoj se nalazi i moje raspoloženje.
Kod Kutine me opet savlada san i stajem na „odmorište“ koje nikako na to ne liči. No umor je teži. Supruga šeta sa Sisi, koja ugledavši neku stopericu, neumorno laje. I opet me probudi.
Poslije 12 sati mučne vožnje dolazim na cilj. Nakon kratkog, uobičajenog pozdrava s rodbinom zbog umora ali i zbog aktualne teme na brzinu sam popio dva piva. Savladan od piva i umora odlazim u krevet. Navečer neminovna posjeta kući umrloga. Nijema molitva nad njegovim lijesom. Gledam zatvoreni hrastov lijes i vidim njega i sve one lijepe doživljaje s njim. No očito je svemu kraj. Njega definitivno više nema. Ta mi istina tjera suze na umorne, crvene oči. Izlazim na dvorište i sjedam za stol, za kojim sjede već nekoliko dobro napitih ljudi. Pričaju obične priče. Bez imalo pijeteta. Pokušavam ih ignorirati i razgovarati s Franjom, sinom pokojika, kojeg jako boli zub.
Nedjelja, 11. srpnja. Danas je u 15 sati pogreb. Sunce nesmiljeno peče, na nebu niti jednoga oblačka. U grobljanskoj kapelici, koja je jedva primila najužu rodbinu, svećenik bez nagovora, rutinski počima rekvijem. Njegov monotoni tekst vani se jedva čuje. Nakon 20 minuta kreće duga žalosna povorka prema grobu. Svećenik, fratar i nad grobom „šuti“. Među zadnjima bacam i ja grudu vlažne zemlje na lijes. Nijemi oproštaj od drage osobe. Opet me obuze ista praznina. Pa niti riječi Očenaša za njegov pokoj vječni ne ulijevaju utjehu i nadu. Zar je to bilo sve? „Život teče, na mrtve se ne obazire“ rekao sam davno u pjesmi „Elegija mrtvih“.
Počima radni tjedan, uobičajena svakodnevnica.Teške egzistencijalne brige diktiraju tempo. Odlučismo se u kasno poslije podne za put u Nijemce. Ovaj puta prekao Osijeka i Vukovara. Od Osijeka jaka kiša. Sada sve izgleda još tužnije. Prolazimo kroz pustoš, kroz pustu aveniju razrušenih kuća obraslih žbunjem i visokim korovom. Vukovar. Masa porušenih kuća unatoč grafitima „zauzeto“ i uobičajenim porukama „pobjednika“. Ostatke srušennog tornja samostanske crkve obavija skela. No nište se još ne radi. Poznavao sam tu crkvu i taj samostan. Još se sjećam krupnih dunavskih komaraca, dok sam pred rat sjedio u samostanskom vrtu s prijateljem Marijanom, fratrom koji se spramao na službu u Australiju. Gvardijan Josip mi je s ponosom u crkvi pokazivao upravo postavljene nove hrastove klupe. Sada ih više nema. Nema samostana, nema crkve, nema kuća oko crkve. Prolazimo kraj vodotornja, Mitnicom.
Na um mi dolaze dramatični radijski izvještaji Siniše Glavaševića. I onaj posljednji. Pada Vukovar. I tada sam se osjećao bijedno. Mislio sam da je to kraj Hrvatske. Nema ni Siniše. Desno od nas Ovčara.
Molim za sve poginule ali i sve one koji tu žive. Njima je Božja pomoć potrebnija jer su bez posla, bez kuće, bez prihoda, bez perspektive. Bez nade, unatoč pustim obećanjima onih „gore“.U ratu su imali nadu oslobođenja. Strašno. Pa nije im u ratu bilo bolje?
Pred nama se široko opružio Tovarnik. Sjetih se ispred porušene velike, i očito prije lijepe crkve Matoša i kolege Mate Baličević. Matinog Tovarnika više nema. Nema starih šokačkih kuća u „švapskom“ stilu sa širokim anjforima.
Sadašnje, nove kuće sve su jednake. Narušiše srijemsku idilu, koju je Mata i u Argentini, i Njemačkoj i u Alikante uvijek nosio sobom. I s njom vjerovatno i umro.A znam dobro kad mi je Mata recitirao Matoševe stihove iz pripovijetke «Nekad bilo, sad se spominjalo:
» Ali oči uzdignute
K strani lete - ah, onamo!
