|
|
|
HODOČAŠĆE NOVOGRADIŠKOM KRAJU - LINARTOV BUNARIĆ
Kada me je moj prijatelj pater Franjo, gvardijan cerničkog samostana, pozvao da vidim novo uređenu crkvicu Sv. Leonarda u filijali Giletinci, niti sanjati nisam mogao kamo idem. Put do crkve nije odavao ništa posebnoga. Tek prvi pogled izvana, pa iznutra, te ugođaj oko crkve u sjeni visokih stabala i savršena tišina, potsjetiše me na Lavernu, mjesto gdje je Sv. Franjo Asiški dobio stigmata (rane, koje je Imao razapeti Isus).
No pođimo redom.
Od kada je u Cerniku službovao moj prijatelj pater Vjenceslav, franjevački samostan je obvezna postaja na povratu u Njemačku. S velikim sam zanimanjem pratio sve što se u samostanu i crkvi radi, obnavlja, restaurira ili gradi. Cernik je rodno mjesto mog prijatelja i kolege Ivana, kolegice Vesne, patra Ivana, njegovog pokojnog brata, kojeg smo od milja zvali Mika, a napose patra Tomislava, kojeg sam upoznao još 1972 godine, dok je u Eichstaettu u Njemačkoj studirao teologiju. Čuo sam da je u Cerniku, pa sam pohitio da ga nakon skoro 15 godina ponovno vidim. No od kada je u Cerniku pater Franjo, koji je u čitavoj hrvatskoj franjevačkoj provinciji poznat kao graditelj (veoma se dobro sjećam njegovih građevinskih poduhvata u Bušetini, Borovu, Seoni i Donjoj Motičini) moji "dani" u Cerniku su duži. Treba sve to vidjeti. Puna usta hvale marljivih vjernika, darežljivih poduzetnika, dosjetljivih arhitekata. Kroz to sam zavolio tu župu. Rado se sjećam Velike subote i Uskrsa 1999. godine, veličanstvene liturgije u Cerniku, za mene veoma dirljive uskrsne mise u Baćondolu u seoskoj dvorani. Ovog sam ljeta odlučio doći na dva dana. Odmah po dolasku sam izrazio želju vidjeti ne samo Cernik nego i filijale. Kroz Baćindol uvijek prolazim. Želja mi je bila vidjeti Cerničku Šagovinu.To mi je mjesto ostalo u sjećanju iz domovinskog rata, koje je uvijek bilo na udaru Mašićke Šagovine.
Polako se vozim prema Cerniku, gledam oko sebe i razmišljam. Jako je vruće, pa je narod pobjegao u debelu hladovinu velikih oraha. U Požegi mi u oči upade tikvica i to baš onakva kakva se nalazi u grbu «Vinkovačkih jeseni». Par sam godina i ja aktivno sudjelovao na toj smotri izvornog narodnog folklora svjedočeći kako se čuva tradicija, kultura i identitet šokački.Ponosni smo mi na blago iz bakinih škrinja. Eto još malo, pa će se vinkovački trgovi i ulice i ove godine, čini mi se po 36. put, pretvoriti u najljepši izlog etnografskog blaga i pokretni spomenik slavonske, ali i hrvatske baštine. Širokim će ulicama prolaziti tisuće sudionika svečane povorke u bogatim, zlatom izvezenim nošnjama, s tamburama u ruci, a za njima bogato urešena stara drvena kola. Vućiće ih Žeravi i Riđani ponosno podignute glave kao i kočijaš s kapom urešenom grozdom dukata, ili cure i mlade snaše koje iza njega sjede na feder sicu. Biti će to opet prigoda sjetiti se vremena života i djelovanja poznatih Vinkovčana: bana Josipa Šokčevića, Josipa Runjanina, Antuna Matije Relkovića, Josipa Kozarca, Vladimira Kovačića, Vanje Radauša i mnogih drugih. Ponose se Vinkovčani na svoje sinove. Ponosni su i na svoju 220 godina staru gimnaziju. Ponosni su Vinkovčani, ali i čitava Slavonija na prepoznatljive simbole svoje narodne nošnje, koja se ljubomorno čuva baš kao i dukati, na urešene nošnje djevojaka, snaša i baka. I muškarci su ponosni na svoje «špencle» (vuneni kratki kaput od valjane vune, tamno plave boje s ovratnikom u znaku trobojnice) i «fusekle» (čarape od istog materijala i iste boje, s istim šarama kao i špencle). Na rukavima su bili i ostali utkani simboli ružmarina, liciterskih srca, trešanja i jabuka. Vrbanjski je majstor «štriker» Ivan Jochann Horvat, na svakom «špencletu» u lijevom kutu, izvezao i hrvatski grb. Ovaj je omiljeni šokački odjevni poredmet dobio ime po britanskom lordu Spenceru, koji je svoje mornare odijevao u kapute od valjane vune. Zato i pučka pjesnikinja Maca Galović iz Drenovaca pjeva o špencletu :"Diko moja u novom špencletu / uvik ću te nosit u srcetu!" Njen muž Đuka najviše je pjesama posvetio ravnici, ratarima, konjima, žitu, dogodovštinama i istinitim pričama koje je uz samicu sam pjevao. Svakako mu je najpoznatija pjesma «Slavonci smo i Hrvati pravi» i "odavno smo Graničari stari". Poznam ja čika Đuku. Zadnjih je godina skoro potpuno oslijepio. Ostavio je taj rođeni Županjac traga u svojoj Slavoniji. Hvala ti, čika Đuka. Za života si sebi podigao najljepši i najveći spomenik. Takve ljude mi Šokci ne zaboravljamo. Vinkovačke su jeseni svakako i dobar motiv za širenje kulture i turizma, ali najljepši su «auzlog» (izlog), kako se to prije reklo, prikazivanja autohtonog blaga i hrvatske kulturne baštine i tradicije. Dođu u Vinkovci i folklorne skupine iz drugih država, na primjer iz Hercegovine i onda se oni «raspjevaju i razigraju». A Šokci se smiju. To za njih izgleda, kao kad u Zagrebu na međunarodnoj smotri folklora nastupi neka skupina iz Afrike. No tih su dana Vinkovci ionako šareni, pa neka bude i takve šare. U tim sam mislima sjetnim i veselim, ponosan i pomalo tužan došao do Cernika i parkirao automobil u samostanko dvorište u hladovinu velikih starih oraha.
Nakon ručka mi pater Tomislav pokazuje «Biblijski muzej» kojeg je on sam uredio u jednoj velikoj dvorani samostana. Tematski veoma stručno a dobro razumljivo.Nije čudo kad mi je vodič sam autor. U nizu objavljivanja Biblije manjka mu ona na njemačkom jeziku – Luterova. Obećao sam mu jednu takvu darovati. Moj skromni obol cerničkom samostanu, koji me se svake godine nanovo doima. Čuva on veliko blago, a o njemu se slabo zna. Šteta. Možda će se ipak jednom ostvariti želja patra Franje, možda će Cernik opet biti duhovni centar ovoga kraja, Slavonije a možda i Hrvatske.
Moj je domaćin, u čijoj sam kući i pod čijom sam jurisdikcijom, odredio redosljed «vizitacije» župe. Svakako je za župu najvažniji događaj godine bio blagoslov obnovljene crkve Sv. Linarte. Sigurno ne zbog toga što je to obavio požeški biskup, nego što je izuzetnim zalaganjem franjevaca, napose patra Franje, ali još više vrijednih vjernika, to staro zdanje zasjalo iako ne baš prvotnim sjajem. Prvi dakle pohod toga dana je Sv. Linarta, kako ga ljudi zovu. Sve dok iz daleka iz automobila nisam vidio krov, mislio sam, da tu nije bilo baš puno posla, jer mi se izvanjska žbuka činila starom, a ovo vrijedno zdanje nisam do sada nikada vidio. Tek pogledi izbliza te stručno tumačenje patra Franje, otvori mi oči. Na jakom ljetnom suncu prozori lijepih boja. Pomislio sam da su stari. Ljepši su izvana nego iznutra. No ipak lijepi. Još više me se dojmio ulaz u širom otvorenu crkvu. Blista jednostavnošću i ukusnom skromnošću. U kratkoj se molitvi sjećam svih koji su tu radili. Zahvaljujem im. Možda će netko reći, što to ja, stranac, imam zahvaljivati marljivim vjernicima cerničke župe. Sigurno da imam! Pa nije Cernik negdje u Africi, nego u Hrvatskoj. Ures je to cerničkog kraja, a Cernik je, to obvezno moram spomenuti, dio moje drage Slavonije. Dakle i moj je! Eto i zbog toga!
Sjeli smo nakon pohoda crkvi na terasu višenamjenske nove zgrade, i najprije gledali crkvu.Pater Franjo sve važne podatke, i poneke šaljive, dobro ima u glavi. Mogu misliti da je iza tako obimnog posla i odgovornosti dosta neprospavanih noći. Sve je to sada zaboravljeno jer tako veliki uspjeh liječi sve. Nisam mogao odoljeti da ne kažem da se osječam kao u Laverni. Mir, blaženi mir u divnoj Božjoj slavonskoj prirodi. Lijepe misli i spontana molitva same naviru. To je to. Mjesto razgovora s Bogom. Kao naručen stiže jedan crveni automobil. Mlađi čovjek, koji je po priči patra Franje i sam pomogao pri radovima, dovezao je dvije starije gospođe na molitvu u crkvu. Tako eto nakon dugih godina Sv. Leonard opet okuplja Božji narod na molitvu. A tom je narodu teško. Imaju doista puno potreba. Jedino im može po zagovoru Sv. Leonarda pomoći Bog.
U takom raspoloženju prijateljski razgovaram s patrom Franjom o «mojem» Sv.Pavlu, o teologiji. Malo kritiziramo, dosta predlažemo. Nas smo dvojica saglasni, no nas se ne pita. Pozdrav patra Franje prekine temu. Došao je stariji gospodin na molitvu kod čudotvornog bunarića. Nije ga u molitvi smetala naša šetnja oko bunarića, na čijem se zadnjem dijelu postolja velikog križa nalazi već dosta darova: dječjih čarapica, kapica i drugih predmeta, koji simboliziraju «čudo ozdravljenje ili pomoći». Najradije bih ostao ovdje. Nije gospodinu A. Aga u članku «Zašto obnavljamo Linartu» bilo teško napisati i ovo:
» Linarta će biti oaza čiste prirode, zasluženog mira i blage pobožnosti. Svojim će sadržajem omogućiti ugodan boravak svakom vjerniku, svećeniku, putniku namjerniku, učeniku, strancu i domaćem čovjeku da ovdje zastane, odmori tijelo i dušu i u zrcalu bistre čudotvorne vode kamenog zdenca ugleda svoje zadovoljno lice.» Tako je, gospodine Aga! U to sam se ja, putnik namjernik, uvjerio pri mom kratkom ali veoma dojmljivom pohudu Linarti.