Gdje od drage domovine
Svako jutro sunce sine..”,
i onoga, što Matoš u istoj pripovijetci davno napisa a mene se danas doima kao svojevrsno proročanstvo:
»Veče... Groblje sa mršavim, naherenim križevima, a na groblju pase junac. Škura, mahovinastom šindrom pokrivena crkva sa dva tornja džamijskog oblika. Ogromno, ogromnim proštacima ograđeno, zeleno dvorište; ogromna lipa; ogromna stara jednokatnica. Prizemlje joj zidano, gornji sprat drven poput okolnih zgrada, a na krovu na dva sljemenska roga dva su crvena metalna barjačića. Čujem mukanje i preživanje marve, neka sanjiva koka čini pospano koookokokoooo. Pored drvenog turbana, sa drvenim pijetlom mjesto kićanke - kraj bunara blenuo u nas neki bezjak (seljak, seljačina, glupan) i odrvenio se. Na grudima raspučio garavu košulju, prekoramio kóčinu sa dva vrga (sud za vodu, kabao), nožni mu prsti tu i tamo presežu poderani opanak, a kroz ventilirani - o, moj bože! - polucilindar ispala čovjeku kika.”
Možda je bolje da Mata sve ovo nije vidio. Sjećam se kad mi je pričao, kako mu je majka u kutiji od cipela donijela crnice zemlje srijemske iz rodnoga Tovarnika. Plakao je nad tom svetom zemljom i od čežnje za njom ostavio kosti u Španjolskoj. Za Matu sam i za Matoša u sebi suznim očima izrecitirao Matoševu pjesmu iz 1914.:
TUGA VIDIKA
Na humku iznad starog sela
U sjeni mir i vječni hlad,
Uz lipu drvena kapela
S vidikom čak na grad.
Ko materina prsa bijela
To brdo blažilo bi jad,
Da naokolo zemlja cijela
Ne čeka sraman pad.
Tišinâ ima, gdje se čuje
Što genij domovine snuje,
No nema više nas!
Gdje glasnije ti srce kuca,
Oj dome naš, tu naše puca
Tvoj razbirući glas!
U tim se mislima približismo Ilači. Omanja, lijepo ispisana tabla pokazuje pravac svetišta Gospe Ilačke. Dva puta sam kao dječak hodočastio u Ilaču. Jedan sam se puta ispovijedao čak kod biskupa Bäuerleina. Sjećam se cijelonoćnih bdijenja u parku oko crvke. Kao i svi hodočasnici ja sam gledao u bunar, u kojem se navodno ukazala Gospa. Velika je to stvar bila za mene.
Skoro potpuno obnovljenim Đeletovcima stižemo u Nijemce kod Stipe, susjeda iz Njemačke. Jedna je kuća skoro gotova. Druga, ruševina, zjapi. Država je ne popravlja, on je ne smije do kraja srušiti, jer mu onda država neće ništa dati!? S balkona, kroz velika stabla kestena, gledam popravljeni toranj crkve Sv.Kate i novi, crveni krov. Skoro je cijelo selo obnovljeno. Ljudi su se vratili, no ipak nisu zadovoljni. Zemljoradnički je to svijet, naučio na njive. Sada ih sve još ne smiju obrađivati zbog zaostalih mina. Nemaju prihoda. Malo viška proizvoda ne mogu prodati ni ispod cijene. Ljute se na vladu, na državu. Ljute se na političare koji su ih ostavili na cjedilu. Ljute se na domaće ljude koji dobro napreduju jer su u „pravoj stranci“. Zna se! Svagdje ista tužna pjesma.
Već je pala noć, kad se preko potpuno novog Podgrađa i Lipovca vozimo prema autoputu Zagreb – Beograd. Iz daleka se vide svjetla graničnog prijalaza Bajakovo. Tek po koji automobil u tom pravcu. Pusta cesta. Nekada su se u to doba godine njome probijale kilometarske kolone automobila. Sada pustoš. Pusta cesta, ali i pusti lijevi i desni pojasi uz nju. Spačva. Nekada bazen poznate slavonske hrastovine.
Sada ništa. Sve je posječeno. Nigdje niti jednog novo zasađenog drveta. Dobar nam napredak prijeti. Na benzinskoj pupmi „Rastovica“ kod Županje uzimam gorivo. Dobrano pospani radnik INE zijeva od uha do uha i nevoljko otvara rezervoar mog automobila. „Noć je za spavanje. Jel’? „Ma jeste, ali se mora raditi“, odgovorim mu. „E kod nas se ne isplati raditi“ reče, dok sam mu plaćao račun.
Nastavak slijedi!
|
- 00:01
-
Ukupno Komentara
(8)
PO KOJEM MOSTU MI HODAMO?
Jedan od najpoznatijih mostova je „most uzdisaja“ u Veneciji, kojega vidite na gornjoj slici. Taj most spaja duždevu palaču, sjedište vlade i suda, i zloglasni zatvor, u kojem su se izvršavale sudske presude. Koliko je samo uzdisaja na smrt osuđenih čuo ovaj most? Koliko je urlika straha pred smrti zatreslo ovaj most? Koliko li je samo užasa vidio?
Nije li put čovječanstva i put života od izreke do izvršenja presude put preko mosta uzdisaja? Nije li naš život razapet presudom od samoga početka:” Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš.” (Knjiga postanka 3, 17-19) pa do izvršavanja presude na kraju:” I kao što je ljudima jednom umrijeti, a potom na sud…” (Pavlova poslanica Hebrejima 9,27)? A naš je put stalni uzdisaj i jecanje, strah i užas. Svi ljudi i „sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima“ (Pavlova poslanica Rimljanima 8,22). Sve uzdiše za spasenjem i viče za oslobođenjem.
A Bog čuje naše uzdisaja i jecanje. On presudu ljudskoga roda uzima na se. Na njemu se ona izvršava, a mi postajemo slobodni i pomilovani. Život se od uzdisaja pretvara u usklik radosni, od jadikovki u hvalu. Most uzdisaja se pretvara u Golden Gate most, u most k zlatnim vratima kojem se divimo u San Francisku. Isus je most k zlatnim vratima koja nas vode u jedan potpuno novi život. Zbog toga je Isus za nas išao mostom uzdisaja i to do kraja: do presude i propasti, kako bi mi spašeni i pomilovani mogli započeti novi život.
„Nikakve dakle sada osude onima koji su u Kristu Isusu!“
Pavlova poslanica Rimljanima 8,1
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(4)
HODOČAŠĆE NOVOGRADIŠKOM KRAJU - LINARTOV BUNARIĆ II.
Nastavak
Dolazimo u tihi cernički samostan. Pater Tomislava, koji nas je ispratio u molitvenoj šetnji ispod velikih oraha u dvorištu samostana (već dugo nisam vido fratra kako u šetnji moli) nema, nema patra Bogdana, a kapelana, patra Zvonimira nisam još ni vidio. Dok ja u tišini malog refektorija pokušavam «srediti» sve snažne dojmove današnjeg dana, pater Franjo je izbrojao, da je jedan veliki «komarac« (on ga je nazvao komarcem, iako sam ja uvjeren da je to neki drugi kukac, možda pauk?) već «četiri puta obišao zid iza nas». U toj dvojbi glede tog komarca ili pauka, odlazimo na počinak. Na starom pisaćem stolu još starije fratarske sobe namještene starim namještajem, uz zvuke cvrčaka zapisujem dojmove intenzivnog dana.
Doista tvrdi krevet, ali i snažni dojmovi današnjeg dana, nisu dali snu na oči. Još sam jednom odmotao film od Linarte do Šagovine i gospođe Ivane. No ipak umoran od dojmova i žarkog sunca, ometan tišinom Potočne ulice (čuvam još uvijek u mislima sliku cerničkog potoka u kojem je voda nevoljko spavala pokrivena tankim zelenim pokrivačem. Izgledala mi je kao djevojka koja bi zaigrala, o onda ipak spavala. Onda opet počela gužvati taj tanki zeleni pokrivač, dok se odjednom kroz oveću rupu nisu ukazale bujne joj, glatke grudi) koja navire na otvoreni prozor, ipak sam zaspao.