Jedna želja patra Franje, jedna moja. Linarta, pa Cernička Šagovina. Pater Franjo vozi polako. Bržu vožnju ne dopušta cesta, pa gledam lijevo i desno.Mogu samo misliti što se sve za vrijeme rata događalo u ovim šumama. Kratki posjet crkvi Sv. Luke. Analiziramo detalje kao neki građevinski inspektori, pomalo kritiziramo kič. Dok je pater Franjo razgovarao s jednom starijom gospođom o zvonu i njegovom tonu, razgledam skromu, netom postavjenu mramornu ploču «Akcija Šagovina 1991». Pri zemlji je, jedva je se vidi. Pa i žive, prave branitelje se u Hrvatskoj jedva vidi. U Hrvatskoj se puno toga jedva vidi. «Pokoj vječni!»
Pater Franjo osjeća da me se ovaj početak «vizitacije» doima, pa bira sve ljepše od ljepšega. A i nije ovdje teško naći ljepota. Mene se ova nedodirnuta Božja priroda i te kako doima, kratki susreti s ljudima također. Uljudno zahvaljujemo jednoj gospođi koja nas je pozvala na piće, ali mi još nismo na kraju, a i ona mora musti krave.
Uz rub guste šume «vikendice». To su prave kuće. Skromnost se pokazuje jedino u nazivu. Pater Franjo mi želi pokazati one doista posebne.»Ovi ljudi rade u Francuskoj» obješnjava mi pater Franjo u vožnji prema jednoj, na kojoj se još nešto radi. «Dakle ovo nije vikendica» govorim mu, dok se sa šumskog puta spuštamo pred kuću, koja leži na osami zagrljena tišinom stare slavonske šume. Odmah nam ususret dođe gazdarica, gospođa Ivana i pozdravlja nas. Ispričava se što je sve «prašno i neuredno od majstora». Ispod kuće u nizini uz potok vide se djeca i koze. Gazdarica nam veoma dojmljivo priča o svom «blagu», o danu kad se okozila prva koza, o kokošima i purama. «Ima puno posla, al nije mi teško.» Pater Franjo pita za njenog muža Zdravka koji je još na poslu. Nismo ga vidjeli. Zdravko je keramičar. U Linarti je postavio pločice u svetištu. Bez puno pitanja veoma simpatična mlada žena priča nam o njihovih petero djece, o smrti svoga prvog muža koji je poginuo u domovinskom ratu, o tome kako je upoznala svoga sadašnjeg muža kojem je umrla žena, a bio je u istoj postrojbi kao i njen pokojni muž i pušio iste cigarete. Upravo su preko tih cigareta, koje je gospođa Ivana, radeći u jednoj trgovini, prodala svom sadašnjem mužu, stupili u razgovor i sada su u sretnom braku. Neistraživi su Božji putevi. Pokazuje nam križić koji je njen pokojni muž nosio o vratu. Ne zdvaja. Uzda se u Boga i gleda u budućnost, ali očito ne skrštenih ruku.
Kuća je doista krasna, nesvakidašnja. U veoma prostranoj dnevnoj sobi, koja se bez vrata nadovezuje na lijepu kuhinju, pokazuje nam iz jednog francuskog kataloga, kako će urediti «šank za kojim djeca mogu jesti. Manje mi je posla. Kuhinja mi je na dohvatu ruke.» Vidi se smisao za praktičnost ali i ukus i ljepotu. Blagovaonica je puna prekrasnog cvijeća po kojem je pala prašina, «jer majstori još rade».
Polako se bliži večer, pa nam je poći. I ovdje bih ja rado ostao. Moram priznati da mi je ovaj dio brdovite Slavonije dosta nepoznat. Ja sam iz Posavine, nigdje brda. Kod nas je naveće brdo bundeva. Moj Bože, lijepu si je uredio!
Nastavak slijedi! 
|
- 00:05
-
Ukupno Komentara
(11)
FANTAZIJA ILI VJERA
Fantazija je preko sure sumorne svakidašnjice nacrtati šarenu dugu. Vjera je preko sivila svakidašnjice s svim njenim mukama i trudovima, brigama i teretima, znati da je iznad njih duga Božja. Kršćani svoje poglede ne okreću od sivila i bijede svakidašnjice nego iznad svega tog sivila vide šarenu dugu Božje vjernosti. Oni tu dugu ne crtaju, oni je vide.
Jedno je fantazija, drugo je sigurnost. Nad našim životom svijetli duga Božja u svim njenih sedam boja. Za svaki dan u tjednu On ima krasnu poruku: Bog je vjeran i to svakoga dana. Iznad svakog dana je Bog razapeo svoju vjernost.
U ponedjeljak, kada nas posao pritište, Bog je vjeran i ne mjeri nas po našem učinku nego nas mjeri svojom ljubavlju.
U utorak, kada u kući izbije svađa i kada samo potišteni i povrijeđeni, Bog je vjeran i liječi naše rane.
U srijedu, kada nam ama baš ništa ne polazi za rukom, kada jedan peh smjenjuje drugi, Bog na nas čeka kako bi nas utješio.
U četvrtak, kada nas pritišću financijski problemi i bolest, Bog,naš sigurni pomagač, je tu.
U petak, kada smo bolesni od usamljenosti i razočarenja, Bog se kao dobar prijatelj odjednom nađe tu da nam pomogne.
U subotu, kada možda ne moramo raditi ali ipak nismo slobodni nego vezani za kojekakve glupe stvari i napravimo kakvu svinjariju za koju nam je navečer žao, Bog je tu da nam oprosti.