Za moje prilike ustao sam rano. Sjedim na krevetu i prelistavam veoma dopadljivi «Godišnjak Župe Cernik», kad se javi pater Franjo. Htio me je probuditi, ali nisam mu se dao.»Mika je tu, požuri!» Pater Ivan je sinoć navratio s puta. Nisam ga vidio od kako je napustio našički samostan i otišao u Osijek. Drago mi ja da s njim, patrom Tomislavom, patrom Bogdanom i konačno patrom Zvonimirom mogu doručkovati. Nekoliko znatiželjnih pitanja o narednim izborima u provinciji i o njegovoj župi Jug II, i rastanak. Žuri mu se. Pater Bogdan je za patra Tomislava donio pošiljku. Tomislav je odmah otvara, zanima ga, iako zna što je u njoj. Iz Amerike je dobio dvije važne knjige na englaskom jeziku za «Biblijski muzej». Znalački ih pregleda i objašnjava mi sadržaj. Tomislav govori nekoliko živih jezika: njemački, engleski, talijanski, arapski, židovski. A govori i aramejski.Tim je jezikom govorio Isus. Nije badava bio jedan od najmlađih doktora u Hrvatskoj i nije badava profesor arhaičnih jezika na franjevačkom sveučilištu u Jeruzalemu.
Novi dan, nove «obveze». Nastavljamo s «vizitacijom» župe. Sunce već dobrano grije. I danas će biti vrući ljetni dan.
Prva postaja: BAĆINDOL. Ulazimo u lijepo uređenu cvrkvu «Svete Marije Magdalene». Pogled mi se odmah zaustavi na velikom raskošno izrezbarenom oltaru. Od hrastovine je ali ju je boja otuđila. Možda je to šteta. Ta hrastovina je slavonski mahagoni! Sjedimo iza tog impresivnog oltara. Pater Franjo priča o njegovoj povijesti, o selu i ljudima. Iako je još kasno jutro ugodno je sjediti u hladnoj crkvi. No moramo poći. Na velikoj slici iza oltara, Sv. Mariji Magdaleni je izgleda naknadno narasla žućkasta kosa i donekle pokrila velike obnažene grudi?!
BANIĆEVAC! Crkva Mučeništa Sv. Ivana. Ovaj je Sv. Ivan moj zaštitnik. Oprosti mi, Sveti Ivane, ali od mnoštva umjetnog cvijeća, neukusno načičkanog uz oltar, ne mogoh se sabrati. Kipići Majke Božje u nekoliko varijacija. Ljepota jednostavnosti – toga ovdje nema. Pozdravljamo susjedu preko puta koja u krilu drži unuče, i idemo dalje.
Niti za crkvu Sv.Šimuna Apostola u PODVRŠKOM se ne može reći, da je ukusno uređena. Govorim patru Franji, kako je službena Crkva dala naputke o uređenju. Zabranila je umjetno cvijeće. Ako nema živoga, ne treba nikakvo.Ne vjerujem da vjernici u svojim kućama «njeguju neukusne vrtove umjetnog cvijeća». Crkva je oduvijek njegovala umjetnost. Ne mora umjetnost uvijek biti skupa i sabrana u velikim gradovima. Umjetnost je umjetnost – a ukusna jednostavnost - ljepota. Ma, ne ljutim se. Žao mi je. Lijepi dojmovi prošloga dana nisu isčezli, ali ovi današnjeg, malko ih mute. No vjerujem da će pater Franjo to na svoj način riješiti. Nisam mu rekao, ali iduće ću ga godine zamoliti da napravimo «kontrolu», ukoliko on još bude u Cerniku.
U takvom raspoloženju stajemo u hlad kuće pokraj crkve. Uljudno pozdravljamo očito bolesnog staroga čiču koji sjedi u hladu. Čim sam izašao iz automobila ugodno me iznenadi zaista lijepi spomenik pogunulim braniteljima OPATOVCA, mom prezimenjaku Šariću i Curiću. Ovakvih lijepih spomenika malo se vidi. Svaka čast! Crkva je dosta uvučena od ulice, pa ostavlja impozantan dojam. Ali i njena unutrašnjost uvelike «otskače» od posljednje dvije. Iza crkve škola.Hoće li ikada biti puna đaka, razmišljam dok gledam u dvorište susjeda desno od crkve.Ono bar nedjeljom mora biti uredno, jer svakom je vjerniku na ulazu i izlazu iz crkve na oku.
Nakon ovog ugodnog iznenađenja lakše podnosim vožnju prema ŠUMETLICI.I tu razgledamo crkvu Sv. Ane, koju nam je otvorila susjeda. Trebalo bi je malo urediti. Stropom male crkve dominira veliki drveni luster. To je jedan od onih koji su do restauracije i postavljanja novih, sjajnih, visili u crkvi u Cerniku.