U nedjelju, kada očekujemo radost i nešto veliko a ono ispade sasma suprotno, Bog za nas ima lijepu riječ da nas podigne.
Oni koji vjeruju nisi nikakvi fanatičari. Oni su realisti koji žive s neizmjernom Božjom vjernosti.
„Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta!“
Matej 28,20
Sve vas lijepo pozdravljam i želim lijep novi tjedan!
|
- 00:30
-
Ukupno Komentara
(4)
POST S POVODOM - ETO NEK' SE ZNA
Dragi moji,
prije par dana sam dobio jedan, u najmanju ruku, bezobrazni E-Mail. Razmišljao sam da li da se na njega osvrćem ili ne. No, kako me znadete, ja ništa ne skrivam pa neću niti to. Vjerujem da je izmišljena adresa pa je radi toga neću ni spominjati. Ta mi osoba, budući da neznam da li je ženska ili muška, predbacuje puno toga što želim podijeliti s vama, mojim virtualnim i stvarnim prijateljima.
Od mog prvog posta, 28.10.2005. godine pa do danas, objavio sam 255 postova. Od vas sam dobio 1783 komentara. I naravno da svi nisu bili pohvale i odobravanje. Bilo je i nerazumijevanja mojih stavova, kojekakvih sitnih predbacivanja, neslaganja. No to me nimalo nije smetalo. Zašto bi trebali biti istog mišljenja? Međutim to ne znači da i dalje ne možemo kontaktirati. Vrijeđanja do sada nije bilo.
Toj je gospođi ili gospodinu navodno povod ovoga napada, moj post „Hvala vam paori moji“ od 5. siječnja, u kojem sam svim paorima, dakle poljodjelcima, još jednom poželio sretnu Novu godinu i zahvalio im mojom pjesmom „Crna majka“, pa „nije mogla više izdražati a da mi ne kaže u brk to što sam još davno zaslužio!“
Spomenuti ću samo neke od epiteta, koje mi je ta osoba „prilijepila“: naivnost, zaostalost, šokačku tvrdoglavnost, nepismenost, slijepilo i sve to začinila: “ Tko si ti da zahvaljuješ djelatnicima jedne grane gospodarstva? Umišljaš si da si valda nekakav ministar, a nisi u stanju napisati ni tri suvisle rečenice. Vidi se da si zaostali Slavonac. Nikakvo čudo nije što si i blogu dao ime „Slavonija u srcu i duši“. U tvom srcu i duši je sav onaj slavonski glib, zaostalost blatnih sela i njihovih žitelja. Opet bi vam trebao netko da vas stavi pod svoju čizmu, jer neznate razmišljati svojom glavom, nego samo rovati po toj vašoj neplodnoj zemlji, kao što ste neplodni i vi sami. Eto kako oni drže do tebe. Niti jedan se nije na taj tvoj jebeni post niti riječju javio a kamoli zahvalio. Oni su izgleda ipak pametniji od tebe.“
Ovo neću komentirati. Prosudite sami!
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(14)
ZLATNE JABUKE U SREBRNIM POSUDAMA
Liječnik Antun, koji je u svom zvanju dugo bio veoma uspješan i poznat, sjedne jednoga dana i napiše pismo svojoj učiteljici iz osnovne škole, koja ga je, dok je bio njen učenik, jako poticala.
Tjedan dana poslije dobije on odgovor pisan drhtavom rukom. U pismu je stajalo:“Dragi moj Antune, htjela bih da znaš što mi znači tvoje pismo. Ja sam jako stara žena u osamdesetim godinama, živim u jednoj maloj sobi, sama si kuham, usamljena sam i osjećam se posljednjim listom na drvetu. Možda te zanima, Antune, da sam 50 godina bila učiteljica i da je za svo to vrijeme tvoje pismo jedina hvala koju sam dobila. Sitglo je jednoga hladnoga jutra i obradovalo je moje usamljeno staro srce. Već me godinama ništa tako nije obradovalo!“
„Riječi kazane u pravo vrijeme zlatne su jabuke u srebrnim posudama!“
Mudre izreke, 25,11
|
- 00:01
-
Ukupno Komentara
(5)
VIŠE NEGO SAMO RIJEČ
Ljubav je tajna. Mržnja je tamnica. Ljubav nudi dom u kojem se svatko lijepo osjeća. Mržnja razara i svakoga čini beskućnikom. Ljubav povezuje a mržnja razdvaja. Ljubav gradi mostove, mržnja kopa jame. Ljubav je zid koji zatvara i vrata koja se otvaraju. Mržnja je zid bez vrata, ona isključuje i pritišće. Ljubav je put u daleku zemlju. Mržnja je slijepa ulica iz koje nema nikakvog izlaza. Zaboraviti se od ljubavi visoko nas uzdiže. Zaboraviti se od mržnje baca nas ispod razine životinje.
Ljubav stvara nebo na zemlji. Mržnja na zemlji stvara pakao. Ljubav ima dom u tome što voli ne sebe nego drugoga. Mržnja samo ima tamnicu usamljenosti u sebe samoga. Ljubav podiže najprije drugoga, onda odnos, potom mene samoga i konačno život. Mržnja razara najprije drugoga, onda odnos, potom mene samoga i konačno život.
Ljubav je više nego samo riječ, ona je moć. Ona je imenica i ostaje glavna stvar života. Ljubav je glagol i doista želi biti življena i prakticirana. Ljubav je pridjev i želi biti najboljom osobinom čovjeka.
Mudrost kaže:“Sve što činiš, čini s ljubavlju!“
A biblija kaže:“ Sve vaše neka bude u ljubavi!“
1. Pavlova poslanica Korinćanima 16,14
|
- 01:39
-
Ukupno Komentara
(7)
PROPALA SREĆA
Stajali su na igralištu kad učenik upita učitelja:“Kako to da svi ljudi žele biti sretni a to im nikada ne uspije?“ Učitelj mu pokaže djecu kako se igraju. „Ona su sretna!“ – „A kako je onda sa srećom odraslih?“ upita učenik. Učitelj iz džepa uzme šaku sitniša i baci ih među djecu koja su se igrala. Odjednom je prestao veseli smijeh a djeca poletiše prema sitnišima. Svako je od njih htjelo ugrabiti što više. Legla su po zemlji, gurala jedan drugoga. Umjesto veselog smijeha nasta vika i gužva. Trijumfalna vika onoga koji je uspio ugrabiti najviše miješala se s bijesom i suzama poraženih.
„I sada“, upita učitelj, „što je upropastilo njihovu sreću?“ „Svađa“, odgovori učenik. „A tko je započeo svađu?“ – „Pohlepa!“ – „Eto ti odgovora na tvoje pitanje. Svi ljudi su puni želje za srećom, ali pohlepa u njima da je ugrabe je ta, koja im upropasti upravo ono za čime toliko žude: sreću!“
Prema jednoj kineskoj legendi
„Odakle ratovi, odakle borbe među vama? Zar ne odavde: od pohota što vojuju u udovima vašim? Žudite, a nemate; ubijate i hlepite, a ne možete postići; borite se i ratujete. Nemate jer ne ištete. Ištete, a ne primate jer rđavo ištete: da u pohotama svojim potratite."
Jakovljeva poslanica 4,1-3
|
- 00:00
-
Ukupno Komentara
(8)
ZAMIJENIMO MJESTA
Jedan mi je stari orguljaš ispričao ovu anegdotu: Orguljaš jedne seoske crkve svirao je jednom nešto od Mendelssona, ali jako loše. U tom je času ispred crkve prolazio neki stranac i kad je čuo zvuke orgulje uđe u crkvu i čekao je dok orguljaš završi svoj „koncert“. Stranac ga tada zamoli da mu dopusti da i on nešto odsvira. Orguljaš je bio energičan:“Nitko osim mene neće svirati na ovim orguljama!“ Stranac je nekoliko puta morao moliti dok se konačno orguljaš nije smilovao i dopustio mu da sjedne za orgulje. Stranac je sjeo, naredio registre i počeo svirati isto ono djelo koje je svirao i orguljaš. Ali koje li razlike! Mala seoska crkva ispunila se nebeskom glazbom. Orguljaš je slušao bez daha i onda zapita stranca:“Tko ste Vi?“ Stranac skromno odgovori:“Ja sam Mendelsson!“ – „Što“, povika orguljaš, „a ja Vas nisam htio pustiti da svirate ne mojim orguljama?“
Isus je naš život tako divno oslobodio i tako skupo „platio“. Mi smo Njegovo djelo. Dopuštamo li mu da sjedne za orgulje našega života? On bi ga uzeo u svoje ruke i na njemu odsvirao nebesku melodiju!
„Uperimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa!"
Pavlova poslanica Hebrejima 12,2
|
- 00:07
-
Ukupno Komentara
(8)
NASILJE
Prekid čovjeka s Bogom ima za posljedicu i prekid s Božjim stvorenjima. To nam pokazuje drugo djelo ljudsko, nasilje. „Kajin pak reče svome bratu Abelu: "Hajdemo van!" I našavši se na polju, Kajin skoči na brata Abela te ga ubi“ – govori nam Knjiga postanka 4,8.
Moć se lišava ljubavi i postaje razornim, brutalnim nasiljem koje ubija život. Tko u oku nama Boga, taj u oku ima zlo. Tko više nije vezan zu Božju moć koja život daje, pada u moć zla koja uzima život.
Počev od Kajina i Abela kroz čitavu se povijest ljudskoga roda provlači more krvi i suza, ubojstva i nasilja. Kainovo se oružje tijekom tisućljeća povećalo i postalo grubljim sve do strašnog atomskog, biološkog i kemijskog oružja našega doba. Istovremeno ono je u svakodnevnom životu u društvu i obitelji postalo finijim i skrivenijim. Kain živi svagdje a Abel umire među nama. Do dana današnjeg njegova krv vapi u nebo. Vapi za pravednošću. Požuda i nasilje na početku su ljudske povijesti i odrednice su te čitave povijesti. Požuda bez ljubavi prema Bogu uništava odnos prema Bogu. Nasilje bez ljubavi slama odnose među ljudima. Okretanje leđa Bogu, darovatelju života, ljudsku povijest dovodi na put smrti.
„Jer plaća je grijeha smrt!" – kaže Sveti Pavao u poslanici Rimljanima 6,23
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(10)
POŽUDA
Prvi povijesni čin čovjeka – biblijski gledano – bila je požuda. “Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo”, čitamo u Knjizi postanka 3.6. Požuda za zabranjenim voćem kod Eve i Adama bila je jača od ljubavi prema Bogu, koji ih je želio sačuvati od propasti. Tako se požuda odvojila od ljubavi i u svijet donijela razaranje.
Požuda za znanjem i imanjem, moći i materijom, ispunjenjem i zadovoljenjem, požuda za samim sobom i svijetom stala je na mjesto ljubavi prema Bogu. A Bog je dao čovjeku da zauzme to mjesto, da ga više goni požuda prema stvorenju nego ljubav prema Stvoritelju. „Zato ih je Bog po pohotama srdaca njihovih predao nečistoći te sami obeščašćuju svoja tijela, oni što su Istinu - Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja“, kaže Sveti Pavao u poslanici Rimljanima 1,24-25.