Vozimo se kroz šumu prema STRMCU. To mi je mjesto poznato. Znam da se nekad tamo nalazio sanatorij za liječenje tuberkuloze. Sada to veliko zdanje bivše bolnice zjapi devastirano i prazno. Nekoliko stražarnica odaju posljednjeg stanara – hrvatsku vojsku. Zašto naša hrvatska vojska uništava svoje? Na to pitanje mi do danas još nitko nije uspio dati zadovoljavajući odgovor. U hladovini visokih brijestova razgovaramo o mogućoj namjeni objekta i svim promašajima politike.
Nemamo gdje sjesti. Po prilici razočarani upućujemo se prema planinarskom domu. Na 350 metara nadmorske visine (u Slavoniji smo!), kako nas upozorava omanja tablica, obilazimo po prilici zapušteni bazen za kupanje, koji se napaja izvorskom pitkom vodom. A voda u njemu je prljava. No to očito ne smeta nekoliko dječaka koji se kupaju i jedni druge upozoravaju na zmiju. Vide se da je to prije bilo u funkciji. Danas je sve oronulo. Glazba s radija odaje «restoran». Pola krova nema. Pa i plastična folija, koja bi ga trebala zamijeniti, poderana je. Da li je i ovo «zdanje» privatizirano? Što donekle funkcionira je oveća natkrivena terasa, s prljavim bijelim plastičnim stolovima i stolicama. Ipak se odlučismo tu popiti kavu. A gdje drugdje? Osim ove nema druge prilike. Prilično utučeni i tužni zbog nemarnosti i manjka ideja srčemo ne baš vreli «espresso» i razgledamo stabla. Puno ih je raličitih. Kao neki alboretum. Na pamet mi pada onaj pred Dubrovnikom koji je za vrijeme rata spaljen. Ovaj ovdje nije spaljem vatrom, nego nemarom. Pater Franjo kaže da ih ima preko stotinu različitih. No to očito nikoga osim nas ne zanima.Ta šuma, koja je stoljećima svojim debelim, starim hrastovima, prkosnim kao i njeni Šokci, bila simbolom naše šokačke slave, danas je nekako oronula. Od slave joj nije ostalo puno. Danas je ona nijemi svjedok našeg preživljavanja.
Na početku puta razočaranje, na kraju još jedno. Šok terapija: vruće pa hladno. No ona Kneipova liječi. Ova ubija dušu...
Žurimo se na ručak. U samostanu moramo biti točni. Poslije ručka, kojeg sam zbog ovih posljednjih, ružnih dojmova nevoljko jeo, razgovaram s patrom Bogdanom o neminovnoj politici i hrvatskoj Crkvi. Nismo ništa riješili ali imamo dobrih ideja.
Pater Franjo je telefonom obavio važne poslove i pokazuje mi samostan. Svaki puta nešto novoga. Veliki rafektorij (blagovaonica) je krasno uređen. Mislio sam da su freske na stropu restaurirane. «Ne! Samo smo oko njih stavili bijeli okvir» sa smiješkom mi objašnjava pater Franjo i otkriva daljnje planove oko ove reprezentativne prostorije. Razgledamo riznicu. Pater Tomislav je i u njoj napravio veliki posao. Katalogizirao je sve slike.
Ja ću trebati dosta vremena da «katalogiziram» sve slike viđene u ova dva dana. One lijepe nikada neću «odstraniti iz moje galerije» . Najljepša je svakako Sv. Leonard i njegov bunarić.
Bog – Bog. Do drugog puta u Cerniku! Možda na godinu provincijske promjene u Cernik dovedu nekog drugog prijatelja fratra. A ja ću i dalje na mom povratku u Njemačku prolaziti Cernikom. Put u slavonsku Lavernu dobro sam zapamtio. Zasigurno ću još koji puta “zastati, odmoriti tijelo i dušu i u zrcalu čudotvorne vode kamenog zdenca ugledati svoje zadovoljno lice”.
Kraj!
Svim Marijama, Maricama, Marinama i Marijanima želim od srca SRETAN IMENDAN!
|
- 00:05
-
Ukupno Komentara
(8)
|
|
|