Tako čovjek stoji pod diktatom svoje požude i u zadovoljavanju svoje požude očajno pokušava naći ispunjenje života. Ispunjenje želja trebalo bi biti zadovoljavanje duše, no na koncu ostaje samo povrijeđena duša i neispunjen, slomljeni život.
„Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka“, kaže Sveti Ivan u svojoj Prvoj poslanici 2,17.
|
- 00:06
-
Ukupno Komentara
(3)
IZNENAĐENI STOLAR
Priča William Saroyan kako je jednom živio jedan stolar. Jedne ga večeri, dok se vraćao kući iz radionice, zaustavi prijatelj i upita ga:“Prijatelju dragi, zašto si tako tužan?“ – „Kada bi ti bio u mojoj koži i ti bi bio tužan“, odgovori mu stolar. „Reci mi što je, o čem se radi?“, prijatelj će. Odgovori mu stolar:“Moram do sutra u jutro za kralja prirediti 11.111 mjera piljevine od tvrdoga drveta, inače će mi odrubiti glavu.“ Prijatelj se najsmiješi i zagrli ga. „Moj prijatelju“, reče mu, „nemoj se žalostiti. Hajdemo se najesti i napiti i zaboraviti sutrašnji dan. Svemogući Bog će nam, kad mu se pomolimo, sigurno pomoći.“
Odu oni k stolaru gdje su njegovu ženu i dijete našli kako plaču. Suze su im prekinuli veseli razgovori, jelo, piće, pjesma i sve ono što se događa kad se čovjek čvrsto uzda u Božju pomoć. Ali odjednom stolareva žena poče opet plakati i reče kroz suze mužu:“Tebi će, dragi moj, u jutro odrubiti glavu a mi se veselimo kao da nikada nećemo umrijeti. Tako je to dakle.“ – „Uzdaj se u Boga“, reče stolar i nastavi sa slavljem.
Kada su prve zrake sunca počele probijati mlado jutarnje nebo sve je uhvatio strah, zavlada je šutnja. Dođoše kraljeve sluge i pokucaše na vrata stolarevog doma. Tada će stolar:“Sada ću umrijeti“, i otvori vrata. „Stolaru“, rekoše sluge, „kralj je umro. Napravi mu lijes!“
„Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova." – Matej 6, 33-34
|
- 00:06
-
Ukupno Komentara
(5)
BOGOJAVLJENJE – EPIFANIJA
Gledat ćeš tad i sjati radošću, igrat će srce i širit se! (Iz 60,5)
Prvo čitanje – Izaija 60, 1-6
Ustani, zasini, Jeruzaleme, jer dolazi svjetlost tvoja i slava Gospodnja sviće nad tobom! Jer gle, zemlju tmina pokriva i mrklina narode. A tebe Gospodin obasjava i Slava se njegova javlja nad tobom. K tvojoj svjetlosti koračaju narodi i kraljevi k sjaju zore tvoje. Očima okruži i promatraj: svi se oni sabiru, k tebi dolaze! Izdaleka ti dolaze sinovi, kćeri ti donose u naručju.
Gledat ćeš tad i sjati, igrat će ti srce i širiti se jer k tebi će poteći bogatstvo mora, blago narodá k tebi pritjecati. Mnoštvo deva prekrit će te, mladih deva iz Midjana i Efe. Svi će iz Sabe dolaziti, donosit će zlato i tamjan, i hvale navješćivati Gospodnje.
Drugo čitanja – Pavlova poslanica Efežanima 3,2-3a.5-6
Braćo i sestre! Zacijelo ste čuli za rasporedbu milosti Božje koja mi je dana za vas: objavom mi je obznanjeno otajstvo koje nije bilo obznanjeno sinovima ljudskim drugih naraštaja. Ono je sada u Duhu objavljeno svetim Kristovim apostolima i prorocima: da su pogani subaštinici i "sutijelo" i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po evanđelju.
Evanđelje – Matej 2, 1-12
Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s Istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: "Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti."
Kada to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime.
Sazva sve glavare svećeničke i pismoznance narodne pa ih ispitiavaše gdje se Krist ima roditi. Oni mu odgovoriše: "U Betlehemu judejskome jer ovako piše prorok: A ti, Betleheme, zemljo Judina! Nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim jer iz tebe će izaći vladalac koji će pasti narod moj – Izraela!" Tada Herod potajno dozva mudrace i razazna od njih vrijeme kad se pojavila zvijezda. Zatim ih posla u Betlehem: "Pođite, reče, i pomno se raspitajte za dijete. Kad ga nađete, javite mi da i ja pođem te mu se poklonim."
Oni saslušavši kralja pođoše. I gle, zvijezda kojoj vidješe izlazak iđaše pred njima sve dok ne stiže i zaustavi se povrh mjesta gdje bijaše dijete. Kad ugledaše zvijezdu, obradovaše se radošću veoma velikom. Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se. Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamjan i smirnu.
Upućeni zatim u snu da se ne vraćaju Herodu, otiđoše drugim putom u svoju zemlju.
Razmišljanje o čitanjima
Blagdan bogojavljenja je po svojoj tajanstvenoj fascinaciji kruna božićnog vremena. Iz tog blagdana izbija snažno svjetlo za rasvjetljenje tame koja pokriva zemlju: svjetlo, koje izranja iz malog djeteta, koji je Sin vječnoga
Oca, židovski Mesija, Bog pogana i, pred Herodom, gospodar svih naroda.
Prema čudesnom Božjemu planu, božićno otajstvo je svakome naviješteno njegovim vlastitim jezikom: pastirima po jaslicama, učenjacima po zvijezdi, teolozima po pismima i Herodu po mudracima s istoka. Ovi pogani nam simboliziraju veliko mnoštvo onih, čiji su praoci nekad bili protjerani iz raja I koji od onda gladuju iz tamnog sjećanja za spasenjem. Ne znamo, koliko li je bilo onih, koji su predosjećali rođenje ovog židovskog kralja. Znamo tek, da su tri mudraca krenula na put i slijedili zvijezdu do Betlehema.
"Nebesa proglašuju slavu Gospodnju" (Ps 18,2). Slijedeći svoju ljudsku mudrost, odlaze mudraci isprva u Jeruzalem, duhovnom centru hebrejskog naroda. Jer Bog želi da se njihova znanost pokloni pismenoj objavi, koja će im otkriti mjesto boravka djeteta. Ova tek pronađena i odmah na kušnju stavljena vjera, mora se usuditi učiniti posljednji korak: prepoznati u novorođenome iz Betlehema kralja nevidljiva kraljevstva.
Tad im više ne preostaje drugo već se vratiti kući drugim putem, putem jednog novog života, sada sa zvijezdom u svojim srcima.
U ovim vam mislima želim lijep današnji blagdan!
|
- 00:11
-
Ukupno Komentara
(1)
HVALA VAM PAORI MOJI
© Mata Petričević BLAŽIĆEV Babina Greda
U mom sam božićnom postu „Bez seljaka nema Božića“ nastojao istaknuti važnost ali i vrijednost slavonskog seljaka, zemljoradnika, paora. Moram priznati da mi to baš i nije teško, obzirom na moje podrijetlo ali i moje veliko poštovanje prema tim vrijednim i časnim ljudima.
Zato evo na samom početku ove 2007. godine još jednom želim zahvaliti svim slavonskim paorima ovom mojom pjesmom:
CRNA MAJKA
Ore te, zemljo, paor tvoj,
al ko da te miluje, nježno,
pila si ti i njegov znoj,
gazi po tebi, sinovski brižno.
Ta koliko put je rek'o ti:mati,
jer ti ga 'raniš od rođenja,
sve šta moš rasipno mu dati,
nige na svitu takog voljenja.
Nikad na tebe on bisan nije,
pa ni kad se potepe na tebe,
ta teško mu, slabo se smije,
i u žetvi on stalno jadan zebe.
Al zato kad ste vas dvoje sami,
sjedne, grubom te miluje rukom,
ko s pravom majkom on divani,
tuži se, reda muku za mukom.
Ti ga brižno mamiš da legne,
tvoja toplina mu ćera brige,
sve no teško u njem se slegne.
Ta take majke nema nige!
Tolike si sinove na noge digla,
'ranila vjeke kruvom bilim,
ni jedna te mati još ni stigla,
Šokac te pronio svitom cilim.
Šokca nebi bilo brez tebe,
tvoja mu brazda belka bila.
Šokac i njegova mati crna,
Vječno stara a vječno mila.
Sve vas, dragi moji paori, od srca pozdravlja
vaš Baća Iva
|
- 10:36
-
Ukupno Komentara
(3)
NOVOGODIŠNJI RECEPT
Uzme se dvanaest dobro zrelih mjeseci i pri tom pazi da su savršeno čisti i slobodni od svih gorkih sjećanja, osjećaja osvete, zavisti i ljubomore.
Odstrane se svi tragovi sitničarstva i svaka nesavladana prošlost. Dakle tih dvanaest mjeseci moraju biti svježi i potpuno čisti, onakvi kakvi su izašli iz Božje radionice.
Potom svaki mjesec podijelite na trideset i trideset i jedan dan. Spremajte uvijek samo jedan dan. A kako bi ti pojedini dani bili najbolji u našem životu, pažljivo slijedite slijedeće uputstvo: za svaki dan uzmite mjeru molitve i rada, spremnosti i otvorenosti, razmišljanja i povjerenja, odvažnosti i skromnosti. Sada tome dodajte jednu veliku žlicu radosnog zanosa, prstohvat tolerancije i dobru dozu srdačnosti. Tada sve prelijte ljubavlju i dobro promješajte.
Na kraju ukrasite ovo šarenim buketićem malih pažnji i s puno veselja iznesite na stol.
Dobar vam tek!
Ovo je dan što ga učini Jahve: kličimo i radujmo se njemu! O Jahve, spasenje nam daj! Jahve, sreću nam daj!
Psalam 118, 24-25
|
- 00:01
-
Ukupno Komentara
(9)
OD SRCA VAM HVALA!!!!!
Dragi moji prijatelji!
Obično na kraju godine naš pogled upravljamo na godinu koja upravo prolazi i pitamo se što ju je significiralo? Što je tijekom te godine significiralo nas? Što je bilo dobro, što loše?
Nisu nekakvi veliki događaji ti koji su naš život određivali protekle godine. Naš život određuju naša svakodnevna djela i to što nam se poklanja svaki dan, svaki tjedan, svaki sat.
Moj je život u protekloj godini singificiran različitim događajima. One osobne, obiteljske, od kojih neke i vi svi znadete, neću spominjati. Ali ću tim više rado spomenuti sve moje prve, ili pak one učestalije, osobne susrete s vama, mojim prijateljima: Paorom, Mimozom, Željkom P., Naturaliterom, DražeNom, Bobom, Marijanom, Francom, Davorom, Tonijem, Mikijem, Steevenom, Zubom, Moonom, Zambatom, Ivanom C., Sajtlukom, Arsenom Lupiga, i Tunom! Ukoliko sam nekoga zaboravio neka mi oprosti. Sigurno nije bilo namjerno. Jedini razlog može biti ushićenje, u kojem se nalazim.
Za sve te prekrasne trenutke susreta koji su nam omogućili gledanje licem u lice, najprije kažem: Hvala Bogu! A rado kažem i: Hvala svima vama što ste mi omogućili te divne trenutke koje sigurno nikada zaboraviti neću! Molim za oproštenje ako sam neki puta pogledao u stranu a morao u lice.
Hvala Bogu za naše ruke koje su mogle dati i primiti, utješiti i podići. Molim za oproštenje kada možda u trenucima nisam reagirao iako je moja pomoć bila potrebna, ili u onim kada sam prebrzo reagirao umjesto da sam ruke najprije sklopio!
Hvala Bogu za sve vas! Vi ste mi dar, koji bi moju hvalu trebao pretvoriti u hvalospjev.
Hvala Bogu za svaku iskricu povjerenja koju smo stavili u Njegovu ljubav. U mojim susretima s vama smio sam doživjeti Njegovu blizinu, Njegovu snagu i Njegovu toplinu. Molim za oproštenje kada je moje povjerenje možda bilo premalo.
Kada se vratim na moju početnu tvrdnju, da naš život određuju naša svakodnevna djela, onda je mogu potvrditi. Moj su život dobrim dijelom odredila naša zajednička djela. Ovdje mislim i na sve vas koje još nisam imao čast i sreću osobno upoznati, ali imam osjećaj kao da vas poznam već „stotinu godina“, jer smo se često susretali na blogu: Alpacino, Bijeli vuk, Dodir, Domoa, Drndo, Dva sina, Filip, Grga, Ivan Šibenčanin, Ljubica, Macko, Majkica, Mama4, Nanny, Ovoono, Panonsky, Sabo, Sandokan, Siscijanka, Slatkogorka, Slavončica, Šokica, Uime, Varošanka, Vitae, Zmajka. I na tim susretima zahvaljujem Bogu i nadam se, da će doći vrijeme kada ću onu prvu listu proširiti za još koje ime.
Na svršetku ove godine zahvaljujem Bogu za sva primljena dobročinstva. Bog je onaj kome dugujemo prvu i najveću zahvalnost jer od Njega dolazi svaki dobar dar, kako kaže sv. Jakov apostol u svojoj poslanici: »Ne varajte se, ljubljena braćo moja: svaki dobar dar, svaki savršen poklon dolazi odozgo, od Stvoritelja zvijezda, u koga nema ni promjene, ni zasjenjenja od mijene. On nas dragovoljno rodi riječju istine, da budemo prvenci među njegovim stvorenjima« (1,16–18).
Izražavam stoga moju zahvalnost Bogu:
Predobri Bože! Na svršetku ove godine zahvaljujem Ti na svemu što si mi udijelio prošle godine.
Zahvaljujem Ti ponajprije za nebrojene milosti i duhovne darove od kojih sam ja tek neznatan dio primijetio i osjetio. Zahvaljujem Ti da si mi tolike molbe dobrostivo uslišao, da si tolike moje zablude popravio i tolikim me rasvjetljenjima, spasonosnim opomenama i duhovnim utjehama obasuo.
Zahvaljujem Ti, nadalje, i na milostima vremenitog života, osobito da si me i ove godine očuvao na životu, iako sam svojim grijesima toliko puta zaslužio da mi ga oduzmeš, kad sam ga tako često zlorabio. Hvala Ti na tolikim drugim dobročinstvima: za zdravlje, za mir i slogu, za uspjeh u pothvatima i blagoslov u vremenitim stvarima!
Zahvaljujem Ti, napokon, Bože moj, i na darovima koji su me bolno pogodili. U duhu žive vjere i djetinjeg predanja gledam u njima Tvoju očinsku ruku jer znam da ih je Tvoja dobrota poslala za moj popravak i duhovno dobro. Daj mi samo predanje u Tvoju svetu volju i strpljivost da u svemu i po svemu, što me zadesi, Tebe proslavim i dušu svoju spasim!
Ti si me, eto, Gospodine, prošle godine tako divno vodio: znao si dobrostivo sputavati moje strasti, obuzdavati neuredne težnje, raspršivati strah, olakšavati žalosti, tješiti me u potištenosti, jačati u slabosti preko mojih prijatelja . Budi i sljedeće godine moja snaga da Ti vjernije služim i što savršenije ispunim Tvoju svetu volju, pa došlo što mu drago! Ti si uza me, pa čega da se bojim? U Te se, Gospodine, uzdam, neću se postidjeti dovijeka.
“Vjeran prijatelj pouzdana je zaštita;
i tko ga je stekao, našao je blago.
Pravom prijatelju nema cijene,
niti se može izmjeriti njegova vrijednost.
Pravi je prijatelj balzam života, nalazi ga onaj tko se Gospoda boji.
Tko se Gospoda boji, nalazi prave prijatelje, jer kakav čovjek, takav mu i prijatelj.
Nauk mudrosti!”
(Knjiga Sirahova 6,14-17)
U tim vam mislima, dragi moji prijatelji, od srca zahvaljujem i iz punine toga istoga srca želim vama i vašim najmilijima SVIM BOŽJIM BLAGOSLOVIMA PUNU NOVU GODINU!
Vaš Baća Iva
|
- 00:01
-
Ukupno Komentara
(11)
|
|
|
